Ante Glibota mi je poslao tekst koji je, tko zna gdje, objavio lik koji se potpisao kao Ervin Gerić. Iz svake rečenice snažno odzvanja pretenciozni udbaški gen. Nije mu, s obzirom na njegov kvocijent, jasno kako mogu glasovati na predstojećim lokalnim izborima za Milana Bandića. Prije bilo kakve analize nepročešljanih misli našeg Ervina, moram se rezolutno izjasniti. Četrdeset i pet godina čekao sam ovu državu. I sad kad je imamo, kakva bila da bila, glasovat ću uvijek isključivo po svojoj volji. A što našeg Ervina svrbi? Trg Maršala Tita. Slažem se, za tu činjenicu Bandić neće dobiti Večernjakovu ružu. Ali, što je s tri HDZ-ova gradonačelnika prije Bandića? Što je s čitavim nizom HDZ-ovih premijera i na kraju što je sa tim imenom i tim trgom napravio jedini državnik u Lijepoj Našoj – dr. Franjo Tuđman?

Pitanje glasovanja je pitanje osobnog kriterija. U Zagrebu glasam za Bandića. Da slučajno živim u Splitu, glasao bih za Keruma. I točka. Po mojoj procjeni su obojica napravili puno dobrih stvari, svaki u svom gradu. Neka mi Ervin i njemu slični nađu ijednog gradonačelnika Zagreba koji je za grad napravio koliko i Bandić. Uostalom, prosječni građani to najbolje znaju i vide i zato su ga i birali pet puta za gradonačelnika, a dosta sam uvjeren i da će šesti put također. Međutim, to što Bandić želi da o budućem imenu sadašnjeg trga na kojem je kazalište odluče svi Zagrepčani na referendumu talentiranom Ervinu s oznaškim genom je dovoljno da se zapita jesam li ja možda “lažni antititoist te prikriveni titoljubac“. Ervin je dokaz kako i osobe s posebnim potrebama mogu, bez obzira na sve, širiti jugo-smrad. Metodama koje smo godinama mogli pratiti u obračunu udbaša s tzv. neprijateljskom emigracijom.

Kao i svakog “isljednika“, Ervina žulja što sam ja radio šest godina u Americi. Kaže “islednik“: “Ostalo je čitateljima nepoznato u kojem je to njegovom životnom razdoblju bilo? Prije ili nakon što je završio Pravni fakultet? Na kojem je i kakvom radnom mjestu radio u tvornici? Engleski jezik nije mogao predavati nego samo učiti, a trolovi su došli kasnije. Na kraju, i gdje je locirana ta tvornica? U industrijskoj četvrti kao što je to uobičajeno, ili možda u blizini Yu-ambasade ili konzulata?” Lik je rođeni milicajac-početnik. Sve druga ”interesuje”. Pa evo uzmi hartiju, blajvaz i zapiši: U SAD sam otišao 1972. g. u jeku serije procesa koje su tvoji vodili protiv Tuđmana, Čička, Budiše, Gotovca, Ivičevića, Veselice, Glibote, Tomičića, Bušića ,Parađika i dr. To je bilo vrijeme kad je i moja današnja supruga, koja je tada imala 18 godina, završila u zatvoru zbog Hrvatskog proljeća. I ako vas baš zanima, ona je danas sedma na Bandićevoj listi kako bi dala podršku odličnom gradonačelniku koji je već dosada zadužio Zagreb i Zagrepčane svim predanim radom i ljubavlju za grad. Živio sam u San Francisku, a Yu-ambasada bila je na drugom kraju kontinenta. Radio sam kao radnik u ”Ford motor Company” u Milpitasu, San Jose. I da, već sam bio davno diplomirao, položio pravosudni ispit i umjesto udobnog naslonjača u odvjetničkom uredu otišao u Fordovu tvornicu raditi kao ”šljaker”. Vjerojatno da uvjerim radnike da će komunizam prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu. Jedan mi je čak i povjerovao, ali mu nije bilo jasno od koga će onda komunisti kupovati žito ako čitav svijet bude komunistički. Dakle, ostavio sam odvjetništvo, Ervinove udbaške pretke, Trg Maršala Tita, buduće gledaoce Žikine dinastije i “zapalio“ ravno u San Francisko. Jesi li zapisao druže Ervine? Na kraju, u dužem i priglupom pamfletu Ervin pokazuje da o meni misli sve najgore. Bez obzira na činjenični “kupus“ te udbaški gen koji je očit, ja o Ervinu mislim dobro. Čak i vrlo dobro. Ali se bojim da smo obojica u krivu. Ervine, mlad si, ali stigneš jednog dana možda postati novi Perković ili Mustač! Onda se više nećeš, k’o pura dreku, čudit tuđim odlukama nego ćeš to lijepo zapisati i proslijediti nadležnima.

John Collins je napisao: “Tajna uspjeha u životu poznata je samo onima koji nisu uspjeli”.

Napokon se slažem s ljevorukim Borisom Vlašićem. Evo ti ga na, kliknut će Ervin. Milijan Brkić se doista malo zaigrao. “Ovo je Hrvatska, o njoj – uz manjine koje imaju zajamčena prava – odlučuju Hrvatice i Hrvati, ovo je naša zemlja, a ne tuđa“, rekao je Milijan. I sručilo se sve što je progresivno, liberalno i istospolno na nesretnog Milijana. Hrvati žele odlučivat bez “naših narodnosti“. Naravno, naš je Boro “zaboravio“, onako ljut i razočaran, napisati razlog za ovaj “desničarski ispad“. Milorad Pupovac, popularni Pupi, dao je do znanja ”vascelom puku” da će doći do rekonstrukcije Vlade. Nikog nije izričito spomenuo, ali se dalo iščitati da bi Vojo Stanimirović, Jovan Đakula ili Stazić mogli postati stanovnici Banskih dvora. Borisa je naročito pogodila koincidencija što je Brkić tu herezu izrekao baš u vrijeme obljetnice pobjede nad fašizmom. Sve je to doveo neoprezni Brkić u pitanje. Došla je osuda i iz uvijek budnog HHO i Zvonimira Čička. On je jasno i glasno promrsio kroz zube da su manjine europski standard. Ako hrvatska manjina u Srbiji može mirna i zadovoljna birati srpsku liberalno-četničku vladu onda, po principu reciprociteta, to vrijedi i u Lijevoj našoj. Vlašić je Brkiću tolerantno i liberalno dao do znanja i ravnanja da je Pupovac rođen u Hrvatskoj, a Brkić nije. Zagorci bi rekli: kaj je je! Brkić je useljenik, imigrant. Kad se već preko veze uselio, onda se od njega očekuje da ”čkomi”, a ne, čim je došao, on odmah u rat. Specijalac, bombe, smrt… umjesto da se bori za mir, bratstvo i jedinstvo. Imao je oko sebe toliko hvalevrijednih primjera. Iz BiH su nam srećom stigli i Oliver Frljić i Mile Kekin, Miljenko Jergović i svima nama draga Mijana Mihaela, koja se danas ”urbi et orbi” obratila Hrvatekima. Dakle 13. svibnja Mijana je uz svoju progresivnu facu na Facebooku objavila poruku koja budi nadu: “Dobro jutro, …. danas slavimo dan kad smo pobili nedovoljan broj zločinaca! Ali slavimo… ipak su mnogi koljači pali! U prvi mah pomislih da je danas 5. kolovoza, ali odmah sam shvatio da je draga ”progresivka” stigla iz Sarajeva da nam otvori naše krmeljave ognjištarske oči. Očito da nisu svi BiH imigranti zatucani kao Brkić. Oni nisu došli k nama pucat i bacat bombe. Oni bacaju bombone kao što je predstava Vaše nasilje-naše nasilje ili obratno. Oliver nas uči da je hrvatski jezik izmišljen da bi se zavadili narodi i narodnosti. Strategija ili taktika je jednostavna, uspješna i davno isprobana kod hrvatskih gusaka. Piši, režiraj, pljuj bez milosti, a ako već žališ, onda žali k’o naša Mijana jer smo “pobili nedovoljan broj zločinaca“. Je li Mijana Mihaela nešto načula o iskopavanju u Gračanima… gdje su strijeljali djevojčice i dječake između 15 i 16 godina. Kako bi rekao Šprajc – domaći izdajnici.

I umjesto da je Milijan Brkić prirodni saveznik i zemljak Frljiću, Kekinu, Jergoviću i šarmantnoj Mijani, on je neprirodni saveznik Željku Glasnoviću koji forsira žurnu isplatu plaća HVO-e. Glasnović se ponaša k’o da RH ima ustavnu obvezu brinuti se za Hrvate u BIH. Da su ti Hrvati pustili one “narode i narodnosti“ da uđu u Dubrovnik i Metković danas bi imali malo drugačiju turističku sezonu. Punu drvenih čaplji. Boris je dobronamjeran pa predlaže sirovom Brkiću da pročita Ustav. Možda onaj Tomićev “Ustav RH“ koji osvaja nagrade po trećerazrednim stranim festivalima. To je samo dokaz kako stranci obožavaju kad balkanski urođenici hračkaju po vlastitoj zemlji. Ako je to zaista njihova zemlja…? Na početku ovog pamfletića Vlašić pokazuje ljevičarsko razumijevanje i humanost pa kaže: “ Čovjeku, ustvari, dođe žao te hrvatske desnice…“ Stvarno utješno! S obzirom na činjenicu da Vlašićevi puleni već godinama ne mogu dobiti izbore. Ne ide, pa ne ide! Karamarko je bio po Cro-demoskopu na najnižoj ljestvici popularnosti, a dobio je protiv popularne i drage ljevice pet izbora za redom. Plenković nastavlja bez da mu “dođe žao“ hrvatske napredne “kriptokomunističke” ljevice. Na lokalnim izborima bit će suspendirana zabrana pušenja kako bi hrvatska ljevica mogla, po tko zna koji puta, s užitkom opet popušiti. Ostaje kao zadnja nada Cro-demoskop. Po zadnjem ispitivanju izgleda da je Anka Taritaš Mrak puno ljepša od Kolinde…

Drago mi je da Boris Vlašić ima tako senzibilan odnos prema nacionalnim manjinama. Ne bi bilo loše da ima sličan osjećaj i za Hrvate. Evo ovih dana sastaše se naši časni antifašisti koje tako srčano hvali gore spomenuta Mijana. Na bini se pojavio i uverski anifa Anto Nobilo. Kaže Toni: “Narodnooslobodilačke vojske počinile su tijekom završnih operacija i prvih 100 dana po oslobođenju Jugoslavije masovne likvidacije koje je naredio sam vojni vrh, ali one ne mijenjaju karakter narodnooslobodilačke borbe…” reče i ostade živ Nobilo. Sad nekako očekujem da se Vlašić dohvati Nobila. Da mu objasni da je Hitlerovoj njemačkoj vojsci sam vojni vrh davao naredbe za brojne egzekucije u Rusiji, Poljskoj… Da je, recimo, srpska vojska dobila zapovijed od Ratka Mladića za genocid u Srebrenici. I to je vjerojatno bila jedna pod varijanta “narodno oslobodilačke vojske“. ISIL-ovci, kad masovno režu glave, vjerojatno za to imaju naređenja svog vojnog vrha itd. Selektivni osjećaj Borisa Vlašića me ne smeta, a niti iznenađuje. Ali me smeta ta redakcijska farizejština, ta dvoličnost Jutarnjeg lista. No, na njih se ne treba ljutiti. Kao ni na Večernji koji 6. svibnja ove godine objavljuje razgovor s Igorom Mandićem, ”jugoslovenskim generalnim konzulom za područje RH”. Igor ima srca za Hrvatsku. Žao mu je propale zemlje, pa kaže: “Nikada nisam imao iluzije da od Hrvatske ikada išta može biti, osim u onom obliku kad je postojala kao socijalistička republika u SFRJ”. Znači “krvave gaće na Velebitu“ su čista pušiona. Oluja i Bljesak su p….. dim u odnosu na SR Hrvatsku. Čisti “kesten pire Miloša Žanka“ kojeg je Igor tamo sedamdesetih godina u VUS-u denuncirao kao tvrdog unitaristu i bacio Savkinim i Tripalovim lavovima da ga rastrgaju. Domovinski rat mu je obračun u kojem se “puškama i kamama progonio i klao nevini srpski narod“. Sjajna analiza. U Vrapču bi netko na njoj mogao magistrirati. Igora je krenulo pa za hrvatske branitelje kaže. “To je nacionalistička, fanatična rulja. Ti ljudi u životu nisu pročitali nijednu knjigu, nisu bili ni na jednoj predstavi. Čak ni u kino ne idu, ni novine ne kupuju. Iz njih progovara samo mržnja. Odnosno antisrpstvo“. Sad bi ja morao priglupo i naivno pitati sebe i one koji me čitaju, a nisu me pročitali kao na pr. Ervin: zašto Vlašić, Pofuk, Jelena Lovrić, Jergović, Pavičić, Tomić… ne reagiraju na ove sirove ispade Nobila i Mandića? Odgovor je jednoznačan: radi se, naime, o istomišljenicima. Zato će se Brkića danima razvlačiti, pljuckat zbog forme, sintakse, destilirati iz njegovih stavova loše namjere i slično. Ali pljuvanje po braniteljima, dragovoljcima, državi, ognjištarima, rigidnim desničarima je u hrvatskom medijskom prostoru vrlo popularna igra. Igra koja jugonostalgičare, orjunaše i četnike drži na površini. Učvršćuje njihove nade u povratak Socijalističke republike Hrvatske. Ali, budite uvjereni dragi čitatelji, pocrkat će svi do jednog čekajući da se to ostvari. Prije će dočekati Godota Samuela Becketta. Prednost branitelja je što oni i tako ”ništa ne čitaju” pa čekaju samo da država napokon stane na čvrste noge.

Plaut bi rekao:“Nihil novi sub sole“. Ništa novo pod suncem… hrvatskim.

U Lijepoj Našoj pokrenuta je zanimljiva parnica. Odvjetnica tuži, slobodnije rečeno, državu jer ista nije omogućila muškom djetetu da ga usvoje dva homoseksualca. Odvjetnica Jelavić, nadalje, smatra da su tako ugrožena prava djeteta da živi s dvojicom, apstraktno rečeno, brkatih i trbušastih muškaraca. Dijete je hendikepirano jer gubi mogućnost prisustvovanja sceni kad se “tate“ ljube, love za tur i izvode druge slične nježnosti. Evo ti na djelu referendum Željke Markić kako je brak odnos muškarca i žene i sl. Gluposti. Hrvatska postaje moderna država po mjeri Alfred Kinseya i njegovog instituta. Kakva Markićka! U Jutarnjem nam dr. Željka Kamenov, socijalna psihologinja, lijepo objašnjava: “Istospolni partneri više se trude kao roditelji jer žele kvalitetniji odnos“. Nisam potpuno shvatio. Koji odnos. Između sebe. S djetetom? Srce mi zaigra kad vidim kako naša država divovskim koracima grabi u svjetlu budućnost. Za desetak godina prednost kod usvajanja djece imat će istospolni parovi jer oni imaju kvalitetniji odnos. Još je nedorečeno s kim. U svakom slučaju, ako to sve skupa gleda Alfred Kinsey, zajedno sa Alfredom Hitchcockom iz oblaka, eto nam novog krimića u kojem će nastradati djeca. Zašto? U Jutarnjem Karmela Devčić prenosi mudre misli Josipa i Marka: “Potreba za djetetom je duboko u nama i ona nema baš nikakve veze sa našom seksualnom orijentacijom“. Dirljivo! I pedofili imaju potrebu za djecom! Zato, kažu, oni jedini voze kraj škole oprezno i polako. I oni se trude jer žele što kvalitetniji odnos. Naravno opet s djecom. Čini mi se da je to problem bez nade i optimizma.

Winston Churchill je rekao: “Pesimist vidi problem u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakom problemu”.

Komentari