Prvi od pet nastavaka
Uvodni tekst


Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (1)

Dr. Nikica Barić

Nikica Barić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

UDK 341.341-052(497.6-16)”1942″(093)
355.4(497.6-16)”1942″

Namjera ovog priloga je prikazati sudbinu osoba, golemim dijelom Srba, zarobljenih za vrijeme velike operacije koja je, pod zapovjedništvom njemačke vojske, tijekom lipnja i srpnja 1942. provedena na području sjeverozapadne Bosne, odnosno protiv partizanskih snaga na području planina Kozare i Prosare. U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i znatne domobranske i ustaške snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Istovremeno su vlasti NDH, u suradnji s njemačkim predstavnicima, planirale način na koji će postupati s onima koji su opkoljeni i zarobljeni tijekom spomenute operacije.
Operacija njemačkih snaga i NDH protiv kozaračkih partizana te sudbina i stradanje osoba zarobljenih tijekom operacije, tema su niza publikacija objavljenih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Događaji na Kozari 1942., u dijelu hrvatske javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u zbrinjavanju kozaračke djece. Namjera ovog priloga je — prije svega korištenjem izvornih i objavljenih dokumenata nastalih tijekom Drugoga svjetskog rata — pokušati ponovno opisati sudbinu osoba koje su zarobljene tijekom operacije na Kozari.

Ključne riječi: Nezavisna Država Hrvatska, Kozara, Sabirni logor Jasenovac, Dječji dom Jastrebarsko, Dječje prihvatilište Sisak, Diana Budisavljević.

Od početka 1942. vlasti NDH, zajedno s njemačkim i talijanskim predstavnicima, planirale su i provodile niz operacija za uništenje partizanskih jedinica na teritoriju NDH. Tako su visoki predstavnici NDH i njemačke vojske dogovorili operaciju protiv partizana u sjeverozapadnoj Bosni, točnije u planinskom području Kozare i Prosare. To je područje na sjeveru omeđeno rijekom Savom, na zapadu rijekom Unom, a na njegovoj južnoj strani su Prijedor i Banja Luka, mjesta koja su u to vrijeme bila pod nadzorom NDH. No, sredinom svibnja 1942. partizani su ušli i u Prijedor.

Krajem svibnja 1942. ustrojena je njemačka Borbena skupina “Zapadna Bosna”, pod zapovjedništvom generala Friedricha Stahla. Iako su u njezinom sastavu bile i njemačke postrojbe, glavninu su činile domobranske i ustaške snage. Namjera Borbene skupine “Zapadna Bosna” bila je uspostava “zaprečnih skupina” oko Kozare i Prosare, koje su trebale potiskivati i konačno uništiti partizane. Borbe su započele sredinom lipnja 1942. godine. Partizani su se branili, prelazeći i u oštre protunapade u kojima su nekim domobranskim postrojbama nanijeli znatne gubitke. Krajem lipnja 1942. iz Srbije su stigle dodatne njemačke postrojbe kao pojačanje Borbenoj skupini “Zapadna Bosna”, pa su početkom srpnja uspješno nastavljene operacije protiv partizana. Konačno je 18. srpnja operacija na Kozari i Prosari završena, kako su Nijemci kasnije ocijenili, s “velikim uspjehom”. U tim borbama partizani su pretrpjeli velike gubitke, a u gustim kozaračkim šumama zarobljene su znatne količine naoružanja i vojne opreme.Tako je skupina “Borowski”, koja je djelovala u sastavu Borbene skupine “Zapadna Bosna”, u dnevnoj zapovijedi od 18. srpnja 1942. navela:

Današnjim danom svršio je podhvat borbene skupine “Borowski” na prostoru Kozare i Prosare. Uzpjeh je bio velik. Izuzev posve malih skupina, kojima je uzpjelo, na nepreglednom zemljištu probiti se kroz naše redove, neprijatelj je uništen, odnosno zarobljen. Kraj neznatnih vlastitih gubitaka, uništila je tokom borbe sama skupina “Borowski” više od 1.500 partizana. K tome dolazi velik broj zarobljenika. Naše su čete pronašle kuće i barake partizanskih stožera i razorile ih. Cjelokupno je stanovničtvo obkoljenog područja izseljeno, te je tako provedeno temeljito čišćenje prostora. U toku je odpremanje oružja (veliki broj težkih i laganih strojnica s priborom i doknadnim dielovima, puške, ručne bombe, streljivo, i drugi predmeti opreme: dojavno tvorivo, pisaći strojevi, motorni koturi, razorna sredstva), koje je nađeno u partizanskim spremištima i skrovištima. Obskrbna skladišta i spremišta odkrivaju se i nadalje, tako da plien neprestano raste.2

Ovo bi, u sažetim crtama, bio opis operacije protiv partizana na Kozari. No, Borbena skupina “Zapadna Bosna”, tijekom njezinog provođenja, zarobila je brojne partizane, kao i golem broj civila na navedenom području. Na idućim stranicama opisat ću postupke njemačke vojske, odnosno vlasti NDH prema zarobljenim partizanima i civilima.


Pripreme Borbene skupine “Zapadna Bosna”

General Stahl je 4. lipnja 1942. donio upute za operaciju opkoljavanja i uništavanja partizana u zapadnoj Bosni. U njima je navedeno da osobno preuzima taktičko zapovjedništvo nad postrojbama NDH koje će sudjelovati u operaciji. Operativno područje generala Stahla omeđeno je rijekom Savom na sjeveru, Unom na zapadu, njemačko-talijanskom demarkacijskom crtom na jugu i rijekom Vrbas na istoku. Na tom području Stahl je preuzeo i izvršnu vlast, odnosno, suradnju s vlastima NDH trebao je usuglasiti s opunomoćenikom Ministarstva unutarnjih poslova NDH (MUP NDH) pri Operativnom stožeru “Zapadna Bosna”.3

U svojim uputama general Stahl odredio je i način postupanja sa zarobljenim partizanima i civilnim stanovništvom tijekom predstojeće operacije. Osobe koje pružaju otpor njemačkoj vojsci i postrojbama NDH, ili su uhvaćene s oružjem, treba strijeljati. Također je naređeno da treba strijeljati osobe za koje je dokazano da su pomagale partizanima. Nasuprot tome, oni koji se odazovu pozivu da polože oružje i predaju se, bit će zarobljeni, a u zarobljeništvo je trebalo odvesti i sumnjive osobe. Sve jedinice koje će sudjelovati u predstojećoj operaciji morale su urediti sabirne postaje za zarobljenike. Na kraju, general Stahl je zabranio postrojbama pod njegovim zapovjedništvom da pale kuće, razaraju i pljačkaju imovinu te čine druga nasilna djela, s tim da se prekršitelje izvede pred prijeki sud.4

Idućeg dana, 5. lipnja, general Stahl objavio je proglas stanovništvu, u kojemu je naveo da će njemačke i hrvatske jedinice na operativnom području zapadne Bosne biti pod njegovim zapovjedništvom, napominjući da je na tom području osobno preuzeo izvršnu vlast:

Svima onima, koji državu Hrvatsku iskreno priznaju, hrvatska vlada jamči jednakopravnost pred zakonom bez razlike vjeroispovjedi ili narodnosti, a isto tako i zaštitu života i imetka. Ona traži samo vjernost i iskrenu privrženost novoj državi Hrvatskoj. Pozivam sve mirne građane na suradnju s hrvatskim vlastima.5

Zato je general Stahl “posljednji put” pozvao odane građane na red i mir, istaknuvši da se oružje i streljivo moraju predati dolazećim “savezničkim četama”, a onaj tko pred njima bude bježao smatrat će se sumnjivim i na njega će biti otvorena paljba. Vojska će koristiti silu samo ako joj bude pružen otpor, a svaki otpor bit će skršen. Osim toga, nedopušteno korištenje oružja i pomaganje partizanima bit će kažnjeno smrću.6

Početkom lipnja 1942. predstavnik Vlade NDH, odnosno opunomoćenik njezinog ministra unutarnjih poslova, zadužen za suradnju s generalom Stahlom, bio je veliki župan dr. Petar Gvozdić.7 No, krajem istoga mjeseca za općeg opunomoćenika Vlade NDH na području Borbene skupine “Zapadna Bosna” određen je dr. Oskar Turina.8

Također je važno napomenuti da se, u neposrednoj blizini područja na kojem je Borbena skupina “Zapadna Bosna” vodila operacije protiv kozaračkih partizana, nalazilo Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac, pod čijom se upravom, uz logor u Jasenovcu, nalazio i onaj u Staroj Gradišci. Tim logorima upravljala je Ustaška nadzorna služba (UNS), odnosno njezin Ured III (Ustaška obrana). Na čelu Ustaške obrane nalazio se ustaški satnik (u kolovozu 1942. unaprijeđen u čin ustaškog bojnika) Vjekoslav Maks Luburić.9


Postupak prema partizanima, njihovim suradnicima i sumnjivim osobama

Postoje različiti podaci o broju partizana koje su opkolile postrojbe Borbene skupine “Zapadna Bosna”. Njemačka vojska je krajem lipnja 1942. smatrala da se na Kozari nalazi 4000 do 5000 dobro organiziranih i naoružanih partizana, a podupire ih mjesno stanovništvo koje je spremno braniti Kozaru.10

U vezi s brojem partizana na Kozari zanimljivi podaci nalaze se i u izvješću Kraljevskog talijanskog vojnog izaslanstva u NDH od 22. srpnja 1942. U njemu je navedeno da je Glavni stožer domobranstva procijenio da je na Kozari oko 3000 partizana. No, visoki domobranski časnici koji su sudjelovali u napadu na Kozaru naknadno su procijenili da su se zapravo morali sukobiti sa 7000 do 8000 dobro naoružanih partizana. Osim toga, partizani su imali potporu stanovništva toga područja, koje im je — dobrovoljno ili prisilno — pomagalo.11 Može se spomenuti i izvješće Njemačkog poslanstva u Zagrebu, poslano 23. srpnja 1942. u Berlin, u kojem je navedeno da su partizani na Kozari imali oko 5000 boraca.12

Nasuprot prethodno navedenim podacima, M. Pekić i D. Ćurguz u svojoj knjizi iz 1968. navode da se prije početka napada na Kozaru na tom području nalazilo nešto više od 4000 partizana. To su uglavnom bili borci 2. krajiškog naodnooslobodilačkog partizanskog odreda.13

Borbe su bile žestoke i u njima su pali brojni partizani. Tako je, primjerice, u dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva od 15. lipnja 1942., u vezi s napredovanjem domobranske 1. gorske divizije iz smjera Kostajnice, navedeno:

Partizani su dali ogorčen odpor iz ukopanih postava sa dosta strojnica. Ovaj odpor savladan je tek poslie 3-4 satne borbe i nakon što je topničtvo dovedeno skoro u prvu liniju, a i sam zapovjednik divizije bio je u prednjim linijama. Prema dosada prikupljenim podatcima naši ukupni gubitci iznose: 8 poginulih, 8 teško i 19 lakše ranjenih. Neprijateljski gubitci su veliki, no još nema točnih podataka.14

Od početka srpnja 1942. dnevna izvješća Glavnog stožera domobranstva sve su češće bilježila podatke o strijeljanim i zarobljenim partizanima, kao i onima koji su se predali. O tome se mogu navesti određeni primjeri. Pripadnici skupine “Borowski” strijeljali su 6. srpnja 23 partizana,15 a 8. srpnja još 55, dok su trojicu zarobili.165 Devetog srpnja 50 partizana predalo se Istočnoj zaprečnoj skupini.17

General Stahl je 14. srpnja 1942. ponovio uputu da postrojbe pod njegovim zapovjedništvom, nakon saslušanja, strijeljaju zarobljene partizane, kao i osobe koje im pomažu. Važnije zarobljenike je, zajedno sa zapisnikom saslušanja, trebalo uputiti pretpostavljenom zapovjedništvu.18

U dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva od 15. srpnja 1942. navedeno je da domobranske i njemačke snage na Kozari nailaze na slab otpor, a tu je i podatak da je strijeljano 59 partizana, a četiri zarobljena, uz ratni plijen od 29 pušaka.19 Navedeni podaci pokazuju nerazmjer između broja strijeljanih i zarobljenih partizana i količine zaplijenjenog oružja. Na temelju toga može se zaključiti da nisu strijeljani isključivo partizani, nego i civili za koje se ustanovilo ili sumnjalo da su njihovi suradnici. U tom smislu, razlika između “pravih” partizana i ostalog stanovništva, posebno mladića i muškaraca, za njemačke vojnike i domobrane vjerojatno je bila pomalo “mutna”.20 No, sumnjičavost njemačke vojske i postrojbi NDH prema civilnom stanovništvu nije bila neutemeljena. Naime, Oblasni komitet Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za Bosansku krajinu je kasnije u vezi s držanjem opkoljenog stanovništva na Kozari naveo:

Stanovništvo je i samo masovno uzimalo učešće goloruko u borbi protiv neprijatelja koji je [narod] jurišao i tu ga je mnogo poginulo.21

Budući da su postrojbe Borbene skupine “Zapadna Bosna” od početka srpnja 1942. počele zarobljavati sve više civila s područja koje su opsjedali, pojavile su se sumnje da se među njima skrivaju partizani. Tako je u dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva od 8. srpnja 1942., u vezi sa stanjem među neprijateljem na Kozari navedeno da, prema izjavama civila koji su se predali njemačkim i hrvatskim snagama, među njima ima i “presvučenih partizana”.22 U dnevnom izvješću od 9. srpnja stoji:

Ponovno je potvrđeno da partizani imaju nalog zakopati oružje i prikriti se među bjegunce.23

A u dnevnom izvješću od 11. srpnja navedeno je:

Neprijatelj borbu i dalje ne prima. Po jednoj zaplijenjenoj partizanskoj zapoviedi od 2. VII. partizani imaju uputstvo da teško oružje i zalihe zakopaju a lakim odjelima da se probiju u Grmeč pl.[aninu], dok specijalni razviđački odredi kojima su poznata mjesta prikrivenog oružja ostaju u Kozari i vrše uznemiravanja i prepade javljajući naše pokrete. Prema iskazima zarobljenika, mase partizana nalaze se među pučanstvom kao seljaci.24

U dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva od 18. srpnja navodi se da je prethodnog dana uspješno okončana operacija na Kozari i Prosari te da ukupni gubici partizana iznose 3397 poginulih, dok će 250 partizana nakon saslušanja biti strijeljano. Također je navedeno da su tijekom borbenog izviđanja, sjeveroistočno od Prijedora, strijeljana 294 partizana, a trojica su zarobljena.25

Njemačko poslanstvo u Zagrebu je 23. srpnja 1942. izvijestilo Berlin da je u operaciji na Kozari, od oko 5000 partizana, poginulo 3500, a 300 zarobljenih izvedeno je pred prijeki sud i strijeljano.26

U dokumentima njemačke vojske kasnije je naveden još veći broj ubijenih partizana. Prema jednom izvješću, Borbena skupina “Zapadna Bosna”, u razdoblju od 24. lipnja do 23. srpnja 1942., ubila je 6589 partizana, 423 ranila, a za odmazdu je strijeljano 777 osoba.27

M. Pekić i D. Ćurguz u svojoj knjizi navode da su vojne vlasti NDH u Bosanskoj Dubici strijeljale 2400, a u Bosanskoj Gradišci 800 zarobljenih mladića s Kozare, proglasivši ih partizanima.28

Oblasni komitet KPJ za Bosansku krajinu, sredinom kolovoza 1942., naveo je da su Nijemci i snage NDH nakon okončanja operacije na Kozari vršili “masovna strijeljanja i klanja” nad zarobljenim i prikupljenim stanovništvom s tog područja, pri čemu su posebno stradali članovi narodnooslobodilačkih odbora, komunisti te znatan broj muškaraca sposobnih za vojsku. Oblasni komitet KPJ za Bosansku krajinu procijenio je da broj žrtava iznosi čak 10 do 15 tisuća.29 No, u usporedbi s ostalim izvorima, navedeni broj čini se znatno pretjeranim.

Strijeljanje partizana, zarobljenih tijekom operacije na Kozari, nastavljeno je i početkom kolovoza 1942. Tako je Obavještajno odjeljenje Borbene skupine “Zapadna Bosna” zatražilo od Zapovjedništva 3. oružničke pukovnije u Banja Luci da 2. kolovoza izvrši strijeljanje 49 partizana koji su, po svoj prilici, zarobljeni tijekom operacije na Kozari.30

Nešto kasnije Borbena skupina “Zapadna Bosna” uputila je župskoj redarstvenoj oblasti u Banja Luci pet zarobljenih partizana. To su bili: Mira Cikota iz Prijedora, Piljo Stanišljević iz Turjaka, dr. Gertruda Stern iz Banja Luke, Atif Topić iz Bosanske Gradiške i dr. Ihsan Zukanović, liječnik Državne bolnice iz Banja Luke. Dana 8. kolovoza 1942., redarstvo je ovih pet zarobljenika predalo sudskom zatvoru u Banja Luci, a državnom tužitelju Pokretnog prijekog suda u Banja Luci u vezi s time upućen je dopis:

Svi navedeni pozatvarani su i pohvatani prigodom zadnjih operacija Hrvatske i Njemačke vojske na Kozari-planini. Prijava proti njima nije dostavljena, ali je notorna činjenica, da su svi navedeni pristupili u partizanske redove, aktivno učestvujući i pomažući bande, kao njihovi članovi. Njemačka “Kampfgruppe” moli, da se glavna razprava održi čim prije i da joj se po rješenju razprave pošalje ovjerovljeni priepis osude.31

Navedene osobe, koje su zatim strijeljane, imale su istaknutu ulogu u partizanima, partizanskom sanitetu, odnosno Komunističkoj partiji.32

Osim tih osoba, znatan dio zarobljenih partizana ili osoba koje su smatrane partizanima upućen je u njemački Prihvatni logor u Zemunu. Navedeni logor nalazio se na teritoriju NDH, ali je bio pod zapovjedništvom njemačkih redarstvenih struktura, nadležnih za okupiranu Srbiju.33

Izaslanik njemačke vojske u NDH, general Edmund Glaise von Horestenau, 13. srpnja 1942. posjetio je Beograd i razgovarao s generalom Paulom Baderom, koji je bio nadređen generalu Stahlu. Tom prigodom Bader je izjavio da je spreman preuzeti uhićenike, odnosno zarobljenike koje je Borbena skupina “Zapadna Bosna” uputila u logor u Zemunu. Prehranu za te osobe, dok se nalaze u zemunskom logoru, trebala je osigurati NDH. Bader je izjavio i da će se s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima te da će iz Zemuna biti upućeni “na sjever”.34

Podaci iz dnevnih izvješća Glavnog stožera domobranstva govore o upućivanju osoba zarobljenih na Kozari u logor u Zemunu. U izvješću od 15. srpnja 1942. navedeno je da su u Zemun do tog datuma upućene 2374 osobe.35 Istog dana, 15. srpnja, u Zemun je otpremljeno 555 “pritvorenih izbjeglica”, a 16. srpnja još 904 uhićene osobe.36 Nakon toga, 28. srpnja u Zemun je upućeno još 985 uhićenih muškaraca.37

Iz navedenih podataka proizlazi da je s područja Kozare u Zemun deportirano 4818 zarobljenika, no te brojke nisu cjelovite. U postojećoj literaturi mogu se naći različiti podaci o tome koliko je osoba s Kozare dopremljeno u logor u Zemunu. Neki autori tvrde da je riječ o 7000 osoba.38

Na temelju podataka iz njemačkih dokumenata također se navodi da je u kolovozu 1942. u logoru u Zemunu bilo oko 9000 zarobljenika, ne samo s Kozare, nego i drugih područja pod vlašću NDH.39 Njemački izvori navode da je Borbena skupina “Zapadna Bosna”, od 24. lipnja do 8. srpnja 1942., imala 6641 zarobljenika, a od 9. do 23. srpnja daljnjih 8849. Dakle, ukupan broj bio je 15.490.40 No taj izvor ne navodi koliko je među zarobljenima bilo onih koji su upućeni u Zemun.

Neki autori procjenjuju da je u logor u Zemunu ukupno dopremljeno oko 10.000 zarobljenih osoba s Kozare. Velik dio umro je zbog bolesti, gladi i loših uvjeta koji su vladali u logoru.41

Sredinom rujna 1942. Nijemci su izdvojili 2000 zarobljenika iz logora u Zemunu, s namjerom da ih upute na prisilni rad. No, znatan dio ove skupine umro je još u Zemunu od različitih bolesti. Preživjeli su upućeni na prisilni rad u Norvešku, a manji dio u Njemačku.42 Znatan dio ove skupine činile su osobe zarobljene na Kozari. Kada je general Bader spomenuo da će zarobljenike s Kozare uputiti “na sjever”, pretpostavljam da je mislio upravo na to kako će ljude zarobljene na Kozari i dopremljene u zemunski logor, poslati na prisilni rad u Norvešku. U izvješću Kraljevskog talijanskog vojnog izaslanstva u Zagrebu, od 22. srpnja 1942., u vezi sa zarobljenicima s Kozare, poslanim u zemunski logor, navedeno je da će oni, “praktično kao robovi, biti poslani na prisilne radove, najvjerojatnije u rudnike u Norveškoj”.43

Također treba spomenuti da je Karl Petersen, predstavnik glavnog njemačkog opunomoćenika za radnu snagu u NDH, u izvješću od 20. srpnja 1942., naveo da je uputio svoga izaslanika u logor u Zemunu. Njegov je zadatak bio da među logorašima prikupi osobe koje bi kao slobodne radnike (freien Arbeitseinsatz) poslao na rad u Njemačku. Petersen je pretpostavljao da se na taj način u Zemunu može okupiti od 1000 do 3000 radnika.44 Ne raspolažem izvorima je li navedeno i u kojoj mjeri provedeno, no može se pretpostaviti da je dio ljudi s Kozare, koji su deportirani u Zemun, i na opisani način napustio logor, otišavši na rad u Njemačku. Kasnije je, kako je već spomenuto, dio zarobljenika deportiran i na prisilni rad u Norvešku i Njemačku.

Sredinom kolovoza 1942. zapovjednik njemačkog redarstva u Srbiji obratio se Generalnom konzulatu NDH u Beogradu, navodeći da se u Prihvatnom logoru Zemun nalazi 3457 osoba starijih od 50 godina, među kojima ima i muškaraca od 70 do 80 godina. U logoru se nalazilo i 537 muškaraca mlađih od 17 godina, među kojima su bili i dječaci od 9 do 14 godina. Budući da se ovih, oko 4000 starijih i mlađih osoba nije moglo iskoristiti kao radnu snagu, zatraženo je da ih vlasti NDH ponovno preuzmu.45

Tijekom rujna 1942. predstavnici NDH preuzeli su iz logora u Zemunu oko 2900 osoba dovedenih s Kozare i prevezli ih željeznicom u Sabirni logor Jasenovac. Vlak je nekoliko dana putovao do odredišta, a za to vrijeme zatočenici nisu dobivali ni hranu ni vodu. Dr. Pavao Spitzer, zatočenik jasenovačkog logora, izjavio je nakon rata jugoslavenskim vlastima da je kao liječnik prisustvovao otvaranju vagonâ vlaka koji je u Jasenovac stigao iz Zemuna. Tada je ustanovljeno da je oko 500 osoba umrlo tijekom transporta. Dr. Spitzer također je potvrdio da su ustaše likvidirale preostale osobe iz vlaka.46


Upućivanje iseljenih s Kozare na rad u Njemački Reich

I dio ostalog stanovništva, prikupljenog tijekom operacije Borbene skupine “Zapadna Bosna” protiv kozaračkih partizana, završio je na radu u Njemačkom Reichu.
Sredinom ožujka 1942., na sjednici Državnog gospodarstvenog povjerenstva NDH, raspravljalo se o hrvatskim radnicima, upućenim na rad u Njemački Reich. Zaključeno je da Hrvate treba zadržati u domovini, a na rad za njemačko gospodarstvo treba što više upućivati grko-istočnjake:

Radi prištednje hrvatske radne snage upućivat će se na rad u Njemačku po mogućnosti što više grčko-istočnjaci. To će se također provoditi u pročišćenim krajevima.47

Pod “pročišćenim krajevima” pritom se očito mislilo na područja u kojima su provedene operacije protiv partizana. Ante Pavelić je krajem svibnja 1942. dopustio njemačkim komisijama da prikupljaju pravoslavne radnike za rad u Njemačkom Reichu. Kako bi se osigurao što veći broj radnika, predstavnici NDH su, zajedno s Nijemcima, dogovorili da će se radna snaga tražiti i među pravoslavcima koji se nalaze u sabirnim logorima:

Iz sabirnih logora hrvatske vlasti izabrat će osobe sposobne i podesne za rad u Njemačkoj, među kojima će tada vrbovati njemačke komisije.48

Očito je da su ovi dogovori predstavnika NDH s Nijemcima otvarali mogućnost da se među civilima prikupljenim tijekom borbi na Kozari osigura radna snaga za potrebe njemačkog gospodarstva. Njemački poslanik u NDH, Siegfried Kasche, 10. srpnja 1942. razgovarao je s Antom Pavelićem i dogovorio da među stanovništvom s Kozare započne prikupljanje radne snage za njemačko gospodarstvo, čim to omoguće zdravstvene prilike.49

Karl Petersen, predstavnik glavnog njemačkog opunomoćenika za radnu snagu u NDH, u izvješću od 20. srpnja 1942. navodi da je tijekom lipnja u logoru Stara Gradiška, kao i tijekom srpnja u Sisku, izdvojio 3935 muškaraca, 3255 žena te nešto više od 400 djece, koji su zatim upućeni na rad u Njemački Reich. Radilo se o pravoslavcima koji su odvedeni iz svojih domova tijekom operacija protiv partizana i dopremljeni u Staru Gradišku i Sisak.50

Pretpostavljam da svi nisu mogli biti s Kozare, pogotovo oni iz logora Stara Gradiška, budući da su ih Nijemci odredili za rad u Njemačkoj prije no što je počelo zarobljavanje i prikupljanje većih skupina civila s Kozare. No moguće je da je dio pravoslavaca koji su u Sisku izdvojeni za rad u Njemačkoj doveden s područja Kozare. U svakom slučaju čini se da su Petersenovi ljudi nastavili s prikupljanjem radne snage među civilima dovedenim iz kozaračkog područja. U izvješću Glavnog stožera domobranstva od 15. srpnja navedeno je da je, odvojeno od zarobljenika odvedenih u Zemun, s područja Borbene skupine “Zapadna Bosna” na rad u Njemački Reich upućeno 1589 osoba.51

Foto: Kozara

Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (2)


  1. Za osnovne podatke o operaciji na Kozari koristio sam pregled koji je još za vrijeme rata dao njemački časnik Ernst Wisshaupt u dokumentu “Borba protiv ustaničkog pokreta na području jugoistoka”. Vidjeti: Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, Dokumenti Nemačkog Rajha 1942., Beograd, Vojnoistorijski institut, 1976., Prilog I. Opis navedene operacije dalo je i Kraljevsko talijansko vojno izaslanstvo u NDH, u izvješću od 22. srpnja 1942. godine. Vidjeti Hrvatska, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HR-HDA), 1450 — Zbirka mikrofilmova gradi- va iz inozemnih arhiva koje se odnosi na Hrvatsku (dalje: HR-HDA-1450), svitak D-109, snimke 464-472, Comando Superiore FF. AA. “Slovenia-Dalmazia”, Ufficio operazioni, No. 15791/1942. U razdoblju socijalističke Jugoslavije nastala je brojna literatura o ofenzivi na Kozaru 1942. godine. U ovom prilogu uglavnom sam koristio podatke iz knjige: Mirko PEKIĆ, Dragutin ĆURGUZ, Bitka na Kozari, Prijedor, Odbor za pripremanje i izdavanje publikacija “Kozara u NOB-u”, 1968. (srp. ćirilica).
  2. NDH, Ministarstvo hrvatskog domobranstva, Glavni stožer, Odjel za ratnu poviest, Taj. Broj: 1921/1942. Faksimil dokumenta objavljen u: Danko R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, Beograd, NIRO “Mladost”, 1988., 384-385.
  3. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 85.
  4. Isto.
  5. Prijepis proglasa general-majora Stahla od 5. VI. 1942. Faksimil dokumenta objavljen u: D. R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, 367.
  6. Isto.
  7. Isto.
  8. Bogdan KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, Globus, 1980., 342-343. Za imenovanje i ovlasti dr. Oskara Turine, kao općeg opunomoćenika Vlade NDH u Banja Luci, vidjeti: HR-HDA- 226, Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH (dalje: HR-HDA-226), Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 41.273-Z-1942.
  9. Mario KEVO, “Počeci logora Jasenovac”, Scrinia Slavonica, godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 3, Slavonski Brod 2003., 471-499.
  10. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 96.
  11. HR-HDA-1450, svitak D-109, snimke 464-472, Comando superiore FF. AA. “Slovenia-Dalmazia”, Ufficio operazioni, No. 15791/1942.
  12. B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 356.
  13. M. PEKIĆ, D. ĆURGUZ, Bitka na Kozari, 83-88.
  14. HR-HDA-487, Ministarstvo oružanih snaga NDH (dalje: HR-HDA-487), Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 166 (po podatcima primljenim 15. VI. 1942 godine do 9 sati) Tok operacije “Kozara”.
  15. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 190 (po podatcima primljenim 9. srpnja 1942 godine do 9 sati) Tok operacije “Kozara”.
  16. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 191 (po podatcima primljenim 10. srpnja 1942 godine do 9 sati) Tok operacije “Kozara”.
  17. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 192 (po podatcima primljenim 11. srpnja 1942 godine do 9 sati) Tok operacije “Kozara”.
  18. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 110.
  19. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 196 (po podatcima primljenim 15. srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
  20. Jonathan E. GUMZ, “Wehrmacht Perceptions of Mass Violence in Croatia, 1941—1942”, The Historical Journal 4 (2001), 1022.
  21. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom IX, Knjiga 1, Partijsko-politička do- kumenta 1941—1942., Beograd, Vojnoistorijski institut, 1961., dok. br. 122.
  22. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 189 (po podatcima primljenim 8. srpnja 1942. godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
  23. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 190 (po podatcima primljenim 9. srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
  24. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 192 (po podatcima primljenim 11. srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
  25. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 199 (po podatcima primljenim 18. srpnja 1942 godine do 9 sati) Tok operacije “Kozara”.
  26. B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 356.
  27. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, knjiga 2, Prilog I.
  28. M. PEKIĆ, D. ĆURGUZ, Bitka na Kozari, 161.
  29. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom IX, Knjiga 1, dok. br.122.
  30. Prijepis dopisa Odjela I. C. Borbene skupine “Zapadna Bosna”, upućen 3. oružničkoj pukovniji u Banja Luci. Faksimil dokumenta objavljen u: D. R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, 382-383.
  31. župska redarstvena oblast u Banjoj Luci, Taj. Broj: 1893/1942. Faksimil dokumenta objavljen u: D. R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, 391.
  32. Dragutin ĆURGUZ, Milorad VIGNJEVIĆ, Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski (kozarski) odred “Mladen Stojanović”, Prijedor, Nacionalni park “Kozara”, 1982., 787.
  33. Milan KOLJANIN, Nemački logor na beogradskom Sajmištu 1941—1944., Beograd, Institut za savremenu istoriju, 1992., 170-172.
  34. B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 352.
  35. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 196 (po podatcima primljenim 15. srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
  36. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 198 (po podatcima primljenim 17. VII.1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
  37. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 210 (po podatcima primljenim 29. srpnja 1942 godine do 9 sati), Kampfgruppe West Bosnien.
  38. Milorad AŠKOVIĆ, Blagoje MARINKOVIĆ, Ljubomir PETROVIĆ, U logorima u sjevernoj Norveškoj, Beo- grad, Srpska književna zadruga, 1979., 23 (srp. ćirilica); Venceslav GLIŠIĆ, “Concentration camps in Serbia (1941—1944)”, The Third Reich and Yugoslavia 1933—1945, Belgrade, Institut za savremenu istoriju, Narodna knjiga, 1977., 703.
  39. Jozo TOMASEVICH, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Occupation and Collaboration, Stan- ford, California, Stanford University Press, 2001, 220.
  40. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, knjiga 2, Prilog I.
  41. M. KOLJANIN, Nemački logor na beogradskom Sajmištu 1941—1944., 228.-231.
  42. M. AŠKOVIĆ, B. MARINKOVIĆ, LJ. PETROVIĆ, U logorima u sjevernoj Norveškoj, 23, 27; V. GLIŠIĆ, “Concentration camps in Serbia (1941—1944)”, 704.
  43. HR-HDA-1450, svitak D-109, snimke 464-472, Comando superiore FF. AA. “Slovenia-Dalmazia”, Ufficio operazioni, No. 15791/1942.
  44. Europa unterm Hakenkreuz. Die Okkupationspolitik des deutschen Faschismus (1938-1945), Achtbändige Dokumentenedition, Band 6, Die Okkupationspolitik des deutchen Faschismus in Jugoslawien, Griechenland, Albanien, Italien und Ungarn (1941—1945), Berlin, Heidelberg, Hüthig, Verlagsgemeinschaft GmbH, 1992, Nr. 92.
  45. Aleksandar VOJINOVIĆ, NDH u Beogradu, Zagreb, Naklada Pavičić, 1995., 172.
  46. HR-HDA-421, Javno tužilaštvo Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske (dalje: HR-HDA-421), Odjeljenje bezbjednosti, kut. 129, Okružni sud u Zagrebu, Broj K-215/51, Zagreb, dne 24. VIII. 1951., Zapisnik o saslušanju svjedoka Spitzer dr Pavao, sastavljena u Okružnom sudu u Zagrebu dana 24. VIII. 1941. u kriv. predmetu protiv Artuković Andrije radi zločina ubijstva. Također vidjeti: M. KOLJANIN, Nemački logor na beogradskom Sajmištu 1941—1944., 285-286.
  47. Jere JAREB, Državno gospodarstveno povjerenstvo Nezavisne Države Hrvatske od kolovoza 1941. do travnja 1945., Dokumentarni prikaz, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, Hrvatski državni arhiv, Dom i svijet, 2001., 167-168.
  48. Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, Zagreb, Golden marketing, Hrvatski državni arhiv, 1998., 181.
  49. Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 109.
  50. Europa unterm Hakenkreuz. Die Okkupationspolitik des deutschen Faschismus (1938—1945), Achtbändige Dokumentenedition, Band 6, Nr. 92.
  51. HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 196 (po podatcima primljenim 15. srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.

Komentari