Ne radi se o tome da zaboravimo naše žrtve i da se stidimo naše prošlosti, nego se radi o tome da zaboravimo sebe, da tupo gledamo u zemlju i prekrštenih ruku promatramo kako stotine tisuća novih izbjeglica odlaze iz Hrvatske i utiru put našeg nestanka, naroda bez prošlosti i bez budućnosti.

Danas je dan sjećanja za mnoge narode, kada me redovno obuzme tuga, ali ne toliko radi njihova sjećanja koliko radi hrvatskog zaborava.

Upravo je otkucalo 11 sati, danas 11. 11. 2017.

Nadnevak se zove Dan sjećanja (Remeberance Day), kada baš u ovaj sat mnogi narodi na svijetu stanu i sjete se svih svojih mrtvih, onih koji su u svim ratovima ostavili svoje mrtve po svjetskim bojišnicama, u ratovima u kojima su i naši pradjedovi, djedovi i očevi ostavljali svoje kosti, ali mi se ne sjećamo, mi ne stanemo, mi koji smo odgajani zaboraviti svoju prošlost, jer nam je prikazana tako crnom, upućeni smo kročiti u budućnost, iako ja znam da oni koji su pobrisali svoje puteve, koji su određeni da im stid bude zamjena za uspomenu, nemogu nikuda kročiti, nego samo srljati, kao bez glave, “kao guske u maglu”, kako nas je učio veliki Radić.

Pred 99. godina, 11. 11. u 11 sati potpisano je primirje i završio je Prvi svjetski rat.

Utihnula je jeka topovske paljbe i prasak pušaka. Stišala se i smirila ranjena zemlja, unakažena rovovima i kraterima topovskih granata. Zatrpana u toj ratnoj oranici ostala su ležati tijela mnogih naroda, često daleko od svoje grude, na tuđoj zemlji, a među njima i mnoga hrvatska, od Soče pod Alpama, preko ravnice u Galiciji, pa sve do nesretnog Solunskog fronta.

Da i zvukovima potrpam misli na svoga djeda i sve naše pretke, pustio sam pjesmu ranjenog Hrvata, u Prvom svjetskom ratu, na Jugozapadnom frontu od velikih 12 bitaka na Soči, koja se zove “Pod Alpama”:

Pod Alpama, gdje ja nikog svoga nemam, 
pod Alpama gdje je majke svoje nemam. 
I te teške rane liječiti bi znao,
tko bi mome srcu ljubav dao.

Nadnevak nije izabran kao dan sjećanja samo na žrtve Velikog rata nego na žrtve svih ratova, na svoje žrtve, svojih i tuđih ratova.

Ne mogu donijeti segment s Hrvatske televizije povodom Dana sjećanja, sa osvrtom na hrvatske žrtve u tri velika rata, jer ga nema, pa ću prikazati mali isječak iz tuđine gdje su danas na spomen ploču koja sadrži 102 tisuće imena, tisuće djece zataknule 102 tisuće karamfila. Ploča se zove Zid sjećanja u australskom Ratnom memorijalu u Canberri.

U Australia su nas ove godne posjetila dva puta po dva vukovarska veterana, Damir Radnić, Viktorin Jurić, Damir Plavšić i Damir Markuš. Boraveći u Canberri imali su prilike posjetiti taj Ratni memorijal i vidjeti taj zid sa spomen pločom svima poginulima.

Da bi sve stavili u perspektivu o kojoj je ovdje riječ, i oni a i svi mi imamo prilike usporediti tu ploču sa 102 tisuće imena u Australiji, s pločom od 11 imena, žrtava jednog rata koji nam je trebao donijeti slobodu misliti, sjećati se, sanjati, smijati se, plakati, veseliti se, žaliti i pamtiti, a donio nam je ono što smo imali i prije, stidjeti se, zaboravljati, brisati i sakrivati, baš kao što tu ploču sakrivaju i sele ju daleko od oka.

Posjetu ovih veterana Domovinskog rata drugoj polovinih Hrvata, onoj izvan Hrvatske, vodeći, najjači i najveći medijski izvori u Hrvatskoj opisali su u stilu “ustaše u posjeti ustašama”.

Treba li nešto dodati da bi obezvrijedili te savjete kako trebamo zaboraviti one svjetske ratove i hrvatske žrtve u njima, a samo Domovinski prihvatiti kao temelj naše državnosti, kada vidimo kako se istovremeno, na očigled svih, i Domovinski rat gura u zapećak, jer:

Ne radi se o tome da zaboravimo naše žrtve i da se stidimo naše prošlosti, nego se radi o tome da zaboravimo sebe, da tupo gledamo u zemlju i prekrštenih ruku promatramo kako stotine tisuća novih izbjeglica odlaze iz Hrvatske i utiru put našeg nestanka, naroda bez prošlosti i bez budućnosti.

Riječi kojima se danas ovdje u ovoj dalekoj zemlji završavaju svi govori glase “Lest We Forget!”, (Ne usudimo se zaboraviti!), dok nas u Hrvatskoj nagovaraju na zaborav, povjerenstva odlučuju što smijemo misliti i što moramo zaboraviti, Ustavni sud zabranjuje datume, predsjednik vlade dijeli instrukcije da se uopće nije potrebno ni osvrtati na ono što je već osuđeno, ono čemu je po njegovoj obiteljskoj liniji već dosuđeno u vrijeme kad je partija tužila i kad je partija sudila, dok iz susjednih zemalja dolaze k nama vjerski emisari i politički komesari, da bi pred nas izbljuvali laži o logorima u kojima smo ubijali njihovu djecu, uz muk vladajućih, tobože zakletih braniti hrvatske interese, uz šutnju koja ne može a da ne bude interpretirana drugačije nego kao znak odobravanja.

Foto: Zid sjećanja, Ratni memorijal, Canberra

 

Komentari