Padom Sovjetskog Saveza završila je era velikih teritorijalnih imperija na svijetu, a u istom dahu je svoju krvavu misiju završila i velikosrpska balkanska mini-imperija Jugoslavija. Imperijalizam je ostao i daleko smo od toga da bi mogli ustvrditi kako je svijetom zavladao prirodni poredak nacionalnih država, koje žive u dobrosusjedskim odnosima, jedna s drugom.

Umjesto formalne dominacije, svijet se nalazi u eri globalizacije, gdje je teritorijalnu dominaciju jednih nad drugima, ili jednih nad mnogima, zamijenila gospodarska i monetarna dominacija, u raznim oblicma, kako sa zapada, tako i s istoka.

Kroz povijest, nastajale su i nestajale velike despocije. Britansku su u vrijeme kraljice Viktorije zvali “Imperija u kojoj sunce nikad ne zalazi”. Njen rudimentarni ostatak se danas zove ‘Commonwealth of Nations’, ranije poznat kao ‘British Commonwealth’.

Nekoliko od najvećih među njima, Hrvatska je osjetila na svojim leđima, od samih svojih početaka u današnjoj postojbini, a ni do danas se nije riješila, ni vanjskih imperijalnih aspiracija, a ni težnji unutar vlastitih redova, k obnovi višenacionalne države na Balkanu.

Preko imperija na kolonije i teritorije, teritorijalni imperijalizam je praktično nestao s lica zemlje. Velike sile su se prebacile na područje gospodarske i monetarne domaincije, osim jedne male zemlje na Balkanu, koja još uvijek sanja, ognjem i mačem osvajati teritorije.

U tome se sastoji jedna od dvije hrvatske najveće nesreće.

Druga nesreća je, što u Hrvatskoj i danas postoji snažna antinacionalna snaga, potomci nekadašnjih austrofila, mađarona i srbofila, sluganski element, koji Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu ne može ni smisliti, pa se udružuju s kim god mogu i gdje god mogu, kako bi Hrvatskoj nanijeli štetu, omalovažili ju, oslabili i obezvrijedili.

Ono što je zanimljivo, indikativno i tipično širom svijeta, je da nestankom svih tih raznih imperija, nisu nestali narodi koji su ponekad stoljećima bili izloženi odnarođivačkim prisicima, nego su ustrajali sačuvati svoju nacionalni identitet. Posljednja u Europi, koja se ratom uspjela, kakva takva, izvući ispod tuđinske vlasti, bila je Hrvatska.

Sasvim je jasno da su nacionalne države najtvrđi, najuspješniji, najnormalniji i naprirodniji oblik života, napretka i slobode, u svijetu etničkih, jezičnih i kulturnih različitosti.

Kako u Hrvatskoj, unatoč tako gorkih povijesnih iskustava, a posebno kroz tek minulo 20. stoljeće, ponovo jača ideja višenacionalnih kombinacija, biti će korisno pogledati što je o superiornosti nacionalnih država, još davne 1954. napisao Ivan Oršanić.
(Dinko Dedić)

Foto: Svijet 1914. – Imperije, kolonije i teritorije

Ivan Oršanić: Superiornost slobodnih država

Upravo smo mi primjer koji bi trebalo pred cijelim svijetom iznositi, da bi ovaj mogao vidjeti kako se kombinacije naroda i država moraju stvarati na vrlo pažljiv način. Nitko nije valjda bio toliko kombiniran kao mi, i prema tome mi predstavljamo iskustvo za svako znanstveno političko ispitivanje na području kombinacija. Ono što mi o tome govorimo, to ima biti znanstveno za svijet.

Mi smo bili u dvije koncepcije član kombinacija: kao država u okviru Austro-Ugarske i kao narod u okviru Jugoslavije. Pritom smo prešli sve nijanse u kombinacijama, od personalnih unija do krajnje tuposti, kao što je sentimentalno bratstvo.

Mi smo bili povijesni kunić na kojem je do sada pokazano sve i nakon svih tih pokušaja, naše je pravo reći svakome na svijetu, s naučnom sigurnošću i autoritetom: “Tko je narod, a nema države, neka se bori za nju, a tko ima državu, neka je ne dopusti uništiti ni u kakvoj kombinaciji?” – jer je smisao života u afirmaciji integralne slobode. Integralna pak sloboda obuhvaća slobodu pojedinca i slobodu naroda.

Država koja ne afirmira slobodu osobe je zločin, a kombinacija koja ne afirmira državu-narod je besmisao.

Rezultat našeg “povijesnog kunićarstva” mora biti ne samo znanstveno politička rezerviranost s naše strane prema kombinacijama, nego i za sve političare i političke pisce cijeloga svijeta, tako da više nitko ne padne u zabludu kao što je Jugoslavija.

Jugoslavija je nesreća za hrvatski narod, ali je sramota cijelog svijeta.

Svi spisi u smislu kombinacija od Kanta preko Richarda von Coudenhove-Kalergi, do hrvatskih kombinatorika, dokazuju samo da se teoretski kombinira, ali da se ništa ne realizira što bi predstavljalo pozitivno iskustvo, te da je posve neispravno kad se ističe da su danas ideje samostalnih država preživjele stvari.

Svi predsjednici vlada i svi kraljevi, sve vlade i svi bezbrojni senatori i poslanici rade za održanje i prosperitet svojih država, tj. za ono što postoji. Nijedan političar još nije rekao ni svojim biračima, ni u svojim parlamentima, ni pred drugim takvim ustanovama da bi smatrao egzistenciju svoje države zaostalošću koju bi trebalo likvidirati u smislu bilo kakve kombinacije. Egzistencijalnost države u razvitku čovječanstva nije ni iskustveno ni bilo kakvim teoretskim izvodima osuđena kao nužno i adekvatna kategorija u doživljavanju nacionalnih težnji povijesnih skupina.

S kakvim pravom može to izvršiti jedan hrvatski intelektualac i političar u pogledu hrvatskog naroda i pred hrvatskim narodom?

Naprotiv, život afirmira kategoriju slobode i nezavisnosti čovjeka, kao kategoriju slobode i nezavisnosti historijskih skupina, definiranih pojmom narod.

Upravo je u superiornoj koncepciji o razvitku čovječanstva filozofski nužno pretpostaviti što veću afirmaciju slobode čovjeka i slobode naroda, a ni u kojem slučaju afirmaciju kombinacija u kojima bi se imalo očekivati likvidiranje i uništavanje nacionalnih osjećaja, ideja nezavisnosti itd.

Očevidno je svakako da život ne trpi princip životne izoliranosti nego princip kooperacije, kolaboracije, kombinacije zajedničkih interesa. Ali sve to samo onda kad to svaka država slobodno i nezavisno tako hoće, zaključuje i doživljava.

Upravo u perspektivama višega reda, morala bi svaka kombinacija pretpostavljati definirani elemenat kombinacije, tj. slobodnu državu koja zna svoj interes.

Postoje samo dvije “superiorne” ideje unutar kojih se nacije označuju kao kompleksi zaostalosti: materijalističko-kapitalistička i materijalističko-komunistička, dvije varijante proletersko-građanske gladi, nakon propasti feudalnog društva, koje su još na suviše niskom stupnju a da bi mogle biti nosioci duha i kulture, nosioci doista superiornih ideja za formiranje ljudskog društva.

U diktaturi Moskve i za stolovima kapitalističkih računa, suvišne su sve slobode, sve nacije, sve tradicije, svi kompleksi; superiorno je samo ne smetati i slušati.

Međutim, budućnost svijeta pripada kulturi, afirmaciji personalnosti individualnih, pa zatim personalnosti partikularno-skupinskih (društava), kao i personalnosti nacionalno-državnih u svim mogućim kombinacijama. To je znanstveno očekivati, jer je u svrhotnoj orijentaciji osobe manifestiranje njene personalne superiornosti, a ne životinjske inferiornosti; jer je svrhotna orijentacija svih skupina njihova tradicija, odgovornost, znanje, savršenstvo, personalna superiornost, a ne čoporska skupnost. To tako život i pokazuje. Kad god čovjek i čovječanstvo završe jedan akt i period životne inferiornosti, oslobađaju se za relizaciju superiornosti. Kad se čovječanstvo idejno naždere supstancije materijalističkog kapitalizma i materijalističkog komunizma u svim njihovim elementima zločina i obilja, bit će gladno duha, kulture, slobode i vrijednosti.

Boriti se, dakle, za hrvatsku državu i hrvatsku slobodu znači biti idejno superioran, znači biti protiv takve bijedne kombinacije kao što je Jugoslavija, makar ona bila podupirana s lijeva ili desna, znači biti protiv boljševičke koncepcije kolhoza za sve narode, znači biti protiv takvih kombinacija u okviru kojih se ljudsko društvo svodi na trgovačko, financijsko i carinsko strukturiranje. Znači biti u današnjoj situaciji za vojničko-političke kombinacije u interesu hrvatske državne ideje, pa makar ona bila izvan svakog okvira, jer samo je to do danas iskustvo pokazalo realnim i modermlm. Francuska je pravila i s Turskom kombinacije kad je trebalo. Commonwealth je kombinacija preko brda, mora i naroda. To je danas zakon sigurnosti i interesa. (1954.)

Komentari