Gledajući iz daljine, “urbana gerila” je krenula iz Zagreba, a bilo je sličnih epizoda i u drugim gradovima Hrvatske prije i tijekom ljeta. Sve izgleda kao planirani, organizirani performans ili scena iz nekakvog Kusturičinog filma, a sve zajedno moglo bi dobro doći kao priprema građana na veću aktivnost interventne policije i represivnog sustava, s ciljem stezanja i rezanja građanskih sloboda, prelije li se rastuće nezadovoljstvo sve većih slojeva naroda na ulicu.

Autor: Katarina Brozović-Bašić

Pred nekoliko dana se pucalo oko jedne škole u Zagrebu, a u petak na večer je bilo pucnjave na križanju Vukovarske ulice i Avenije Marina Držića s brojem privedenih, traumatiziranih, zaprepaštenih, uplašenih, zabrinutih i s najmanje jednim ranjenim.

Osim tih, na jedan ili drugi način direktno povezanih, nepoznatih i nedefiniranih učesnika, kao kolateralne žrtve su građani u ranije mirnom, glavnom gradu Hrvatske, članice EU i NATO saveza, koji bi daleko bolje izgledao kao europska provincija nego balkanski centar poput Beograda, podijeljenog ne na gradske četvrti nego na teritorije pod kotrolom suparničkih kriminalnih skupina.

Ne spominju se ‘nacionalne manjine’ ni podzemne skupine, ni organizirani kriminal niti borba za teritorijalnu prevlast među dilerima ovoga ili onoga. Niti se spominju odlaznici i povratnici.

U blizini Autobusnog kolodvora u Zagrebu došlo je do pucnjave u petak oko 20:40 sati. Jedna osoba ranjena u natkoljenicu primljena je u Kliniku za traumatologiju. Svjedok događaja ispričao nam je što je vidio.” (dnevnik.hr)

Šablonski i hladno je objavljeno je kako se pucalo po autima.

Baš fino!

Skoro kao reklama za staklare, limare i automehaničare.

Pisati će se izvješća o obavijesnim razgovorima i na kraju balade u gradu će se vjerojatno ustoličiti još jedan novi šef (balkanskog) podzemlja. Svatko će dobiti svoj dio kolača, a institucije će, one kriminane (nevladine) i one vladine, zaključiti uobičajenon frazom “Institucije rade svoj posao”.

Gledajući iz daljine, “urbana gerila” je krenula iz Zagreba, a bilo je sličnih epizoda i u drugim gradovima Hrvatske prije i tijekom ljeta. Sve izgleda kao planirani, organizirani performans ili scena iz nekakvog Kusturičinog filma, a sve zajedno moglo bi dobro doći kao priprema građana na veću aktivnost interventne policije i represivnog sustava, s ciljem stezanja i rezanja građanskih sloboda, prelije li se rastuće nezadovoljstvo sve većih slojeva naroda na ulicu.

Samo poslušajte strahotu koju je onako flegmatično izgovorio Ministar Ovršnog zakona Bošnjaković o preimenovanju javnih bilježnika u produženu ruku sudova kako bi se reinterpretirala odluka Europskog suda za ljudska prava. Sustav se prilagođava, a u međuvremenu, gladujte strpljivo i disciplinirano.

Prošle godine sam pisala kako su ‘feministice’ u Hrvatskoj, odjevene u kostime ‘crvenih pingvinki’ tj. ‘sluškinja’ iz američke tv serije ‘The Handmaid’s Tale’ (Sluškinjina priča), površno interpretirale sci-fi roman kanadske spisateljice Margaret Attwood, kada su, kao i seksualno liberalizirani Hollywood, tumačile da je riječ o Trumpovoj ’elitnoj diktaturi’, u žalopojkama zbog odlaska sa scene klanova Obama i Clinton. Tada sam upozoravala kako je baš njihov performans izraz toga da su stvarno postale ‘sluškinje’ koje same sebi uskraćuju (stečena) ljudska i ženska prava, putem uvođenja perfidne i lukavo sročene Istanbulske konvencije. Dok su one skandirale o svojim maternicama i (ne)reproduktivnim pravima, živo ih je bolila briga o tome čija će iznajmljena surogatna maternica drugovima i drugaricama iz istospolnih ‘brakova’ opskrbiti njihovo dijete-igračku.

Pod krinkom borbe protiv nasilja nad ženama, sustav je Hrvatima nametnuo svoju volju, a našoj djeci i unucima ju neće trebati nametati, jer će im oprati mozak i kroz školstvo oblikovati misli, kako bi bez otpora postali objekt globalnih arhitekata novoga svijeta.

Pucnjava po hrvatskim gradovima, će kao dodatnu “vrijednost” imati podsvijesno privikavanje na buduće zadatke represivnog aparata, ne za čuvanje građanske sigurnosti, nego za očuvanje nametnutoga novog sustava i od nikoga u Hrvatskoj odobrenoga novog poretka.

Stoga, malo bolje poslušajmo kako Plenković, Božinović i njihovi vladajući partneri govore o ‘stabilnosti sustava’ – onoga gdje elitni ONI odlučuju što mi ostali smijemo i možemo, kako ih ne bi uznemiravali u njihovim foteljama i sinekurama.

Zatim, pogledajte kako postupaju s bilo kim tko se nehotice ili hotimično, ne uklopi u njihov eltni poredak i usudi uzdrmati njihovu “vjerodostojnost” (dostojno bez vjere).

Taj nesretnik biva marginaliziran, odstranjen s posla, izvrgnut medijskom linču, pa nakon toga, ako se ne opameti i pritvoren u nekom napakiranom slučaju i bačen na smetlište koje nema izlazih vrata.

Tako se stvaraju uvjeti, ne za ostanak, nego za iseljavanje onih koji znaju misliti, radi čega se i iseljava školovani kadar.  Isti je to demografski učinak kakvog je Ranković provodio malo primitivnijim metodama.

U tom kontekstu vrijedi čuti rečenicu Brune Esih Plenkoviću o ‘kontroli’ unutar stranačkih prostorija.

BIG BROTHER IS WATCHING US, baš onako kao što je radio prije 90-ih.

Mi to znamo, ali po riječima i uputama Svetoga Ivana Pavla II, ‘Mi se ne bojimo!’

U tom duhu, vrijedi pročitati i ovotjedna razmišljanja Marka Ljubića u članku “Čuje li Hrvatska Bozanića”, i pogledati što u paralelnom svijetu objavljuju katolički mediji, o ovom medijsko-političko-policijsko-represivnom sustavu duboke države, koji djeluje protiv njegova naroda i protiv njegove volje.

Za kraj, zanimljivo je kako se osobni podatci tih 17 osoba umješanih u pucnjavu po autima (i ljudima) u Zagrebu, kriju od javnosti, pod krinkom europskog zakona o ljudskim pravima.

Stoga, sve to nalikuje jednom frljićevskom performansu sa Radom Šerbeđijom, Borom Čorbom i Goranom Bregovićem u glavnim ulogama uz “melankoličnu” glazbenu pratnju trubača iz Dragačeva.

Možda nam to što se zbiva u Zagrebu i Hrvatskoj može razjasniti Plenkovićev ex-GONG-ovac u Saborskom odboru za praćenje rada hrvatskih sigurnosnih službi.

Komentari