Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (5)

0
280
Bruno Bušić, Lund (Švedska) 1977.

Pišući “o općim uvjetima i značajkama razvitka revolucionamodemokratskog pokreta u Hrvatskoj” hrvatski povjesničar i partizanski general dr. Franjo Tuđman (F. Tuđman, n. dj., str. 285-286) utvrđuje sljedeće činjenice:

“Grupa revolucionara-komunista koja je stradala poslije neuspjela oslobođenja iz Kerestinca, srpnja 1941., a u kojoj su bili August Cesarec, Divko Budak, Ivan Kmdelj, Pavao Markovac, Muhamed Kulenović, Juraj Bermanec, Dušan Grković, Josip Rendić, Stjepan Šeremeci i drugi istaknuti hrvatski marksisti-revolucionari, ostavila je ovaj potresni dokument o svojoj viziji i o ciljevima započete borbe, napisavši na podrumskom zidu ustaškog zatvora u Račkoga ulici br. 9:

‘U ovim prostorijama proživjeli su posljednje svoje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi (!) uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!’

Ta ideja borbe za ostvarenje i revolucionarnih i nacionalnih ciljeva, s kojom su umirali hrvatski revolucionari, preteče i predvodnici narodno-oslobodilačke borbe, prožimala je i većinu pripadnika partizanskog pokreta u Hrvatskoj s takvim intenzitetom da je čak i sam sporazum Tito-Šubašić izazivao u širokim slojevima hrvatskog naroda bojazan da se u njemu krije neka opasnost povratka na staru Jugoslaviju u bilo kom obliku“.

Ta bojazan o kojoj govori Tuđman, tj. strah da bi poslije sloma sila Osovine (Njemačka, Italija, Japan), sloma koji je za partizane bio očit i neizbježan, moglo doći do obnove velikosrpske Jugoslavije i ponovne okupacije Hrvatske, očitovao se skoro u svakom broju ratnog, partizanskog Vjesnika. Tako Vjesnik, br. 1, od siječnja 1943. piše:

„Kakvu ‘obnovljenu prošlost’ izdajnička Mačekova družba i londonski izbjeglice pripremaju hrvatskom narodu i ostalim narodima Jugoslavije?

Pokolji koje četničke bande svakodnevno vrše nad hrvatskim pučan-stvom pod lažnom lozinkom ‘osvete srpstva’ a na nukanje okupatora i uz blagoslov londonske klike i Mačekove družine, daju nam naslutiti kako bi ta obnovljena prošlost u stvarnosti izgledala. Graditelji su toga pakla četničke bande i okupatorske horde, četnici bili bi i jedini sudije. Četnički krvoločni pripjev uz koji vrše svoja zvjerska zlodjela nad hrvatskim narodom – ‘oj Hrvati, al’ ćemo vas klati – kad se Pero iz Londona vrati’ – ta misao vodilja i jedini pokretač tih krvožednih bandi i njihovih gospodara otkriva nam istinu, da bi četnici naprosto preuzeli prošlogodišnju ustašku ulogu uz jedinu razliku, što bi sada hrvatski narod bio glavna žrtva. Ali svu dubinu opasnosti u koju Mačekova izdajnička družina i londonski izbjeglice hoće da survaju hrvatski narod u znaku ‘obnove starog stanja’ otkriva nam u najpunijem svijetlu tek tajni plan elitne četničke jedinice, Dinarske divizije, koji je iz Kninske Krajine pod Pov. br. 0.–22. do 25. III. 1942. g. poslat vojvodi Birčaninu, a preko njega Draži Mihailoviću odnosno londonskoj ‘vladi’ pa dakle i Krnjeviću na odobrenje. Taj plan ‘obnove starog stanja’ glasi doslovce: ‘Zadatak divizije: što jača organizacija srpske vlasti u danom momentu, radi obračuna s Hrvatima i na koncu radi čišćenja Hrvata i muslimana iz Like, Sev. Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i čisto pravoslavne srpske države’.

Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se “misao hrvatskog suvereniteta“ pretvorila u “djelo i svršeni čin od međunarodnog značaja“ skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli, izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i ne će da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali.

Ovaj plan, ustvari plan izbjegličke “vlade” i plan svih vođa HSS-a, koji stoje na liniji Mačeka, na liniji bezuvjetne kapitulacije pred velikosrpstvom, dostojan je ovih saveznika i učesnika fašističkih graditelja ‘Novog poretka’. Ova i ovakva obnovljena prošlost za hrvatski bi narod značila potpuno istrebljenje i doživotno krvarenje pod četničkim nožem, koji danas već bruse i londonski izbjeglice i sam Maček sa svojom okolinom.

Izdajica Maček danas, ne samo da izdajnički, kao do danas, sabotira narodnu borbu za slobodu, ne samo da potajice zabija nož u leđa narodu, koji je desetak godina obmanjivao, već se danas najaktivnije i u izravnoj vezi sa okupatorima prihvatio rada na gušenju oslobodilačke borbe hrvatskog naroda. Maček i njegova družina, ukoliko već davno dijelom nije prišla ustašama ili ne sjedi s Dražom u izdajničkoj vladi, danas intenzivno radi na prikupljanju i oživljenju ostataka bijedne ‘Mačekove garde’, priređuje ‘povjerljive i tajne’ sastanke tobože iza leđa okupatora i kao najnovije, vodi pregovore sa četničkim bandama Draže Mihailovića, čime dokazuje u punoj mjeri svoju istovetnost sa velikosrpstvom.

(…) Što izdajnika Mačeka i njegovu družinu tako snažno i baš danas vuče u ponor izdaje, što ih je ponukalo da četničku velikosrpsku družinu učine svojim idealom?

Nema sumnje, ono što široke slojeve hrvatskog naroda ispunja najvećom radošću, velikim nadama i što im daje snage za borbu – skoro, potpuno i istinsko narodno oslobođenje, to sve potajne i javne narodne neprijatelje izvlači na svijetlo dana, tjera u sve dublju izdaju”.

Na kraju članka se izražava nada da su “propali i nestali bez traga” svi planovi o ponovnom uspostavljanju velikosrpske Jugoslavije, jer:

“To jamči u prvom redu sam hrvatski narod, koji svijesno, jedinstveno ustaje u borbu za svoje oslobođenje rušeći sve zapreke, gazeći sve izdajnike, imajući pred očima jednu bolju, sretniju i slobodniju Hrvatsku“.

Urednici Vjesnika nisu znali da je dr. Juraj Krnjević više od njih strahovao da ne dođe do ponovnog uspostavljanja velikosrpske Jugoslavije i da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da suzbije četničke zločine nad hrvatskim narodom.

Na kongresu pravnika održanom u Glini u prvoj polovici kolovoza 1944. dr. Ante Kalođera postavio je sljedeće pitanje:

„Odlukom AVNOJ-a zabranjen je dolazak kralju u našu zemlju i odlučeno je da će se poslije rata riješiti pitanje kralja i monarhije, da budu izbori. To je unešeno u sporazum Tito-Šubašić. Molim da se objasni da li bi bilo pravnih ili drugih zapreka, ako bi u našoj federativnoj državi bilo država koje bi primile monarhiju, a drugih koje bi htjele republike” (Spomenica Prvog kongresa pravnika antifašista Hrvatske, Zagreb 1974., str. 45).

Dr. Ivo Krbek je odgovorio da “tome nema pravnih zapreka, ali da je praktično to teško izvedivo i održivo”, jer “za federaciju treba da budu osnovna načela jednaka u svim državama”, nakon čega je dr. Svetozar Rittig postavio pitanje: “Šta je sa konfederacijom?” Dr. Krbek, koji je tek par dana prije toga pristupio partizanima, nije mu mogao dati nikakav određeni odgovor, da je konfederacija “takva tvorevina, gdje je svaka država samostalna, samo imaju zajedničko ministarstvo vanjskih poslova i vojske”, te da “iz konfederacije svaka država može istupiti kad ona to želi”, pa da “pravna teorija ide za životom”, te da stoga “moramo računati s tim da bi se više približili tipu konfederacije” (Spomenica, n. dj., str. 46).

Vjesnik od 29. prosinca 1947. preko čitave prve strane donosi članak pod naslovom: Na svečanoj sjednici povodom 80-godišnjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu maršal Tito izabran za počasnog člana Akademije. Predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti iumjetnosti dr. Andrija Štampar u obrazloženju toga imenovanja je izrazio nadu i uvjerenje da će “maršal Tito” taj “naš čovjek iz naroda, kome je kolijevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične Dubrave na Sutli, gdje je pjesnik ispjevao našu narodnu himnu” biti onaj koji će “zamisao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja” dovesti “do pune pobjede, okrunivši je svim atributima pune narodne nezavisnosti i državnosti”.

Nažalost, riječi tadašnjeg predsjednika JAZU dr. Andrije Štampara u kojima je on “objašnjavao narodnu nevolju” nisu našle odjeka u poludjelom Titovu srcu, on nije bio “između naših političkih ličnosti prvi, koji je hrvatsku državnu nezavisnost i suverenitet proširio na sve krajeve u kojima naš narod živi”, kao što mu je to u svom pozdravnom govoru rekao dr. Štampar sugerirajući mu na taj način da zaista bude prvi koji će to učiniti, prvi koji će zaista ostvariti “misao hrvatskog suvereniteta” i pretvoriti ga u “djelo i svršeni čin od međunarodnog značenja”.

To je pokušao Andrija Hebrang, za vrijeme posljednjih dana istrage, nekoliko dana prije nego što će, u tamnoj, beznadnoj, suludoj beogradskoj noći, biti zadavljen golim rukama na tvrdom zatvorskom ležaju, na upit Mile Milatovića: “A otkad datiraju vaše zablude o Sremu?”, on je odgovorio: “Nije to zabluda. On je bio hrvatski i treba da bude…” (M. Milatović, n. dj., str. 232).

Oni koji ne mogu naći dovoljno snažno umirujuće opravdanje za svoje vlastite pogreške, za svoju vlastitu sukrivnju zbog sadašnjeg položaja Hrvatske i oni koji ne žele ništa žrtvovati, ništa riskirati, da bi se taj položaj izmijenio i da bi se “misao hrvatskog suvereniteta” pretvorila u “djelo i svršeni čin od međunarodnog značaja” skloni su izjave hrvatskih komunista, ali i hrvatskih ustaša, razmatrati tek kao demagoške, prijetvorne riječi s kojima su htjeli, izazivati treptaje u narodu, njegove sklonosti i nesebičnu, ustrajnu privrženost. Oni stalno podsjećaju na stare krivnje, krv i smrt, pa sve zlo pripisuju jednoj strani i jednoj vlasti, onoj ratnoj ili ovoj poslijeratnoj, i ne će da znadu da je svaka vlast samodopadna, pa zbog toga i bezumna i da svaki pojedinac u svakom trenutku mora učiniti sve što je u njegovoj moći da tu bezumnost obuzda i da je nastoji očovječiti. Mnogi hrvatski intelektualci, koji su trebali biti savjest svoga naroda, bezumlje i nerazborite postupke vlasti, ne samo da nisu suzbijali, već su ih i poticali, pjesme im pjevali. Zbog toga su mnogi hrvatski komunisti umrli pod plotunima ustaških pušaka, zbog toga su Bleiburg i sadašnji teror veliko-srpske Jugoslavije nad hrvatskim narodom bili gotovo neizbježni. Podjednaka je krivnja na onim hrvatskim klerikalcima koji su u izvorni nefašistički pokret hrvatskih ustaša unijeli fašistička obilježja, kao i na onim hrvatskim marksistima, koji su misao hrvatskog suvereniteta podredili ideji klasne borbe i svjetske revolucije. Danas kad u hrvatskom kulturnom i političkom životu dogmatski marksisti i klerofašisti nemaju nikakva ugleda, sa zaprepaštenjem čitamo navod Fikrete Jelić-Butić:

“Inteligenciji se pridavala posebna uloga u utjecaju na ustašku orijentaciju omladine. Naročito je mjesto u toj djelatnosti dano uzdizanju kulta Pavelića. ‘Naša, nova inteligencija – pisao je Vinko Nikolić – mora buduće hrvatske naraštaje odgajati po ustaškim načelima i u prvom redu mora uzgojiti među čitavom hrvatskom omladinom još u najranijoj dobi neograničenu i požrtvovnu odanost prema vođi'” (F. J elić-Butić, n. dj., str. 205).

“Za shvaćanje zadaće, koju su ustaše postavljali pred književnost u NDH, karakteristični su bili tekstovi Vinka Nikolića. Njegova je osnovna teza bila da je glavni zadatak hrvatske književnosti u NDH ‘umjetničko oblikovanje veličanstvene hrvatske sadašnjice’. Na hrvatske književnike apelirao je da budu stvaraoci ‘nove književnosti’, koja treba pomoći ustaškom pokretu u ‘stvaranju novoga čovjeka’, a glavne karakteristike tog čovjeka treba da budu ‘nacionalistička duša’, ‘ustaško srce’, ‘poglavnikova misao’, ‘ustaška vjera’. Zbog svega toga, prema Nikolićevim riječima, književno stvaralaštvo u NDH treba što prije dati dokaze ‘da se stvara nova, nacionalistička, ustaška književnost'” (F. Jelić-Butić, n. dj., str. 206).

S istom mučninom čitamo govor Slavka Komara objavljen u Vjesniku, od 12. svibnja 1945. u kojemu se kaže:

“Drugovi i drugarice!

Rat je završen, ali mi Zagrepčani ne kažemo da je za nas gotov posao. To ne kaže nijedan naš narod, to ne ćemo ni mi kazati. Još se po našoj zemlji skiću, lutaju grupe bandita, koje mi trebamo uništiti. Još se u našoj sredini, ovdje u Zagrebu, nalaze oni, koji se možda prebojadisaše, koji su stavili petokraku zvijezdu, koji se busaju u prsa, da su bili naši. Još se u Zagrebu skrivaju banditi u civilnim odijelima, koji trebaju da dođu pred narodni sud. Pozivam sav narod, sve građane Zagreba, da uklone to smeće iz naših redova”.

I drugi njegov govor s omladinskog mitinga u Zagrebu 0d 12. svibnja 1945., objavljen u Vjesniku od 13. svibnja 1945.:

“Možemo li imati milosti prema ljudima koji su čitavo vrijeme aktivno pomagali ustaški pokret i bili najveći vikači i najveći dostavljači i najveći špijuni? (Ne možemo!) Takvim kažemo: ‘Smrt njima!’ (Tako je!)

Pod najtežim uslovima okupacije naši omladinci su ubijali Nijemce, ustaše, talijanske okupatore i razno drugo smeće u našim okupiranim gradovima, a zar mi možemo dopustiti da se ustaški banditi šeću po slobodnom našem gradu Zagrebu, zar nije sramota za omladinu, da ih ne ščepa za vrat i dovede pred Narodni sud? Mi se nadamo da ni zagrebačka omladina neće imati smilovanja prema takvim zlikovcima, jer je kažnjavanje ratnih zločinaca zaključeno ugovorom među Ujedinjenim Narodima, Sovjetskím Savezom, Velikom Britanijom i Amerikom”.

Nijedan pravi, istinski humanizam nije bezopasan, naročito ne u ratno i poratno doba, ali zato je on još veća obveza, nezaobilazna odgovornost da se u humanizmu ustraje, posebno odgovornost književnika, koji su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imali poseban položaj. Fikreta Jelić-Butić priznaje da je ustaškom vodstvu “bilo osobito stalo da privuče najutjecajnije hrvatske intelektualce: književnike, umjetnike, znanstvenike i druge predstavnike hrvatske kulture”, te dalje navodi:

“Posebna je pažnja pridavana književnicima. Priprema se posebna atmosfera, kojoj glavno obilježje daje široka izdavačka djelatnost iskazivanje posebne pažnje knjizi. Tu činjenicu ustaška propaganda osobito koristi kao značajan argument o nastanku pravog kulturnog preporoda u hrvatskom narodu, u odnosu na razdoblje Jugoslavije, tj. pod velikosrpskom hegemonijom. ‘Ima mnogo uporišta za ovakve tvrdnje – ističe književni historičar i kritičar Antun Barac u svom osvrtu i sjećanju na te dane. – Bujnost na knjižarskom tržištu iznenađuje. U Zagrebu se godišnje izdaje mnogo knjiga, i s opremom, u kakvoj se one nisu prije pojavljivale. Mogu se opravdati i riječi o slobodi: sad se pružila mogućnost, da obilno pišu i štampaju svoje stvari ljudi, koji se nekad u književnosti nisu smjeli ni pomoliti’. Književnike se nastojalo privlačiti pokazivanjem izuzetne naklonosti prema njima, prihvaćanjem rukopisa za štampanje i honoriranjem. ‘Ustaške vlasti – konstatira dalje Barac – pokazuju prema knjizi i književnicima neobičnu naklonost. Uvele su mnogobrojne državne nagrade, koje se svake godine, na Antunovo, dijele uz prigodnu svečanost. Nagrade su prilično visoke – što je važno, kad se uzme u obzir, nagrađeni pisci dobivaju usto i uobičajen honorar po štampanim arcima. Čini se, da su neki od njih i udesili svoj rad tako, da bi svake godine mogli dobiti kakvu nagradu. Na taj način prihodi od književnoga rada znače znatan prilog u mjesečnom i godišnjem proračunu pojedinih intelektualaca’. Ministarstvo narodne prosvjete raspisivalo je jedanput godišnje glavni natječaj ‘za najbolja književna, likovno-umjetnička i glazbena djela’. Po osobito visokim honorarima za književne tekstove isticali su se listovi Hrvatski narod, Nova Hrvatska, Spremnost i Neue Ordnung. Bili su to glavni mediji za privlačenje književnika“. (F. Jelić-Butić, n. dj., 205, 206).

Godine 1971. su pale sve obmane i nevjerice, pokazalo se da je “ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oživotvorenje hrvatske državnosti” bila zajednička hrvatskim komunistima i ustašama i da su se i jedni i drugi pokazali “tvrdi na pitanju hrvatske države”. Te je godine Nerkez Smailagić formulirao vjekovnu težnju hrvatskog naroda za državom Hrvatskom, koja će imati sve oznake “pune i nedvojbene afirmacije i osiguranja nedjeljivog hrvatskog suvereniteta, izraza originalne i instituirane konstituante vlasti hrvatskog naroda”, s tim da “za narode koji žive s njim u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini ovaj jedinstveni, nedjeljivi, neotuđivi i nezastarivi suverenitet hrvatskog naroda jest primarna i nepovrediva osnovica njihove zajedničke povijesti, političke i pravne konstitucije, koja, dakako, podrazumijeva korektno i neizbježno priznanje i jamčenje jednakosti svih u pravima i dužnostima“ (Hrvatski tjednik, br. 21, Zagreb, 21 . rujna 1971.).

Oni kojima je u presudnirn vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke.

Ustvrđujući nepobitnu činjenicu da “ne postoji ni jedna jedina vrijednost koju bi vjernost svojoj domovini onemogućila, kojoj bi se ljubav prema njoj opirala” Vlado Gotovac kaže:

“Pozivanje jedne nesreće da neprestano opominje, izaziva i održava tjeskobu grešne svijesti. Ali ako se pozivanje kontrolira, ako je ono samo sredstvo, ako netko odlučuje gdje i kad će se opomena javiti, onda je u pitanju represivno izazivanje bolesnog stanja moralne svijesti. Time se ne žele suzbiti određene negativne tendencije, već se nastoje destruirati izvori oslobodilačkog odnosa prema nesreći: s prenošenjem tog djelovanja na sve šire oblasti prošlosti; kao tradicije pada. U pitanju je metoda posrednog genocida, koja se služi epizodom kao sredstvom uništavanja cjeline. Umjesto učiteljica života, historija postaje njegov trovač: preko genocidne moralne interpretacije“ (Kritika, br. 5, ožujak-travanj 1969, str. 12).

U prošlosti su moralno padali ne samo pojedini politički i revolucionarni pokreti, nego i čitavi narodi. Podsjećanje na takve padove nema pogubnu, genocidnu oznaku, ako je ono prožeto povjerenjem u budućnost, jer je takvo podsjećanje “sredstvo kojim se čovjekova savjest želi održati budnom, jer je stalno na rubu sna” (Vlado Gotovac, Kritika, br. 5, ožujak-travanj 1969., str. 185).

Godine 1971. su pale sve obmane i nevjerice, pokazalo se da je “ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oživotvorenje hrvatske državnosti” bila zajednička hrvatskim komunistima i ustašama i da su se i jedni i drugi pokazali “tvrdi na pitanju hrvatske države”. Te je godine Nerkez Smailagić formulirao vjekovnu težnju hrvatskog naroda za državom Hrvatskom, koja će imati sve oznake “pune i nedvojbene afirmacije i osiguranja nedjeljivog hrvatskog suvereniteta, izraza originalne i instituirane konstituante vlasti hrvatskog naroda”, s tim da “za narode koji žive s njim u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini ovaj jedinstveni, nedjeljivi, neotuđivi i nezastarivi suverenitet hrvatskog naroda jest primarna i nepovrediva osnovica njihove zajedničke povijesti, političke i pravne konstitucije, koja, dakako, podrazumijeva korektno i neizbježno priznanje i jamčenje jednakosti svih u pravima i dužnostima“ (Hrvatski tjednik, br. 21, Zagreb, 21 . rujna 1971.).

(Hrvatski list, god. I, (1978), br. 4-5, Mainz, s. 20-32; Hrvatska borba, br. 4, Washington, D.C. 1978, s. 4-13; Posebni otisak iz HB u 5000 primjeraka, Washington, D. C. 1979, stranica 23; Hrvatski tjednik, Melbourne)

Svršetak

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (4)

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (1)

 

Komentari