Osim Hrvata, čak i turisti napuštaju Hrvatsku u ovo doba, prvi napuštaju dom, drugi se vraćaju doma gdje će prve zapošljavati ne samo na poslovima koje sami ne žele obavljati, nego i na onima u kojima su Hrvati i stručniji od njih. Hrvatski imigranti sve više imaju aureolu dobrodošlih mozgova, ne treba se previše truditi oko njihove integracije, mladi su i pametni, govore engleski, a brzo će naučiti i njemački, iz iste su ili vrlo slične kulture, ne nose burke i ne burkaju, rade marljivo, ne siluju cure i ne ubijaju oštrim predmetima.

Pljušte kiše i blaže rane ljudi iscrpljenih od vrućina kolovoških i poremećaja klimatoloških, natapa dažd velika polja ambrozije, najraširenije hrvatske poljoprivredne kulture koju uništavamo mnogo obzirnije i rjeđe nego kulturu u temeljnom značenju riječi. Ambrozije (grč. Ambrosios) ionako u prijevodu znači – besmrtni, božanski, neumrli, a Klaić (možda ne Bratoljub nego Željko) dodaje u izdanju Velikoga rječnika stranih riječi iz 1972. da “otuda dolazi prezime Broz“. Tako se, eto, dva besmrtna štetnika, biljni i onaj drugi, i nadalje u velikoj mjeri pojavljuju u Hrvatskoj, teško ih je iskorijeniti, ali trudimo se.

Osim Hrvata, čak i turisti napuštaju Hrvatsku u ovo doba, prvi napuštaju dom, drugi se vraćaju doma gdje će prve zapošljavati ne samo na poslovima koje sami ne žele obavljati, nego i na onima u kojima su Hrvati i stručniji od njih. Hrvatski imigranti sve više imaju aureolu dobrodošlih mozgova, ne treba se previše truditi oko njihove integracije, mladi su i pametni, govore engleski, a brzo će naučiti i njemački, iz iste su ili vrlo slične kulture, ne nose burke i ne burkaju, rade marljivo, ne siluju cure i ne ubijaju oštrim predmetima. Spominjem njemački jer su Njemačka i Austrija najveći srdačni primatelji, uređene su i uredne zemlje, obrađuju polja i nemaju previše ambrozije. U geostrateškom, političkom i gospodarskom smislu Njemačka je već dugo gospodarica Europe, samo što to nije smjela previše isticati zbog prošlosti dvadesetostoljetne, ali sada više nema hemunge i otvoreno želi preuzeti Komisiju (Vladu) Europske unije inzistirajući na njemačkom predsjedniku, pa će to i ostvariti.

Na ruku joj ide Brexit, ali i Trumpove nepredvidljive doskočice, s Rusima je sklopila prešutni pakt osiguravajući tako energetsku stabilnost. Prema tzv. populizmu u svojoj domeni mora ipak ostati opreznom, pa filtrira vijesti o događajima u mnogim njemačkim gradovima i pravi se nevještom, aplaudira Macronu i prepušta mu da vrišti protiv populizma, što mladom i antipatičnom Francuzu vrlo godi jer drži da tako Francusku ostavlja na sceni kao jedino doraslu partnericu Njemačkoj, što je iluzija i uskoro će mu se obiti o glavu.

Populizam je, čak i nezavisno od jačanja u vrijeme (trajne) imigrantske krize i navale iz azijskih i afričkih zemalja, na prvom mjestu među suvremenim pojmovima u Europi. Bauk koji kruži, sablast kojom se plaše mala djeca, strahota jedna u mnogim zemljama gdje se izjednačava s nacionalizmom u negativnom značenju, ili u bilo kojem značenju. Posebno u Hrvatskoj, koja uvijek tapka za modom i čiji političari trče u visokim štiklama za bruxellskim moćnicima i ponavljaju antipopulističke fraze, a ako tko ima drugo mišljenje, odgovaraju mu von oben.

Populizam je, čak i nezavisno od jačanja u vrijeme (trajne) imigrantske krize i navale iz azijskih i afričkih zemalja, na prvom mjestu među suvremenim pojmovima u Europi. Bauk koji kruži, sablast kojom se plaše mala djeca, strahota jedna u mnogim zemljama gdje se izjednačava s nacionalizmom u negativnom značenju, ili u bilo kojem značenju. Posebno u Hrvatskoj, koja uvijek tapka za modom i čiji političari trče u visokim štiklama za bruxellskim moćnicima i ponavljaju antipopulističke fraze, a ako tko ima drugo mišljenje, odgovaraju mu von oben.

U stvari, ne znaju što govore, baš kao nekad komunistički aparatčici koji su imali tanke priručnike s neupitnim rečenicama. Nađe se doduše političara u Hrvatskoj koji razumiju, a mislim na Tonyja Blairea koji se našao u Dubrovniku i dao intervju dnevnim novinama (Nedjeljni Jutarnji) gdje na dobro postavljeno pitanje novinarke Ane Muhar (“Ono što nazivamo nacionalizmom možda je jednostavno nastojanje ljude da vrate svoje britanske, američke ili austrijske vrijednosti?“) Blaire odgovora: “Naravno! Fundamentalna pogreška koju je Europa učinila jest da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi… Potrebno je više integrirati i surađivati, ali ljudi imaju duboku povezanost s nacionalnim identitetom, i ako to ignoriraš, onda stvaraš problem koji danas imamo.” Točno tako, kao da je iz usta kolumnista Hrvatskoga kulturnog vijeća.

A problem imamo, da. Problem su i u Hrvatskoj eurofanatici, euromanijaci koji primitivnim idiotima (poput mene) drže predavanja o potrebi nadnacionalnih, naprednih tvorevina iliti naddržava s umjetnim i nametanim “vrijednostima”, što smo imali do devedesete prošloga stoljeća pa nam se tako svidjelo da bismo htjeli opet.

REKVIJEM ZA IDS
Krah Uljanika otvorio im je oči, spoznali su da im vlada politička mafija na plaći sumnjivih tipova, da ih je (A)IDS godinama trovao protuhrvatstvom. Nesiguran i beznačaj, Miletić sada izigrava pokajnika koji će svjedočiti protiv Jakovčića, ako bude prisiljen, ali sve je to kasno. Radnici pjevaju Thompsona, rekvijem za IDS.

Ambrozije bivše Jugoslavije zadržale su se u nekim područjima Hrvatske i u nekim strankama (SDP, IDS) te u novijima nastalim na zgarištu HNS-a (Glas, Pametno, očekujemo Glupo i druge), ali vrijeme ide. Vrijeme je najbolji smetlar. Potpuno ideološki ispražnjene rečene stranke lutaju političkim prostorom, izvršno članstvo im bježi prema lukrativnijim ponudama i sve se na kraju svodi na novac, to jest u IDS-u je odavno bilo svedeno samo što mnogi zaneseni “protuzagrebačkim” mitinzima autonomaša nisu na vrijeme razumjeli. Krah Uljanika otvorio im je oči, spoznali su da im vlada politička mafija na plaći sumnjivih tipova, da ih je (A)IDS godinama trovao protuhrvatstvom. Nesiguran i beznačaj, Miletić sada izigrava pokajnika koji će svjedočiti protiv Jakovčića, ako bude prisiljen, ali sve je to kasno. Radnici pjevaju Thompsona, rekvijem za IDS.

Jedna od ambrozijskih (besmrtnih, znači) značajka anacionalne klateži u Hrvatskoj je i mržnja prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, naslijeđena od komunista koji su ih posebno imali na zubu, ubijali, proganjali i gušili. Suvremeni refleks toga plemenitog osjećaja kriplkomunista (nije tipfeler) je zazor od tih strašnih Hrvata koji su se u vrijeme rata drznuli stvoriti isprva Zajednicu Herceg-Bosnu koja je spasila BiH, a onda i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu 1993., utopljenu 1995. u većinski muslimansku Federaciju sa ciljem da Hrvati nestanu. Spominjem to zato jer je nedavnih dana obilježena 25. obljetnica HRHB, koje se nitko od tamošnjih Hrvata ne stidi, nego naprotiv, a bila je utemeljena na Owen- Stoltenbergovu planu o tri republike. I dobro je da je obljetnica proslavljena, u trenutku kada Hrvati de facto stoje gore nego ikada dosad, ali povijest kaže da su Hrvati najjači kad im dogori do nokata. Uvjeren sam da će tako i biti.

No pišem ovo i zato što je u Hrvatskoj klatež u medijima tu obljetnicu i govore ondje održane proglasila gotovo kriminalnim događajem, pišući između redaka, ali i otvoreno da se ondje drži slovo zločinačkom pothvatu koji je kao takav, vele oni, potvrđen u Haagu. Pa da i jest, a nije, na to se ne bi trebalo osvrtati. A i to što je nekoliko zapovjednika, političkih i vojnih, osuđeno na robiju, pravosudna je farsa i svinjarija koja je obilježena upravo antičkom tragedijom, samoubojstvom Slobodana Praljka. No da ne govorim o medijima općenito, jer nisu svi umočeni, ni o pojedinim novinama u cjelini, izdvajam napis velikoga hrvatskog povjesničara i mojeg miljenika Bajrušija, autora podmuklog napisa u kojemu se na konfidentski način prokazuju svi oni iz Hrvatske koji su bili na rečenoj obljetnici. Dažd koji pogoduje ambroziji.

O jeziku, rode…


MEĐUNARODNI SLAVISTIČKI KONGRES U BEOGRADU
Riječ je o ambrozijskoj velikosrpskoj provokaciji koja kaže da je sve štokavsko srpsko pa znači i “značajni dijelovi Hrvatske” te oni po prirodi stvari spadaju u okvire velike Srbije. Dubrovčani su Srbi rimokatoličke vjere, otrgnuti od matice kojoj se trebaju vratiti, a Matica srpska na tome odavno radi i došla je preko dubrovačkih klasika iz šesnaestoga i sedamnaestog stoljeća, do Ruđera Boškovića iz osamnaestog i Vojnovića s prijelaza devetnaestog u dvadeseto. Sve to uz pomoć srpske Prosvjete u Hrvatskoj, a glede “zajedničkog jezika” i uz svesrdnu potporu protuha hrvatskoga imena koji su se uvukli i u zagrebački Filozofski fakultet.

Nakon što su ljetne žege malo sparušile ambroziju na jezikoslovnom području, prve kiše donijele su mi vijesti o međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu. Zašto o tomu nisam mogao saznati s televizija i iz novina, ne znam, možda sam propustio, ali nije moj internetski prijatelj iz Moskve Bagdasarov koji sve prati i sve zna, Armenac porijeklom, a kroatist po vokaciji. Pa onda čitam link na koji me uputio, to jest Dačićev uvodni govor na kongresu.

Prevedeno na hrvatski, evo što je rekao dični Dačić: “Pravilno sagledavanje štokavskog narječja, koje je Vuk Karadžić uzeo za osnovu reformiranoga srpskog jezika, a koje obuhvata značajne dijelove današnje Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, pomoglo bi da se pravilno sagleda sudbina srpskoga naroda koji je u brojnim slučajevima gubio svoj vjerski identitet, ali ne i jezični…Otuda se u srednjovjekovnoj književnosti Dubrovnika, Kotora i Perasta mogu naći podatci o Srbima rimokatoličke vjere…” I tako dalje.

Prevedeno na politički rječnik, riječ je o ambrozijskoj velikosrpskoj provokaciji koja kaže da je sve štokavsko srpsko pa znači i “značajni dijelovi Hrvatske” te oni po prirodi stvari spadaju u okvire velike Srbije. Dubrovčani su Srbi rimokatoličke vjere, otrgnuti od matice kojoj se trebaju vratiti, a Matica srpska na tome odavno radi i došla je preko dubrovačkih klasika iz šesnaestoga i sedamnaestog stoljeća, do Ruđera Boškovića iz osamnaestog i Vojnovića s prijelaza devetnaestog u dvadeseto. Sve to uz pomoć srpske Prosvjete u Hrvatskoj, a glede “zajedničkog jezika” i uz svesrdnu potporu protuha hrvatskoga imena koji su se uvukli i u zagrebački Filozofski fakultet. Pa budući da imaju pristaše i u medijima, nije čudo što o Dačićevu kongresnom ispadu nisu obavijestili hrvatsku javnost, a ni mene. Nešto više se zna o knjizi Ranka Bugarskog “Govorite li zajednički?” pisanoj u “duhu shvatanja američkog naučnika Andersona da je nacija – zamišljena zajednica“. Osim srpske, očito. Hrvatska je svakako ne samo zamišljena nego i izmišljena, “shvatam” na temelju Andersonove bajke.

U svezi s jezikom još: počela je škola, novine nude školarcima razne priručnike, pa i pravopisne. Večernji list i Školska knjiga tiskale su Hrvatski školski pravopis i to onaj pravi pod tim imenom, autora Babića, Ham i Moguša, s uvodom Ante Žužula u kojemu se utvrđuje gradivo kako je do toga pravopisa došlo, koje su mu neprijeporne vrline, te da je jedini usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i na kraju kako je Vijeće ubijeno 2012. odlukom Željka Jovanovića, tadanjeg ministra. Kada je egzekucija obavljena, crveni su naručili novi pravopis, prisvojili ime Hrvatski pravopis i taj novi autora Goldstein, Jovanović, Jozić podvalili školama.

Nova vlast desnoga centra nije ništa učinila da povuče Jovanovićev pravopis, pa je, koliko znam, na (školskoj) snazi. Krasno. No, sada se, eto, u nakladi Večernjeg pojavljuje iz pepela originalni Hrvatski pravopis, što kazuje da se stvari ipak polako mijenjaju, usprkos fanatičnom trudu Inistituta za jezikoslovlje da svoj pravopis i druge jezične priručnike plasira u što većem opsegu, pa je i on prije nekoga vremena u suradnji s istim rečenim Večernjim izdao publikaciju “Sve što trebate znati o hrvatskome jeziku“. U toj knjižici postoje i regule o pisanju imenica velikim ili malim slovima. Primjerice: piše se (vele oni) Sjeverna amerika, Južna amerika i slično (str. 7, uz ilustraciju).

FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI
Nema odmora za ambroziju u kulturi. Vidim na velikim plakatima da je u tijeku ambiciozni Festival svjetske književnosti. Na plakatu sva sila imena književnika, od kojih raspoznajem tek manji dio, deset posto recimo, ali jedno veliko književno ime pada mi u oči: Oliver Frljić. Što je taj napisao, ne znam, ali je očito svjetski autor, jer kako bi došao na Svjetski festival. A da je riječ o produkciji ljevičara, svjedoči i filmski popratni događaj koji će razveseliti sudionike – retrospektiva Lordana Zafranovića, uključujući Okupaciju u 26 (ili koliko ono?) slika. Tko sve to financira? Pa zna se.

Onaj pravi Babićev pravopis kaže da se sve riječi u imenima kontinetata, država itd. pišu velikim slovom, znači i Amerika. Pa sada, ako je doista i nadalje Institutov pravopis propisan ili preporučen za škole, kako će se profesorica hrvatskog domisliti i što će učenici učiti? (Usput, sve više vidim da imenicu Židov pišu malim slovom, to jest židov. Molim za razjašnjenje.)

Možda te dvojbe spadaju u eksperimentalnu nastavu koja u nekim školama upravo kreće, no od silnoga digitaliziranja hrvatski će jezik, bez jasnih odluka znanstvenih i političkih, biti pomalo težak učenicima. Suočeni s različitim pravopisnim pravilima gutat će tablete. U svemu glede školstva postoji i rađanje zdravoga razuma, ne znam je li s državne ili lokalne razine, bit će lokalne – naime prijedlog da se nastava drži u blokovima, nazovimo ih starim imenima prirodoslovnim i humanističkim. Taj je prijedlog na tragu mojega dugogodišnjeg inzistiranja na komparativnom načinu predavanja, budući da će blok koji spaja povijest i zemljopis, primjerice ali kroz vjeronauk i povijest religija, te povijest umjetnosti – u dječjim glavama stvarati jasniju sliku. Uz to, rečeni prijedlog daje djeci više vremenski kraćih odmora u tijeku godine.

I opet usput: što je s onom jokićevskom lektirom koja je bila predočena zgroženoj javnosti? Je li se tu što mijenjalo ili je ta blasfemija ostala, skrivajući se u sjeni digitalizacije nastave? Hektorovićevo ribanje bit će približeno djeci (veli producent) igranim filmom, pa će bolje znati koliko je ribara bilo uz Petra kojega glumi Rade Šerbedžija, po zamisli sjajnoga crtača Trenca koji je međutim štošta propustio boraveći u sudobonosnim godinama daleko od Hrvatske.

Nema odmora za ambroziju u kulturi. Vidim na velikim plakatima da je u tijeku ambiciozni Festival svjetske književnosti. Na plakatu sva sila imena književnika, od kojih raspoznajem tek manji dio, deset posto recimo, ali jedno veliko književno ime pada mi u oči: Oliver Frljić. Što je taj napisao, ne znam, ali je očito svjetski autor, jer kako bi došao na Svjetski festival. A da je riječ o produkciji ljevičara, svjedoči i filmski popratni događaj koji će razveseliti sudionike – retrospektiva Lordana Zafranovića, uključujući Okupaciju u 26 (ili koliko ono?) slika. Tko sve to financira? Pa zna se. Cilj je valjda upoznati ljepote Dubrovnika, a prilježni domaćini festivala objasnit će stranim književnicima da se ništa nije promijenilo,opet su ustaše na vlasti u Hrvatskoj. Kao što će na svjetskom kongresu slavista u Beogradu slavisti (većina njih) dobiti potvrdu da je posebnost hrvatskoga jezika izmišljotina jedna, a suvremeni hrvatski standardni emanacija srpskoga jezika.

Predsjednički izbori


Sve su bliže. Za sada Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije, ali se javljaju protukandidati – Dalija Orešković i Dragan Despot, čiji je nastup na ekranu bio vrlo uvjerljiv.

Foto: Polja ambrozije