Nije nacija košulja, pa da je mijenjam svaki dan!
Mak Dizdar


Građanska država bez prošlosti i bez budućnosti – To je kontekst u kojemu se danas raspravlja o katastrofi radi koje bi se trebalo tresti i hrvatsko nebo i hrvatska zemlja, jer zadire u sfere života i smrti, opstanka i nestanka, smisla i besmisla,  jer nagriza platno na kojemu je zapisana povijest ovog naroda, ove uljudbe, a debeljuškasta ministrica Nada Murganić, kojoj bi se na svaki spomen demografske katastrofe naočale trebale temeljito zamagliti, u Otvorenom 2. srpnja, brlja o dječjim vrtićima i sitnim poticajima a da ni ona niti itko drugi tamo ili više nema kapaciteta, ili nema hrabrosti ili nema stida priznati da su Nada Murganić, njezini pretpostavljeni i njezini podređeni, da su svi oni, cijeli taj sustav koji 20 godina preobražava Hrvatsku u nešto toliko drugačije, da ni sama sebe više ne može prepoznati, uzrok demografskog izumiranja, da su oni grobari ove povijesne nacije, grobari koji poput onog cigana čekaju da mrtvu mater odvedu k liječniku, grobari koji u džepu nose bočicu sirupa protiv kašlja, kako bi prikrili svoju stvarnu profesiju.

Gledam kako se u Hrvatskoj intenzivira rasprava o iseljavanju i podsjeća me na onu priču o ciganu čije je majka teško bolovala 6 mjeseci a na dan kad je umrla, sin ju odvezao doktoru.

Pratim rasprave političara, demografa i drugih zainteresiranih za ovu temu. Demokrafi će donositi statistike i pokazivati grafove ovog procesa, progresiju pojave čiji se ni uzroci ni posljedice ne mogu svrstati u vrijeme jednog madanta, na sreću političara, kojima je glavi cilj sve pozitivno što se događa pokušati strpati u vrijeme nakon posljednjih izbora a sve negativno poslati što dalje u prošlost i razvući tako da uključi što je više moguće opozicijskih madata. Dakle misle – “Neka se oni iseljavaju, važno je samo da nas radi toga nitko ne iseli s Markova trga” – a govore – “Drugi prije nas nisu poduzimali ništa a mi ako ništa, makar uvažavamo problem i pravimo nekakve planove”.

Kako uopće dobiti vlast da se zagrije za proces u koji bi trebalo ulagati danas, ako u naprijed znade da od toga neće biti praktičnih rezultata koji se mogu pretočiti u glasove, jer rezultati takvih ulaganja postaju vidiljivi u bilancama koje se donose za stoljeća.

To je problem praktične, pragmatične, realnopolitičke, tehnokratske, neolibaralne, centrističke, ni vrit ni mimo vlasti, gdje sve što prelazi rok jednog mandata postaje apstraktno, i što je dugoročnije to je apstraktine, pa pojmovi naroda i nacije kao povijesne i trajne kategorije, postaju smetnja, opstrukcija, apstrakcija i zato ih treba suzbijati u korist građanske države, koja može i bez prošlost i bez budućnosti, živjeti od danas do sutra, i za sutra, ali ne kao pojam budućnosti nego za kalendarski sutra.

To je kontekst u kojemu se danas raspravlja o katastrofi radi koje bi se trebalo tresti i hrvatsko nebo i hrvatska zemlja, jer zadire u sfere života i smrti, opstanka i nestanka, smisla i besmisla,  jer nagriza platno na kojemu je zapisana povijest ovog naroda, ove uljudbe, a debeljuškasta ministrica Nada Murganić, kojoj bi se na svaki spomen demografske katastrofe naočale trebale temeljito zamagliti, u Otvorenom 2. srpnja, brlja o dječjim vrtićima i sitnim poticajima a da ni ona niti itko drugi tamo ili više nema kapaciteta, ili nema hrabrosti ili nema stida priznati da su Nada Murganić, njezini pretpostavljeni i njezini podređeni, da su svi oni, cijeli taj sustav koji 20 godina preobražava Hrvatsku u nešto toliko drugačije, da ni sama sebe više ne može prepoznati, uzrok demografskog izumiranja, da su oni grobari ove povijesne nacije, grobari koji poput onog cigana čekaju da mrtvu mater odvedu k liječniku, grobari koji u džepu nose bočicu sirupa protiv kašlja, kako bi prikrili svoju stvarnu profesiju.

Prva pomisao o temelju ovakvih optužbi biti će njihova loša gospodarska politika, klijentelističko i kartelaško ustrojstvo, pljačka i korupcija, ali to nije njihov glavni temelj. Glavni temelj je dublji od svega što se može kupiti, prodati, zamijeniti, opljačkati, oduzeti dodijeliti, trampiti, sakriti, prikriti ili ukrasti.

Sve rečeno stoji njima na duši ali ni to nije glavni razlog da ih nazivam grobarima Hrvatske. Glavni razlog je što su oni: austrofili, mađaroni, poturice, talijanaši, srrbofili, jugoslaveni i u posljednjoj epizodi zapadnobalkanske eurosluge, služeći svojim gospodarima, svome svjetonazorskom naslijeđu i svojim uzorima iz prošlosti, poveli sada već 20-godišnju borbu protiv svega nacionalnog, protiv svega suverenstičkog, protiv glavnog i najvećeg atraktora koji može potaknuti natalitet, usporiti iseljavanje, pospješiti povratak iseljenih i ostvariti svekoliki napredak. Oni sustavno guše manifestaciju i afirmaciju osjećaja kakvi su se spontano razvili sportskim pobjedama Hrvatske reprezentacije, a baš u tim osjećajima leži energija i pokretačka snaga za ostanak, za napredak i stvaranje uvjeta za bolji život, ali i snaga za smjenu ovih bez ikakavih osjećaja, što su se ukopali na vlasti, radi čega svim mogućim sredstvima guše te nacionalne osjećaje.

Oni su grobari Hrvatske jer su naciju za čiji se opstanak, samostanost i napredak ginulo sveli na razinu košulje Maka Dizdara, uništili ju i zatukli svu onu energiju koja iz nje proizlazi, energiju na kojoj se ovaj nacija osamostalila, i državu hrvatskoga naroda pretvorili u komoditet, u proizvod na polici u europskoj trgovini, gdje se nude Irska, Njemačka, Švicarska, Francuska i među njima Hrvatska, a ispod svakog od tih proizvoda visi cijena u vrijednosti satnice, državu ovoga naroda stavili na razinu iznajmljenoga stana kojega možeš i poželjno je napustiti za jeftiniji ili udobniji. Žive tako, vladaju tako, uvjeravaju tako, troše novac hrvatskoga naroda tako i djecu školuju tako da Hrvatsku pretvaraju u inkubator pilića namijenjih za europske peradarnike a u mlade generacije djece rođene i odgojene u Hrvatskoj, školskim programom, javnim medijima i drugim sredstvima državnog upliva na svijest naroda, konstantnim promoviranjem tobožnjih povijesnih i današnjih fašističkih i genocidnih tendencija, usađuju uvjerenje da ima više toga u hrvatskoj baštini čega se valja stidjeti, nego čime bi se vrijedilo ponositi.

Stavio sam nedavno na facebook jedno geslo s demografskom katastofom na mislima: “Jedno za mamu – jedno za tatu – jedno za domovinu!”, pa mi se iz Hrvatske u komentarima smiju k’o budali. To je ono što se kroz dvije Jugoslavije pendrecima i kundacima nije moglo ostvariti a danas se ostvaruje poticajima iz Hrvatskoga sabora iz kojega se čuju tako ružni glasovi da ni onaj Sabor pun austrofila i mađarona iz Starčevićeva vremena nije mogao tako ružno zvučati, pa ni onaj Centralni komitet Vladimira Bakarića.

Stavio sam nedavno na facebook jedno geslo s demografskom katastofom na mislima: “Jedno za mamu – jedno za tatu – jedno za domovinu!”, pa mi se iz Hrvatske u komentarima smiju k’o budali. To je ono što se kroz dvije Jugoslavije pendrecima i kundacima nije moglo ostvariti a danas se ostvaruje poticajima iz Hrvatskoga sabora iz kojega se čuju tako ružni glasovi da ni onaj Sabor pun austrofila i mađarona iz Starčevićeva vremena nije mogao tako odvratno zvučati, pa ni onaj Centralni komitet Vladimira Bakarića.

Slušam u posljednja dva dana saborsku raspravu o dva refernduma, govornika za govornikom, klub za kubom, kako bljuju laži, insinuacije, neistine i bacaju sumnju na proces, kako bi uskratili hrvatskome narodu pravo pokazati da nisu zadovoljni načinom kojim u njihovo ime upravljaju državom.

Treba čestitati zastupnku Hrvoju Zekanoviću iz HRAST-a što se sam usudio ustati i kao jedini na tom noćnom zasjedanju uprti prstom u stvarne motive njihova posla, dok ga za to  na glas prozivaju budalom, kao i mene kad sam spomenuo jedno dijete za domovinu.

Ovaj sustav nije ustrojen da ostvari napredak u ovoj državi, on nije ustrojen čak ni da sačuva ovaj narod od nestanka. Njegov jedini smisao je u čuvanju stečenih i ostvarenih stranačkih i manjinskih pozicija, u osobnoj i stranačkoj dobrobiti pod parolom dokle-dotle. Taj sustav nije stvorio nikakve predispozicije čak ni za demografski opstanak hrvatskoga naroda, ali je stvorio bedem protiv ugroze vlastitih probitaka i taj bedem danas utvrđuju da spriječi narodu iskazati svoju volju najdemokratskijim od demokratskih instrumenata, referendumom.

Zato proces demontaže toga nenarodnoga i antinarodnoga ustrojstva treba početi demontirati izvan njegovih zidina, odozdo prema gore i zato pozivam sve koji nisu, da pročitaju članak Nenada Piskača od 29. lipnja 2018. Demokratski, dakle, po-bije-di-ti i osvojiti vlast.

Komentari