U vremenu kojim zavržava dominacija broja 2, završenim drugim milenijem od Krista, završenim dvadesetim stoljećem i završenim drugim desetljećem novoga stoljeća, apokalitični prizori iz moje okoline podsjećaju me na Hrvatsku s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i na suptilniji i niti malo manje devastirajući demografski proces u Hrvatskoj danas, iza kojega ne ostaju izgorene kuće ali ostaju napuštena i zapuštena prebivališta onih koji odlaze u nepovrat, u nacionalni oblivion.
Ovi iz priloženog filma koji su u Australiji s po petero djece pobjegli od vatre će se vratiti i ponovo sagraditi. Pitanje je hoće li se vratiti ovi koji odlaze iz Hrvatske i koliko će mladih bračnih parova odlučiti – Idemo jedno za mamu, jedno za tatu i jedno za domovinu! – da bi nadomjestili gubitke demografskog rata koji sustavno gubimo.
Nova godina i novo desetljeće je na pragu, sa dva iza nas za koja se slobodno može reći – Što se stvari više mijanjaju, tim više ostaju iste.
Za Hrvatsku, na unutrašnjem planu, sve se odvija kako je i namijenjeno, dvopartijskim monopolom i bipolarnom dominacijom, gdje HDZ može izgubiti i predsjedničke i parlamentarne izbore, ali od samo jednoga “protivnika” i samo za jedan mandat, za jedan predah.
Na međunarodnom planu, sve se također odvija stabilnom golom poslušnošću u provedbi europskih planova, što Hrvatsku nesumnjivo čini najlojalnijom članicom EU, ne samo u uspoređenju s buntovnom Mađarskom i Poljskom, nego i s moćnim članicama poput Njemačke, Francuske i Italije.
S tim u vidu, ne čudi da je Ursula von der Leyn pohvalila Hrvatsku kao fantastičnu priču o europskom uspjehu, dok se istovremeno ne može pohvaliti Europu kao fantastičnu priču o hrvatskom uspjehu.
Hrvatska prestavlja zaista fantastičnu europsku priču, hraneći radnom snagom zapadne industrijske gigante i braneći europsku južnu granicu kako ju Grčka nikada nije branila niti se od nje očekivalo. Europsku balkansku politiku Hrvatska provodi do granice samožtvovanja za šire regionalne interese, pa ako treba, da bi se privuklo Vučićevu Srbiju u Europu, može i Stepinac ostati, davnim sudskim procesom proglašeni ratni zločinac, može Srbija sakriti mape sa označenim minskim poljima u Hrvatskoj, ne otkriti gdje se nalaze kosti mučenih i poubijanih vojnih i civilnih ratnih zarobljenika, niti platiti ratnu odštetu, a hrvatska Predsjednička garda u Zagrebu, predsjedniku regiona, kako ga je nazvao jedan EU predstavnik, Vučiću otpozdravljati gromkim pozdravom.
Platila je Europa Kini gradnju mosta za spajanje banditskom odlukom prelomljene domovine, čime se hrvatsko političko vodstvo hvali, ali je platila i za autobuse koji će hrvatsku radnu snagu preko mosta odvesti na Zapad, o čemu se šuti.
Na staru godinu u Australiji – pogled kroz vrata pakla i asocijacija na Hrvatsku
Apokaliptična vizija na kraju drugog desetljeća. Nova godina, veselje, ispraćaj, doček? Kakvo veselje, kakvi bakrači? U Australiji tisuće ljudi bježe iz malih malih gradića sagrađenih kao da su iz bajke, da bi s plaže ili kojeg drugog sigurnog mjesta gledali kako im vatra guta domove.
Sve podsjeća na Hrvatsku s početka devedesetih.
Ali, ne zavaravajte se, ovi s po petero svoje djece koji su bježeći pred vatrom, s autima doletjeli ravno u plićak na morskoj obali, će se definitivno vratatiti i ponovo graditi. Možda neće uspjeti oni, ali hoće njihova djeca. Gradić Mallacoota, s panoramom kakve ljudi uramljuju i vješaju na zid je izgorio i slušam ljude koji su ostali bez išta osim robe koju imaju na sebi, kako trezveno pričaju da će do treće generacije gradić biti obnovljen tako da se neće ni primjetiti kako jednom bio sravnjen sa zemljom.
Ne zavaravajte se, kažem, doduše ne na tako dramatičan način, jer stotine tisuća napuštaju Hrvatsku, već druga generacija od osamostaljenja, i ne vidim parove s petero djece koji govore kako će za dvije-tri generacije Hrvatska biti kakva je bila zamišljena i ne odlaze do plaže nego preko granice, gdje mi iskustvo pokazuje da je ostanak daleko izgledniji od povratka.
Novu godinu nisam slavio, jer nemam što slaviti s kojeg god ugla pogledao, pa da se upravo mogu pohvaliti s pet domovina, ja ipak imam samo jednu, a sve drugo je proizvod životnih okolnosti izvan mog utjecaja.
Što bi ja to slavio, recite vi meni? Možda goli život, ali skoro ništa od onoga što moje oči vide.
Čestitam vam na svemu što ćete tokom nove godine učiniti za Hrvatsku! Ako vas ne zanima, ne zanimate ni vi mene.