Zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti kao formula za napredak toliko je nakaradna, težiti napretku zasnovanom na zaboravu toliko je besmisleno da se sudara sa samim temljima ljudske prirode i civilizacijskim tendincijama otkada postoji čovjek kao misaono biće. Zaborav kao poželjno stanje nije u supotnosti samo s nekim socijalnim normama, niti samo sa znanošću kao disciplinom ljudskoga uma, nego s ljudskom prirodom utvrđivati istinu i tražiti smisao, s ljudskom znatiželjom i kapacitetom razmišljati.
Uspoređujući uspostavu i prvih 25 godina hrvatske “samostalnosti”, i druge narode koji su stjecali državnu samostalnost kroz posljednjih parsto godina, pa uspoređujući to čak i s poviješću cijeloga čovjekčanstva, mislim da se prvi puta susrećemo s jednim fenomenom koji ide u suportnom smjeru od svega što se prepoznaje kao težnja istraživati prošlost, otkrivati i pronalaziti istinu, razbijati mitove i uspostavljati sliku stvarnosti na osnovu dokumenata, svjedočanstava i svake druge evidencije koja nam je pri ruci. Po prvi puta, a na osnovu svega što sam ja naučio iz povijesti ljuske civilizacije, nailazimo na tendenciju k zaboravu, kao poželjnom stanju koje bi unaprijedilo hrvatske izglede za budućnost.
Kad se nešto nađe temeljito suprotstavljeno sa znanošću i opće prihvaćenim smjerom provjeravanja utvrđenoga i otkrivanja nepoznatoga, onda se za to u engleskom jeziku jeziku kaže “to go against the grain”. “Grain” inače znači sjeme i zrnje ali u ovoj frazi se koristi kao kao nešto što ide susprotno prirodnoj inklanaciji, u suprotnom smjeru od svega prihvaćenoga.
Zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti kao formula za napredak toliko je nakaradna, težiti napretku zasnovanom na zaboravu toliko je besmisleno da se sudara sa samim temeljima ljudske prirode i civilizacijskim tendincijama otkada postoji čovjek kao misaono biće.
Zaborav kao poželjno stanje nije u supotnosti samo s nekim socijalnim normama, niti samo sa znanošću kao disciplini ljudskoga uma, nego s ljudskom prirodom utvrđivati istinu i tražiti smisao, s ljudskom znatiželjom i kapacitetom razmišljati.
U Hrvatskoj ljudi koji se nazivaju povjesničarima, oni koji bi trebali više od svih drugih težiti utvrđivanju istine, koji bi trebali vrištati kada čuju pozive na zaborav, promoviraju da se ne dira ono što je utvrđeno, iako jako dobro znaju kako je, zašto je i na koji način je utvrđeno. Nasuprot svakom očekivanju baš oni idu na ruku politici kojoj istina često predstavlja smetnju, i od pojma revizije, od pojama korekcije i provjere, od pojma vezanog uz istraživanje, utvrđivanje i korigiranje, su napravili prljavu riječ.
Još nikada nitko razuman nije pitao – Što ti arheolozi kopaju po dalekoj prošlosti, što ih se tiče što je i kako je bilo pred 5 tisuća godina? – da i ne govorimo o nečemu što je od direktne konzekvence na ljudsku sudbinu danas, što se događalo u prošlosti koja se mjeri u desecima godina, našim očevima i djedovima, čije se posljedice direktno reflektiraju na našu spoznaju o sebi i stanju u kojem se nalazimo.
Međutim, u Hrvatskoj ljudi koji se nazivaju povjesničarima, oni koji bi trebali više od svih drugih težiti utvrđivanju istine, koji bi trebali vrištati kada čuju pozive na zaborav, promoviraju ideju da se ne dira ono što je utvrđeno, iako jako dobro znaju kako je, zašto je i na koji način je utvrđeno. Nasuprot svakom očekivanju baš oni idu na ruku politici kojoj istina često predstavlja smetnju, i od pojma revizije, od pojama korekcije i provjere, od pojma vezanog uz istraživanje, utvrđivanje i korigiranje, su napravili prljavu riječ.
Možda netko stvarno mora živjeti negdje izvan tog ambijenta da bi se sačuvao od privikavanja na besmisao i od stjecanja imuniteta na nerazum, a taj se nedvosmisleno živeći u takvom ozračju stječe, što se jasno vidi iz relativno tolerantnog odnosa prema tom atentatu na zdrav razum, gdje takvi predaju u školama i na faklutetima, odgajaju našu djecu koji mi uspoređujemo sa zjenicom svoga oka, gdje se redovno pojavljuju na televiziji u tobože razumnim debatama, u popularnim emisijama kao što je “Otvoreno” na državnoj televiziji, koje ljudi masovno gledaju i pričaju o tome koje je mišljenje prevagnulo, ono za otkrivanje istine ili ono za zaborav.
Ja bi se u društvu i u razgovorima s ljudima koji pitanje stvarnosti, one iz prošlosti ili one iz današnjosti, stavljaju iznad prava na kritičko mišljenje, osjećao kao da se nalazim među najobičnijim triksterima, među iluzionistima i deluzionistima, gdje trebam izgledati kao da vodim razumsku debatu o nečemu što je apriori besmisleno. Osjećao bi se strahovito neugodno, kao da me je netko svezao u luđačku košulju i tražio da plešem balet, pretjerano bi se znojio i osjećao se glupo samim tim što sam stavljen u poziciju da pomognem stvarati privid racionalnog razgovora, smislene rasprave o nečemu što u povijesti ovog ljudskog roda nema presedana, nečega što je pod prilikama prisile, prijetnje i životne ugroze jednom bilo nametnuto, da bi ja danas u “slobodnoj, samostalnoj, neovisnoj, demokratskoj i slobodarskoj” Republici Hrvatskoj o tome raspravljao na način kao da iznad mene još uvijek stoji neka spodoba s velikom batinom.
Razgovor povijesničara na ovu temu bi se mogao usporediti s televizijskom emisijom u koju bi bili pozvani fizičari voditi raspravu na temu postoji li ili ne postoji gravitacija. Sumnjam da bi se itko odazvao.