Lustracija, u političkom smislu, Hrvatskoj uopće više ne treba. Ionako je provedena, provodi se i provodit će se. Sve se zna, sve je jasno, a zapravo, znalo se i prije, oduvijek. Baš sve. Ono što se, međutim, trenutno u političkoj Hrvatskoj događa jest perverzija pod egidom – uglavnom medijskih – tobožnjih lustracijskih intencija i pokušaja, pri čemu je najuočljivije to da hrvatsko (političko) društvo jednostavno ne razumije ni smisao niti nužne posljedice jednoga takvoga zamišljenoga procesa, niti ga želi konkretizirati, a ni provesti u praxis. Čini se da je to pritom smišljeno i namjerno.
Što bi uopće lustracija, posebno u aktualnoj Hrvatskoj, trebala biti?
Na hrvatskoj Wikipediji piše ovako: – “Lustracija (lat. lustratio – rasvjetljivanje) je provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima (članovi nacionalsocijalisticke i komunističkih partija te službenici i doušnici njihovih tajnih službi). Provodi se u nekim državama Europe počevši od pada realsocijalističkih režima kao dio opće dekomunizacije društva, a ranije je provedena i pri denacifikaciji poratne Njemačke.
Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših socijalističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.
Izvorno je lustracija pojam iz starorimske religije koji je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savijesti (SIC!) i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, babinja, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u koje posvećeno mjesto.
Negdašnja komunistička nomenklatura etablirala se od gospodarstva preko medija do politike uspješnije u Hrvatskoj nego u bilo kojoj drugoj europskoj postkomunističkoj zemlji, izuzevši Bjelorusiju. U Hrvatskoj još nije donesen pravni okvir ili zakon o lustraciji. Svrha bi bila sprječavanje (SIC!) bivših nositelja visokih dužnosti u komunističkoj partiji, te UDBI ili KOS-u da i danas budu nositelji vlasti, imaju visoka politička mjesta u državi ili rade kao urednici ili novinari, primjerice u žutom tisku (SIC! MB).
U drugim zemljama bivšeg istočnoga bloka, kao što su Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska, Makedonija i Albanija, ovaj pojam opisuje provjeru državnih službenika i drugih osoba javnog života na temelju bivših tajnih arhiva na moguću suradnju s komunističkim tajnim službama i sigurnosti.
Njemačka je provela jedan od najtransparentnijih procesa lustracije, a pod pritiskom disidenata iz bivše DDR prva je od svih država građanima otvorila tajne arhive. Lustracija je provedena u skladu s općim normama definiranim u Sporazumu o ujedinjenju. Održan je velik broj javnih suđenja (SIC!) i osobe koje su nekad radile u tajnoj službi bivše DDR (Stasi) morale su napustiti svoje položaje. Osim zaposlenika na državnoj i saveznoj razini, lustrirani su čak i “obični“ zaposlenici na nižim razinama; njih se u pravilu osuđivalo na dvije godine zatvora nakon čega su bili automatski (SIC!) amnestirani. Posebno rigorozne provjere provedene su u sektorima javnih službi gdje se tražila visoka etičnost i moralna ispravnost (sveučilišta, škole, sudovi) pa je, primjerice, samo u pokrajini Saksoniji oko 1000 profesora ostalo bez posla. Lustracijski zakon ima i Srbija. Češka je objavila (SIC!) i popis od gotovo tisuću bivših špijuna komunističkog režima. Makedonski lustratori (SIC!) provjeravaju i tajkune koji su se obogatili u privatizaciji devedesetih. Nastoji se utvrditi jesu li došli do kapitala poduzetništvom ili zahvaljujući tome što su kao suradnici službe bili dio strukture.
Ako se za nekoga utvrdi da je surađivao i da se okoristio tom suradnjom, oduzet će mu se javne funkcije. U prvom redu se radi o načinu da se takve ljude javno moralno prokaže kao osobu koja nije dostojna djelovanja u javnosti. Uglavno je moralna i vrijednosna osuda.
Tim osobama se ne brani raditi bilo koje poslove, samo da ne mogu više obnašati nijednu javnu dužnost“.
Paradigmatski, “to” bi, znači, trebala biti lustracija: “to” što kaže taj “enciklopedjiski” tekstić koji evidentno nije ništa drugo nego – unošenje protulustracijske zabune. Još uza mnoštvo gramatičko-pravopisnih nelogičnosti, i uz misao da postoje ljudi koji tome vjeruju, koji to uzimaju zdravo za gotovo.
Jer, tko su tvorci natuknice “lustracija” na Wikipediji? Jesu li oni podložni “lustraciji”?
Ne zna se, ali za svaki slučaj, evo njihovih istinskih, pravih, životnih “imena”: MaGa, Black Arrow, Ivica Vlahović, Man Usk, Croq, Chvrka, Addbot i Fhms.
Nastavit će se, tj. ONI će nastaviti.
Za NAS ne znam, mi još “razmišljamo”:
bit će uskoro oko milenij i pol
kako duboko razmišljamo o lustraciji.