Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (2)

Dr. Nikica Barić

Nikica Barić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (1)


U svome izvješću od 23. srpnja Njemačko je poslanstvo navelo da je — i ovaj put odvojeno od zarobljenika upućenih u Zemun — na rad u Njemačku upućeno 5000 osoba s Kozare.52

Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, jugoslavenske vlasti uhitile su ustaškog bojnika Miroslava Filipovića koji je dio rata proveo u službi Ustaške obrane u logoru Jasenovac. Tijekom saslušanja, u vezi sa stanovništvom zarobljenim na Kozari, Filipović je među ostalim izjavio:

Bile su njem.[ačke] komisije koje su neprekidno pregledale, primale i otpremale na rad u Njemačku. Ja sam dobio nalog od [Vjekoslava] Maksa [Luburića] da utajim par hiljada i dovedem u Jasenovac, jer nam je trebalo tada radne snage za izgradnju nasipa i drugih objekata […].53

Kasnije su jugoslavenske vlasti uhitile i ustaškog bojnika Ljubu Miloša koji je tijekom istrage izjavio:

U toku ljeta 1942. došla je u [Staru] Gradišku jedna delegacija njemačke “Todt” organizacije, koja je preuzimala neke zatočenike, te ih upućivala u Njemačku na rad. Mislim da je ovo uslijedilo, povodom nekog sporazuma između Nijemaca i “maršala” [Slavka] Kvaternika, po kojem je Kvaternik trebao poslati u Njemačku oko 100 ili 200 hiljada radnika. Ova komisija je u logoru boravila duže vremena, a u tome roku primala je i odpremala stalno zatočenike u Njemačku. Koliko je na ovaj način poslano zatočenika, ne bih mogao niti približno reći, jer mi rad dotične komisije nije poznat. Mislim da je početkom jeseni ili zime 1942. godine, ista komisija napustila logor.54

Njemački poslanik Kasche, u bilješci od 20. srpnja 1942., u vezi s ljudima iseljenim s područja Kozare, naveo je da bi oni među njima koji su upućeni na rad u Njemačku trebali imati položaj slobodnih radnika koji će primati plaću.55 Nesumnjivo, odlazak iseljenih s Kozare na rad u Njemačku teško je mogao biti “dobrovoljan”. Ipak, u odnosu na zarobljene partizane i njihove pristaše, koji su preko Zemuna upućeni na prisilni rad u Norvešku i Njemačku, može se pretpostaviti da je položaj onih koji su kao “slobodni radnici” otišli na rad u Njemačkoj, ipak bio povoljniji. Smatram da je tim osobama, osim odlaska na rad u Njemačku, još gore bilo to što su odvojene od svojih obitelji, osobito majke od djece, o čemu će biti više riječi pri kraju ovog priloga.


Zbjeg, predaja i zarobljavanje civilnog stanovništva na Kozari

Tijekom borbi na Kozari u lipnju i srpnju 1942., partizani su prihvatili frontalnu borbu s Nijemcima i snagama NDH, pri čemu se iza njihovih položaja našla partizanska “pozadina”, odnosno lokalno stanovništvo. O kolikom je broju ljudi bila riječ? M. Pekić i D. Ćurguz u svojoj knjizi navode da je, prema popisu stanovništva iz 1931., na području Kozare živjelo gotovo 200.000 stanovnika, od čega nešto više od 137.000 Srba.56 No, kako ću kasnije navesti, broj civila koje su tijekom i nakon operacije na kozaračkom području prikupile vlasti NDH i njemačka vojska ipak je bio manji.

Dok su se partizani povlačili pred postrojbama Borbene skupine “Zapadna Bosna”, rukovodstva KPJ i narodnooslobodilačkih odbora organizirala su zbjegove, odnosno povlačenje stanovništva s područja kotara Bosanska Dubica, Bosanski Novi i Prijedor.57
Znakovito je da su M. Pekić i D. Ćurguz u svojoj knjizi iz 1968. smatrali potrebnim naglasiti kako postoje mišljenja da se stradanje stanovništva moglo izbjeći, da nisu otišli u partizanske zbjegove. No spomenuti autori odlučno su odbacili takve tvrdnje, navodeći da je Borbena skupina “Zapadna Bosna” iselila dio stanovništva iz nekih mjesta oko Kozare, koje nije otišlo u zbjeg. Također su naveli da je, osim organiziranog odlaska u zbjeg, dio stanovništva dobrovoljno odlučio napustiti svoje domove i otići u zbjeg, sjećajući se prethodnih slučajeva kada je dolazak ustaša značio nasilje nad civilima.58

Povlačenje civilnog stanovništva pred napredovanjem njemačkih i hrvatskih postrojbi zabilježeno je i u dnevnim izvješćima Glavnog stožera domobranstva. Tako je u vezi s napredovanjem domobranske 1. gorske divizije na crti Bosanski Novi — Kostajnica, u dnevnom izvješću od 11. lipnja 1942. navedeno:

Neprijatelj se povlači prema jugu, tjerajući ispred sebe mnoštvo naroda.59

U dnevnom izvješću od 17. lipnja, u vezi s napredovanjem 1. gorske divizije, navedeno je:

Neprijatelj odstupa u jugoiztočnom pravcu odvodeći sobom ljude i stoku. Sva sela napuštena su, a kuće većinom razorene.60

U dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva od 19. lipnja ocijenjeno je da partizani nisu uspjeli pružiti znatniji otpor napredovanju 1. gorske divizije na crti od Bosanskog Novog do Kostajnice. Otpor je pružan samo kako bi se dobilo vrijeme “za evakuaciju stanovništva i blaga”. Tako su 16. lipnja partizani počeli “u masi” odstupati prema Kozari, “odvodeći sobom” sve što su uspjeli evakuirati.61

Dakle, u početku operacije na Kozari civilno stanovništvo se, ili dobrovoljno ili po naređenju partizana, povlačilo pred napredovanjem postrojbi Borbene skupine “Zapadna Bosna”. No, kako je operacija napredovala, znatan broj civila pokušao je napustiti područje borbenih djelovanja, predajući se snagama koje su držale obruč oko kozaračkog područja. Stožer Borbene skupine “Zapadna Bosna” 25. lipnja 1942. izdao je podređenim postrojbama upute o postupanju s osobama koje pokušaju izaći iz obruča:

Sve osobe, koje iz obkoljenog područja oko Kozare i Prosare pokušaju van vlastite linije preći, imaju se uhvatiti i poslie preslušanja preko mjesta za prikupljanje zarobljenika u koncentracioni logor u St.[aru] Gradišku odnosno Jasenovac uputiti (sprovesti). Tko osobe, koje dolaze iz Kozare, propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, bit će radi neposlušnosti stavljen pred Ratni sud.62

U dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva od 6. srpnja 1942. navedeno je da su pred postavima Istočne zaprečne skupine primijećene istaknute bijele zastave te da žene i djeca čine tri četvrtine stanovništva koje je do 4. srpnja prebjeglo s područja pod nadzorom partizana. Također je, u vezi sa stanjem na području Istočne zaprečne skupine, navedeno:

Zapaženi su veći pokreti onih koji sa partizanske prostorije žele prebjeći na našu stranu. Do 4. VII. predalo se kod naših postava jugozapadno od Bos.[anske] Gradiške preko 1200 osoba najvećim dielom žena i djece koji su odpremljeni u sabirni logor u [Staru] Gradišku. Ovo predavanje nastavlja se.63

U dnevnom izvješću od 7. srpnja 1942. navedeno je da se na tisuće civila predalo snagama koje su opkolile partizane, budući da među opkoljenim sta- novništvom “vlada panika i isto bježi te se predaje našim četama”.64 U dnevnom izvješću od 8. srpnja navedeno je da je skupina “Borowski” uhitila 1188 “bjegunaca”, dok je Istočna zaprečna skupina uhitila 1526 “bjegunaca”.65 U dnevnom izvješću od 9. srpnja navedeno je da je u logor Stara Gradiška upućeno 1363 novih bjegunaca sa 102 konja, 1052 komada stoke i 25 kola.66 A u dnevnom izvješću od 10. srpnja navedeno je da “broj bjegunaca i dalje raste”, te je Istočna zaprečna skupina uputila još 1251 civila u logor Stara Gradiška.67

Pretpostavljam da ove dvije fotografije prikazuju stanovništvo koje se početkom srpnja 1942. iz obruča na Kozari predalo snagama NDH. Mogu se vidjeti istaknute bijele zastave. Izvor: Zbirka dr. sc. Vladimira Geigera.

Postupak vlasti NDH sa stanovništvom iseljenim s Kozare

Dok su postrojbe Borbene skupine “Zapadna Bosna” prikupljale sve veći broj civila koje su uhvatile u svome obruču, njemački poslanik Kasche je 10. srpnja 1942. razgovarao u Zagrebu s Pavelićem, u vezi sa smještajem “izbjeglica” s Kozare. Tom je prilikom zaključeno da ih na prvom mjestu treba uputiti u logor u Staroj Gradišci, a zatim ustanoviti tko su među tim ljudima partizani i suradnici partizana. Također se tom stanovništvu treba pružiti osnovna zdravstvena skrb, nakon čega se među njima mogu prikupiti radnici za rad u njemačkom gospodarstvu, dok ostali mogu biti premješteni u druge logore, ili na druge radne zadatke. Istovremeno je Pavelić objasnio da izbjeglice s Kozare ne mogu biti upućene u logor Jasenovac, budući da ondje moraju smjestiti židove iz NDH koji bi iz Jasenovca trebali biti upućeni “na Istok”.682

Naime, u dogovoru s Nijemcima, vlasti NDH odredile su da se upravo u ljeto 1942. velik broj židova iz NDH deportira u istočne dijelove Njemačkog Reicha, točnije u njemački logor u Auschwitzu.69 Smatram da je deportacija židova iz NDH bila jedan od razloga zašto ljudi iseljeni s Kozare (najvećim ili znatnijim dijelom) nisu upućeni u logor u Jasenovcu. Osim toga, iako je prethodno navedeno kako se prebjege upućuje u logor Stara Gradiška, velika većina ljudi, što ću navesti kasnije, ipak je završila na drugim lokacijama.

U Ministarstvu vanjskih poslova NDH 7. srpnja 1942. održana je ministarska sjednica povodom izvješća koje je podnio dr. Oskar Turina, opći opunomoćenik Vlade NDH u Banja Luci.70 Spomenuto izvješće najvjerojatnije se odnosilo na stanje na Kozari, ali ne raspolažem ni izvješćem koje je podnio Turina, niti zapisnikom spomenute ministarske sjednice. No, na spomenutoj sjednici određeno je da se prof. Hakija Hadžić pobrine za to kako bi nadležna ministarstva provodila prijedloge dr. Turine. Tako je 18. srpnja u Ministarstvu vanjskih poslova NDH, pod predsjedanjem prof. Hadžića, održana nova “ministarska sjednica za pomoć izbjeglicama s područja Kozare”. Zaključke sjednice održane tog dana navest ću kasnije u ovom prilogu.71 U vezi s time zanimljiva je i izjava ustaškog bojnika Miroslava Filipovića dana jugoslavenskim vlastima u lipnju 1945. godine:

Tada se upravo završavala akcija na Kozari i pošto je Jasenovac bio ozloglašen, to su Nijemci i biv.[ša] hrv.[atska] vlada tražili da organizira logore zarobljenika [i] evakuiranih, Ministarstvo udružbe u vezi sa Crvenim križem, vojskom i opunomoćenim ministrom [Oskarom] Turinom, a ust.[aška] obrana da s njima nema nikakve veze.72

Dakle, zarobljeni odnosno prikupljeni civili s kozaračkog prostora upućeni su u sabirne logore koje je najvjerojatnije organiziralo Ministarstvo udružbe. Uos-talom, na spomenutom, sastanku održanom 18. srpnja 1942. u Zagrebu, bili su i predstavnici tog ministarstva.73

O kojim je sabirnim logorima riječ, govore M. Pekić i D. Ćurguz u svojoj knjizi iz 1968. godine. U njoj je objavljen faksimil zemljovida Kozare, u mjerilu 1:200.000, na kojem su označeni sabirni logori, uz objašnjenje da je zemljovid pronađen u “zaplijenjenoj arhivi zdravstvene službe” NDH. Prema tom zemljovidu civili s kozaračkog područja bili su razmješteni na sljedeći način:

— željeznička postaja Cerovljani kraj Hrvatske Dubice: 26.000 civila
— Prijedor: 14.500 civila
— Jasenovac: 8400 civila
— selo Mlaka: 7000 civila
— Novska: 4700 civila
— selo Jablanac: 4000 civila
— Stara Gradiška: 1300 civila
— selo Rajići: 600 civila
— selo Bodegraj: 500 civila
— selo Grabovac: 500 civila
— selo Lađevac: 500 civila
— selo Paklenica: 500 civila

Bila je riječ o ukupno 68.500 osoba.74 Ovo se u znatnoj mjeri poklapa s kas- nijom tvrdnjom općeg opunomoćenika Vlade NDH, dr. Oskara Turine, koji je iz- javio da se morao skrbiti za više od 68.000 “bjegunaca”, odnosno prisilno iselje- nih osoba, kao i zarobljenika s Kozare smještenih u “posebne logore”.75

Ostaje otvoreno pitanje koliko je, među tih 68.500 osoba, bilo onih koji su, kako je prethodno navedeno, upućeni u njemački logor u Zemunu ili na rad u Njemačku, u organizaciji Hansa Petersena. Moguće je da je u navedeni broj uključen i dio osoba koje su zatim strijeljane, pod optužbom da su partizani ili njihovi suradnici.

Dovođenjem nekoliko desetaka tisuća osoba s područja Kozare u navedene logore, pred vlasti NDH postavilo se pitanje njihovog zbrinjavanja. Važniji zaključci spomenute ministarske sjednice održane u Zagrebu 18. srpnja 1942., koji su se odnosili na spomenute logore, glase:

U logorima će se odmah rastaviti Hrvati od Srba, i prvi će biti upućeni na druga mjesta, a o tome će voditi brigu Ministarstvo udružbe. […] Dr. Turina imenovat će zapovjednike logora i dati im iscrpne upute o njihovim dužnostima i radu. […] Zamolit će se, da se iz Glavnog stana Poglavnika uputi na teren jedna ličnost, koja bi svojim ugledom prisilila sve na poštovanje izdanih naređenja i odredba. […] Upućuje se Dr. Grga Ereš za pomoćnika Dr. Turine, kojemu je osobita dužnost često posjećivanje logora i voditi brigu, da se stvorene odluke i naredbe Dr. Turine bezodvlačno izvrše.76

Te je logore sredinom srpnja 1942. posjetio i dr. Ivo Petrić, ministar zdravstva NDH. Po povratku u Zagreb, on je 22. srpnja 1942. za dnevnik Hrvatski narod izjavio:

Nezavisna Država Hrvatska ne bori se protiv žena i djece, kao partizani, koji su zvjerski pomorili velik broj žena i djece, već se nošena mišlju čovječnosti brine i za one, koji to možda i niesu zavriedili. Država je već prije našeg dolaska tamo uputila veliku količinu hrane, poslala 20 liečnika, 15 sestara, 5 razkužitelja, liekove, zavojno i razkužno tvorivo, serume i cjepiva. Sve mjestne, obćinske i kotarske, kao i župske oblasti, ustaške postrojbe, Zdravstveni [Higijenski] zavod u Banja Luci i postrojbe Crvenog križa pojačale su u tom području svoju djelatnost, da pomognu prebjege i da im uzmognu nakon njihove katastrofe u Kozari sačuvati i spasiti živote.77

Dr. Petrić je, u pružanju pomoći prebjezima s Kozare, među kojima je većina žena i djece, posebno istaknuo rad zdravstvenog osoblja u Jablancu, Mlaki i Prijedoru:

Svuda su u tili čas upriličene ambulante i prihvatne bolnice za bolestne te razkuživanje za brojne šugavce, koje se redi i čisti od veoma velikog broja uši. Nije to mali posao, jer je zamazanost i ušljivost kod sviju dosegla svoj najveći stupanj. Osim toga svi se postepeno cijepe protiv tifusa i griže, a kod ranjenika se čiste i povijaju rane […]. Sve ovo iziskuje najveće napore, jer je ogromna masa zaušena, zagađena i bolestna stigla nakon partizanskog uništenja naglo, u kratkom roku od nekoliko dana.78

Svemu navedenom ministar dr. Petrić nije zaboravio dati šire političko objašnjenje, pri čemu se poslužio činjenicom da su partizani, nakon što su u svibnju 1942. zauzeli Prijedor, terorizirali hrvatsko stanovništvo u tom mjestu:

Na prvi pogled manje je jasan za običnog čovjeka ovaj najplemenitiji postupak i najveća briga, koja se poklanja sa strane ustaške hrvatske države prema ljudima, koji obzirom na njihova djela ne bi objektivno zaslužili ni crno ispod nokta. Eto u tom mučeničkom Priedoru baš vidjeli smo u logoru od 3.500 prebjega skladan i naporan rad svih naših oblasti. Među poludivljim ljudima, ženama i djecom, kuha se i dieli hrana iz naših vojničkih kotlova, donosi se slama za ležaje, donosi se rublje, povoji i liekovi za bolestne, daju im se serumi i cjepiva, riba ih se i čisti od uši i t. d. […] Čovjek se doista mora zamisliti, nije li paradoks, da se u tom istom Priedoru danas pokazuje toliko srca i požrtvovnosti prema jednoj skupini, čiji su pripadnici do nedavno na tom istom mjestu kopali našim ljudima oči, čupali grkljane i sjekli ih na komadiće. Ali to nije paradoks, to je hrvatska bit, to je Hrvatu prirođeno, to je odraz visokog stupnja naše uljudbe.79

Nesumnjivo, cijeli članak u Hrvatskom narodu imao je snažnu političko-promidžbenu poruku i ne može ga se shvatiti kao kritički opis stvarnog stanja. S druge strane, ipak smatram znakovitim činjenicu da ga je promidžba NDH objavila, ističući brigu za iseljene s Kozare, iako to oni “nisu zavrijedili”. Važno je vidjeti koliko su izjave dr. Petrića odgovarale stvarnom stanju.

Higijenski zavod u Banja Luci, u svome izvješću od 15. studenog 1942., ocijenio je da je tijekom te godine evakuacija stanovništva s Kozare, pri čemu je u logore smješteno više od 50.000 osoba, predstavljala velik izazov za zdravstvenu službu. Evakuiranima s Kozare trebalo je ukazati liječničku pomoć, očistiti ih od ušiju i raskužiti. O tome je Higijenski zavod u Banja Luci nadređenim vlastima 19. kolovoza 1942. podnio opširno izvješće.80 Nisam imao priliku naći spomenuto izvješće.

Izvješće Velike župe Livac i Zapolje u Novoj Gradiški, od 19. kolovoza 1942., o zdravstvenom stanju tijekom prethodnog tjedna, također ukazuje na to da su u pružanju zdravstvene pomoći iseljenima s Kozare sudjelovali vojni, odnosno domobranski liječnici, kao i predstavnici Hrvatskog Crvenog križa. U tom je izvješću navedeno:

Stanje zdravstva u kotarevima Prnjavor, Bos.[anska] Gradiška i Bos.[anska] Dubica je za sada ne pregledno. Akcija vojske je donedavna na tom području djelovala. Stoga su izvještaji slabi ili nikakovi. […] Na području gdje je radila vojska bili su prisutni brojni vojnički liječnici a radio je i Crveni križ samo nijesu dostavili Velikoj župi nikakovih podataka. Pronađeno je u selima ispod Kozare dosta gladne djece i oboljele na dizenteriji i to grupa “eksner koja su umiruća odvedena Crvenom križu u Zagreb a po tom u bolnicu za zarazne bolesti u Zagrebu gdje su i umrla. Mala djeca nijesu znala ni imena tako da su se po brojevima uvodila u evidenciju i kao takova zakapala.81

Ipak, dokumenti Ministarstva zdravstva NDH koje sam pregledao daju nešto potpuniju, iako i dalje necjelovitu sliku o naporima tog ministarstva i drugih oblasti NDH na zdravstvenom zbrinjavanju evakuiranih s Kozare. Tako se Ministarstvo zdravstva 14. srpnja 1942. obratilo Kotarskoj oblasti u Novskoj:

Određujem, da depedikulaciju i ostale zdravstvene mjere protiv zaraznih bolesti u logoru Novska preuzme kotarski liečnik Dr. Marijan Derkos i općinski liečnik Dr. Mijo Škrljac iz Novske. U spornim pitanjima izvolite se obratiti na Dom narodnog zdravlja u Novoj Gradiški, koji ima cjelokupni stručni nadzor. Dr. Dimnjaković Stjepan ima da preda dužnosti kotarskom liečniku Dr. Marijanu Derkosu i nakon toga razriešava ga se daljnje dužnosti.82

U logoru u Novskoj se, kako je prethodno navedeno, nalazilo nekoliko tisuća osoba iseljenih s Kozare. Opći opunomoćenik Vlade NDH u Banja Luci, dr. Oskar Turina, uputio je, najvjerojatnije 17. srpnja 1942., Ministarstvu zdravstva brzojav sljedećeg sadržaja:

Neki dodijeljeni domobranski liječnici tvrde da ih zapovjednik Hočevar poziva 17. o.[vog] mjeseca natrag u Zagreb. Ja sam njihov odlazak zapriečio jer je jučer prebjeglo daljnjih desetak hiljada prebjeglica. Molim uredite odmah stvar sa domobranstvom.83

Po primitku brzojava u Ministarstvu zdravstva, na njemu je napisano “Uređeno”.84 Turina je očito mislio na domobranskog generala-liječnika Antu Hočevara, zapovjednika Glavne domobranske bolnice.85 Iz brzojava proizlazi da su Turini trebali domobranski liječnici koji su morali osigurati zdravstvenu skrb za novih 10.000 osoba evakuiranih s Kozare, odnosno “prebjeglica”.

Po nalogu Ministarstva zdravstva, iz Zagreba su 14. srpnja u Jablanac otputovali liječnici dr. Leopold Auf, dr. Herbert Klemenčić i dr. Slavko župan. Njihov je zadatak bio da u Jablancu uspostave privremenu stanicu za sprečavanje zaraznih bolesti. Krajem srpnja, nakon povratka u Zagreb, u izvješću o svome radu, naveli su:

[…] doputovali smo dne 14. o. mj. iz Zagreba u Mlake [Mlaku], te smo bili odmah upućeni na zdravstveni rad u Jablanovu [Jablancu] da pružimo liečničku pomoć izbjeglicama u mjestu Jablanovu [Jablancu] i u logoru. Od 15. do 17. ciepili smo po prvi put 2000 ljudi a osim toga smo potrebnima pružili liečničku pomoć i liečničke savjete. Dne 17. o. mj. došla su još 2 liečnika t.j. Doktor Silobrčić Pero i Dr. Vadkov Nikola sa 2 dobrovoljne sestre pomoćnice crvenog križa. Nastavilo se ciepljenjem i zdravstvenim radom, tako da smo do 25. pocijepili prvi i drugi put (vakcinacija). Uz svoj rad u Jablanovu [Jablancu] dne 22. VII. ciepili smo čitavo pučanstvo u Mlaki po drugi put. (U oba mjesta oko 10.000 ljudi). Za vrieme našega boravka u Jablanovu [Jablancu] umrlo je po logorima i kućama preko 30, što odraslih, što diece. Porodilo se je 21 diete, gravidnih 102, pobačaj 1. Zdravstveno stanje pučanstva je sliedeće: U glavnome je jako izgladnjelo, smrtnost među malodobnom diecom je visoka. Najveći postotak je gastrointestinalnih poremećenja, svrab u velikom postotku sa vrlo čestim ekcemima i piodermijama. Ustanovili smo oko 100 slučajeva malarije sa kliničkom slikom. Slučajeva pjegavog tifusa i trbušnog tifusa, dizenterije ili drugih zaraznih bolesti nije se moglo do sada ustanoviti. Kod 10-12 slučajeva “egmena i panaricija pružili smo liečničku pomoć. U logoru i u mjestu su takove prilike, da je uopće bilo nemoguće sprovesti dezinfekciju i desinsekciju, jer nema uopće prikladne prostorije za sprovedbu toga a niti su nam bile dane mogućnosti za to. Pučanstvo u logoru je pod vedrim nebom i izloženo nepogodama vremena a ono malo što je pod krovom, stanuje prenatrpano. Pošto smo sve pregledali i pociepili (prvi i drugi put) to smo prema tome savjesno izvršili povjerenu nam dužnost. Moramo spomenuti da nijesmo imali dovoljnu količinu liekova, usprkos ponovnog traženja, da smo radi pomanjkanja joda i alkohola morali upotrebiti privatni alkohol i benzin te i štrcala jednoga od nas, a da ne govorimo o tome da za broj od oko 10.000 ljudi nije bilo ni za 10 % dovoljna količina liekova. Najviše pomanjkanje je bilo tannalbina i karbo animalis. Trebalo je još kinina u manjoj mjeri. Malo je bilo liekova proti svrabu. Zavojnog materijala je bilo relativno dovoljno a nije posve dovoljno bilo masti za rane. Vrlo nam je falilo joda i alkohola.86

Dr. Nikola Vadkov je 25. srpnja 1942. napisao potvrdu da su liječnici Auf, Klemenčić, Silobrčić i župan dovršili povjereni im zadatak cijepljenja ljudi u logoru i selu Jablanac. Budući da u logoru više nisu postojali nikakvi lijekovi, njihova daljnja prisutnost bila je nepotrebna te su vraćeni u Zagreb.87 Kasnije je Ministarstvo zdravstva, na traženje dr. Vadkova, izdalo uredovnu potvrdu o njegovom radu na zbrinjavanju iseljenih s Kozare:

Kojom se potvrđuje, da je Dr. Nikola Vadkov, asistent medicinskog fakulteta hrvatskog sveučilišta u Zagrebu bio poslan riešenjem ovog ministarstva od 16. srpnja 1942. Z broj 45.443-42. na liečnički rad u logor u Mlaki kao i u logor Jasenovac, gdje je bio na terenskom radu od 17. srpnja o. g. do 2. kolovoza o. g.88

Spomenuti liječnici nisu bili jedini koji su radili na pružanju zdravstvene pomoći stanovništvu iseljenom s Kozare. Tako je, primjerice, 19. srpnja 1942. zdravstvenu skrb u Dubici trebao preuzeti ustaški liječnik, dr. Ivo Karađole, s drugim liječnicima i zdravstvenim osobljem.89

Također treba spomenuti da je na ministarskoj sjednici, održanoj 18. srpnja 1942., koja se bavila pitanjima vezanim za Kozaru, iznesen prijedlog da se izvrši smjena liječnika koji su dotad na terenu pomagali iseljenima s Kozare, budući da su morali raditi u vrlo teškim uvjetima. Također je predloženo da na taj zadatak ne treba slati veći broj liječnika, već uputiti na teren medicinare koji će pomagati i raditi pod nadzorom liječnika.90

Kao što se iz navedenog vidi, Ministarstvo zdravstva NDH poduzimalo je mjere kako bi se osobama iseljenim s Kozare pružila osnovna zdravstvena pomoć i kako bi se cijepile. Osim toga, vidljivo je da je tu pomoć bilo teško osigurati u potrebnoj mjeri, a slično stanje bilo je i s prehranom.

Ministarstvo zdravstva uputilo je 18. srpnja brzojav dr. Oskaru Turini, obavještavajući ga da u logorima za iseljene s Kozare nema hrane i zahtijevajući da pošalje “obećanu hranu i sol”. Isto ministarstvo uputilo je brzojav sljedećeg sadržaja i ustaškom satniku Vjekoslavu Luburiću:

Zakupljenu stoku za bolnice i ustanove min.[istarstva] zdrav.[stva] 1.000 krava sa teladi, 500 volova, 500 svinja i 250 konja zadržite u logoru Jasenovac i Staroj Gradiški. Izaslanici min.[istarstva] zdravstva dolaze 19. [srpnja] da daljnje urede.91

Očito je bila riječ o stoci koja je zaplijenjena tijekom operacije na Kozari, ili oduzeta iseljenima s Kozare, koju je Ministarstvo zdravstva — pretpostavljam — namjeravalo dodijeliti za prehranu iseljenih s Kozare. I na ministarskoj sjednici za pomoć izbjeglicama s područja Kozare, održanoj 18. srpnja 1942., donesen je zaključak da Ministarstvo obrta, veleobrta i trgovine stavi dr. Turini na raspolaganje potrebnu hranu, a Državni monopoli potrebne količine soli.92

Unatoč tome, stanje s prehranom nije se popravilo. Zato je Ministarstvo zdravstva 23. srpnja 1942. uputilo novi brzojav dr. Turini, obavještavajući ga da Središnjica Hrvatskog Crvenog križa u Zagrebu javlja da prebjezi u Jablancu i Mlaki i dalje nemaju dovoljno hrane. Dr. Turina zamoljen je da, u vezi s navedenim problemom, poduzme potrebne mjere.93

Foto: Kozaračka djeca udomljena u Gornjoj Rijeci sa starateljicama

Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (3)


52 B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 356.
53 Antun MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga II, Beograd, Jaseno- vac, Narodna knjiga, Spomen-područje Jasenovac, 1986., Prilog broj 3.
54 Isto, Prilog broj 7.
55 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, knjiga 2, dok. br. 114.
56 M. PEKIĆ, D. ĆURGUZ, Bitka na Kozari, 29.
57 Isto, 122-124.
58 Isto, 155-157.
59 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 162 (po podatcima primljenim
11. VI. 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
60 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 168 (po podatcima primljenim
17. lipnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
61 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Strogo tajno, 19. 6. 42., Prilog dnevnom izvješću broj 170, Kratka ocjena operativne situacije.
62 Srbija, Vojni arhiv, Arhiv Narodnooslobodilačkog rata, kut. 112, reg. br.. 5/14-1, NDH, 3. gorski zdrug, Taj. Op. Broj: 646/1942.
63 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 187 (po podatcima primljenim
srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
64 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 188 (po podatcima primljenim
srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
65 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 189 (po podatcima primljenim
VII. 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
66 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 190 (po podatcima primljenim
srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
67 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 191 (po podatcima primljenim
srpnja 1942 godine do 9 sati), Tok operacije “Kozara”.
68 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 109.
69 Ivo GOLDSTEIN, Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, židovska općina Zagreb, Novi Li- ber, 2001,, 424-444.
70 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 204.
71 HR-HDA-220, Ministarstvo seljačkog gospodarstva i prehrane NDH (dalje: HR-HDA-220), U. M. Broj: 796/1942., U. M. Broj: 797/1942.
72 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga II, Prilog broj 3.
73 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 212.
74 M. PEKIĆ, D. ĆURGUZ, Bitka na Kozari, 160-161.
75 HR-HDA-227, Ministarstvo vanjskih poslova NDH (dalje: HR-HDA-227), D. T. Broj: 19/1944.
76 HR-HDA-220, U. M. Broj: 797/1942.
77 “Zauzimanje i briga Hrvatske državne vlade oko partizanskih prebjega sa Kozare”, Hrvatski narod, gla- silo Hrvatskog ustaškog pokreta, Zagreb, br. 483, 23. srpnja 1942., 3.
78 Isto.
79 Isto.
80 HR-HDA-227, D. T. Broj: 19/1944.
81 Antun MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga I, Beograd, Jaseno- vac, Narodna knjiga, Spomen-područje Jasenovac, 1986., dok. br. 169. Isti je dokument ponovno objav- ljen u: Antun MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga IV, Jagodina, Gambit, 2007., dok. br. 39.
82 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 44.780-Z-1942.
83 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 46.462-Z-1942.
84 Isto.
85 Za osnovne podatke o Anti Hočevaru vidjeti: Tko je tko u NDH, Hrvatska 1941.—1945., Zagreb, Mi- nerva, 1997., 157.
86 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 48.152-Z-1942.
87 Isto.
88 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 58.603-Z-1942.
89 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 45.785-Z-1942. Nisam uspio pronaći podatak na kojoj se dužnosti tada nalazio dr. Karađole. Kasnije je bio pričuvni ustaški satnik-liječnik u Poglavniko- vim tjelesnim sdrugovima, a krajem 1944. unaprijeđen je u čin pričuvnog ustaškog bojnika-liječnika u is- toj postrojbi. Vidjeti: HR-HDA-1549, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti NDH i Narodnooslobodilačkog pokreta (dalje: HR-HDA-1549), III-103/65, NDH, Ured Poglavnika, U.P.T.S. Broj: 22.532/1944.
90 HR-HDA-220, U. M. Broj: 796/1942.
91 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 45.785-Z-1942.
92 HR-HDA-220, U. M. Broj: 797/1942.
93 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 46.936-Z-1942.