AMICUS AMICORUM

Izdajnička snaha Slavena Letice
u raljama balkanskog špijuna Ilije Čvorovića

Autor

27. October 2018.

8458

Mislim ja: možda je telegram.hr doista u pravu, možda je doista “gostovanje Dalije Orešković, bivše šefice Povjerenstva za sukob interesa koja je prije nekoliko mjeseci potvrdila kako ulazi u politiku, izazvalo ozbiljnu eksploziju reakcija na društvenim mrežama, uglavnom pozitivnih”. Ali, što je – međutim?
Pa, evo, na sav glas govorim: međutim čitač bilježaka, narečeni Ilija Čvorović, jasno je Daliji Orešković dao na znanje da s takvim urođenim prezimenom (čak i kad ne spominje blisku rodbinu pomorenu i poklanu u Širokoj Kuli 1991., već se poziva na nesretnoga Krntiju), osobito s takvim svekrom i – ne zaboravimo! – svekrvom (dr. Slaven Letica i dr. Gordana Cerjan Letica), teško da ima bilo kakvih izgleda, čak i u pokušajima da se ispne ma i blizu gornje margine prizemlja iole značajnih hrvatskih političkih kolektivnih/skupinskih/stranačkih čimbenika.
Sve smo joj mogli oprostiti: i svekra, i svekrvu, i Tomicu Karamarka, i predsjednicu, i Vasu, i Bandića, i ministricu Andreju, kćer Pere Zlatara, ama baš sve.
Ali to, da je “kao katolkinja djecu upisali u židovski vrtić” – kao što bi Ilija Čvorović rekao čim bi je pogledao – to je neoprostivo. Dalija je Orešković puno veći izdajnik nego što izgleda! Šalim se, naravno, hahaha… (kao što se i Ilija Čvorović “samo našalio”)

“Sad kad mi kažete da ste kao katolkinja djecu upisali u židovski vrtić, znate što bi vam Ilija Čvorović rekao, kad bi vas pogledao: – Vi ste puno veći izdajnik nego što izgledate! Šalim se, naravno, hahaha….” (1)

Tko je, zaboga, Ilija Čvorović, naime, tko je taj ključar razumijevanja IZDAJE, kojemu su mjera “katolkinje” i njena djeca u “židovskim vrtićima” u Hrvatskoj? (2)

Ilija Čvorović je glavni lik u drami, a kasnije u kazališnoj predstavi i filmu, “Balkanski špijun”, koju je onomad u jugoslavenskom Beogradu napisao Dušan Kovačević: – Tragično je u liku Ilije Čvorovića, koji nezadrživo tone u svijet svoje prošlosti, svijet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti djeluje smiješno i groteskno, ali u nekim situacijama i tragično – on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prijete njegovu životu: Ilija tako nesvjesno postaje oličenje totalitarne vlasti i njezin instrument. (3)

Ultrarazumni čovjek s državnoga HRT-a, amaterski boksač, polupočetnik-poluostatnik, koji smatra izdajom (po načelima Ilije Čvorovića) slučaj da je “katolkinja djecu upisali u židovski vrtić”, jest pjesnik i aktualni hrvatski televizijski genije Aleksandar Aca Stanković: on zna tko je Ilija Čvorović, on vodi računa o Iliji Čvoroviću, on je, inače, autor duhovite poetične prozaike tipa: “Jutra pobijeđenih”, “Igor Mandić na mjesecu”, “Uglavnom su me voljele starije gospođe”, “Sto faca i Aca”, a navodno je pročedio u Subotici 8. travnja 1970., diplomirao pravo 1995. nasuprot austrougarskoga HNK-a, desno od Kazališne kavane i Maloga Kavkaza, bravo!, televizičar bolji od inodobnih, inostranih, inomislećih i inih Josipovića, Lazanskih, Milanovića i Plenkovića s najvišim prosjekom ocjena u njihovoj veseloj i objektivnoj jugoslavenskoj inoukupnosti, s mišlju na medijske uputnice prve ženu (M.R.) svojedobnoga Danasova TV-kolumnista Ivana Starčevića i ćelavoga Miroslava Lilića, koji je pak u presudnim trenutcima potkraj 1991. bio najbolji frend rahmetli Marinka Božića i još žive Alke Vujice, iako u Sarajevu, navodno.

Komplicirane rečenice zanemarimo: Dalija Orešković gostovala je u HRT-ovoj emisiji ‘Nedjeljom u 2’, u krokiju opisanoga urednika i voditelja Aleksandra Stankovića, u nedjelju 21. listopada 2018., u kojoj ju je prigodi on prikazao (prokazao?) kao osobu kojoj malo i nimalo treba da – odredbama Istanbulske konvencije unatoč! – Milijana Brkića zove Vaso, da se čarobira izjavama poput one da ne razumije najbolje što Hasanbegović (naime, dr. Zlatko) inače govori, a – valjda je to vrhunac – kao mladu ženu koja će ući u hrvatsku politiku (jasnije i hrabrije od Aleksandre Kolarić?), i to na način da se čvrsto odredi prema činjenici da se hrvatski grb ne bi smio sačinjavati ili ljudima pričinjavati s prvim bijelim poljem, spasi nas početne (srebrene i povijesne) bjeline, Bože dragi!

Židovski vrtić s hrvatskim grbom u načelu

Moj je frend Tomo Wruss svoju kćer, tada malu Veroniku, svojedobno upisao u židovski Dječji vrtić u Zagrebu, pa mu je ona jedne subote, dok smo se – davno je bilo! – mi igrali s kojekakvim najtiražnijim tjednicima istočno od Germanije ne znajući koji je dan u sedmici po redu, rekla: – Tata, a zakej ti na posal greš kad je šabat?…
Koliko se u zadnje desetljeće i pol moglo primijetiti, samokontrolirani amaterski boksač, amaterski pjesnik i profesionalni politikantski novinar Aleksandar Stanković – koji je, čini se, trademark državnoga javnoga servisa od milja zvana HRT – perfektno kuži granicu između političkoga i zabavno-zajebantskoga medijskoga govora, u skladu s navedenim logičkim, semantičkim i silogističnim zavrzlamama.

Počnimo s digresijom u ovom odlomku: moj je frend Tomo Wruss svoju kćer, tada malu Veroniku, svojedobno upisao u židovski Dječji vrtić u Zagrebu, pa mu je ona jedne subote, dok smo se – davno je bilo! – mi igrali s kojekakvim najtiražnijim tjednicima istočno od Germanije ne znajući koji je dan u sedmici po redu, rekla: – Tata, a zakej ti na posal greš kad je šabat?

Slično tome, moja je najbolja supruga na svijetu (ref. Ephraim Kishon) svojedobno mojega Nikolu upisala u vrtić Uniting Church u melburnškom Fairfieldu: činilo se meni tada da tamo nijedno dijete, ali niti ijedna odgajateljica, nisu bili iste vjere, nacije, jezika, a kako sam već u to doba počeo gubiti vid, i njihove boje kože bile su mi sumnjive, sve je nešto bilo prešareno, crveno-žuto-crno, poput njemačkih ili austrougarskih zastava, ali plesala su dječica podno krpe sa Southern Crossom i Union Jackom svaki dan u tjednu, sve dok ne bi osvanuli saturdayski šabat, a dan kasnije nedjeljni Sunday Bloody Sunday (ref. U2), pa što?

Drugim riječima, u židovskom su dječjem vrtiću u Zagrebu malu Veroniku, baš kao i maloga Nikolu u Fairfieldu, već tada naučili da bi morao postojati MAKAR JEDAN dan za odmor. Odmor od umora, odmor od rada, odmor za trudbenike, odmor od stvaranja boljeg svijeta, dakle subota (šabat, jel?), a kršćanska subota (hrv. nedjelja) bi se ionako u svim (francusko-robespierrovskim?) sekularnim državama morala podrazumijevati kao neradna, kao što joj samo ime kaže, što zapravo znači, dobri ljudi, da bi emisija pod kolokvijalnim nazivom Nedjeljom u 2 (Nu2) trebala biti tv-programom za nedjeljnu razbribrigu – srpskohrvatski: entertainment – čak i kad bi se to emitiralo “SU2”, dakle subotom s početkom u 14 sati, odnosno u dva poslijepodne šabatom tj. subotom.

No, ipak je sve jasno, začkoljica je samo u tome želimo li to reći glasno!

Jer, koliko se u zadnje desetljeće i pol moglo primijetiti, samokontrolirani amaterski boksač, amaterski pjesnik i profesionalni politikantski novinar Aleksandar Stanković – koji je, čini se, trademark državnoga javnoga servisa od milja zvana HRT – perfektno kuži granicu između političkoga i zabavno-zajebantskoga medijskoga govora, u skladu s navedenim logičkim, semantičkim i silogističnim zavrzlamama.

Znači, Aleksandar je Stanković, u televizijskom terminu namijenjenu za odmor i razbibrigu, nedjeljom kao da je tihi poslijepodnevni šabat, PRVO, zaprepašćujuće markirao/označio/etiketirao židovsku, naravno i katoličku (vjersku) zajednicu (naime, nazivajući njihovo udruživanje, osobito u najranijoj dječjoj dobi – izdajom), a DRUGO, zauvijek je Daliji Orešković, koja je naivno nasjela na “retoričku simboliku Ilije Čvorovića” smaknuo ikakve izglede da je netko ubuduće pojmi onakvom kakva bi voljela u doglednoj budućnosti biti – ozbiljnom hrvatskom političarkom. Kako god se ona sama određivala u odnosnu na lijevo-desno-centralno, ili što god mislila o Hasanbegoviću, Brkiću ili Jakovu Kitaroviću i njegovoj supruzi Kolindi, trenutnoj predsjednici RH.

Ali, kako stoji u ovjerenim rezultatima Censusa iz 2011., Židova raznih vjerskih, nacionalnih i inih opredjeljenja, u cijeloj RH ima ukupno 509 (4), a u Zagrebu, možda i u malenoj četveromilijunskoj RH, postoji samo jedan židovski Dječji vrtić, niti lošiji niti bolji od “ostalih”: Dječji vrtić Mirjam Weiller u Palmotićeva 16, minutu dugačko, minutu široko do dominantne Bazilike Presvetog Srca Isusova u toj prometom zakrčenoj ulici. (5)

Je li, dakle, taj židovski dječji vrtić hrvatski, ili je hrvatska samo Bazilika Presvetog Srca Isusova u čijemu novozavjetnom okružju možda također postoje vrtići gdje se malena dječica podučavaju nekim vještinama drukčijima od starozavjetnih?! Gdje se točno nalazi – TOČKA IZDAJE?

Ma, zapravo, što ja okolišam: nacifašizam je blaga riječ za to što je učinio, što je izrekao, što je poručio Aleksandar Stanković!

Zaimebožje, kad smo čuli, makar u našoj generaciji, da je tako nešto stravično izrečeno na račun židova i/ili na račun katolika? Kad smo čuli da bi bliski susret katolika i židova uopće mogao značiti IZDAJU? Izdaju – koga, čega?

Očito, lenjinističko-trockistički zaumni stankovićevski princip je posrijedi: samo onaj Agnostički Ateistički Revolucionarni Koji Jest (akronimski: AARKJ, hihihi) zaumni princip znade zašto Aleksandar Stanković misli – štoviše, javno govori, pozivajući se na Iliju Čvorovića, i to u šali maloj, i to na hrvatskoj državnoj televiziji! – da je IZDAJA to što neka “katolkinja djecu upisuje u židovski vrtić”.

Nema sumnje, podrazumijeva se i obrnuto: IZDAJA je ako neko židovsko dijete ide u katolički vrtić, pa slijedom takve fašo-komunističke logike, izdaja je ako djeca pravoslavnih roditelja idu u katolički, te obratno, a sigurno je najveći izdajnički grijeh ako nekrštena (znači, bezvjerna) djeca idu u bilo kakav vrtić, jer su svi vrtići vrlo određene, obilježene, ergo suprotive, naravi jedne drugoj, trećoj, četvrtoj, multikulturnoj, civilizacjskoj, ljudskoj konačno.

Je li utješno ako je sva sreća da je urednik i voditelj Nu2 svjestan da je riječ o emisiji zabavne naravi, pa eto, “šali se on, naravno, ahaha”?

Imena kao simboli: Orešković, Letica, Karamarko

Tko je tobože naivna Dalija Orešković, spomenuta “katolkinja koja je izdajnički upisala djecu u židovski vrtić”, s kojom su Aleksandar Stanković i Ilija Čvorović učinili razgovor, njezino vehementno nastupno prezentiranje sebe kao buduće značajne političke liderice lijevo od labavoga i dršćućega centra, razgovor zanimljiviji nego što bi ga možda učinio čak i jedinstveni Velimir Bujanac? Tko je ta lijepa nada Hrvatske iz naslova Jutarnjega lista (nepotpisana autora): “DALIJA OREŠKOVIĆ U NEDJELJOM U 2 – Ulazim u politiku i to na lijevi centar. Plenkoviću i svima koji ga podržavaju dajem palac dolje, a predsjednici nulu”?

Nu, tko je tobože naivna Dalija Orešković, spomenuta “katolkinja koja je izdajnički upisala djecu u židovski vrtić”, s kojom su Aleksandar Stanković i Ilija Čvorović učinili razgovor, njezino vehementno nastupno prezentiranje sebe kao buduće značajne političke liderice lijevo od labavoga i dršćućega centra, razgovor zanimljiviji nego što bi ga možda učinio čak i jedinstveni Velimir Bujanac? Tko je ta lijepa nada Hrvatske iz naslova Jutarnjega lista (nepotpisana autora): “DALIJA OREŠKOVIĆ U NEDJELJOM U 2 – Ulazim u politiku i to na lijevi centar. Plenkoviću i svima koji ga podržavaju dajem palac dolje, a predsjednici nulu”? (6)

Naoko, da se rodila u glibokom Zagorju, zvala bi se Đurđica, da je Vlahinja bila bi Georgina, ali ovako, ličko dijete iz zagrebačke Dubrave (7), Dalija Orešković (prepišimo ovdje što je doslovno sama o sebi napisala 5. ožujka 2018., vrijedi i za tipfelere) u javnosti je najpoznatija kao predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa na čijoj poziciji je bila od 2013. do 2018. godine. Rođena je 18.6.1977. godine, a u Zagrebu je završila školu i Pravni fakultet. Udana je za Franu Leticu, sina političara Slavena Letice. Završila je osnovnu školu u Zagrebu, kao i srednju – XII. gimnaziju, gdje je maturirala 1995. Nakon gimnazije upisala je Pravni fakultet u Zagrebu, kojeg je završila 2000. godine. 2001. godine upisala je poslijediplomski znanstveni studij iz europskog prava na Pravnom fakultetu, a pravosudni ispit položila je u rujnu 2003. pred komisijom iz Ministarstva pravosuđa. Godinu kasnije uvrštena je u popis odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore. Osim pravnog obrazovanja, završila je i Osnovnu glazbenu školu Ivana Zajca, gdje je svirala klavir. Rodom je iz Široke kule pokraj Gospića. Rođakinja je partizanskog heroja Marka Oreškovića Krntije, koji je bio vođa partizanskog otpora u Lici. Navodno su ga ubili četnici. Udana za Franu Leticu, a bračni par ima dvije kćeri blizanke – Leonoru i Meri. Kao odvjetnica, zastupala je i Slavena Leticu kada je bio optužen od Željka Bagića, tadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Stipe Mesića. Karijeru pravnice započela je još 2001. godine, kada je radila za odvjetnika Davora Begića. Nakon njega, radila je za odvjetnika Damira Šebetića, te Odvjetničko društvo Mikulčić – Lončarić – Bahun – Topić. 2005. godine sudjelovala je na konferenciji u organizaciji OSCE u Gruziji, Role of Defence Lawyers in Guaranteeing a Fair Trial, kao odvjetnica koja se bavi kaznenim pravom i zaštitom ljudskih prava. Godinu kasnije ponovno je sudjelovala na OSCE-inoj konferenciji, ovaj put u Beču, na temu promocije i zaštite ljudskih prava. Kao odvjetnica je, između ostalog, zastupala i zlostavljane žene, manjine, prognanike i ratne žrtve, osobe s tjelesnim nedostacima i dr. Vodila je i upravljala složenim odvjetničkim projektima, a koautorica je i knjige “Sukob interesa u teoriji i praksi UN-a, EU-a i RH”. Sa suprugom Franom Leticom 2009. otvorila je zajednički odvjetnički ured, gdje je radila sve do 2013. godine, kada je, od 199 pristiglih prijava, upravo ona izabrana za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Njezino imenovanje za predsjednicu Povjerenstva mnoge je ostavilo iznenađenima, jer je dotad bila praktički nepoznata odvjetnica, a i ona je izjavila da nije očekivala ovu poziciju zbog svog neiskustva. Kao predsjednica Povjerenstva, Orešković provjerava srazmjer primanja hrvatskih dužnosnika s imovinom koju posjeduju i koju su stekli tijekom mandata, te poslove koje eventualno obavljaju, a ne bi smjeli, dok su na dužnosničkim pozicijama. Još od početka mandata, pokazala je da nema nedodirljivih političara. Pokretala je postupke protiv gradonačelnika, načelnika, ministara, zastupnika u Saboru, pa i same predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Tako je zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića Povjerenstvo kaznilo s 30.000 kn jer je u predizborno vrijeme izmijenio pravilnik o plakatima. Po novom pravilniku, Gradska skupština više nije mogla dodjeljivati plakatna mjesta kome želi, već je to radio on, pa je tako odmah objavio plakate koji su promovirali njegovu stranku. Osim njega, “nastradao” je i bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum, koji je morao platiti kaznu od 40.000 kn jer na kraju mandata nije podnio izvještaj o imovinskom stanju. Kaznila je i bivšu ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, koja je morala platiti 15.000 kn, zastupnika Nenada Hodžića sa 7.000 kn zbog sukoba interesa, bivšu županicu Marinu Lovrić Merzel, te bivšeg ministra zdravlja Sinišu Vargu. Da je neustrašiva i da se odlučila čvrsto držati Zakona o sprječavanju sukoba interesa, pokazala je i kada je pokrenula postupak protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Naime, predsjednica je za troškove svoje predsjedničke kampanje dobila 1,17 milijuna kuna, koje je uplatila HDZ-u, koji ju je i predložio za kandidatkinju za predsjednicu. Sporno je bilo to što je predsjednica nekoliko mjeseci nakon uplate novca odlučivala kojim humanitarnim udrugama će on ići, te nazočila uručivanju donacija. Kako po zakonu ne bi smjela surađivati s bivšom strankom, Orešković je smatrala da je tu u sukobu interesa. Ovime je naljutila predsjednicu, koja je zaključila kako je Povjerenstvo prekršilo svoje ovlasti. Predsjednicu su opet prijavili Povjerenstvu, i to zbog novogodišnjeg puta u Ameriku. Naime, ne zna se je li predsjednica u Ameriku išla privatno pa je putovanje platila sredstvima iz državnog proračuna, ili je ipak išla službeno. Presudila je i Tomislavu Karamarku na mjestu prvog potpredsjednika Vlade, kada je zaključila da je bio u sukobu interesa u aferi “Konzultantica”. Naime, kada se u javnosti pojavio ugovor između tvrtke u vlasništvu Karamarkove supruge Ane Šarić, i tvrtke lobista mađarskog MOL-a Josipa Petrovića, pojavilo se i pitanje je li Karamarko u sukobu interesa. Nakon što je prijavljen Povjerenstvu, koje je utvrdilo sukob interesa, Karamarko je podnio ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Vlade i nestao iz političkog života. Dana 16.2.2018. godine u Saboru je održano glasovanje o novom predsjedniku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa na kojem je Dalija dobila 46 glasova, a njezina protukandidatkinja Nataša Novaković 75 glasova. Budući da je za izbor potrebno 76 glasova, trebalo se održati ponovljeno glasovanje. No, Dalija je tada odlučila povući svoju kandidaturu. Time je dobila poštovanje i divljenje javnosti. Izjavila je kako joj je ovo pokazatelj koliko dobro obavlja svoj posao i da se nada kako će karijeru nastavili u struci. Najveće postignuće u dosadašnjoj karijeri Darije Orešković zasigurno je odabir za predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a portal index.hr ju je 2016. nominirao za – pozitivku godine. (8)

Prosjaci, sinovi, snahe i njihovi politički ne/prijatelji

SLAVEN LETICA: “Dalija je najnježnija kćer svojih roditelja, predivna supruga, fantastična mama svojih blizanki i snaha na koju smo moja supruga i ja ponosni. Znam da će ovaj moj zapis moje brojne kritičare dovesti do ludila, ali naprosto ne mogu protiv činjenica i istine. Konačno i najvažnije. Bez obzira kakvu “platformu” sa svojim suradnicima razvila, ja ću uvijek biti njen glasač, jer smatram da je OBITELJ kudikamo važnija i dragocjenija od svake ideologije i politike.”

Telegram.hr, jedan od najluđih web-portala u RH (ako ne računamo nacional.hr ili portalnovosti.com), dne 22. listopada 2018. sve je to opisao slijedećom zbrkom nadnaslova, podnaslova, komentara, rečenica i inih dovitljivosti (slijedi citat, bez lekture):

– Inače ne pratimo istupe gospodina Letice, ali njegov post o svojoj snahi Daliji Orešković jedan je od ljigavijih primjera seksizma. Slaven Letica istupio je nakon jučerašnjeg intervjua Orešković u Nedjeljom u2. U Nedjeljom u 2 jučer je gostovala Dalija Orešković, bivša šefica povjerenstva za sukob interesa koja je prije nekoliko mjeseci potvrdila kako ulazi u politiku. Njezino gostovanje izazvalo je ozbiljnu eksploziju reakcija na društvenim mrežama, uglavnom pozitivnih. No, neki možda ne znaju, Orešković je snaha Slavena Letice, udana je za njegova sina Franu Leticu. A gospodin Letica stariji jučer je na Facebooku imao jedan od ružnijih istupa o svojoj snahi koji je, složit ćete se, ogledni primjer seksizma. U njemu, naime, proziva svoju snahu jer se posvetila politici, umjesto da, evidentno tako smatra, bude više sa svojom djecom: “Mnoštvo je poveznica, komentara, rasprava, odobravanja i osporavanja, pa i hejtanja i trolanja, nastalo na tragu današnjeg nastupa Dalije Orešković u gostima kod Aleksandra Stankovića u divanu “Nedjeljom u 2”. Svi zanima kakva će Dalija biti, ako bude, političarka. Mene, pak, zanima i brine samo jedno: da joj bavljenje politikom ne oduzme dragocijeno majčinsko vrijeme koje trebaju moje unuke Meri i Leonora”, napisao je gospodin Letica i tako usput iskoristio i svoje unuke za javno spuštanje snahi. (9)

Bez obzira što nije hotio javno identificirati dvojicu svojih bivših pa i bliskih medijsko/političkih suradnika (D. Butković alias I. Violić te M. Pleše), apostrofirani je Slaven Letica odgovorio:

– Glupi, pokvareni i kokainski poremećen novinar telegrama.hr koji je zbog sramnih članaka i izmišljenih intervjua morao promijeniti ime i prezime nije bio sposoban pročitati i razumjeti desetak redaka mog jasno napisanog “spomenarskog” (facebook) zapisa. Kao mali znak pažnje i zahvalnosti što me je moja draga snaha Dalija Orešković u divanu kod Ace Stankovića pohvalila kao brižnog i nježnog DJEDA, na mom sam “spomenaru” (facebooku) objavio ovaj kratak zapis: “Mnoštvo je poveznica, komentara, rasprava, odobravanja i osporavanja, pa i hejtanja i trolanja, nastalo na tragu današnjeg nastupa Dalije Orešković u gostima kod Aleksandra Stankovića u divanu Nedjeljom u 2. Sve zanima kakva će Dalija biti, ako bude, političarka. Mene, pak, zanima i brine samo jedno: da joj bavljenje politikom ne oduzme dragocjeno majčinsko vrijeme koje trebaju moje unuke Meri i Leonora.” Kao znanstvenik, sveučilišni profesor, savjetnik UN-a i pisac koji se je jedno vrijeme u dramatičnim prilikama 1990.-1991., pa i kasnije u znatno mirnijim okolnostima, kao saborski zastupnik, 2003.-2007., pozabavio politikom, vrlo dobro znam da hrvatska LJUDOŽDERSKA politika proždire dragocjeno vrijeme i osjećaje. U mom zapisu izrazio sam zato iskrenu i plemenitu zabrinutog UZORNOG DJEDA – kakvim me je hrvatskoj javnosti predstavila moja snaha – zbog vremena koje će uložiti u politički angažman. Na tragu zapisa spomenutog “novinara”, a ljestve mu je sigurno držao i jedan neupitni doušnik komunističke jugoslavenske UDBE, brojni su portali i listovi zarazno prenijeli etiketu telegrama.hr kako se u mom zapisu krije “srednjovjekovni” i “ljigavi” SEKSIZAM. U komentarima ispod tih glosa – jedan je imao naslov “FUJ” – ljuti su boj zapodjenuli čitatelji koji su moj zapis pročitali kako je mišljen i napisan i oni koji su prihvatili “kokainsku” sugestiju kako se radi o malignom seksizmu. Kako u spomenutom zapisu nisam Daliji uzvratio na komplimentu, učiniti ću to sada. Dalija je najnježnija kćer svojih roditelja, predivna supruga, fantastična mama svojih blizanki i snaha na koju smo moja supruga i ja ponosni. Znam da će ovaj moj zapis moje brojne kritičare dovesti do ludila, ali naprosto ne mogu protiv činjenica i istine. Konačno i najvažnije. Bez obzira kakvu “platformu” sa svojim suradnicima razvila, ja ću uvijek biti njen glasač, jer smatram da je OBITELJ kudikamo važnija i dragocjenija od svake ideologije i politike.” (10)

Uh, mislim ja: možda je Telegram.hr doista u pravu, možda je doista “gostovanje Dalije Orešković, bivše šefice Povjerenstva za sukob interesa koja je prije nekoliko mjeseci potvrdila kako ulazi u politiku, izazvalo ozbiljnu eksploziju reakcija na društvenim mrežama, uglavnom pozitivnih”. Ali, što je – međutim?

Pa, evo, na sav glas govorim: međutim čitač bilježaka, narečeni Ilija Čvorović, jasno je Daliji Orešković dao na znanje da s takvim urođenim prezimenom (čak i kad ne spominje blisku rodbinu pomorenu i poklanu u Širokoj Kuli 1991., već se poziva na nesretnoga Krntiju) (11) (12), osobito s takvim svekrom i – ne zaboravimo! – svekrvom (dr. Slaven Letica i dr. Gordana Cerjan Letica), teško da ima bilo kakvih izgleda, čak i u pokušajima da se ispne ma i blizu gornje margine prizemlja iole značajnih hrvatskih političkih kolektivnih/skupinskih/stranačkih čimbenika.

Sve smo joj mogli oprostiti: i svekra, i svekrvu, i Tomicu Karamarka, i predsjednicu, i Vasu, i Bandića, i ministricu Andreju, kćer Pere Zlatara, ama baš sve.

Ali to, da je “kao katolkinja djecu upisali u židovski vrtić” – kao što bi Ilija Čvorović rekao čim bi je pogledao – to je neoprostivo. Dalija je Orešković puno veći izdajnik nego što izgleda! Šalim se, naravno, hahaha… (kao što se i Ilija Čvorović “samo našalio”).

BILJEŠKE

(1)