Krivoznanstveni skup na Filozofskom fakultetu u Rijeci?

U Povelji je napisano da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim lažljivcima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseljiti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. Ipak, Ljubinka Toševa-Karpowitz govori da su ti ljudi doseljenici s Peloponeza, što potvrđuje da su to zapravo Grci-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa u tom djelu Povelje i jesu li se oni složili s tim da se Grke proglasi Srbima.

Evo kako poznati zaljubljenici u istinu iz Novosti o tom događaju (na srbijanskom jeziku) izvještavaju: “Srbi su se u ove krajeve doselili 1717., … a stavljeni su pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve.“(1)

Održan je znanstveni skup o kojem je Filozofski fakultet u Rijeci objavio i knjigu koja sadrži sažetke znanstvenih radova sudionika: “Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod naslovom: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU; Povodom 300. godišnjice povlastica cara i kralja Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.)“(2)

Po srpsko-jugoslavenskoj šabloni, koja još uvjek vrijedi u RH “svi su pravoslavci Srbi” i “SPC je u Hrvatskoj oduvijek” pa i takozvani znanstveni skup pokušava to dokazati na jedan primitivni način.

Objavljen je povijesni document (preslik rukopisnog prepisa) iz 1717. – Povelja austrijskog cara Karla VI, koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Pored teksta na latinskom jeziku objavljen je prijevod na hrvatskom, kojeg se nitko nije usudio podpisati. Razlog je vrlo jednostavan – prijevod nije točan. To je preblago rečeno, jer taj prijevod je zapravo samostalni članak, koji pokušava dokazati da su tada u Rijeku došli neki Srbi iz neke srpske crkve pa austrijski car Karlo VI daje povlasticu nekoj srpskoj crkvi.

Činjenice su:

1. Austrijski car Karlo VI je istodobno i hrvatski kralj Karlo III. Dakle riječ je o hrvatskoj povijesti.
2. Tekst govori o doseljenicima, koji su nazivani Grcima i pripadnici su istočno-pravoslavne crkve. O kojoj crkvi je riječ zapravo nije izravno rečeno, a zna se da je u Turskom carstvu samo na Balkanskom poluotoku bilo više pravoslavnih crkava: Carigradska patrijarhija, (Ohridska) Arhiepiskopija Prve Justinijane i cjele Bugarske, Pećka patrijarhija ugarskih zemalja. Niti jedna od njih nije “srpska”. Zaključak je da se ne mogu doseliti ljudi koji su članovi nepostojeće “srpske” crkve.
3. Povelja dalje govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Sriemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (3). Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707. (4) što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija.
4. Nakon 1918. u Kraljevini SHS stvorena je Autokefalna ujedinjena Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku o pridruživanju toj crkvi. Hrvatski grad Sriemski Karlovci postaje dio Srbije tek 1946. kad ga hrvatski komunisti na čelu s Titom otimaju Hrvatskoj i daruju bratskoj Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila “srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema (5), a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.
5. U Povelji je napisano da doseljenici-pravoslavci dolaze brodovima. Srpskim lažljivcima nije bitno da se ne mogu Srbi iz tada nepostojeće Srbije doseljiti u Rijeku brodovima jer Srbija nije nikad imala izlaz na bilo koje more. Ipak, Ljubinka Toševa-Karpowitz govori da su ti ljudi doseljenici s Peloponeza, što potvrđuje da su to zapravo Grci-pravoslavci, koji prirodnim tijekom života preuzimaju hrvatski jezik za svoj majčinski i tako postaju hrvofoni. Knjiga ne objavljuje kakvo je mišljenje dvojice grčkih sudionika Mihaila Tritosa i Vaiosa Kiritsisa u tom djelu Povelje i jesu li se oni složili s tim da se Grke proglasi Srbima.
6. Talijan Marco Dogo iz Sveučilišta u Trstu govori o gradnji pravoslavne crkve u Trstu za vrijeme Marije Terezije kada u Austrijskom carstvu Srba nije bilo. Nije bilo niti SPC. Nije jasno zašto je sad ta lijepa i veličanstvena crkva u vlasništvu baš SPC ali baš to daje objašnjene zašto se povijest mora krivotvoriti u korist SPC.
7. Povelja kralja Karla VI (III) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar, koji je tada na snazi već više od 120 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.
8. Cilj tzv. znanstvenog skupa je zapravo širenje “slavne” srpske povijesti o kojoj srbijanski akademik Dobrica Ćosić tvrdi da je maštovito izmišljena (“Deobe” 1965). Žalosno je da hrvatska država financira takav paraznanstveni skup i širenje primitivnih srbijanskih laži, koje prenosi i članak u Novostima, kojeg opet financira hrvatska država.

Znao je akademik Ćosić da su jugoslavenski komunisti nadmašili svoje velikosrpske učitelje u izmišljanju povijesti pa je tridesetak godina kasnije napisao u knjizi Promene (Novi Sad, 1992) o postjugoslaveskim vremenima: “Buduća revolucija na ovoj zemlji u kojoj su vladali komunisti, staljinisti i titovci treba da bude: paljenje papira! Paljenje svih knjiga, svih tekstova i novina napisanih od komunista i pod njihovom vlašću. Paljenje svih ‘revolucionarnih’ štampanih tekstova od Prvog svetskog rata pa nadalje… i ne trovati decu ‘nacionalnom istorijom’.“(6) Dakle Republika Hrvatska ne samo da daruje dio vlastite povijesti stranoj državi nego i plaća za širenje njene izmišljene “nacionalne istorije”.

Izgleda da postjugoslavenska vremena o kojima govori akademik Ćosić u Hrvatskoj još uvjek nisu došla.

HRVATSKI ARHIEPISKOP † ALEKSANDAR

Izvori:

1. http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:665074-Tri-veka-pravoslavlja-usred-Rijeke-i-Istre

2. http://www.ffzg.unizg.hr/wp-content/uploads/2017/10/Pravoslavlje-u-Rijeci-i-na-sjevernom-Jadranu.pdf

3. Grujić, Radoslav (1931a). “Pećki patrijarsi i karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.)

4. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

5. Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33

6. http://www.republika.co.rs/496-497/20.html

Foto: Pravoslavna crkva Sv. Nikole, Rijeka