Srpske pobune u Hrvatskoj 1941. i 1990. – sličnosti i razlike

0
4161

Autor: Ivan Kozlica

Paradoks – različito prema istom cilju, velikoj Srbiji – najbolje pokazuje transformacija znakovlja tijekom ratova. Pobunjenici su 1941. krenuli s kokardom, a iz rata izišli s crvenom zvijezdom petokrakom. Oni iz 1990. krenuli su sa zvijezdom, a izišli s kokardom! Cilj im je bio isti – protivljenje bilo kakvoj hrvatskoj državi i stvaranje države u kojoj bi živjeli svi Srbi!


Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske ove godine, kao i niz godina ranije, potkraj srpnja u Srbu organiziraju skup na kojem slave događaje iz 1941. O kakvim se to događanjima radilo, kakva je sličnost s onima iz 1990. i događa li se i danas nešto slično, pokušat ćemo pojasniti u ovome tekstu.

U doba bivše SFRJ dan 27. srpnja obilježavao se kao dan ustanka naroda SR Hrvatske i SR BiH. Unatoč tome što današnja Hrvatska obilježava 22. lipnja 1941. kao dan početka “antifašističke borbe” (i taj datum je po mnogočemu dvojben), Srpsko narodno vijeće i njihovi saveznici iz antifašističkih udruga, uz potporu službenih hrvatskih vlasti (!?), u Srbu obilježavaju “Dan ustanka naroda Hrvatske”. Na stranicama ovoga tjednika, kao i na drugim mjestima, objavljeni su brojni tekstovi koji su ukazivali na neprihvatljivost takve manifestacije, no do danas se ništa nije promijenilo.

Raspuštena vojska odmah u akcijama protiv NDH


Čelnici Srpskoga narodnog vijeća i antifašističkih udruga na tim skupovima javnosti govore kako je “ustanak” u Srbu bio reakcija na ustaške zločine. Oni, kao i mnogi povjesničari, ne govore o tome što je sve prethodilo bilo kakvim zločinima u NDH. Prešućuju kako je sam ustaški pokret nastao kao odgovor na progone, zatvaranja i ubijanja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Tadašnji vodeći srpski političar u Hrvatskoj Svetozar Pribičević zapisao je da je tisuće ljudi ubijeno bez ikakva suđenja, “a da nikome nije ni dlaka pala s glave”. Za režim kralja Aleksandra Karađorđevića kazao je: “Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom”. Po uspostavi NDH, a prije “antifašističkoga” ustanka u Srbu, mnoštvo je događaja za koje znaju, ili bi trebali znati, organizatori “antifašističke proslave”. Na području Like, ali i drugdje, ustaški je režim najvećim dijelom zadržao upravni aparat iz propale jugoslavenske države, mnogi žandari postali su oružnici, sudci su ostali na svojim mjestima i sl. “Šahovnica” je prihvaćena jer “svaka je vlast od Boga” – takvo je mišljenje vladalo kod tamošnjega pravoslavnog stanovništva. Međutim, odmah po kapitulaciji kraljevske vojske, u prostor Like vraćali su se poraženi časnici i vojnici Srbi, najčešće s oružjem. Predratne četničke organizacije već su bile naoružane pa se u pravoslavnim selima našla velika količina vojnoga naoružanja. Poznato je da su mnoge protuhrvatske terorističke akcije izvedene odmah po uspostavi NDH na čitavome njezinome području, zbog čega su vlasti pokrenule akciju prikupljanja oružja. U nekim selima oko Srba, Lapca, Gračaca, Drvara i dr., muškarci su se s oružjem odmetnuli u šumu, a sve u organizaciji oficira povratnika i vođa četničkih organizacija pa je poziv za povrat naoružanja ponavljan u više navrata. U to je doba članstvo KPJ bilo pasivno jer je SSSR kao središte komunističke internacionale bio u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Komunisti su se četničkim pobunjenicima priključili tek poslije napada Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. Ustaške su vlasti ultimativno pozivale na povrat naoružanja, a pošto do toga nije došlo, pokrenute su akcije nasilnoga oduzimanja. U tim je akcijama u nekim selima došlo i do stradanja civilnoga stanovništva koje je zatečeno bez oružja (s oružjem su se u šumu odmetnuli mlađi muškarci). Poslije toga došlo je do masovnijega odlaska u šumu, a u konačnici i do “antifašističkoga ustanka” u Srbu i Drvaru. Važno je napomenuti da je već ranije Srpska pravoslavna crkva u svijet odaslala tzv. Valerijanov memorandum u kojemu je stajalo da je već do svibnja 1941. u NDH ubijeno stotinu tisuća Srba, a u kasnijoj dopunjenoj inačici, da ih je do rujna iste godine ubijeno tri stotine tisuća?!

Četnička pobuna potaknuta talijanskim fašistima


I danas i ubuduće potrebno je podsjećati što se zapravo dogodilo toga srpnja i kolovoza 1941.:

  • u pobuni koja je izbila u području Srba, Lapca, drugim dijelovima Like, Korduna i Banovine te Drvara i Bosanskoga Grahova, sudjelovali su isključivo Srbi;
  • pobunu nije organizirao KPJ ili KPH nego četničke organizacije s lokalnim komunistima te časnici poražene vojske Kraljevine Jugoslavije;
  • svi Hrvati i Bošnjaci na području zahvaćenom pobunom pobijeni su ili protjerani, a imovina im je opljačkana, popaljena ili porušena;
  • svi zarobljeni pripadnici vojnih ili policijskih snaga NDH strijeljani su odmah po zarobljavanju;
  • pobuna nije imala nikakav “antifašistički” karakter, naprotiv, upravo je potaknuta i pomagana od talijanskih fašističkih okupacijskih snaga;
  • predstavnici srpskih pobunjenika, svi četnici osim komunista Đoke Jovanića, potpisali su s talijanskim vojnim predstavnicima u Otriću pokraj Gračaca sporazum u kojemu su, između ostaloga, tražili uspostavu “srpske krajine” u okviru Kraljevine Italije;
  • predstavnik KPJ Marko Orešković, rodom Hrvat, zatražio je od lokalnoga komunističkog čelnika Gojka Polovine da se Jovanića zbog Otrićkoga sporazuma likvidira, međutim umjesto Jovanića ubrzo su pobunjenici ubili Oreškovića.

Srpskome narodnom vijeću i antifašistima, kao i svima onima koji ih podupiru, ne smeta što su u ustanku koji je ponajmanje antifašistički, stradali nedužni Hrvati i Bošnjaci. Ne smeta im što su ta sela ostala pusta do današnjih dana, a preživjelima je u doba SFRJ bio zabranjen povratak. Ne smeta im događaje iz srpnja i kolovoza 1941. nazivati “Ustanak naroda Hrvatske” iako u tom ustanku nije sudjelovao ni jedan Hrvat!

Sve gore navedeno nije rezultat nekakvih novootkrivenih dokumenata nego isključivo izvora objavljenih u doba SFRJ, prvenstveno zbornika dokumenata koje je u dužemu razdoblju objavio Vojnoistorijski institut iz Beograda i Istorijski arhiv iz Karlovca. Osim toga, i neki su pobunjenici objavili svoja sjećanja, npr. Gojko Polovina, Đoko Jovanić, Milan Basta, Gojko Nikoliš, Branko Mamula, Ilija Radaković i dr. Oni uglavnom priznaju da su Srbi pobunjenici pobili i protjerali sve Hrvate i Bošnjake s toga područja Like i BiH te im opljačkali ili uništili imovinu. Međutim, odgovornost za zločine pripisuju samo četnicima.

Unatoč gore navedenim činjenicama, Srpskome narodnom vijeću i antifašistima, kao i svima onima koji ih podupiru, ne smeta što su u ustanku koji je ponajmanje antifašistički, stradali nedužni Hrvati i Bošnjaci. Ne smeta im što su ta sela ostala pusta do današnjih dana, a preživjelima je u doba SFRJ bio zabranjen povratak. Ne smeta im događaje iz srpnja i kolovoza 1941. nazivati “Ustanak naroda Hrvatske” iako u tom ustanku nije sudjelovao ni jedan Hrvat! Posebno začuđuje što hrvatske vlasti uopće dopuštaju takvu manifestaciju, k tome je financijski potpomažući. Čak su predsjednici Mesić i Josipović svojom nazočnošću “uveličali” te protuhrvatske “rabote”.

SPC uvijek podupirao pobunu protiv Hrvatske


Da su događaji iz ljeta 1941. usmjeravani k provedbi plana o “Velikoj Srbiji”, pokazali su i događaji pedesetak godina poslije. Na istoj platformi protivljenja bilo kakvoj hrvatskoj državi koja bi uključivala “srpske krajine” izbila je pobuna u ljeto 1990. Ovaj put povod je bio legitimno izuzimanje vojnoga naoružanja iz policijskih skladišta. Pobuna je izvedena po istome obrascu iz 1941., uz protjerivanje Hrvata i uništavanje njihove imovine.

Da su događaji iz ljeta 1941. usmjeravani k provedbi plana o “Velikoj Srbiji”, pokazali su i događaji pedesetak godina poslije. Na istoj platformi protivljenja bilo kakvoj hrvatskoj državi koja bi uključivala “srpske krajine” izbila je pobuna u ljeto 1990. Ovaj put povod je bio legitimno izuzimanje vojnoga naoružanja iz policijskih skladišta. Pobuna je izvedena po istome obrascu iz 1941., uz protjerivanje Hrvata i uništavanje njihove imovine. Jugoslavenska vojska, kao i 1941., bila je pod potpunom dominacijom srpskih oficira, no sada nije došlo do njezinoga raspada jer je ranije razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, a pomoć izvana ne samo da nije postojala nego je Hrvatskoj uveden potpuni embargo na nabavu naoružanja. I ovaj put su neki srpski političari iz Dalmacije tražili pomoć od Italije, “nudeći” im područja koja su nekada okupirali. Iako su nositelji organiziranja jedne i druge pobune naknadno nastojali prikazati njihov antifašistički karakter, istina je da su prvu poticali i pomagali fašisti, da su joj metode bile fašističke, dok je druga u izvedbi potpuno kopirala prvu, a time i njezin fašistički karakter. Istina je također da je i jednu i drugu pobunu poticala i pomagala Srpska pravoslavna crkva.

Osim mnoštva sličnosti dviju srpskih pobuna, postoje i neke znakovite razlike. Onu iz 1941. pokrenuli su predratni četnici i poraženi srpski časnici, a kasnije su im se pridružili komunisti. Tijekom trajanja rata komunisti su omasovili svoju partizansku vojsku i u nju uključili najveći broj pripadnika četničkih postrojbi. Pobunu iz 1990. pokrenuli su predratni komunisti, a pridružili su im se novostvoreni četnici. Tijekom rata JNA koja je bila glavna snaga agresije na Hrvatsku, s raznim srpskim paravojnim postrojbama, postala je potpuno četnička. Paradoks – različito prema istom cilju, velikoj Srbiji – najbolje pokazuje transformacija znakovlja tijekom ratova. Pobunjenici su 1941. krenuli s kokardom, a iz rata izišli s crvenom zvijezdom petokrakom. Oni iz 1990. krenuli su sa zvijezdom, a izišli s kokardom! Cilj im je bio isti – protivljenje bilo kakvoj hrvatskoj državi i stvaranje države u kojoj bi živjeli svi Srbi! Politička i vojna vrhuška pobunjenih Srba iz devedesetih sve je pripadnike hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskoga rata nazivala ustašama, iako toga naziva ni u jednome obliku nije bilo. Istodobno, na srpskoj strani postojale su brojne četničke postrojbe s četničkim znakovljem.

Pupovac na čelu današnje hibridne pobune


Valja ukazati na oprez, između ostaloga i na obilježavanje spornoga događanja iz 1941. Jer ako službena hrvatska politika nastavi s ovakvim odobravajućim odnosom i financijskom potporom, moglo bi se ubrzo dogoditi da Pupovac i družina dvadesetak dana poslije Srba krenu s obilježavanjem 17. kolovoza, dana kada su 1990. pobunjeni Srbi uz pomoć JNA pokrenuli agresiju na Hrvatsku. Kako smo naprijed vidjeli, bitne razlike između tih dviju pobuna gotovo da i nema.

Potrebno je ukazati da među Srbima u Hrvatskoj, jednako kao i među onima u BiH i Srbiji, i danas postoje zagovornici velike srpske države koja bi uključivala i dijelove Hrvatske. Postoje i oni koji ne mogu prihvatiti nikakvu Hrvatsku, oni su među nama i djeluju na različite načine, njihovo se djelovanje može nazvati “hibridnom pobunom”. Ta pobuna može biti pogubnija od dosadašnjih, ona je stalno poticana od svake službene srbijanske politike i Srpske pravoslavne crkve. Temelji se na dvama mitovima, na “stotinama tisuća ubijenih u Jasenovcu” i “stotinama tisuća protjeranih” u operaciji “Oluja”. Spomenuto Srpsko narodno vijeće kao i Samostalna demokratska srpska stranka na različite načine predvode “hibridnu pobunu”, u njih su uključeni mnogi bivši abolirani pobunjenici iz Domovinskoga rata. Na čelu jedne i druge organizacije je dr. Milorad Pupovac, sveučilišni profesor, prepredeni političar koji svoju moć izvlači iz činjenice da je već nekoliko hrvatskih vlada ovisilo o potpori manjinskih zastupnika koje on nadzire. Zbog njegova stila političkoga trgovanja, bivši predsjednik Josipović nazvao ga je “etnobiznismenom”. Ove je godine Pupovac otišao najdalje, u veljači je sa svojim suradnicima obznanio Izjavu o pravima Srba, u trinaest točaka, i to baš u vrijeme boravka srbijanskoga predsjednika u Zagrebu. Između ostalog, zatražio je da Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina dobiju status manjinskih samouprava, što je svojevrsni zahtjev za političkom autonomijom. U tjedniku “Novosti” što ga izdaje Pupovčevo Srpsko narodno vijeće, glavnome mediju za promidžbu njegove politike, mnoštvo članaka otvoreno potiče mržnju i netrpeljivost, i to već godinama. Treba znati da Pupovca i njegovu politiku podržava oko dvadeset tisuća Srba u Hrvatskoj, što je manje od desetak posto njihova ukupnoga broja. Ipak, valja ukazati na oprez, između ostaloga i na obilježavanje spornoga događanja iz 1941. Jer ako službena hrvatska politika nastavi s ovakvim odobravajućim odnosom i financijskom potporom, moglo bi se ubrzo dogoditi da Pupovac i družina dvadesetak dana poslije Srba krenu s obilježavanjem 17. kolovoza, dana kada su 1990. pobunjeni Srbi uz pomoć JNA pokrenuli agresiju na Hrvatsku. Kako smo naprijed vidjeli, bitne razlike između tih dviju pobuna gotovo da i nema. Dobar je znak da je to prepoznato na lokalnoj razini. Naime, načelnica Gračaca vidjela je ono što državna vlast ne vidi i odbila je sudjelovati na “antifašističkome” skupu u Srbu.

Ovih dana Hrvatska slavi veličanstveni uspjeh svojih nogometaša u Rusiji, no nema nikakvoga znaka da je to slavlje imalo zahvatilo srpske političke predstavnike u Hrvatskoj. “Novosti” su donijele nekoliko tekstova koji samo kritički pišu o reprezentaciji, uz mnoštvo neukusnih i uvrjedljivih “humorističkih” poruka. Poznato je da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić javno izjavio kako je navijao za Rusiju u utakmici s Hrvatskom, ali je isto tako poznato da je on politički mentor Pupovcu i njegovim suradnicima. Neki su viđeniji Srbi isticali hrvatska nacionalna obilježja, što je sasvim prirodno, jer je reprezentacija i njihova, no, za Pupovca ne znamo je li navijao za ili protiv hrvatske reprezentacije, je li kopirao svoga mentora. Bilo bi jako zanimljivo to znati, zbog boljega razumijevanja “hibridne pobune” koja traje.

Izvor: Hrvatski tjednik

Komentari