Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Nova epizoda VIDEO produkcije Projekta Velebit "infoNACIJA", na temu antifašizma koji nikako da siđe s repertoara u današnjoj Hrvatskoj.

0
4533

Pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora. Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj. Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Pogledajte video prilog iznad naslova.

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd. Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice. Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo. Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava?

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak. U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli. U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide. Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ. Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu. Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule. Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd. Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH. Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda. Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu. Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka. Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik. Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek  kao jedan od niza pridjeva. ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata. Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a. Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete. Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija. U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast  i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane. Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu. Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava. Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora. Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj. Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.