Već dugo vremena planiram napisati esej o osnovama koncepta dobra i zla, svjetla i tame, a sad sam napokon dobio poticaj da osvijetlim neke osnovne zablude preko jednog komentara na tekst Vukovar:
Dio komentara:
“hoćete reći , da su nas srbi napali , jer smo ih mi mrzili !??? okrenuta pila ! to je isto kao da izjednačavate krivnju ! s takvim tekstom obratite se ciljano , onima , koji su s tom mržnjom došli u našu zemlju naoružani do grla ….onima , čija mržnja traje stoljećima , i koja ima svoj cilj !
Hrvatima govorit da ne mrze , nakon svega što su s te strane doživjeli , isto je kao i da im kažete , da se predaju , jer s druge strane ista mržnja traje i čeka priliku……
…… jer mrziti nekoga , zato što vam otima , ubija žene i djecu , uništava , prirodno je , dok je mržnja koja tjera na te rabote , prava i bolesna mržnja…. ”
Za početak, u tekstu niti na jednom mjestu nisam spomenuo niti insinuirao da mi mrzimo Srbe pa da su nas zato napali. Ono što sam pokušavao reći je da nismo dopustili da nas uvuku u svoje kolo mržnje i da smo zato u konačnici pobijedili, no isto tako smatram da ne smijemo dopustiti da nas ipak naknadno odvuku u svoje područje – mržnju. Jer tu su naši neprijatelji najjači, to je apsolutno njihovo područje i tu ćemo svaki rat izgubiti bez ikakve šanse, jednostavno im u mržnji i tami nismo ni do koljena. Jer kako se boriti sa bolesnim shizofrenim umom koji tvrdi da su “Hrvati punili burad srpskom krvlju i slali ih poglavniku”, ili priča o košarama očiju, ili o 40 zaklanih beba u vukovarskoj bolnici, 25 ‘iljada pobijenih u Oluji, i tako dalje. I svaka priča bolesnija od prošle i svaka lako dokazivo lažna, ali svaka produkt lešinarskog plana o širenju i osvajanju na tuđi račun, odnosno radi se o stvaranju Velike Srbije. U tom planu širenje mržnje je glavno pomoćno sredstvo kojim se napaljuje pripadnike svoga plemena pričama o mržnji onih drugih, Hrvata, u tu svrhu redovito se plasiraju sulude i bolesne priče kojima se domicilnom hrvatskom narodu potpuno oduzme svaka ljudskost i nakon toga redovito genocidom očiste sva područja koja su ucrtana u kartu Velike Srbije i zapišana od raznih emisara smrti poput Vulina danas ili Vučića u Glini 1995.
Dakle mržnja se pripisuje Hrvatima, a onda slijedi genocid nad Hrvatima. Jasno mi je kad neprijatelj Boga i Hrvata širi mitove i priče o Hrvatima koji mrze, ali kada to govore ili dokazuju Hrvati ili Hrvatice onda stvarno ne mogu shvatiti razlog?
“Hrvatima govorit da ne mrze , nakon svega što su s te strane doživjeli , isto je kao i da im kažete , da se predaju , jer s druge strane ista mržnja traje i čeka priliku……”
Govorimo da smo kršćani, govorimo da smo katolici, molimo se, idemo u crkvu, ispovjedamo se, pričešćujemo se, a onda sve to pljunemo i ispljunemo sa mržnjom dostojnom samog Nečastivog.
Ovo je primjer čiste nevjere i bogohule. Iskonski je i smrtni grijeh deklarirati se kao vjernik, kršćanin, katolik, pravoslavac, protestant… i zagovarati čisti sotonizam, jer mržnja je od neprijatelja Boga. Mržnja je suprotna svijetlu i kako biskup Škvorčević na misi u Vukovaru reče:
“Draga braćo i sestre, zamka okrutno počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas. To zlo nam želi stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije – mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu…”
Mi koji smo bili u ratu znamo kakvo je to zlo, znamo da je mržnja od Vukovara napravila povijesnu strahotu, znamo da nismo krivi i da smo se samo branili, znamo da nismo isti kao oni i to je naša najveća pobjeda, mi smo u očima Boga nevini, a sad iz čista mira trebali bismo biti kao oni, odbaciti Boga i mrziti, zašto?
O zlu-mržnji možemo govoriti na različite načine, primjerice:
Svatko ima pravo mrziti, ali takav se ne može smatrati vjernikom ni u kom pogledu, pa čak ni simbolično. Možda neki neće shvatiti, ali doista onaj tko mrzi nije kršćanin, može biti što god hoće, može smatrati da je u pravu, ali kršćanin i katolik, pravoslavac, evangelist, protestant… nije i ne može biti.
Mržnja odaje komu smo se priklonili, koga smatramo jačim, pravednijim, poštenijim, svojim, pa koga to smatramo jačim, pravednijim, poštenijim i svojim kad mrzimo? Sotonu, naravno, jer mržnja je bitak paloga anđela, mržnja je od njega i samo od njega i kad mrzimo njegovi smo sinovi, bili mi u pravu ili ne. Odlukom da se priklonimo Sotoni svjedočimo i vjeru u njegovu snagu i moć, odnosno smatramo ga jačim od Boga, a i pravednijim, dok Bogu odričemo snagu i pravednost. O kako se samo varaju i kako će se začuditi oni koji u srce puste mržnju pa se nađu zajedno sa onima koji su prvi prema njima počinili grijeh.
A pravda? Zemaljska pravda je obično ruglo i parodija na pravdu, no postoji i ona viša pravda i ona na kraju zbraja mrtve i žive i svatko dobije prema zasluzi, prije ili kasnije.
Nevjernik ne zna tko je otvrdnuo srce krajiškom vodstvu i nagovorio ih da igraju igru smrti do svoga konačnog kraja, mogli su samo malo popustiti i mi nikad ne bi imali mira, a genocidom nad Hrvatima očišćena područja ostala bi njihova. Ali zlodjela koja su uporno ponavljali došla su do Boga i završilo je kako je završilo. Zar stvarno netko misli da je to sve slučajno?
Nevjernici slave genocid u Srbu, vodi ih mržnja prema Hrvatima koje pobiše u tisućama. I danas oni mrze djecu Ivezića i slave njihovu smrt. Predlagao sam u tekstu
da svi oni koji tamo odu izraziti protest protiv slavljenja genocida da se mole i tako svijetu pokažu razliku između nas i njih. Zar slika ljudi koji su okružili taj sotonistički skup u slavu genocida nad Hrvatima (i koji se na koljenima mole protiv savršeno čistoga zla) ne bi odjeknula u svijetu i svijet bi tako saznao za taj genocidni čin, sotonističke fanove i orgije nasljednika genocida. No poruka nije dospjela do prosvjednika i tv kuće su to prikazale kao napad na jadne male antifašiste koji se samo vesele što su djeca Hrvata u jamama umrla u mukama, ovo zadnje nisu rekli, ali nepobitno baš to slave. Sinovi tame su one koji su došli prosvjedovati protiv najčišćeg mogućeg nacizma i fašizma uozbiljenog u čistom i surovom genocidu nazivali elementima fašizma, zamislite to ludilo i zlo? To sve skupa jest nepravda i nakaznost, a kako bi samo odjeknulo da je policija odnosila ljude koji se samo mole i time prosvjeduju protiv sotonista koji slave genocid nad djecom i civilima, ali ne da Vrag mira nikome. Razlika između dobra i zla mora biti očita svakomu ili je sve uzalud.
Mnogi misle da smo se mi Hrvati oduprli strahovito naoružanoj JNA i četnicima mržnjom, ali to je najveća moguća laž, a svakomu tko se ne slaže predlažem da pogleda video hrvatskih ratnika sa Trpinjske ceste
Tko nađe trun mržnje kod bilo koga od njih svaka mu čast, ali toga nema. Ima šala, zafrkancija, duševnog mira pravednika, prijateljstva i bratske ljubavi, a svatko od njih ni kriv ni dužan i na svome, u svojoj zemlji, može umrijeti od snajpera tamo neke pijandure iz nekog sela u dnu Srbije ili od granate. Čiste i nevine duše zahvaćene najstrašnijim krvoprolićem i mržnjom iako su pale nisu pale kao ljudi, nisu pali u očima Boga, zar nam treba svjetliji primjer ljudskosti i neukaljane žrtve?
“Hrvatima govorit da ne mrze , nakon svega što su s te strane doživjeli , isto je kao i da im kažete , da se predaju , jer s druge strane ista mržnja traje i čeka priliku……”
Mržnju nismo pobijedili mržnjom. Kako bi rekao velečasni Sudac: Lažeš ženo! Lažeš Boga! Lažeš sebe! A uz to što lažeš sebe odvodiš i druge na krivi put, odvodiš nevine i nesabrane duše u mrak i tamu, smrt. Lažeš da je mržnja život. Lažeš da je Isus mržnjom pobijedio smrt. Lažeš da je Bog slabić, kukavica, nepravedan. Lažeš da je gospodar tame i mržnje naš gospodar kojemu se trebamo predati i kojega moramo častiti, lažeš da je njegova zadnja!
Mržnja ne može pobijediti veću mržnju, u susretu dvije mržnje veća odnosi pobjedu, a mi smo bili doslovno šačica dragovoljaca protiv strahovite armije prožete mržnjom, pobijedili smo, ali samo zato što je naša sila bila suprotnost mržnji, mi smo vjerovali i odbili mrziti, tko to može pobijediti?
Mržnju smo pobijedili ljubavlju prema bližnjima, domovini, pravdi, mržnju smo odbacili i zato nam je Bog dao državu i pomogao toliko da je sve skupa ravno čudu.
Hrvatsku je Bog, kao i državu Izrael, iz pepela podigao i sad ćemo ga odbaciti u korist gospodara tame i slaviti mržnju, pa dokle više???
Dugo nisam shvaćao što rade neprijateljske agenture po Hrvatskoj, ali sad jasno vidim, šire zlo i vjerno služe gospodara tame, a gospodar smrti i tame odlično plaća i možeš raditi što hoćeš i koliko hoćeš, zakoni za tebe ne postoje. Ako si osobito revan šireći zlo dobit ćeš i povišicu, poduplat će ti milijune. Samo nastavi širiti neljudsku mržnju prema hrvatskom narodu, izdašnu “platu” ćeš od svog gospodara dobiti, ali postoji i onaj iznad njega i od njega ćeš dobiti, ali plaću, za svoja zlo-djela!
Nisam shvaćao, Bože mi oprosti stvarno nisam shvaćao što rade, no sad znam i odbijam darove mržnje i pozivam sve ljude dobre volje da odbace mržnju i postanu pravi vjernici koji vjeruju da je svjetlo jače od tame i Ljubav od Mržnje.
Pokušati ću i ovako:
Puno puta smo čuli priču da je neko zlo za neko veće ili kasnije dobro, ali nema veće laži od te. Dobro je dobro, zlo je zlo. Svjetlo je svjetlo, tama je tama. Ako smatramo da je svjetlo dobro, a tama zlo, onda nema izuzetaka i ne postoji zlo dobro niti dobro zlo. Ako širimo svjetlo širimo svjetlo, ako širimo tamu i gasimo svjetlo onda širimo tamu i gasimo svjetlo, izgleda jasno i jednostavno, no mnogima nije. Ako i za trun povećaš tamu-mržnju nisi učinio dobro i nemaš pravo tvrditi da si dobar i da radiš dobro, niti imaš pravo tvrditi da se povećavanjem tame-mržnje braniš od mržnje, jer širiš mržnju, probudi se!
Zamislimo da smo mi svjetlo-ljubav, a neprijatelj tama-mržnja, mi pokušavamo održavati svjetlo, neprijatelj pokušava ugasiti naše svjetlo, a među nama neki naši također gase svjetlo i šire tamu-mržnju, jer se tako jače odupiru tami-mržnji, kažu oni. Ali čovječe povećao si tamu i pomogao neprijatelju, a mene napadaš da sam ja neprijatelj jer pokušavam zadržati svjetlo, probudi se prije nego se zauvijek ugasiš, čovječe.
Ako je Bog svjetlo, a Sotona tama?
Ako je Bog dobro, a Sotona zlo?
Ako je Bog ljubav, a Sotona mržnja?
Ako gasiš svjetlo i povećavaš mjeru tame čiji si čovječe? Ako povećavaš mržnju smanjuješ ljubav, jer obadvoje ne stanuju nikad skupa i jedno moraš ubiti da bi drugo imalo mjesta, ako širiš tamu-mržnju, širiš je na račun svjetla, ako druge navodiš da gase svjetlo i da šire tamu što i za koga radiš čovječe? Kako da više objasnim ovo srljanje u tamu?
Svatko za sebe odabire hoće li širiti svjetlo ili tamu, a na dan Božjeg suda morat će objasniti kako je to točno mislio da će živjeti u svjetlu a u sebi je ugasio svjetlo, proširio tamu i još druge navodio da u sebi ugase svjetlo?
Kardinal Stepinac bi nam trebao biti uzor, a nije, bar nije onima koji ne vjeruju u moć ljubavi, u Boga. Naši neprijatelji najviše vole one kojima mogu lako manipulirati i navesti ih na pogreške, na mržnju, a najviše mrze one koji stoje u istini i samo istini i ljubavi, po cijenu života. Istina je konačna i neminovna smrt neprijateljima Hrvatske. Istina je sasvim dovoljna da oslobodimo Hrvatsku i da ostanemo slobodni. Mržnja je kao da napraviš prekrasan kolač i onda ga debelo zaspeš paprom i ljutim papričicama, to više nije jestivo, tako i istina nije jestiva ako je popraćena mržnjom. Istina mora biti lišena svake ideologije i svake mržnje, čista, a onda je osuda sama po sebi, oslobođenje.
Istina je kao čista i bistra voda, pitka, savršena, izvor života, no kap otrova i voda više nije voda i izvor života nego otrov koji ubija, kap mržnje u istini ubija samu istinu i istina više nije temelj budućeg života nego smrti, probudi se čovječe.
Začuđujuće je kako smo čitav rat uglavnom i većina prošli neokrznuti mržnjom, a danas se jedan Milorad Pupovac, kojemu su braća rušili Hrvatsku i bili vojnici na strani onih koji genocidom nad Hrvatima očistiše okupirana područja, žali da ga ni u ratu nisu ljudi na cesti pljuvali, a danas ga bakice na tržnici pljuju, vrijeđaju, što li već. Što siješ to ćeš žeti Milorade, a siješ beskonačnu mržnju, mada bi bilo ljepše da ga ignoriraju, ako se već ljute na njega, a to bi bio i inače bio jedan prekrasan način da se ljude iz tame vrati na svjetlo, ako žele, naravno. Ono: moje oči vide samo svjetlo u čovjeku, oprosti, ne vidim te.
Zašto pišem ovaj tekst? Neki će krivo pomisliti da nas Hrvate smatram problemom, ali ne, ne i ne, apsolutno krivo. U svojim planovima o Velikoj Srbiji veliko zlo i proizvodnja mržnje slijevaju se na hrvatski narod, velika je i obimna operacija izluđivanja hrvatskog naroda. Strahovit je napor i strahovit novac uložen u kampanju blaćenja i ponižavanja hrvatskoga naroda na svim razinama, od proizvodnje ustaša, UZP-a, klerofašista, katolibana, do osporavanja hrvatskog jezika, vjere vjernika, povijesti, ljudskosti, Domovinskog rata, itd. Njihovim kvazi znanstvenicima sve hrvatsko je običan mit, a hrvatski narod nekakav užasni i protuprirodni produkt toga mita, dok je Velika Srbija u formi Jugoslavije, Regiona ili samo Velike Srbije stvarnost koja se ne ostvaruje zbog tog nekog mita o Hrvatima koji uopće ne postoje nego taj mit održavaju, kolokvijalno nazvano – ustaše. Taj nadljudski i neljudski napor donijet će i donio je već plodove – mržnju, koja je sve jača i to ne možemo sporiti, ali to tvorci mita o nepostojećim Hrvatima i žele. Ako nas uvuku u svoj svijet mržnje i mitova doista ćemo se izgubiti i sve izgubiti, zato je potrebno ostati čista uma i na svjetlu, jer oni ne mogu stajati na svjetlu, oni su djeca tame i njima treba tama da bi nas pobijedili, stoga se svi trebamo boriti da svi koliko nas je ostanemo na svjetlu i ne dopustimo da nas odvedu u tamu u kojoj su oni svoj na svome, gospodari.
Dakle, samo beskompromisno nastaviti borbu na strani istine, ne ići u mržnju i tamu i sve će biti u redu, jer Bog voli pravedne i vjerne. Dok god budemo gradili državu Božju, na temeljima ljubavi, bit ćemo jači od naših neprijatelja: tame, mržnje i kaosa.