Samo Srbin Hrvatsku spašava

Hrvatsko društvo loše stoji, ali ima nade. Osjetio sam toplinu oko srca vidjevši veliki naslov u dnevnim novinama “Za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima”. Tako zbori novi potpredsjednik Vlade Andreja Plenkovića, Boris Milošević. Što nije uspjelo Slobodanu Miloševiću, sada je Borisu, da dođe na vlast ili barem u vlast u Hrvatskoj i pobrine se za društvo (valjda hrvatsko društvo, ali “ne može to da izgovori”), a poglavito za ljudska prava. Samo Srbin Hrvatsku spašava.

Je li i nebo iznad Hrvatske dobilo coronu, ne znam, ali da mu je iz dana u dan curio nos točno je. Povišenu temperaturu nije imalo, štoviše, u prošlom je tjednu naglo pala, što je i uobičajeno za listopad. Broj zaraženih raste najviše na istoku, manje u Dalmaciji u koju stižu posebni zrakoplovi s europskim novinarima ne bi li oni demantirali priče u svojim medijima, valjda isti novinari koji su odgovarali svoje sunarodnjake od ljetovanja u Hrvatskoj, a sada će, maženi i paženi, dobro najedeni i napijeni promijeniti ploču, možda se vratiti s izdašnim darovima, nadam se u naturi. Bitka za strane goste je u punom jeku, još samo nedostaju mitraljezi, ali za to će se pobrinuti Milanović iz kvartovskoga kafića na Pantovčaku. Momak je, inače, obavio sve što je trebalo, pružio je ruku Plenkoviću ali ju je ovaj odbio zbog karijesa, a potom vođen razgovor prilikom davanja mandata – ako je vjerovati izvorima, a zašto ne – bio je na vrlo visokoj razini slučajnoga susreta na vuglu Vlaške i Draškovićeve. Tako se Hrvatski sabor može, znači, konstituirati u pošastnim uvjetima koji su već obznanjeni – neki će novi sabornici sjediti u sabornici, neki na galeriji, neki u salonu, neki na stubama a neki i na zahodu. Tko će ih selektirati i po kojim kriterijima, ne znam, navodno će u zahodu biti najelokventniji. Zatim će se svi zaklinjati u Hrvatsku i njezinu dobrobit, prisegnuti da će čuvati hrvatski suverenitet ako je od njega što ostalo, hrvatski zrak, šume i vode, ako je od voda što ostalo u hrvatskim rukama, budući da su najprestižniji izvori vode već u stranjskima, možda zato da nam voda ne dođe do grla ili zato što je riječ o dobrom popločanom putu u veleizdaju, o čemu će još biti riječi. Ili zato da se saborski zastupnici ne polijevaju vodom, kao što je običaj u nekim parlamentima.

Mandatar s osam manjinaca predstavit će manjinsku Vladu koju je namjeravao podebljati i prije predstave, ali se oporba oglušila (ne čujem dobro), pa se mora ići na pojedinačna pridobivanja u cilju podebljanja, što podrazumijeva deblja obećanja skakavcima, naravno tajna. Dok ovo pišem, ministri i ostali uglavnom su poznati, kao i ministarstva brojem tanja ali u nazivima (i sadržaju) podebljana i podugačka, tako da neki ministar ne će odmah moći ni zapamtiti kako mu se zove ministarstvo. Jedan nonsens odmah upada u oči: u vrijeme komunizma postojalo je jedinstveno ministarstvo (sekretarijat) uprave i pravosuđa, te su dvije riječi i dva resora bili tako slijepljeni da su ljudima ušli u uho i slijepljene oči. Zatim smo odmah na početku devedesetih rekli da ne možemo vuku dati ovcu, pa su ta dva resora razdvojena. I sada se opet pojavljuju kao sijamski blizanci.

Isto su tako nekada davno bili spojeni ministarstva obrazovanja i kulture, pa i prvih godina samostalnosti, i trebalo je nekoliko nas nekoliko godina da sve oko sebe uvjerimo u potrebu zasebnoga ministarstva kulture. Elem, tu se sada nije išlo na rečeno spajanje, nego su se (u nazivu) ministarstvu kulture nadodali mediji, što je možda nepotrebno (stotinu puta sam napisao da mediji ionako spadaju u kulturu i da se to zaboravlja), ali nije naodmet jer je sada svima jasno kamo idu, to jest u koji resor. Koliko čujem, mediji nisu presretni, potiho govore da će im sada “poludesna vlast” pisati komentare, ali ne moraju biti zabrinuti – sve će ostati po starom, lijevi i polulijevi imat će uvijek veću potporu poludesno-polulijeve vlasti, a desni i poludesni ne će imati nikakvu jer su zadojeni hrvatskim nacionalnim mlijekom, a to je nesuvremeno, nepotrebno, suspektno i nepoćudno, to više što mnogi od njih uvijek iznova otvaraju neraščišćene teme iz hrvatske povijesti, bliže i davnije (dolazi od glagola daviti), što, znači, dave publiku bleiburzima i jasenovcima, a mi moramo ići naprijed. To je kao da na magarce stavite dva teška bremena i kažete mu da se ne osvrće, samo naprijed, i magarac vuče uzbrdo dok ne lipsa. Tek tada se počne razmišljati je li teret bio prevelik, pa rasprave kreću od početka. Tako razbarjrušeni novinari – istoričari u dnevnim novinama s nekoliko komunističkih trikova pokušavaju relativizirati seriju o Jasenovcu u “Glasu koncila”, nizanku kažu pravilno, čudo jedno, pa vratiti kotač unatrag usprkos vrlo dokumentiranim svjedočanstvima i koncilijatntnom stilu kojemu je cilj ne negirati postojanje Jasenovca nego dati prave dimenzije zlih činova počinjenih u tom logoru koji jest ljaga (reče Stepinac), ali i ljaga ima svakovrsnih i razmjere svake ljage treba utvrditi, pa tek onda govoriti o povijesnoj istini. A istoričari iz jugoslavenskih, velikosrpskih podruma, upravo to ne žele i zato se toliko žeste.

No, daleko sam otišao, a htjedoh još o novoj Vladi (ne Bakariću). Recimo, spajanje turizma i športa ne rješava ništa (obrazloženje je da hrvatski šport pomaže hrvatskom turizmu, dosta tanko), ali je na taj način doskočeno nazivu državnog ureda za šport, pa je opet došlo do u gramatici nepoznatoga pretvaranja “š” u “s” nauštrb športa (HAŠK, GOŠK, POŠK) i hrvatske jezične tradicije. I to bi bilo sve. Hrvatski šport jest fenomen, ali veći broj turista dolazi vidjeti gdje su snimane “Igre prijestolja” i slični parapovijesni kič, zanima ih ponešto i kulturna povijest, a zamislite kako bi nagrnuli da vide gdje su to, pobogu, snimani tako fascinantni kadrovi velikih hrvatskih igranih povijesnih filmova – kojih nema. Filmova za koje Hrvatska “nema novaca” jer su takvi projekti naravno skupi ali se ne razmišlja koliko bi donijeli – pa i u turizmu prvenstveno. A scenografija je već postavljena, uštede su tu velike. Stranci su shvatili. Mi “pružamo usluge”, kao primjerice snimanju “Jugoslovenke” na Hvaru ili gdje već.

I opet sam zabludio, vraćam se Vladi. Spajanje ministarstava da bi se dobio manji broj, logično ili nelogično spajanje, jalov je posao jer manji broj državnih tijela i ustanova ne znači i manji broj djelatnika, a izaziva nemir u ionako lošim vremenima. (Možda se smanji nešto na lokalnoj razini). Nepotreban nemir, budući da će sve ostati isto, a riječ “reforma” slušam od 1956. i više ju ne doživljavam. Bit će još većih potreba za “djelatnicima” a njih možda ne će biti koliko bi ih trebalo, jer je demografska slika stravična i kažu da nas do svršetka stoljeća ne će biti više od milijun i nešto malo. Od toga milijuna četrdeset posto na državnim poslima, projekcija iz današnjega kuta. S tim u svezi: demografija je, glede resora, i opet prošla vrlo tužno, ni epidemiolozi se više ne žele baviti bijelom kugom budući da su zauzeti covidom.

Hrvatsko društvo loše stoji, ali ima nade. Osjetio sam toplinu oko srca vidjevši veliki naslov u dnevnim novinama “Za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima”. Tako zbori novi potpredsjednik Vlade Andreja Plenkovića, Boris Milošević. Što nije uspjelo Slobodanu Miloševiću, sada je Borisu, da dođe na vlast ili barem u vlast u Hrvatskoj i pobrine se za društvo (valjda hrvatsko društvo, ali “ne može to da izgovori”), a poglavito za ljudska prava. Samo Srbin Hrvatsku spašava. Hoće li početi od nestalih hrvatskih branitelja koji imaju ljudska prava da budu pronađeni i dostojno pokopani, od prava njihovih bližnjih da znaju gdje im je grob. Pa većina Srba koji znaju “lokacije” i šute kao zaliveni, i dalje živi u Hrvatskoj. No, pa počnimo, neka progovore na nagovor Miloševića kada nisu prije. Hoće li se Milošević zabrinuti za ljudska prava Hrvata stradalih 27. srpnja 1941. u Srbu i okolici? Ne će, vjerojatno će biti nazočan “proslavi” uništenja Hrvata na tom području, a možda dođe i cijela Vlada, ako je i to točka koalicijskog sporazuma, tajna.

Kako god okrenete, tim je potezom, postavljanjem manjinca Miloševića na mjesto jednog od potpredsjednika Vlade, uz to zaduženog za društvene djelatnosti (kultura, obrazovanje itd.) opaljena vruća pljuska svima koji su dali glas za “desni centar” u strahu od pobjede Retarda, i sada imaju što imaju, trijumfalnu ciničnu izjavu da je Srbin prava osoba za brigu o ljudskim pravima u Hrvatskoj, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda koji je još nedavno bio žrtvom vanjske i unutarnje srpske agresije, a kada agresija nije uspjela ratni su zločinci (Hadžić) utemeljili SDSS da ipak ostanu “unutra” i polako se oporave, rabeći naoko lukavu kombinaciju podilaženja hrvatskim vlastima i istodobno zaplotnjačkih poteza u suradnji s Beogradom.

Na stanovit, paradoksalan način, ostvaruje se u ovo vrijeme epidemije priča na kojoj se zasniva film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. I u filmu je riječ o opakoj pošasti koja hara Hrvatskom i Hrvate pretvara u zombije. Jedina nada ostaje posljednji Srbin kojega se još može pronaći, on ima antitijela u organizmu koja će pomoći u borbi protiv zaraze. I opet, samo Srbin Hrvatsku i Hrvate spašava. Film je dalekovidno financiran iz hrvatskoga državnog proračuna.

Bili su privilegirani i onda kada bijahu većina (u Jugoslaviji) a Hrvatskom dominirali u vojsci, policiji, tajnim službama, gospodarstvu, privilegirani su i sada u samostalnoj državi Hrvatskoj zato jer su – manjina. I zato što hrvatske državne vlasti imaju kompleks manjina, nepoznat europskim zemljama, a posebno prema srpskoj manjini koju valjda treba “obeštetiti” poradi gubitka (prave ili neformalne) bivše konstitutivnosti. O tome je riječ.

Zaključno o miloševićima i SDSS-u, te Srbima koji dijele iste “vrijednosti”: oni “ne mogu a da ne budu na vlasti” u bilo kojem obliku i u bilo koje vrijeme – u Khuenovo, u doba Karađorđevića kada je bilo lako jer je Pribičević u suradnji s hrvatskim slijepcima donio Aleksandru hrvatsku krunu, u vrijeme komunističke Jugoslavije (“Srbi kao najbrojniji narod imaju posebnu odgovornost”, reče zločinac Ranković). Tako su bili privilegirani i onda kada bijahu većina (u Jugoslaviji) a Hrvatskom dominirali u vojsci, policiji, tajnim službama, gospodarstvu, privilegirani su i sada u samostalnoj državi Hrvatskoj zato jer su – manjina. I zato što hrvatske državne vlasti imaju kompleks manjina, nepoznat europskim zemljama, a posebno prema srpskoj manjini koju valjda treba “obeštetiti” poradi gubitka (prave ili neformalne) bivše konstitutivnosti. O tome je riječ. Izlazna strategija iz ovoga neprirodnog stanja jest povratak temeljnom ustavnom načelu da su svi građani jednaki, te se na jednak način mogu kandidirati za bilo koji položaj i biti izabrani. Jer su svi oni hrvatski građani i hrvatski državljani, te ne može netko biti izabran ili postavljen samo zato što je Srbin ili pripadnik neke druge manjine.

Elem, manjine kao politički pojam treba brisati iz hrvatskoga Ustava. Istodobno, nitko im ne može braniti da njeguju svoje običaje, kulturu, jezik itd., što mnoge (manje) manjine uspješno rade i imaju potporu, imaju i svoja glasila u kojima ne ironiziraju hrvatsku državu, ne rugaju se Hrvatskoj vojsci i braniteljima, ne žude za vlašću u Hrvatskoj, ne trče svaki tjedan u Prag, Bratislavu ili Sofiju, niti misle da bi se oni trebali brinuti o ljudskim pravima Hrvata. A eto, SDSS sve to čini, Milošević je dopredsjednik Vlade kojemu su hijerarhijski podređena mnoga ministarstva, iz redova krupnoga žetona od osam ruku u Saboru, žetona koji je (barem za sada) jedino jamstvo stabilnosti Vlade, što znači da je Vlada podložna ucjenama. Ja ne želim ucijenjenu hrvatsku Vladu i ne držim da je takvo stanje dugoročno održivo, a riječ je, napokon, i o sigurnosnom pitanju jer ako, ne daj Bože, opet počne grmjeti, potpuno je jasno kamo će se, ne odmah otvoreno, svrstati SDSS. Zabrinuti analitičari ionako stalno upozoravaju da se Srbija naoružala do zuba i u tom segmentu bolje stoji od Hrvatske.

Karolina riječka

Hrvatska je Rijeka desetljećima u pandžama nepatvorenoga staljinizma odjevenog u prozirno ruho “liberalizma” i “kulturne raznolikosti”, a pravo lice hrvatski su ljudi vidjeli u histeričnom ispadu riječkoga gradonačelnika koji je izvrijeđao nezavisnu vijećnicu. Histerija je razumljiva, veliki projekt kulturne prijestolnice pao je u vodu, ima tu financijskih i drugih repova koji dolaze na naplatu, treba dati honorar umetniku Nemanji i pobrinuti se za Eminu, a onda još u gradskom vijeću neka vijećnica, Karolina Riječka, postavlja neugodna pitanja.

Kažu mi, što nisam znao, da su u vrijeme jugoslavenskoga komunizma Udbu u Rijeci u najvećem broju predstavljali slovenski kadrovi. Zanimljivo. Ne znam kakva je Obersnelova provenijencija i ima li s tim podatkom veze, ali treba se zapitati. Kako god, hrvatska je Rijeka desetljećima u pandžama nepatvorenoga staljinizma odjevenog u prozirno ruho “liberalizma” i “kulturne raznolikosti”, a pravo lice – ako nisu prije, pobogu – hrvatski su ljudi vidjeli u histeričnom ispadu riječkoga gradonačelnika koji je izvrijeđao nezavisnu vijećnicu. Histerija je razumljiva, veliki projekt kulturne prijestolnice pao je u vodu, ima tu financijskih i drugih repova koji dolaze na naplatu, treba dati honorar umetniku Nemanji i pobrinuti se za Eminu, a onda još u gradskom vijeću neka vijećnica, Karolina Riječka, postavlja neugodna pitanja. Pa tko ne bi poludio. Jadni, jadni Obersnel. I još je usporedo izgubila Retard koalicija. A tako se sve činilo lijepom, jugoslavenskom kulturnom pričom. Za poludit. Pa i taj brod Galeb ne samo da nije na vrijeme restauriran, nego se našlo da je pun azbesta, azbestita. Kao obožavatelj lika i djela Josipa Broza postavljam pitanje: kako se moglo dopustiti da najveći sin naših naroda i narodnosti plovi na brodu punom azbesta i jesu li neki njegovi potezi (recimo nauštrb hrvatskoga naroda) u stvari plod sustavnoga trovanja azbestom a ne politički razlozi. Kao što su rimski carevi bili izloženi olovu iz vodovodnih cijevi. Elem, sljedeće je pitanje kamo se odvozi otrovni azbest. Navodno u Zadar. Iz Zadra kažu da se ne dovozi. Onda nastane šutnja, pa ne znamo gdje je azbest završio, moj galebe…Glede Karoline Riječke: naravno da je sadašnja udba našla nešto u obranu Obersnela, izvadila iz svog arhiva podatak da je vijećnica strašna “desničarka” pa ju je zato i trebalo izvrijeđati. Tu nema “me too”.

Boras pod paljbom orjunaša

Na Filozofskom je obavljena čistka, “zaostali” hrvatski kadrovi poput akademika Mislava Ježića bačeni su na ulicu. Dekanica optužena za zlostavljanje (mobing) ima presudu koju sorosevski revolucionari relativiziraju, još je samo trebalo postaviti za dekana stanovitog Jovanovića (nije Željko) pa da svi budu zadovoljni. Međutim, rektoru Borasu nije se takav razvoj stvari svidio, što nije ni čudno, ali je sveučilišni Senat ogromnom većinom stao na Borasovu stranu, što je čudno samo onima koji ne znaju pravo stanje stvari na Sveučilištu.

Da je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu postao (ostao) crvena tvrđava, znano je, pa se hrvatski studenti koji drže do sebe i obiteljske tradicije upisuju sve više na Hrvatske studije, gdje ne će naletjeti na profesore poput Kapovića i slične, na zatočnike “zajedničkoga jezika” i betoniranja jugoslavenske istoriografije. Na Filozofskom je obavljena čistka, “zaostali” hrvatski kadrovi poput akademika Mislava Ježića bačeni su na ulicu. Dekanica optužena za zlostavljanje (mobing) ima presudu koju sorosevski revolucionari relativiziraju, još je samo trebalo postaviti za dekana stanovitog Jovanovića (nije Željko) pa da svi budu zadovoljni. Međutim, rektoru Borasu nije se takav razvoj stvari svidio, što nije ni čudno, ali je sveučilišni Senat ogromnom većinom stao na Borasovu stranu, što je čudno samo onima koji ne znaju pravo stanje stvari na Sveučilištu. I što je preostalo zelotima na Filozofskom, nego lijevi mediji (a svi su lijevi ili polulijevi) pa je naručen članak orjunaša sa splitskom adresom (jer se valjda u hrvatskom Splitu ne može naći novinar koji nije orjunaš), te je ovaj na impozantnom broju kartica navalio na zgb-Sveučilište kao da je 1945. i treba raskadrovirati tu mračnu ustanovu, a neke odvesti i u podsljemensku zonu. Usput, i ne samo usput, orjunaš se okomio na filmskog redatelja Jakova Sedlara. Tek toliko da začini tekst. Nacionalna televizija prenosila je kadrove “masovnih” prosvjeda studenata FF-a, premda ih je bilo najviše pedesetak, koliko sam vidio. Ne, maspoka nije bilo. A primjedbe da je Senat odlučivao video-vezom (ili slično) u ovo vrijeme pandemije potpuno su promašene.

Napokon dobra vijest

Stiže iz Vojvodine. Kaže da je rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu predana u posjed hrvatskoj zajednici. Pročelje je uređeno, unutrašnjost nije, pa se može reći da je riječ o napola danajskom daru. Ali neka, ipak dobro zvuči. Hrvati su zadovoljni, to jest samo deset posto njih koliko ih je ostalo od onih devedeset posto Hrvata koliko ih je bilo.

Koji je to hrvatski književnik u svom području u rangu bana Josipa Jelačića? Reći ćete, vjerojatno – Matoš. A njegova je rodna kuća u Hrvatskoj, u Tovarniku, i ne može se naći novac da obnova i dogradnja (kulturni centar) budu dovršene, zahvaljujući i tvrdokornosti Matice hrvatske, odnosno njezine centrale u Zagrebu, koja zbog neznatnog duga godinama pravi probleme. Možda bi, da je komunistička srijemska granica povučena koji kilometar na zapad, a Tovarnik se našao s one strane, Matoševa rodna kuća bolje prošla. Jest, hrvatska posla.

Mačak u vreći

Nisu Histrioni prodali publici mačka u vreći, nego odličnu, zabavnu premijeru “Mačka u vreći” Georgesa Feydeaua u režiji Damira Lončara, prilagođenu Zagrebu iz prve polovice 20. stoljeća (dramaturginja Petra Mrduljaš). Komedijom zabuna bavili su se mnogi (Shakespeare, Goldoni, Brezovački, Cooney, Galin itd.) ali je Feydeau ostao zaštitnim znakom toga komediografskog žanra koji zahtijeva matematičku preciznost. Histrionski Mačak skočio je visoko i poradi poigravanja narječjima hrvatskoga jezika, što je dodalo novu dimenziju i pojačalo izvorni humor djela domaćim štihom. Hladnu, listopadsku večer u srpnju zagrijali su na Opatovini vrsni glumci, a predstavu je doslovce nosio Filip Juričić u ulozi Roka koji dolazi u Zagreb iz Splita i upada u vrtlog zabuna. Taj dečko ima veliku budućnost u teatru, a ima i obiteljsku prošlost – Pero Juričić mu je otac, onaj koji je u Trešnji igrao ulogu Broja jedan u hit-predstavi “Allan Ford” (i još mnogo toga u drugim kazalištima). Tradicija s oca na sina nastavlja se i u “Mačku u vreći”, gdje glume zajedno vehementni veteran Franjo Kuhar i sin Martin. Neodoljiva je komika Davora Svedružića, zapažen je i Ognjen Milovanović. Šarm predstavi daju glumice Ana Heceg, Barbara Vicković i Dajana Čuljak koja u finalu komada otkriva živahnost i darovitost. U svemu, vedra večer nakon tamnih oblaka i kiše toga dana, publika ponešto covidski razmaknuta ali na svježem zraku i s laganim mirisom marihuane iz obližnjega mračnoga parka. Samo još jedno: tradicija je da se na otvorenju Histrionskoga ljeta izvodi hrvatska himna. Koliko sam vidio, tek je malo nas, uključujući Zlatka Viteza, držalo ruku na srcu. A i inače, na sličnim događajima, ruke ostaju nemoćno obješene uz tijelo kao u dobra, stara vremena, ha.

Obavijest čitateljima

Sljedećega ponedjeljka ova se rubrika ne će pojaviti na ekranu HKV-a. Jednu, znači, preskačem. Nisam pozitivan, ali se trudim.