Ponovo u eteru, u ovoj emisiji čija je posljednja epizoda emitirana pred točno godinu dana 30. svibnja 2017., a čije joj ime “InfoNacija” opravdava sredstva bez kojih je ostala, pa je zato nije ni bilo tako dugo u hrvatskom eteru.
Baš kako je Hrvima i predstavljena, u produkciji Projekta Velebit novinar Marko Jurič kroz “InfoNaciju” analizira političke apsurde i raskrinkava bespuća hrvatskih budalaština, baš kao što je apsurd i budalaština da ovaj program nije emitiran godinu dana i da je ostao na hrvatskom bespuću, jer su nam nedostajala sredstva za najosnovnija tehnička pomagala potrebna za snimanje, montažu i emitiranje ovog programa, koji je bio zamišljen jednom tjedno informirati hrvatsko općinstvo.
Danas se javlja na jednu kontroverznu temu koja vuče konce još iz vremena Drugoga svjetskog rata, pravi valove, nameće zaključke koji jednostavno nemaju temelja čak ni u razumu, a da do dana današnjega, kao ni po pitanju mnogo toga drugoga o čemu Hrvatska treba donijeti svoj istinski i konačni sud, nitko nije dao zadovoljavajući odgovor.
Tema je Vladimir Nazor, postavljena baš tako, razgolititi njegov preokret koji nema temelja u razumu, osim ako se u priču ne donesu neki novi i neotkriveni argumenti.
Počevši raščlambom jednog od njegovih najznačajnijih predratnih djela, s pjesmom “Hrvatski kraljevi” iz zbirke “Hrvatski kraljevi” (1912.), koja se, kao i mnoga druga Nazorova predratna djela, jednostavno ne uklapa u onaj njegov profil kakav nam je predstavljen nakon što su ga partizani kidnapirali u Zagrebu.
Da bi pokušao razotkriti misteriju, Marko Jurič je još u emisiji “Duhovni pogledi” iz koje je tako brutalno protjeran kao i “Markova trga”, jer se usudio razgoliti neuvijenu istinu, ugostio Nedjeljka Mihanovića, bivšeg predsjednika Hrvatskoga državnog sabora, koji se dugo bavio biografijom i kontroverzom oko imena Vladmira Nazora.
Potrebno je objaviti ova svjedočanstva kako bi se razumjela ta kontroverza o Vladimiru Nazoru koji jednostavno nije mogao biti onaj isti čovjek iz rata prije njegova kidnapiranja i poslije rata kako smo o njemu učili u školi i na žalost učimo još i danas.
Nije mogao biti isti čovjek koje pisao one stihove u kojima je tako suštinski prepoznao hrvatsku sudbinu prošlih vremena a da ju ne bi prepoznao u onome što se dogodilo po završetku rata i što se događalo sve do njegove smrti.
Jer hrvatska sudbina nije doživjela svoj pozitivni zaokret dolaskom Tita na vlast, dapače, za Hrvate su nastupili daleko crniji dani i od onih koje Nazor opisuje u pjesmi “Hrvatski kraljevi”.
Na žalost i na zaprepaštenje danas, Hrvatska koja je okvirno doživjela svoj Uskrs, nije ga doživjela i sadržajno. I opet nam govore “Svu prošlost vašu zastrla je sjena i ovio je mrak”.
I opet bi Nazorove riječi odzvanjale istinom “Da, to nam kažu, a sve u meni na to kliče: Lažu”.
“Još i sad svjetlo zrake utrnute nama obasjava pute”.
Jer danas bi trebali imati knjige, štiva, ploče, pergamene i svjedočanstva a ne da na mrske optužbe i laži odgovaramo šutnjom, dok iz srca Hrvatske, nelustrirane agenture tuđih naroda, tuđih ideologija i tuđih interesa siju laži. Još i danas kosti otaca đubre zemlju, a Hrvati odlaze u tuđu državu oplakivati svoje mrtve i u tuđim zemljama tražiti kruha.
Niti danas u rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju, nego nego leže razasuti po slovenskim jamama.
Nije ova davna pjesma tek osvrt na našu prošlost nego i na našu današnjicu i truba koja trubi na pozor za našu budućnost.
https://youtu.be/2Zlna4jKcnU
Ugojeni i izgladnjeli
Apeliramo na svijest i ljubav, srce i razum državotvornih Hrvata, da poguraju ovaj i druge projekte nacionalne emancipacije, da Hrvat koji je teškom mukom u Domovinskom ratu sagradio svoju kuću, uzmogne konačno nabaviti namještaj i sva kućna pomagala, oličiti zidove i na njih objesiti svoje slike, nabaviti zavjese i sve što mu treba, da bi u njoj mogao živjeti život dostojan čovjeka, za sebe i za svoju djecu, da mu nitko ne može određivati tko će mu biti podstanari, koliko ih mora primiti, koliko soba mora za njih rezervirati i do koje mjere oni u njegovoj kući mogu odlučivati, dok njegova djeca nemaju gdje spavati nego pakiraju kofere i odlaze u bijeli svijet.
InfoNaciju smo prošli puta objavili pred točno godinu dana, na kraju svibnja 2017. Sjetiti će se toga oni koji poput nas funkcioniraju iznad i preko medijsko-političkog dvadesetčetverosatnog ciklusa, gdje više novo vrijeme ne donosi novo breme, nego ga donosi svaki dan, pa ljudi jednostavno zbacuju ono jučerašnje, ostavljaju ga na putu i zaboravljaju na njega, a tovare današnje, iz dana u dan, iz afere u aferu, pa i ova agrokorska koja je potrajala malo dulje, biva zamijenjena postagrokorskom i više nitko po Lonodnu ne ganja Ivicu Todorića, nego neke nove ljude po Zagrebu, a doskora će se opet pojaviti nešto novo i sve staro biti opet ostavljeno pokraj puta, nenaplaćeno i zaboravljeno.
Zamisao nam je bila u redovnim intervalima objavljivati nekoliko programa, uz satirični spot “Dnevni SHOWinist” Domagoja Pintarića i “InfoNaciju” Marka Juriča s malo ozbiljnijim sadržajem.
Mi stvarno imamo puno toga za odgovoriti onim uhljebljenima, poput Pupovčevih “Novosti” i puno toga načeti što žudi za okom hrvatske javnosti a šutke nestaje u oblivion, ali je očita odluka bogova s hrvatskog Olimpa bila da njihova bude zadnja.
Međutim, nama je trebalo godinu dana da se opskrbimo s nekim osnovnim tehničkim sredstvima, da bi makar pod za ovo vrijeme primitivnim uvjetima, mogli u eter lansirati nešto, jer je očito da u ovoj državi jednosmjerne pomirbe, jednosmjernog oprosta, jednosmjerne abolicije i jednosmjerne lustracije i državna pomoć udrugama i medijskim izvorima je jednosmjerna, tako da oni kojima je jedini smisao omalovažavati ovu “slučajnu” državu i pljuvati po njoj, dobivaju milijune iz državnog proračuna, a one koji bi htjeli stati u njezinu obranu, izgladnjuje se do anoreksičnih granica.
Kada 70% Hrvata misli da nas moćni, oni koji raspolažu s proračunskim i europskim sredstvima, vode stranputicom, onda tih 70% Hrvata mora izlazak na pravi put iznijeti na svojim leđima, ne čekajući njihovu pomoć, jer će inače ova naša domovina tom stranputicom otići na put bez povratka.
Na svojim leđima su Hrvati domovine i emigracije iznijeli i Domovinski rat, na svojim leđima će iznijeti i referendume koji vladi nisu po volji i svojim ramenima će morati pogurati one uduge i medije koji stoje na braniku domovine trpeći neimaštinu i besparicu dok moćni, uhranjeni i umreženi haraju hrvatskim eterom.
Mi nismo prosjaci koji će obijati državne urede, moliti milost i obećavati da ćemo se prilagoditi njihovim nazorima kako bi dobili koricu kruha, jer bi na taj način porazili i sam smisao našeg nacionalnog suverenističkog napora a u sebi ubili ponos i dostojanstvo nasljeđeno još iz vremena Hrvatskih kraljeva.
Zato apeliramo na svijest i ljubav, srce i razum državotvornih Hrvata, da poguraju ovaj i druge projekte nacionalne emancipacije, da Hrvat koji je teškom mukom u Domovinskom ratu sagradio svoju kuću, uzmogne konačno nabaviti namještaj i sva kućna pomagala, oličiti zidove i na njih objesiti svoje slike, nabaviti zavjese i sve što mu treba, da bi u njoj mogao živjeti život dostojan čovjeka, za sebe i za svoju djecu, da mu nitko ne može određivati tko će mu biti podstanari, koliko ih mora primiti, koliko soba mora za njih rezervirati i do koje mjere oni u njegovoj kući mogu odlučivati, dok njegova djeca nemaju gdje spavati nego pakiraju kofere i odlaze u bijeli svijet. (dd)