Svojedobno je čelnik SDP-a Ivica Račan, koji je u ključnom trenutku u Hrvatskome saboru kad je trebalo glasovati o osamostaljenju izveo svoje zastupnike iz sabornice, okarakterizirao HDZ kao „stranku opasnih namjera“. U ovih 28 godina pristajući na brojne ucjene Milorada Pupovca HDZ se stvarno pretvorio u „stranku opasnih namjera“, prešavši put od zahtjeva za osamostaljenje do prešutnog zagovaranja neke nove novojugoslavenske varijante, najviše poznate pod imenom tzv. Zapadnog Balkana, lansiranog u Europskoj uniji. Prosvjed u Vukovaru bio je i te kako potreban da se ukaže na najteži pravosudni poraz demokratske Hrvatske u tom unutarnjem ratu koji se protiv nje vodi na više frontova, uz izdajničku politiku vodeće hrvatske političke stranke. Taj prosvjed međutim nije dovoljan da se pruži ozbiljniji otpor toj unutarnjoj agresiji, jer nakon prvog koraka nije učinjen drugi da se takorekuć na dnevnoj bazi a ne tek za godinu dana ukazuje na višestruke oblike te agresije koja uključuje i privatizacijsku pljačku iz koje se ona financira.

Vjekoslav Krsnik

Vukovarski prosvjed protiv neučinkovitosti hrvatskog pravosuđa koje više od četvrt stoljeća bojkotira istraživanje i kažnjavanje zločina i zločinaca u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku aktualizirao je stupanj takvog nedjelovanja i zataškavanja koji se praktički svodi na golu činjenicu da je u Republici Hrvatskoj na djelu urota protiv države i naroda, jednostavnijim rječnikom kazano da se radi o veleizdaji. Strahovita svjedočenja preživjelih nakon monstruoznih zločina počinjenih nad hrvatskim civilnim stanovništvom kao i  zatočenika srbijanskih logora koja su izrečena na prosvjednom skupu u Vukovaru trebala bi biti upozorenje sadašnjoj vladajućoj koaliciji na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom, koja je istini za volju naslijedila takvo stanje od prehodnih hadezeovskih i esdepeovih vladajućih garnitura, da se radikalno prekine sustavna politika zataškavanja tih velikosrpskih fašističkih zločina i zločinaca.

Sve okolnosti oko organiziranja tog skupa u Vukovaru međutim  ozbiljno dovode u pitanje spremnost i mogućnost takvog djelovanja ne samo Vlade, nego i svih njezinih institucija koje bi trebale raditi svoj posao. Prije svega treba podsjetiti na velike pritiske koje je na vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu kao inicijatora tog prosvjeda vršio sam premijer Plenković da se skup otkaže. Zdravorazumski, da je istinski hrvatski premijer a ne progrmairani birokrat koji je Hrvatskoj instaliran iz Bruxellesa, sam primijer je ne samo trebao podržati taj upozoravajući prosvjed nego i sudjelovati na njemu. To mu naravno nije bilo ni na kraj pameti, jer je vanjska dimenzija vukovarskog prosvjeda uperena protiv ustrajne politike Europske unije koja na ratove  nakon raspadu Jugoslavije gleda kao na građamski rat, a ne kao na velikosrpsku agresiju u cilju stvaranja Velike Srbije. Nije slučajno premijer Plenković pred međunarodnim skupom u Dubrovniku izjavio da su se na ovom prostoru prije 10,15 i 25 godina  vodili „neki sukobi“, čime je otvoreno negirao ne samo saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu koje bi se kao visoki hrvatski dužnosnik trebao striktno držati, nego čak i ocjenu Međunarodnog suda pravde u slučaju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku. Bijeda hrvatska vladajuće kaste ogleda se u činjenici da je pod uhljebničkom ucjenom samog premijera Plenkovića cijela ta bulumenta iz Hrvatskoga sabora, uz vrlo rijetke iznimke bojkotirala prosvjed u Vukovaru.

Od završetka rata veličanstvenom pobjedom Hrvatske vojske u Oluji prošlo 23 godine, a od mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 20 godine, ali se Hrvatska i danas u 2018. godini nalazi o svojevrsnom ratnom stanju. Iako je velikosrpska ideja i politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem doživjela poraz, ne samo u Hrvatskoj, velikosrpska ideja u samoj Srbiji kojoj su na čelu dva četnika sustavno se i dalje provodi. Idejna podloga takve politike je Memorandum2 Srpske akademije nauka i umetnosti u kojemu se između ostaloga traži umanjivanje odgovornosti Srbije za počinjene zločine te „montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju“. Nadalje se zahtijeva pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama u okruženju, zatim destabilizirati vlade susjednih država, provociranjem unutarnjeg nezadovoljstva i nemirima i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije, i konačno inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Upravo je nevjerojatno da ni jedna hrvatska službena institucija počevši od predsjednika Republike, preko Sabora do Vlade, a da ne spominjemo druge ustanove poput HAZU-a, nije raspravljala, a kamoli odgovorila na taj Memorandum2 SANU koji je u stvari nastavak velikosrpske Miloševićeve politike u mirnodopskim uvjetima.

Dok je Miloševićeva agresija na Hrvatsku u konačnici doživjela težak poraz, Hrvatska je u novim uvjetima napadnuta unutarnjom agresijom kojoj je jedan od vodećih „generala“ sam Milorad Pupovac, uz prešutnu podršku  hrvatskih službenih i poluslužbenih institucija i organizacija, a sve se financira preko SNV-a i propale Tesla štedne banke. U toj unutarnjoj agresiji sudjeluje prije svega pravosuđe sa sudcima pretežno naslijeđenim iz komunističke Hrvatske. Da je pravosuđe neovisno, kao što nije, jer ga u policiji, tužiteljstvu i sudstvu kontrolira dnevna politika, dakle dosad ne samo HDZ nego i SDP, ne bi ni bilo potrebno organizirati prosvjed u Vukovaru, jer bi  navedene institucije obavile svoj posao.Tu je naravno i sama sadašnja Vlada na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem koji svojim postupcima sekundira Miloradu Pupovcu u njegovoj subverzivnoj djelatnosti.

Hrvatska nema ni službeni ni poluslužbeni odgovor na tu novu velikosrpsku politiku, ali zato ima već notornog vođu „pete kolone“ predsjednika Srpskog narodnog vijeća i zastupnika u Hrvatskome saboru Milorada Pupovca koji ustrajno provodi postavljene ciljeve iz Memoranduma2 SANU. Dok je Miloševićeva agresija na Hrvatsku u konačnici doživjela težak poraz, Hrvatska je u novim uvjetima napadnuta unutarnjom agresijom kojoj je jedan od vodećih „generala“ sam Milorad Pupovac, uz prešutnu podršku  hrvatskih službenih i poluslužbenih institucija i organizacija, a sve se financira preko SNV-a i propale Tesla štedne banke. U toj unutarnjoj agresiji sudjeluje prije svega pravosuđe sa sudcima pretežno naslijeđenim iz komunističke Hrvatske. Da je pravosuđe neovisno, kao što nije, jer ga u policiji, tužiteljstvu i sudstvu kontrolira dnevna politika, dakle dosad ne samo HDZ nego i SDP, ne bi ni bilo potrebno organizirati prosvjed u Vukovaru, jer bi  navedene institucije obavile svoj posao.Tu je naravno i sama sadašnja Vlada na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem koji svojim postupcima sekundira Miloradu Pupovcu u njegovoj subverzivnoj djelatnosti. U tu aktivnost se, na primjer,  ubraja etiketiranje pozdrava „Za dom spremni“, unatoč pretežitoj sudskoj praksi da to nije pravi ustaški pozdrav, ili uporno ustrajavanje na izjednačavanju srpskih s hrvatskim žrtvama čime se bagatelizira velikosrpski masakr na Ovčari. Ta unutarnja agresija na Hrvatsku kontrolira najmoćnije oružje u mirnodopskom ratu, a to su mediji. Paradoks je da najvažniji medij, hrvatsku javnu televiziju HRT, koja se s jugonostalgičarkom  perjanicom u liku Ace Stankovića pretvorila u novi Yutel, a simbolično je bivši yutelovac Goran Milić tu smjestio svojeg sina Marka, financiraju sami građani. Tu su i dva vodeća dnevnika YUtarnji list i Večernji list. Cijela ta bulumenta novojugoslavenskih kolaboracionista u Hrvatskoj gotovo svakodnevno lažnim vijestima kastrira hrvatsku javnost, kao što je u doba agresije jedna četnikuša, kako je to posvjedočeno u Vukovaru, kastrirala hrvatske branitelje.

Što je još gore personalna politička simbioza Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca, koja u Bosni i Hercegovini ima pandan u tandemu Milorad Dodik-Dragan Čović, dovela je do degradacije vodeće hrvatske stožerne stranke HDZ-a. Ona se sustavnom saborskom kombinatorikom radi osiguravanja tanke zastupničke većine pretvorila u svoju suprotnost. Svojedobno je čelnik SDP-a Ivica Račan, koji je u ključnom trenutku u Hrvatskome saboru kad je trebalo glasovati o osamostaljenju izveo svoje zastupnike iz sabornice, okarakterizirao HDZ kao „stranku opasnih namjera“. U ovih 28 godina pristajući na brojne ucjene Milorada Pupovca HDZ se stvarno pretvorio u „stranku opasnih namjera“, prešavši put od zahtjeva za osamostaljenje do prešutnog zagovaranja neke nove novojugoslavenske varijante, najviše poznate pod imenom tzv. Zapadnog Balkana, lansiranog u Europskoj uniji. Prosvjed u Vukovaru bio je i te kako potreban da se ukaže na najteži pravosudni poraz demokratske Hrvatske u tom unutarnjem ratu koji se protiv nje vodi na više frontova, uz izdajničku politiku vodeće hrvatske političke stranke. Taj prosvjed međutim nije dovoljan da se pruži ozbiljniji otpor toj unutarnjoj agresiji, jer nakon prvog koraka nije učinjen drugi da se takorekuć na dnevnoj bazi a ne tek za godinu dana ukazuje na višestruke oblike te agresije koja uključuje i privatizacijsku pljačku iz koje se ona financira.