Ne vjerujem da će tako skoro Mesić biti pozvan na ikoji informativni razgovor ili ne daj Bože pred istražne organe da odgovara za svoje brojne, svima lako provjerljive postupke i devizne transakcije. Njega, cijeli (podmazani) sustav spremno, upravo nagonski refleksno, štiti. Iz istoga razloga ne ćemo tako skoro doživjeti ni da se opće raširena korupcija barem prepolovi i smanji. Jer (njihov) bi sustav tada pao a demografski bi pozitivni podaci stali pomalo rasti. A to nimalo nije u skladu s ciljevima hibridnog ratovanja niti interesima oformljenja trajnog kaosa kojeg projektira, proizvodi i nasađuje – Udba.

Zaista je mnogo članaka napisano, a u mnogo televizijskih emisija opisana je i dokumentima potkrijepljena te čak i u poznatoj knjizi prof. dr Miroslava Tuđmana „Krivokletnik“ detaljno oslikana odgovornost Stjepana Mesića za otvaranje i slobodno prekopavanje predsjednikove državne i ratne (!) pismohrane. Sramna je to odgovornost za sva svjedočenja u Haagu kojima su terećeni hrvatski generali i hrvatske haške žrtve od Blaškića i Gotovine do Markača i Norca do Kordića i Praljka, sve do famozne BH šestorke. U nekoj suvisloj državi, bilo bi sukusno logično i pravedno da se nakon prvog članka ili prve takve emisije otvori istraga i provjeri sve te inkriminirajuće dokumente s kojima se izašlo, izlazi i očito još će se dugo izlaziti, u javnost.

Sudeći po otvaranjima beogradskih pismohrana koje marljivo i hrabro, uporno pretražuje Roman Leljak, dokumenata će biti još. I o suradnji s udbom i o kriminalnim radnjama i o notornom haškome svjedočenju. Bilo bi dakle prirodno i razumljivo, ako poznati slučaj našičke cementare biva istrgan iz novina u NSK (a jest nestao) te koje su svojevremeno iscrpno donijele članak o Mesićevoj umješanosti, da se potraži izvornik tih novina ili barem kontaktira kolumnist koji je i te kako poznat, a koji je svojevremeno pisao o tim istim, a značajnim kriminalnim radnjama. Zataškavanju, jel’da treba napokon stati na kraj u tzv. pravnoj državi Hrvatskoj. In spe… ili… jednog lijepog sunčanoga dana.

Samo na Youtube kanalu, postoji više desetaka filmova s Mesićem i o Mesiću. Od primanja obilatog australskog čeka hrvatskih iseljenika za koji sam Mesić kaže da se „zagubio i nestao u onom muvingu“ (a unovčenje kojeg je valjda sasvim ne ustanovljivi isto takav onaj muving) do tvrdnje kako su Hrvati dva puta pobijedili: 1941. desetoga travnja te 1995. u kolovozu. Tu su zatim i brojne opće poznate laži o podjeli Bosne i o navodnom razilaženju s predsjednikom Tuđmanom zbog njegove navodne politike i velikoga sna – Banovine Hrvatske. Brojne nenavodne Mesićeve laži već su pale, a jedna od posljednjih je ova o Bosni. O tome je potanko u svojoj sjajnoj, elokventnoj i retoričnoj obrani u Haagu govorio i hrvatski general, junak, legenda i tragično nam oduzet, dragocjen erudit Slobodan Praljak. Otvoreno je prozvao Mesića zbog njegovih lažnih iskaza. Međutim, istražnih radnji u RH (još) nema, provjere dostupnih podataka nema, pa čak ni onda kada je riječ o video materijalu koji Stjepan Mesić, baš i da hoće, ne može i jednostavno nije u stanju, demantirati. Toliko ih je da ih ne može dati niti zabraniti, mada nisu Reuters.


Seosko-kafanski vicmaher

Njegova ustaška pjevanja pa partizanski govori u Jasenovcu salata su i blasfemija i kontradiktornost par excellence. Čak i za Josipovićevu optužbu u inozemstvu o hrvatskoj ustaškoj guji. Žalim sve jasenovačke žrtve, ali i ovovremene Židove koji takve ‘govore istine’ marno piju. Pozdravite molim, sve vaše ubijene… nekad i opetovano, takvim govorima, danas! Jer neviđeno je to u Hrvatskoj. Pa ipak, netko ili nešto ga nemoralno štiti, a to je slabo vidljiva sila za koju danas brojni ljudi tvrde da još uvijek vlada cjelokupnom Hrvatskom. Udba. Sjetimo se samo kako je okončan spor protiv Manolića – zastarom, protiv Boljkovca – oslobađanjem… Mesić je čak optuženog Boljkovca posjećivao u domu, štitio ga kao predsjednik RH. A s Manolićem je osnivao i (gadno propalu) političku stranku… Ukratko, velikan je to hrvatske misli i politike. Sumnjivim izborima dva puta biran, tj. biran i tj. izabran. Poznati seosko-kafanski vicmaher, niže rangiran javni i udbo-inteligent, kažu, suradnik.

Zgodno je to kako je Mesić zatim, kao predsjednik, iskazivao svoju inferiornu, a golemu mržnju spram prvog hrvatskog predsjednika. Čak je zdušno i redovito odbijao državnički odlazak na grob hrvatskome velikanu zbog osobne osionosti iz dna svoje komunističke duše. Mrzio je i prezirao čovjeka koji ga je politički stvorio, ali ga je sasvim po zasluzi, kad je shvatio da je i hrvatski i politički svekoliko potkapacitiran i štetan i razriješio (naravno) svih političkih dužnosti. On to kao prava sitna duša, Predsjedniku nikada nije oprostio, a niti je mogao oprostiti. To je bilo (i ostalo) jače od njega. Te su ljudske i pijetetne relacije Mesiću sasvim nedohvatne.

Posebno je zgodno kako mentalni Mesić opravdava svoj poznati onodobni zahtjev da se hrvatske proljećare kazneno goni. On se više puta branio, kako je on time htio zaštititi nacionalne sudionike od svekolikog političkog progona. Pa im je namijenio, pa se istinski zalagao za njihov krivični progon! Zaštitnički. Sada doduše isplivavaju neki tamo jel’te udbini dokumenti i o tome kako je i koliko denuncirao Šeksa, Tuđmana, Veselicu, Budišu… sve hrvatske ljude redom. Dao mu je ruku dragovoljni sudski svjedok protiv osobnih kolega i medijska savjetnica opće prakse – žarna Puhovski. I nikome ništa… u zemlji čudnovatih kljunaša, u zemlji pravnoj, hrvatskoj…

Kako je moguće da Udba, koja je sudjelovala u stvaranju hrvatske države, dođe u poziciju da preuzme svu vlast u njoj i postane vlast iz sjene, ali i prije svega ona koja je jača i važnija od sve formalne hrvatske vlasti? Moramo znati, Udbi je danas mnogo lakše nego nekada. U socijalizmu, imala je ogroman aparat vojne, policijske, sudske i doušničke mreže. Međurepubličke. Imala je ONO i DSZ, TIPS, imala je Tita i titiće, podobnike i privilegirane u svakoj kući, na svakom radnom mjestu, u svakom i najmanjem selu. Bilo je to društvo radosnih cinkaroša, a u slobodno vrijeme i inače – smo svi bili ravnopravni… kao u Orwella. Dakako, bio je to ogroman i vrlo skup aparat koji smo svi mi, s očeva na sinove, i te kako teško plaćali. Velik dio tog aparata u hrvatskoj još je aktivan, čak još aktivniji danas nego prije, mada je nešto manje širok i manje premrežen. Podmlađen je. No, zato su udbaši svugdje gdje je novac, upravljaju velikim tvrtkama koje su kroz privatizaciju opljačkali i domogli se pravog carstva svih svojih očeva. To je njima njihova borba dala… Utoliko je Udba danas u hrvatskoj bogatija nego ikada. U političkom životu, ona je u svim političkim strankama, a brojne je i sama osnivala. Čak i bez maršala.


Udbi je danas lakše nego ikada

Udbi je danas lakše nego ikada, infiltrirana je i upućena u sve financijske i druge političke tokove te s manjim i jeftinijim aparatom postiže više od svih onih svojih prethodnih viših ciljeva. Odjednom. Dokapitalizirala se. S nama i našim prihodima. Oni se danas (prije od nas) nazivaju velikim Hrvatima. To nije tako samo zato što je ona u svim političkim strankama, u svim državnim i privatnim institucijama, to je zato tako i zbog prodanih medija. Udbi više ne treba ni ideologija čak ni liberalizam, a ni kao uređenje kapitalizam, oni rade što hoće i kako hoće. Mediji su danas u hrvatskoj mahom jugoslavenski i svakako protuhrvatski, a tek poneki, namjerno ostavljeni, tobožnji su narodni ventil. Za naivne, ures su demokracije. Mediji danas, s ove jugo-strane, također donose razgovore i stavove pojedinaca koje Udba rado prati.

Nekoliko hrvatskih tiskanih medija i portala i tv postaja a koji dišu hrvatski, savršen su i besplatan materijal za Udbu. Nekad je ona morala i te kako stegnuti doušničku mrežu oko pojedinca, prisluškivati mu telefon, pratiti ga na radnom mjestu i u zgradi stanovanja, partijski ga ganjati ako je bio članom, pakirati svekolike nevolje ljudima uz odane sluge i divljačne partijske komesare, a danas je kud i kamo korisnije jednostavno pratiti što se samo govori u jednoj tv emisiji ili što se piše u dva tjednika ili na tri-četiri slobodna među-mrežna portala. Tko govori i tko piše, imenom i prezimenom. Udba zato ima kud i kamo lakši posao i više štofa da pakira svakome svašta, već po potrebi, da ga ocrni kroz medije ako ga samo želi diskvalificirati ili da ga mrcvari ispitivanjima za koje materijala imaju na pretek. Samo treba činjenice potpuno izokrenuti. I eto nas u Jugoslaviji. Opet.

Udbi su danas time daleko dostupniji brojni alati kako zaštititi svoje ljude, a odstraniti sve te sumnjive i nepoželjne. Kako se uvući u bogate financijske tokove, a iste ne tek izolirati već upravo balzamirati, ograditi, sačuvati sve samo i jedino za sebe i sve svoje. Za vrijeme Titove Jugoslavije oficiri i njihove obitelji imale su privilegije na svakome koraku: kad su bile opake nestašice, oni su se opskrbljivali u specijalnim magazinima, imali su prednost u zapošljavanju sve do odabira tko će dobiti mjesto za svoju djecu u vrtićima, dodjeljivalo im se stanove šakom i kapom (ne smeta ako su židovski), važniji igrači primali su istovremene plaće u više poduzeća (ne smeta ako u njima uopće nisu radili – svejedno – bili su svaki mjesec – desetljećima, na njihovom platnom popisu), imali su posebne auto servise, plaćali su ništa ili minimalno a dijelove su im ugrađivali u automobile po golim tvorničkim cijenama. Za to vrijeme narod, tzv. slavljenička, opjevana i ovjenčana te tobože vladajuća radnička klasa grcala je u potpunoj bijedi i alkoholnom splinu neimaštine. Ali oni su zato “vladali”, bili su samoupravljači i bili su ostvareni… na margini opće deproprijacije. I židovske vile pripadale su koljačima. Zato cijeli taj društveni korov i stajnjak i dan danas trenutno eksplodira i poludi kad netko samo spomene elementarno nužnu lustraciju (“Za nju je kasno”) ili samo golo otvaranje pismohrana i dosjea (“Čemu podjele? Okrenimo se budućnosti”). Istina dakle, drugove jako, jako smeta. Do boli. Inače su žučno pravdoljubivi i rado odano revni za svaki ratni zločin posebice, pogotovu ako nije njihov. Zato skaču na stražnje noge, zato imaju hrpu bogatih nevladinih udruga koje vlast u hrvatskoj iz našeg džepa plaća. A oni su nevladini…podizvođači.


Udbin bokobran i glasan štit

Bogato financirane udruge za nadzor civilnoga društva nisu ništa drugo nego udbin bokobran i glasan štit. Udbi je time danas mnogo lakše, svojim je podizvođačima ostavila borbu u javnome prostoru a iz hrvatskih medija udba besplatno saznaje sve o čemu razmišljaju i što predlažu slobodni hrvatski ljudi. Ona se, za to vrijeme, prvenstveno bavi lovom: gdje se (još) može ugristi i opljačkati Hhrvatsku, gdje udaljiti hrvatske ljude od istine, od fondova, od ujedinjenja, od stvaranja jačih organizacija, od bilo kakvog značajnijeg djelovanja u društvu ili od svake potencijalne veće novčane transakcije koja bi mogla “poremetiti” financijsku, političku ili stvarnu udbinu “ravnotežu” u društvu.

Ukratko, kako raskoliti i dugoročno dijeliti hrvatsko nacionalno biće… Iz hrvatskih medija udba saznaje i dnevno određuje i teme i naređenja za sve svoje odane podizvođače.

Kako prepoznati te jeftine udbine podizvođače? Oni su uvijek protiv temeljnih hrvatskih interesa: protiv kritike kurikuluma, protiv obitelji i Crkve, protiv nabavke novih zrakoplova, protiv hrvatskoga jezika i Vijeća za jezik, protiv bivšeg ministra Hasanbegovića i njegove politike čistih karata i protiv provjere financiranja nevladinih podizvođača, protiv hrvatskih branitelja, protiv predsjednice RH, protiv su Višegradske skupine, protiv otvaranja arhiva i dosjea a prekogranično im smrdi čak i Viktor Orban. Istovremeno, Hrvati u BiH nisu neravnopravni, veliko-bošnjake ne treba pritisnuti, Armija BiH nema zločinaca i zločina, neka svi oni rade što rade na zatiranju svakog hrvatskog imena i svake naše obitelji. Nevladini su marljivi i bogato financirani podizvođači. Hrvatska vlast ne ispravlja nepravdu i sramotu spram hrvatskoga jezika i vodećih jezikoslovaca jednako kako je ‘spavala’ i po pitanju Haaga. Ne postupa po pitanju zabrane komunističkih zločinačkih simbola a HAZU – komisija radi li radi. A kad će – još se ne zna. Vlade su se javljale niskozemskoj tri puta s istim ‘prijateljstvom’, dobro znajući da će to biti uzaludno ali ništa više. Za to je vrijeme, središnja i tvrdokorna Udba imala svog svojeg pametnijega posla. Još iz vremena Zrinskih – tako padaju najbolje hrvatske glave.

Jedan je udbaš, još davnih godina, otvoreno rekao: “Mi moramo znati za svakog poimence tko na računu ima najmanje 20.000 maraka“. Sve ostalo Udba će detaljno proučiti iz malobrojnih i tek toliko i ovlaš financiranih hrvatskih medija. Medija koje su namjerno pripustili javnosti samo zato da čuju tko sve, koliko i o čemu. Ne će Udba sada postupati protiv svojih, ma kakve im mi argumente osvijetlili i podastrli, nego će raditi na tome da potopi hrvatske ljude. One izvan svoje mreže, izvan pomno građene hijerarhije. Da ih udalji s poprišta kao s burze posljednjih hrvatskih bogatstava. Ako ne ide drugačije, onda sramoćenjem i pakiranjem. Danas tome divno služi i sva ta histerija oko holivudskih silovanja i staro našeobiteljsko nasilje i pomodno razglašen pojam obiteljskog nasilnika. Dakako, jedino i uvijek i samo muškaraca, žena (ono kao) u tome i nema… unatoč tolikim ubojstvima muževa. Ozloglasiti nekoga kroz medije nikada nije bilo lakše sklapanjem u jedinstveni amalgam odabranih istina, poluistina i teških laži, pa dok se pojedinac od njih opere (ako ikada) proći će desetljeće. Za to vrijeme, za sve to vrijeme, Udba će mirno carevati.

Uvijek se sjetim dragoga Boljkovca, predragog… U jednoj su mu tv-emisiji svojevremeno kadili preko svake mjere pa se na kraju iste drug stari oznaš raskalašio, otvorio i kazao svoju punu istinu i sav svoj životni moto: “Nije naš zadatak bio da mi polemiziramo s događajima, niti da ih osuđujemo ili branimo, naš je primarni zadatak bio da izmislimo i plasiramo, stvorimo takve događaje kakvi upravo nama odgovaraju. Koji će izazvati nama željene reakcije, ovakve ili onakve.” To je (još uvijek) i dan današnji moto i letalni recept protuhrvatskih medija: proizvodnja događaja – laži, laži i kleveći a dok se meta očisti – teku godine. Sjetimo se samo kako su bili oklevetali Vicu Vukojevića za navodno a opako silovanje muslimanke i koliko se godina vukla ta prijesna medijska laž… (od 2007.).


Lijek

Zato ne vjerujem da će tako skoro Mesić biti pozvan na ikoji informativni razgovor ili ne daj Bože pred istražne organe da odgovara za svoje brojne, svima lako provjerljive postupke i devizne transakcije. Njega, cijeli (podmazani) sustav spremno, upravo nagonski refleksno, štiti. Iz istoga razloga ne ćemo tako skoro doživjeti ni da se opće raširena korupcija barem prepolovi i smanji. Jer (njihov) bi sustav tada pao a demografski bi pozitivni podaci stali pomalo rasti. A to nimalo nije u skladu s ciljevima hibridnog ratovanja niti interesima oformljenja trajnog kaosa kojeg projektira, proizvodi i nasađuje – Udba. Rado surađuje i s kraljicom majkom (u Savudrijskoj vali pa i šire)… primjerice.

Kao lijek, zato trebamo knjige cijenjene i sjajno informirane auktorice Višnje Starešine i sve njezine naslove redom: od “U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“, preko “EU u 100 koraka“, do “Croatian generals are not guity“, preko “Haški sud – ‘Zajednički zločinački pothvat’: Haaška formula” do “Vježbe u laboratoriju Balkan” te do najnovije i ovogodišnje “Hrvati pod KOS-ovim krilom – završni račun Haaškog suda“. Tu je sve rečeno, i na objektivan i na informativan hrvatski i na briljantan način.

Nažalost, tu suštinu još nisu ni primijetili niti shvatili ni premijer a bome niti hrvatska predsjednica. Oni ili njihovi uredi (još) ne razumiju što je to hrvatski realna i dobrohotna kritika utemeljena na objektivnosti te kao takva argumentirana, pismena i javna podrška svugdje tamo gdje je moguća i logična (ali nije posvudašnja i nije nekritična), a koju hrvatski domoljubi ispisuju (i to samo ako uzmemo na HKV-u) na upravo (svako)dnevnoj razini. “Pa neka im Bog pomogao“, kazao bi moj prijatelj, trudbenik da ne kažem i suborac – Marko Ljubić, s pozivanjem jednog odioznog i sasvim notornog Drage Pilsela u sve njihove dvore.

S kim si – takav si. U slast im!

Javor Novak

Svim dragim čitateljicama, čitateljima, članicama i članovima HKV-a želim Sretan i blagoslovljen Božić, uz puno zdravlja i veselja te uz bolju i uspješnu hrvatsku 2018. godinu!

Izvor: hkv.hr
Foto: Judas Isakriot

Komentari