S obzirom na događaje koji su se u Daytonu odigrali pod pritiskom vanjskih faktora, situacija oko BiH je uvelike izgledala kao u vrijeme kada su anektirani Srijem i Bačka i pripojeni Srbiji. Jedina razlika je u tome da onda tom činu Hrvati nisu zapljeskali.
Hrvatski razgovori na svim razinama, od Sabora pa na niže, pod koordinatama pod kojima se o Bosni i Hercegovini smije pričati, reducirani su do besmisla – ad absurdum…
Politika koju neki definiraju kao nauku o mogućemu, ipak ne smije postati nauka o lažnome. Svjesni realiteta u okružju i onih svjetskih, mi ne možemo glavom u zid ali od te loše opcije ima samo jedna lošija, a ta je da se u ime trenutne geopolitičke situacije, u načelu i zauvijek odreknemo povijesne istine o tome tko smo i gdje smo od pamtivijeka, a baš je politička povijest ta koja daje sve odgovore na pitanja nerazvojivosti hrvatskoga naroda i hrvatskoga prostora, uključujući i Hrvate i hrvatski prostor u sastavu Bosne i Hercegovine.
Dovodim u pitanje ideju, koncept i centralni princip jedinstvene Bosne i Hercegovine. To se, začudo, danas ubraja u smrtni grijeh i nitko se ne usudi javno priznati da je BiH u svakom praktičnom smislu postala država dva naroda i jedne nacionalne manjine.
Samo još treba pod patronatom hrvatske državne vlasti osnovati braniteljski pjevački zbor i natjerati ih da pjevaju “To je nama naša borba dala”, partizansku pjesmu s hrvatskim koordinatama.
S obzirom na događaje koji su se u Daytonu odigrali pod pritiskom vanjskih faktora, situacija oko BiH je uvelike izgledala kao u vrijeme kada su anektirani Srijem i Bačka i pripojeni Srbiji. Jedina razlika je u tome da onda tom činu Hrvati nisu zapljeskali.
Hrvatski razgovori na svim razinama, od Sabora pa na niže, pod koordinatama pod kojima se o Hrvatima u Bosni i Hercegovini smije govoriti, reducirani su do besmisla – ad absurdum.
Taj besmisao se potvrđuje svakodnevno, pa i u službenoj hrvatskoj klasifikaciji hrvatskoga naroda na tom prostoru, koji je izjednačen sa statusom iseljenika, dijaspore, hrvatskoga naroda koji se iselio iz vlastite države.
Pitajte se kako su Francuzi stigli u Quebec ili Englezi u Australiju, na Gibraltar ili na Malvine a onda se pitajte kako su Hrvati stigli u Bosnu i Hercegovinu pa će se nerazum i ridikuloznost ove situacije početi razotkrivati.
Poznajem primjere brojnih kraljeva koji su abdicirali i pobjegli u tuđu državu. Ne poznajem niti jednoga osim Tomislava, koji se, po ovoj logici današnjega odnosa prema BiH i Hrvatima u njoj, okrunio u tuđoj državi.
Tko bi ikada, vođen razumom, na osnovu nekakave političke odluke iz vremena Jugoslavije, podijelio jednu državu na dva odvojena dijela i četvrt stoljeća kasnije, dao nešto novaca da si sagradi most.
Iz ovako naglavačke postavljene “skrbi” za vlastiti narod, i svi pokušaji, osim formacije treće države u sastavu BiH, koju se “od milja” u Bosni naziva entitetom kako bi se zamaglila stvarnost, dovodi do neshvatljivih taktičkih poteza, koji stoje kao šamar zdravom razumu, a jedan od tih je da prva de facto srpska država zapadno od Drine, ostvarena na genocidu koji je u isto vrijeme i osuđen i nagrađen, postaje “prirodni saveznik Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Kome na ovim spoznajama ne stane mozak, taj je kolokvijano govoreći prolupao, pa je po istoj logici prolupao i Hrvatski sabor i svi oni koji ne vide ili ne žele vidjeti da su Hrvati u BiH svedeni na razinu nacionalne manjine.
Mi sebi dopuštamo tješiti se dekorativnim površinskim “slobodama” koje za cilj imaju zamagliti nam oči nad stvarnošću, gdje napr. jednogodišnje hodočašće protjeranih iz Posavine u župu sv. Marka na Plehanu, počinje izgledati kao plus u pokušajima normalizacije odnosa Hrvatske s monustruoznom kreacijom nazvanom Republika Srpska?!
Suverenitet “zaokružen” državnim granicama
Hrvatska sa svojim granicama zasnovanima na političkom a ne na prirodnom ili etničkom reljefu, neki kažu kao srp a drugi kao kora kruha kome su pojeli sredinu, i još k tome u kopnenom dijelu podjeljena u dva dijela koji se ne dodiruju, ukazuje baš na ovo pitanje statusa Hrvata u BiH. Za razliku od Hrvatske kojoj su pojeli sredinu, i nasuprot nje, imamo Republiku Srpsku čije granice, čak i nekoga tko ne bi znao kako su nastale, moraju asocirati na nasilje.
Hrvatska i sve oko Hrvatske ukazuje na teritorijalno nasilje, a ne samo stvarni status autohtonog hrvatskoga naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, stavljen u poziciju iseljeništva.
Kada govorimo o nacionalnim državama onda riječ “zaokruženo” ima višestruko značenje, vezano uz suverenitet i državne granice. Države često nisu geografski zaokružene iz prirodnih razloga, poput Perua kojemu su Ande odredile da bude uzak a dugačak. Neke su razdijeljene na nekoliko otoka, jer je jednostavno nemoguće odstraniti morsku vodu kako bi postaje jedinstvena teritorijalna cjelina. Hrvatska međutim, sa svojim granicama zasnovanima na političkim a ne na prirodnim ili etničkim preprekama, neki kažu kao srp a drugi kao kora kruha kome su pojeli sredinu, i još k tome u kopnenom dijelu podjeljena na dva dijela koji se ne dodiruju, ukazuje baš na ovo pitanje statusa Hrvata u BiH.
Za razliku od Hrvatske kojoj kojoj su pojeli sredinu, i nasuprot nje, imamo Republiku Srpsku čije granice, i nekome tko ne bi znao kako su nastale, moraju asocirati na nasilje.
Politika koju neki definiraju kao nauku o mogućemu, ipak ne smije postati nauka o lažnome. Svjesni realiteta u okružju i onih svjetskih, mi ne možemo glavom u zid ali od te loše opcije ima samo jedna lošija, a ta je da se u ime trenutne geopolitičke situacije, u načelu i zauvijek odreknemo povijesne istine o tome tko smo i gdje smo od pamtivijeka, a baš je politička povijest ta koja daje sve odgovore na pitanja nerazdvojivosti hrvatskoga naroda i hrvatskoga prostora, uključujući i Hrvate i hrvatski prostor u sastavu Bosne i Hercegovine.
Iz Nacrta Programskih načela Projekta Velebit
To je u Nacrtu svojih Programskih načela jednom rečenicom jasno predstavio Projekt Velebit: “PROJEKT VELEBIT, prihvaćajući “stvarnost” međunarodnih sporazuma, kojima je krajem 20. stoljeća hrvatski državni teritorij nepravedno ograničen na avnojski minimum, drži da se hrvatski narod načelno ne smije odricati prava na hrvatski povijesni prostor, koji je u raznim razdobljima tuđinske vlasti silom otuđen od Hrvatske i pripojen susjednim državama, te treba težiti povratku tih teritorija matici domovini kad se za to ukaže prilika.”
Svako drugo tumačenje značilo bi prihvaćanje da je politička povijest Hrvata započela 1943. godine u Jajcu (AVNOJ, ZAVNOH, ZAVNOBIH), a samo je nekoliko godina ranije, Maček, pod realitima toga vremena, ostvario Banovinu, čiji je spomen od 1991. postao smrtni grijeh i takvim ostao do današnjih dana.
Ako povijesna istina ne smije biti sastavnim dijelom rasprave o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, zalud vam rasprava (svirači). Teško je povratiti dom kojega si na silu predao u vlasništvo nekome drugome a dragovoljno u ugovor upisao da nikada nije ni bio tvoj.