Zar stvarno mislite da će u moralnoj pustari nešto procvasti

Tko je upoće mogao smisliti tako paklen plan, da jednom narodu uskrati pravo na povijesnu istinu, da mu začepi usta i zabetonira kosti? To je mogao samo onaj tko je odlučio uložiti sve napore da taj narod nestane.

0
3027
Foto: Braniteljski Portal – Prostor za novu polaznu stanicu žičare ispod kojega se nalaze kosti poubijanih Hrvata.

Masovne grobnice prešućivanih poratnih žrtava u podsljemenskom dijelu Zagreba: Strmec 242 žrtve, Lonjščina 27, Peščenka 60, Zlodijev Brijeg 50, Zdenčec 152, Bjelšenica 40, Obernjak – Brestovec 40, Krivićev Brijeg 60, Jelačićev Brijeg 40. Ovo je samo djelomičan popis masovnih grobnica u “Podsljemenskom Malom Bleiburgu“. (Braniteljski portal, 12.03.2017.)

Je li i to okretanje prema budućnosti, da se betonira preko kostiju vlastitog roda? U svakoj, pa i u najprimitivnijoj civilizaciji ovog svijeta, otkada čovjek hoda po zemlji, štuju se posmrtni ostaci svojih predaka, u svim vjerama i u svim narodima. Kako opisati ovu pojavu gdje susjedna Slovenija, većinska kršćanska zemlja kao i Hrvatska, sa sličnom prošlošću kao i Hrvatska, iskapa jame s mrtvim Hrvatima a Hrvatska ih ignorira i zatvara oči pred sobom? Kako ćeš izgledati ako u jutro pred ogledalom stojiš žmireći? Kakav će ti biti dan? Kakvu budućnost ima narod koji ne štuje svoje mrtve? O ovoj pojavi koja izlazi izvan okvira, ne samo nacionalne odgovornosti, nego i ljudske prirode, može se pristupiti sa tisuću pitanja i ne dobiti niti jednog odgovora.

Tko je upoće mogao smisliti tako paklen plan, da jednom narodu uskrati pravo na povijesnu istinu, da mu začepi usta i zabetonira kosti? To je mogao samo onaj tko je odlučio uložiti sve napore da taj narod nestane.

Nije li sve to trebalo biti dokinuto onog časa kad je nestalo tamnice hrvatskog naroda? Ne dokida li time Hrvatska i sam smisao svog postojanja i ne obezvrijeđuje li žrtvu uloženu u svoje ostvarenje?

Ovaj plan je zasnovan u velikosrpskoj ekspanzionističkoj glavi – Učiti Srbe da je srpsko sve ono gdje leže srpske kosti a hrvatske tretirati onako kako se postupa s posmrtnim ostacima stoke.

Sve smo mi to u ono vrijeme shvatili, zašto je to tako bilo i zašto se s nama tako postupalo, zašto se Hrvate u stotinama tisuća iseljavalo, zašto je svaki spomen na mrtve branitelje onog vremena bio zabranjen, kao što će biti zabranjen spomen na branitelje ovog vremena, ako se ništa ne učini.

Sa 10 godina starosti sam jasno znao zašto udovice poginulih hrvatskih branitelja iz mog malog sela Hrastovice, po noći odlaze duboko u šumu, gdje ih nitko osim Boga ne može vidjeti i tamo pale svijeće, kleče na mahovini i suhom lišću i mole se za duše svojih muževa poginulih na Bleiburgu?

Sa 10 godina starosti sam to znao, a danas kad sam prevalio šezdesetu, u državi koja se zove Hrvatska, ništa ne razumijem, kao tele buljim u stvarnost i postavljam tisuću pitanja na koja ne dobivam odgovora.

Tko je odlučio i na koji način zaključio da će betoniranjem mozgova i grobova postići nešto za ovu državu? Postoji agencija koja će pozitivno ocijeniti tripostotni gospodarski pomak s dna, ali nema agencije koja će se pozabaviti s potrebom stopostotnog moralnog zaokreta. Ta agencija je u mojoj glavi i u glavi svakoga tko ljubi svoju zemlju i svoj narod. Sve što imam na umu je da udružimo misli.

Zar stvarno mislite da će u moralnoj pustari nešto procvasti? “Ubij čovjeka u sebi, pretvori se u 100 kila govedine i bi’će ti iduće godine tri posto bolje.”

Dobivam na stotine pitanja: Što je Projekt Velebit, koja mu je svrha, zašto jednostavno ne osnovati stranku i ne uklopiti se u ovaj poredak, kakav nam je to nacionalni preporod potreban, zašto žuriti s radikalnim promjenama, zašto ne dati vremena da institucije odrade svoj posao, itd. itd.? Nudimo komad stijene za koju se možete uhvatiti da se spasimo iz ove bujice besmisla i beznađa.

Ne vidim smisla u tome da se bavimo stvarima koje treba popravljati za 3 posto, a ignoriramo one koje treba mijenjati za 100 posto. Išli bi u korist još veće štete. Ovo je samo mali primjer u moru besmisla, koje je preplavilo ovu državu i ovaj narod. Nema ovdje crte razgraničenja, naše linije i njihove, naše uniforme i njihove. Ovo nije rat u kojemu se gomilaju tijela mrtvih i liječe ranjeni. Ovo je rat u kojemu se ubija svijest i savjest, a tijelo ostavlja da mlatara svojim udovima nekontrolirano, ono kao kad kokoši odsiječeš glavu i pustiš ju da se neko vrijeme bezglavo baca po dvorištu.

Gledamo 25 godina kako se organizirano provodi jedan plan koji  je bio razumljiv do 1991., potpuno razumljiv, a danas je neshvatljiv. Organiziranom zlu se treba suprotstaviti organizirano. Treba udružiti mozgove i mišiće, treba razraditi program spasa i treba ga provesti. Nemojte nas tražiti da vam jednom rečenicom dademo odgovor na ovako kompleksno pitanje. Ako shvaćate ovu simboliku s kostima i ako vam je teško živjeti sa sobom, pasivno i tupo buljeći u lice besmisla, dođite da porazgovaramo.

Komentari