Kao što je danas Vučić europska uzdanica, tako je početkom devedesetih godina europskom uzdanicom bio i Slobodan Milošević. Njemu je Europa dopustila ognjem i mačem riješiti “jugoslavensku krizu”. Njemu u korist Velika se Britanija založila za embargo na uvoz oružja. Što su pak EU i Velika Britanija spremne na hrvatsku štetu uložiti u projekt “europskoga Vučića” – odnosno “jake Srbije na Balkanu”? Plan Z4? Zajednicu “veća opština”? RSK samostalnu, ili ujedinjenu sa Republikom srpskom?

Kad je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u veljači 2018. naglasila kako je u Zagrebu razgovarala s “europskim Vučićem”, a ne onim Vučićem iz Gline (četnikom) izazvala je salve negodovanja hrvatske zdrave pameti. Treba, međutim, biti pošten i reći kako “europski Vučić” nije njezina autorska izmišljotina, već usvojena domaća zadaća. Ona je ponovila ono što je prethodno skuhano u Velikoj Britaniji, prihvaćeno u Bruxellesu i predano Berlinu da operativno provede u djelo.

Posjet je vani dobio prolaznu ocjenu čim je izgovorena čarobna formula – “europski Vučić”. Politike provođene u Hrvatskoj od godine 2000. upravo su zazivale, da ne kažem, pripremale unutarnji teren za instalaciju projekta “europski Vučić”.


London – Beograd: Novi srpski poredak na Balkanu

U javni europski i svjetski prostor retuširanu sliku četnika na velika je vrata u rujnu 2016. plasirao britanski The Economist pišući Vučiću panegirike. Vučić je prethodno, godine 2015., za savjetnika angažirao bivšega britanskoga premijera Blaira. Godinu dana kasnije, 2016. postao je “europski Vučić”. Dvije godine kasnije, 2018., formulu europskoga vučićevstva prihvatila je i službena Hrvatska. Više se, valjda, nije smjelo otezati s novim srpskim poretkom na Zapadnom Balkanu.

Blairova zadaća bila je dovesti na europsku razinu ciljeve Memoranduma II.: Skinuti sa Srbije odgovornost za počinjene agresije, ušminkati četnike odgovorne za cijelu paletu zločina i od njih napraviti europski “inkluzivan” format, osigurati Srbiji premoć u odnosu na druge države “prostora bivše Jugoslavije”, te približiti Srbiju do pregovaračkih pozicija za članstvo u Europskoj uniji.

Blair je angažiran u doba kad su u Srbiji dva četnika, Tomislav Nikolić (Grobar) i Aleksandar Vučić (Glinski) bili na poziciji predsjednika države i šefa vlade. Oba su iz Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja “transformisana” u Srpsku naprednu stranku. Sve u doba kad Srbija već ima instalirane, etablirane, neupitne i nedodirljive agente raspoređene dijelom u osvojenima, dijelom neosvojenima zapadnim oblastima velike Srbije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.


Europsko sidro stabilnosti i pučanin Vladimira Bakarića

Propagandni članak The Economista ne ostavlja dvojbe, premda ne daje prave argumente za potkrjepu Vučićeva europejstva. Tipična rečenica: “Kao eurofil, bivši ultranacionalist Aleksandar Vučić najveće je iznenađenje Europe“.

Evo i “argumenta”: “Zapadni čelnici smatraju g. Vučića, po riječima Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, ‘sidrom stabilnosti’ u toj regiji“.

Kako se dogodilo da “sidro stabilnosti” regije ne predstavlja nijedan hrvatski političar od svih tih silnih ložača lokomotive Zapadnoga Balkana, posebna je tema za analizu posttuđmanovskih politika. Ljekovito je, međutim, podsjetiti kako je Hrvatska do 2000. bila regionalna sila i jamac mira i stabilnosti na jugoistoku Europe. Danas papiginski ponavlja tuđe fraze bez pokrića, kao što je i ova o “europskom Vučiću”.

Hrvatska je zapravo pozvala u posjet europski certificiranoga četnika. Ali, to nije sve! Pozvala je i europskoga pučanina. Dok je još Vučić bio šef srbijanske vlade, Srpska napredna stranka krajem studenoga 2016. postala je pridruženom članicom Europske pučke stranke. Vučić je nedvojbeno europski projekt. Prigodom glasovanja o primitku, HDZ je bila hrabro suzdržana. Otprilike kao Bakarićev SKH na kongresima Titova SKJ.


Vučić je Milošević prilagođen izmijenjenim okolnostima

Kao što je danas Vučić europska uzdanica, tako je početkom devedesetih godina europskom uzdanicom bio i Slobodan Milošević. Njemu je Europa dopustila ognjem i mačem riješiti “jugoslavensku krizu”. Njemu u korist Velika se Britanija založila za embargo na uvoz oružja. Što su pak EU i Velika Britanija spremne na hrvatsku štetu uložiti u projekt “europskoga Vučića” – odnosno “jake Srbije na Balkanu”? Plan Z4? Zajednicu “veća opština”? RSK samostalnu, ili ujedinjenu sa Republikom srpskom?

Kao što je danas Vučić europska uzdanica, tako je početkom devedesetih godina europskom uzdanicom bio i Slobodan Milošević. Njemu je Europa dopustila ognjem i mačem riješiti “jugoslavensku krizu”. Njemu u korist Velika se Britanija založila za embargo na uvoz oružja. Što su pak EU i Velika Britanija spremne na hrvatsku štetu uložiti u projekt “europskoga Vučića” – odnosno “jake Srbije na Balkanu”? Plan Z4? Zajednicu “veća opština”? RSK samostalnu, ili ujedinjenu sa Republikom srpskom?

Beograd s distance, zabavljajući se upravlja svojom pozicijom između EU i Rusije. A Hrvatska? Bi li službena, za razliku od hrvatske Hrvatske pristala dati Srbiji državu u vlastitoj državi, kako bi Beograd postao članicom EU i lakše prebolio Kosovo, a Unija “otela” Srbiju iz ruskoga zagrljaja? Ako već pokorno slijedi britansko-bruxellesku podvala s “europskim Vučićem”, onda treba biti svjesna aksioma britanske trajne politike – Jaka Srbija jamac je stabilnosti na Balkanu, “the end” i “amin”. Što je sve uključeno u paket “jake Srbije” pokazale su i monarhistička i komunistička Jugoslavija. Samo unutar raznih jugoslavija Srbija je bila jaka. I to onoliko koliko su druge republike bile slabe.

Jaka Srbija na Balkanu uključuje i njezin patronat nad Hrvatskom. Otud dolazi i Vučićeva poruka poslana tijekom posjeta Hrvatskoj o tome da bez ikakve sumnje na lancu drži Pupovca. A poznato je pak kako Pupovac na kratkom lancu drži inkluzivnu Plenkovićevu vladu. Otud, iz novoga srpskoga poretka na Balkanu dolazi i poruka s tri predana dosjea ubijenih Hrvata u Srbiji, za koje je Hrvatska već imala podatke.

Tom porukom, usklađenom ne s europejstvom, već s četničkim bezdušjem, dokraja je srozan jedini (truli) argument, ali i autoritet hrvatske predsjednice o opravdanosti poziva, kasnije smo saznali – “europskome Vučiću” – zapravo prilagođenom Miloševiću. Kazala je, naime, da će poziv smatrati opravdanim ako tijekom posjeta Vučić otkrije ijedan podatak o nestalima osobama u Srbiji. Nije otkrio nijedan, ali je ostao “europski Vučić”. Europski Vučić nova je dogma strategije za Zapadni Balkan. Ložači zapadnobalkanske lokomotive ne smiju je dovoditi u pitanje. Oni je moraju sprovesti, koliko koštalo da koštalo. A košta i više negoli se na prvi pogled čini.


Agresija na zdravu pamet: Duša i mozak Beograda s nestašicom jaja

Tijekom dvodnevne parade po Hrvatskoj, začinjene neviđenim srpsko balkanskim populizmom, “europski Vučić” Londona, Bruxellesa i Berlina, predstavio se kao običan srbijanski četnik s europskim certifikatom. Hrvatsku doživljava kao trajni plijen velikosrpskih “magnovenja”. Pokazalo se pritom, kako Hrvatska nema izgrađenu vlastitu politiku prema Srbiji utemeljenu na nacionalnim interesima i međunarodnome pravu. Provodeći tuđu nameću nam agresiju na zdravu pamet o tome da su četnici zapravo europejci, a Hrvati njihova odskočna daska.

Kad netko “s prostora bivše Jugoslavije” stekne certifikat europejca, onda može raditi što god hoće. Ili ne će. Ali, samo u okviru “prostora bivše Jugoslavije” južno od Sutle. Već u Sloveniji politički domet “europskoga Vučića” ne vrijedi ni pišljivoga boba. Kamoli u Mađarskoj, Bugarskoj… Eurovučićevština (ili euročetništvo, kako kome odgovara) ima ograničeni i strogo definirani prostor, ključno je koncentriran na hrvatsku državu.

Nedostatak vlastite politike s uključenim nacionalnim interesima i nacionalnom sigurnošću, posljedica je trećejanuarskoga raskida strateškoga partnerstva Hrvatske sa SAD-om i strateškoga priklanjanja Londonu izvedenoga istodobno s Račanovim unutarnjim revanšizmom. Stvar se još (sve teže kako vrijeme odmiče) može spasiti, prije negoli dođe i do formalne dezintegracije Republike Hrvatske prema načelima “jake Srbije”. No, za uspravan hod, među ostalim, treba imati mozak i jaja. Mozak naših demokratskih legitimiteta kontaminiran je projugoslavenskim populizmom najniže vrste (zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti), dok je peradarstvo s proizvodnjom jaja isti taj mozak programirano stjerao u propast. Zato i nemamo hrvatskih političara i stranka od formata.

“Europski Vučić”, što se hrvatske Hrvatske tiče, moderna je inačica logike jugoslavenskoga radikala Vladimira Čerine – Zagrebu treba silom nametnuti dušu i mozak Beograda. Upravo to znači Hrvatima danas nametati “europskoga Vučića”. Domaće ložače “jake Srbije na Balkanu” ne opravdava činjenica što se iza četnika kese London i Bruxelles, pa i “europska obitelj pučana” i do jučer za Srbiju “fašistička Nemačka”.

Otvoreno je pitanje prvoga reda iza koga će stati SAD. Teško je očekivati da će stati uz bok nekoga s tuđim mozgom i dušom, bez vlastitih jaja.

Komentari