Žaloste pojave kada se u javnom dijalogu, a da bi se obranilo neobranjivo, u nedostatku argumenata plasiraju paušalne tvrdnje lišene svake znanstvene utemeljenosti. Još je gora situacija kad se javni prostor koristi za obmanjivanje ili dezinformiranje adresata u svrhu postizanja partikularnih interesa koji nužno nisu u funkciji ostvarivanja interesa Republike Hrvatske. Eklatantni primjer opisanog ponašanja jest netom plasirana tvrdnja, proizašla iz potrebe opravdanja nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije, kako Ustav Republike Hrvatske zapravo poznaje pojam roda, jer to navodno proizlazi iz rodne jednakosti koja je pak obuhvaćena općim načelom jednakosti sadržanim u članku 3. Ustava.

dr sc Dubravko Ljubić

Od Francuske revolucije do danas svako društvo koje iole pretendira imati demokratsku legitimaciju, utemeljeno je na idejama slobode i jednakosti. Općenito, pojam slobode podrazumijeva, između ostalog, uspostavu društvenih odnosa lišenih bilo kakve ideologije, jer svaka ideologija se zasniva na dogmama koje je sljedba dužna bespogovorno prihvaćati. Takvo stanje duha pak neminovno vodi u totalitarizam, pri čemu brzina njegove uspostave ovisi o ovladavanju nositelja određene ideologije sa svim sastavnicama vlasti, odnosno o mogućnosti određene društvene grupe putem državnog aparata nametati nasilnim putem svoje stavove svim drugima.

S druge strane jednakost predstavlja princip prema kojemu se unutar mora različitih individualnosti, kod stjecanja prava i obveza, određuju društveno relevantni kriteriji na temelju kojih je zakonodavcu nedopušteno vršiti bilo kakvu diferencijaciju.

Iako glede pojmova slobode i jednakosti u teoriji i praksi ustavnog prava i nema nekih posebnih nedoumica, svaka javna rasprava o naznačenim temama je dobro došla. Međutim, žaloste pojave kada se u javnom dijalogu, a da bi se obranilo neobranjivo, u nedostatku argumenata plasiraju paušalne tvrdnje lišene svake znanstvene utemeljenosti. Još je gora situacija kad se javni prostor koristi za obmanjivanje ili dezinformiranje adresata u svrhu postizanja partikularnih interesa koji nužno nisu u funkciji ostvarivanja interesa Republike Hrvatske. Eklatantni primjer opisanog ponašanja jest netom plasirana tvrdnja, proizašla iz potrebe opravdanja nužnosti ratifikacije Istanbulske konvencije, kako Ustav Republike Hrvatske zapravo poznaje pojam roda, jer to navodno proizlazi iz rodne jednakosti koja je pak obuhvaćena općim načelom jednakosti sadržanim u članku 3. Ustava.

Ovakva tvrdnja ima jednaku vrijednost primjerice kao i tvrdnja kako iz Ustavnog načela opće jednakosti proizlazi pravo i dužnost svih misliti jednako, a poglavito ako je temeljno promišljanje uobličio netko tko samoproglašeno zna bolje čitati od drugih.


Rod nije ustavna kategorija u Republici Hrvatskoj

Analizom samog teksta Ustava vrlo je jednostavno zaključiti kako se pojam “rod” ne spominje niti u jednoj Ustavnoj odredbi. Jedino kao korijen pojma, rod se navodi u sintagmi hrvatski narod, kojom se označava nositelj suvereniteta i vlasti u Republici Hrvatskoj, a prilikom deklaracije njegovog prirodnog prava na samoodređenje na temelju kojeg je stekao međunarodni subjektivitet.
Ujedno se kao korijen pojam roda nalazi u riječi roditelj, odnosno u odredbama koje obvezuju državu pružati posebnu skrb roditeljima i djeci poginulih hrvatskih branitelja, te u onima kojima se određuje dužnost roditelja odgajati, uzdržavati i školovati djecu te njihovo pravo samostalno odlučivati o odgoju djece, kao i odgovornost za potpun i skladan razvoj osobnosti njihove djece. Iz iznijetoga proizlazi kako već na gramatičkoj i logičkoj razini analize ustavnog teksta se sa sigurnošću može zaključiti kako rod, a samim time niti rodna ideologija ili rodna jednakost, ne predstavljaju ustavne kategorije.

Nasuprot svakom paušalnom pristupu, za tvrdnju kako naš Ustav ne poznaje pojam roda, iznijeti ću nekoliko egzaktnih argumenata. Ovo stoga što je nepostojanje roda u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske, kao ustavne kategorije, već na laičkoj razini vrlo lako dokučiti. Analizom samog teksta Ustava vrlo je jednostavno zaključiti kako se pojam “rod” ne spominje niti u jednoj Ustavnoj odredbi. Jedino kao korijen pojma, rod se navodi u sintagmi hrvatski narod, kojom se označava nositelj suvereniteta i vlasti u Republici Hrvatskoj, a prilikom deklaracije njegovog prirodnog prava na samoodređenje na temelju kojeg je stekao međunarodni subjektivitet.

Ujedno se kao korijen pojam roda nalazi u riječi roditelj, odnosno u odredbama koje obvezuju državu pružati posebnu skrb roditeljima i djeci poginulih hrvatskih branitelja, te u onima kojima se određuje dužnost roditelja odgajati, uzdržavati i školovati djecu te njihovo pravo samostalno odlučivati o odgoju djece, kao i odgovornost za potpun i skladan razvoj osobnosti njihove djece. Iz iznijetoga proizlazi kako već na gramatičkoj i logičkoj razini analize ustavnog teksta se sa sigurnošću može zaključiti kako rod, a samim time niti rodna ideologija ili rodna jednakost, ne predstavljaju ustavne kategorije.

Nadalje, naš Ustav kao ustavne kategorije jedino poznaje ravnopravnost spolova kao najvišu vrednotu ustavnog uređenje Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, te spol kao društveno relevantan kriterij na temelju kojega nije dopušteno vršenje diferencijacije između adresata društvenih normi pretočenih u zakone. Eksplicitno navođenje spola kao ustavne kategorije negira i mogućnost implicitnog poznavanja roda kao ustavnog pojma. Spol kao pojam predstavlja skup bioloških osobina koje razlikuju žene i muškarce i kao takav je prirodno zadan. Rod je pak društveni konstrukt koje se bazira na negaciji spola kao biološkog određenja.

U svojoj biti pojam roda se temelji na potiranju uređenja svakog društvenog odnosa koji bi bio određen biološkim svojstvima čovjeka, dajući pri određivanju svakog socijalnog kontakta među ljudima prioritet očitovanju volje sudionika u odnosu, pri čemu to očitovanje može biti drugačije od onog biološki uvjetovanog. Rod i spol ne mogu postojati paralelno unutar istog sustava vrijednosti. Zbog toga poznavanje spola kao izrijekom utvrđene ustavne kategorije neminovno dovodi do istovremene nemogućnosti egzistencije roda kao društveno relevantne kategorije u istom ustavnopravnom sustavu. Na temelju iznijetoga, za zaključiti je jedino kako Ustav Republike Hrvatske ne poznaje, niti objektivno može poznavati rod kao ustavnu kategoriju.

Iz općeg načela jednakosti u trenutnom ustavnom uređenju republike Hrvatske ne može proizlaziti implicitno postojanje rodne jednakosti.

Jednakost uređuje način na koji pravni poredak mora tretirati pojedinca kao člana društva ili neke društvene skupine, a da ga pri tome ne dovodi u položaj diskriminacije, odnosno da mu ne nameće posebne i nerazmjerne terete za čije postojanje nema logičkog uporišta u temeljnim postulatima društva. Jednakost kao načelo predstavlja sredstvo putem kojeg se posljedice množine društvenopravnih odnosa u koje stupaju različiti subjekti unutar određene socijalne zajednice percipiraju kao pravedne.

Dokaz jednakosti u društvu uvijek se na pojavnoj razini provjerava kroz poredbu djelovanja pravnog sustava prema adresatima. Pri tome domet načela jednakosti nije u njegovoj apstraktnoj definiciji, već u njegovom ustavnom utemeljenju kao konkretnog principa uređenja temeljnopravne sfere. Načelo jednakosti ne može djelovati apsolutno u svim segmentima socijalnih odnosa, ali u svakom slučaju mora biti brana od diskriminacije u sferi osnovnih prava i sloboda imanentnih svakom pojedincu.

Ustavnopravna jednakost pak predstavlja načelo prema kojem su svi ljudi po svom položaju jednaki pred tijelima vlasti i pravnim sustavom neke društvene zajednice, odnosno načelo prema kojemu su pravni propisi, pravna zaštita i pravne kazne jednako važeće za sve neovisno o osobnim svojstvima pojedinaca kao što su podrijetlo, društveni položaj ili ekonomska moć. U subjektivnom smislu jednakost se javlja kao legitimno očekivanje svakog pojedinca da će pozitivno pravo djelovati i da će se primjenjivati prema svima jednako.

Jednakost proizlazi iz prirode čovjeka kao pojedinca, odnosno nositelja prava i obveza u društvenoj zajednici. Ljudi se ne rađaju jednakima, već oni rođenjem postaju ravnopravni članovi društva koje je po svojoj vlastitoj savjesti i društvenom svjetonazoru spremno jamčiti svakome načelno jednak kvantum prava.

Opstojnost demokratskog društva ovisi o mogućnosti uspostave takvog političkog sustava koje uvjetuje izgradnju socijalne zajednice sastavljene od politički jednakih i slobodnih. Demokratsko društvo obvezno uspostavlja uvjete življenja koji omogućuju svakome egzistenciju u odnosu jednakosti s drugima, ali pri tome jednakost ne može biti silom nametana od strane bilo kojeg autoriteta. Ujedno, članovi društva ustanovljenog na načelu jednakosti ne mogu biti marginalizirani ni po kojoj osnovi. Oni moraju biti slobodni sudjelovati u društvenom životu pri čemu kvaliteta njihovog bivstvovanja ne može ovisiti o bilo čijoj tuđoj volji ili milosti. U takvom društvu ne može postojati odnos dominacije. Jednaki ne mogu biti eksploatirani, alijenirani od društvenih sredstava, kulture svog društva ili od mogućnosti participacije u društvenom životu. Načelo jednakosti ne može se ostvarivati u društvu koje ujedno nije utemeljeno na društvenoj pravednosti.

Ostvarivanje jednakosti nije i ne smije biti produkt društvene borbe već ustavotvornog procesa. Demokratsko društvo mora samostalno urediti načelo jednakosti i druge principe koji naređuju jednakost osim kad nejednakost ide u korist potrebitima. Ustavna država svoj pravni poredak formira polazeći od konstatacije da su svi pred zakonom jednaki. Zakon može u društveno uređenje uvoditi različitosti samo u skladu s ustavnim taksativnim uređenjem pravnih osnova za diferencijaciju, odnosno zakonodavcu je zabranjeno vršiti svako razlikovanje među adresatima na temelju proizvoljno odabranih osnova. Svaki pojedinac u ustavnopravnom sustavu utemeljenom na načelu jednakosti mora imati najmanje dva ustavom zaštićena legitimna prava.

Prije svega to je pravo na postupanje kao sa jednakim što je praktički pravo na postupanje prema svakom adresatu pravnog poretka s jednakom brigom i uvažavanjem. Ovo pravo je temeljno u svakom demokratskom društvu jer onemogućuje diskriminaciju po društveno relevantnoj osnovi. Demokratsko društvo je jedini oblik vlasti koji se bazira na obziru i poštovanju osobitosti svakog pojedinca pružajući mu jednake šanse za njegovo društveno djelovanje.

Drugim riječima, u demokratskim društvima utemeljenim na narodnom suverenitetu zakonsko uređenje društvenih odnosa mora biti uređeno na način koji jamči načelnu jednakost u raspodjeli društvenih dobara ili tereta svim pripadnicima društva. Načelo jednakosti u svom generalnom supstratu brani diskriminaciju bilo kojeg pojedinca ili društvene skupine prema bilo kojoj društveno bitnoj osnovi. Ono ne dopušta zakonodavcu razradu prava i sloboda iz temeljnopravne sfere ispod minimalnog sadržaja koji je pojedinim ustavnim pravom ili slobodom svakom pripadniku društva zajamčen, ali i svako postupanje koje određene adresate pri ostvarivanju ustavnih prava i sloboda stavlja u diskriminirajući položaj lišen svake društvene i racionalne osnove.

Zbog toga je ustavno načelo jednakosti utkano praktički u uživanje svakog obrambenog ustavnog prava i slobode, odnosno u sadržaj svakog ustavnog jamstva čiji supstrat ostaje izvan mogućnosti dohvata ili utjecaja države.

Pri ostvarivanju ostalih prava sadržanih u temeljnopravnoj sferi ustavno načelo jednakosti djeluje kao zahtjev postavljen pred zakonodavca za jednakim tretmanom adresata pri normativnoj djelatnosti. Pri tome je zakonodavac ovlašten određene društvene skupine stavljati i u privilegirani položaj, ali samo prema unaprijed utvrđenim u Ustavu sadržanim kriterijima te na način koji ostalima koji nisu obuhvaćeni privilegijom na njihovoj strani ne ustanovljava teret koji bi bio u nerazmjeru sa društvenom svrhom i ciljem koji se je određenom normativnom djelatnošću htio postići.

Ujedno, uspostavljanje privilegiranog položaja mora biti obavljeno na transparentan način i utemeljeno na racionalnoj osnovi koja prethodno mora biti utvrđena kao društveno relevantna. Dok postupanje kao sa jednakim jamči svakom tretman lišen svake diskriminacije, jednakost u tretmanu jamči svakom pripadniku društva normativna uređenja kod kojih realno izvršena diferencijacija kod drugih ne uspostavlja takve privilegije koje bi za neprivilegirane uspostavljala društveno neprihvatljiv teret.

Naposljetku svaka diferencijacija u normativnoj djelatnosti mora imati svoju legitimnu svrhu i društveni cilj.

Društveno relevantne okolnosti za razlikovanje moraju u svojem ishodištu imati postizanje opće društvene koristi ili ostvarivanje dugoročno društveno prihvatljive koristi, kako za neposredno privilegirane, tako i za one koji prema određenom pravnom uređenju to nisu. Ovakav sadržaj ustavnopravnog načela jednakosti ujedno je temelj slobode i društvene pravde u svakom demokratskom društvu.


Načelo jednakosti u ustavnom uređenju Republike Hrvatske

Bez prethodnih promjena u sustavu osnovnih normi ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo izvršiti ratifikaciju Istanbulske konvencije. Također, iz iznijetog je potpuno razvidno kako tvrdnje da rodna jednakost navodno proizlazi iz općeg načela ustavne jednakosti, nemaju uporište u Ustavu Republike Hrvatske. Što više, one su u direktnoj koliziji s temeljnim vrednotama ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, sadržanim u članku 3. Ustava.

Temelje za svoje tumačenje Ustav određuje u sadržaju članka 3. kojim su utvrđene najviše vrednote ustavnog poretka i koji glasi: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.”

Načelo jednakosti u našem Ustavu zauzima istaknuto mjesto, odmah iza osobne slobode i slobode izražavanja osobnosti. Ovakvo određenje upućuje na zaključak da svaka opća i pojedinačna mjera javne vlasti mora sadržajno biti usklađena sa zahtjevima koje načelo jednakosti postavlja kao brana temeljnopravne sfere od društvenih stanja koja vrše diferencijaciju adresata prema društveno irelevantnim svojstvima.

Svoj partikularni izraz ovo načelo dobiva kroz odredbe članka 14. Ustava koje glase:
(1) Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
(2) Svi su pred zakonom jednaki.

Iz navedenog proizlazi kako Ustav, kao društveno relevantne okolnosti na temelju kojih se pri uređenju društvenih odnosa ne smiju uspostavljati privilegije, niti izvršavati diferencijacija odnosno diskriminacija isključivo rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenju, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovina, rođenje, naobrazba te društveni položaj. Sintagma i druge osobine sadržana u stavku 1. članka 14. može se koristiti samo u slučaju kad uvođenje novog društvenog kriterija nije u koliziji s najvišim vrednotama ustavnog uređenja Republike Hrvatske, kao što je to primjerice kriterij spola sadržan u članku 3. Ustava. Svako drugo zakonodavno rješenje ili recipirana odredba međunarodnog prava, koja vrši diferencijaciju između adresata na kriterijima koji ustavom prethodno nisu utvrđeni kao društveno relevantni, bili bi ustavnopravno suspektni.

Zaključno želio bih naglasiti i činjenicu da je diferencijacija po spolu, koja se vrši Istanbulskom konvencijom, upravo zbog djelovanja ustavnog principa jednakosti, pri sadašnjem ustavnom uređenju u najmanju ruku ustavnopravno suspektna. Naime, nasilje bilo koje vrste nedvojbeno jest društveno neprihvatljivo i kažnjivo ponašanje. Međutim, u ustavnopravnim poredcima zasnovanim na načelu jednakosti, ravnopravnosti spolova te zabrani diskriminacije po društveno relevantnim kriterijima među kojima je spol, ne smije se vršiti ustavno nedopuštena diferencijacija između osoba koje su bile žrtve nasilja upravo prema kriteriju spola.

Svaka žrtva, bilo ona žena, dijete, osoba poodmakle životne dobi, osoba sa tjelesnim odnosno duhovnim hendikepom ili muškarac, mora uživati jednaku zakonsku zaštitu i jednaka prava s obzirom na status žrtve. Za izdvajanje određene kategorije adresata pravne norme, glede sadržaja zaštite i opsega prava koji proizlazi iz trpljenja tuđih protupravnih radnji, pri čemu bi temelj razlikovanja bio spol, nema uporišta u našem Ustava. Štoviše, ovakvo razlikovanje jest u direktnoj koliziji s odredbama sadržanim u njegovom članku 3. i članku 14.

Prema ustavnim načelima jednakosti i ravnopravnosti spolova, a kako je to trenutno uređeno našim Ustavom, upravo zakonsko izdvajanje jedne kategorije adresata na temelju kriterija spola iz opće populacije žrtava nasilja, neovisno o plemenitosti zakonskih ciljeva koji se žele postići, čini takvu zakonodavnu aktivnost ustavnopravno neprihvatljivom.

Slijedom iznijetoga, bez prethodnih promjena u sustavu osnovnih normi ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, bilo bi ustavnopravno neprihvatljivo izvršiti ratifikaciju Istanbulske konvencije. Također, iz iznijetog je potpuno razvidno kako tvrdnje da rodna jednakost navodno proizlazi iz općeg načela ustavne jednakosti, nemaju uporište u Ustavu Republike Hrvatske. Što više, one su u direktnoj koliziji s temeljnim vrednotama ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, sadržanim u članku 3. Ustava.

Autor: dr. sc. Dubravko Ljubić

Foto: Sabor Republike Hrvatske, proglašenje Ustava RH, 22. prosinca 1990.