Mala čela smišljaju velika načela

0
372

Tabu teme hrvatskih “”istoričara” i druge zavrzlame oko resurekcije antifašizma. Ako nema fašizma, izmisli antifašizam pa će se već nešto pronaći što bi se moglo prikazati kao njegova antiteza.

Milan Nedić Hitleru u svibnju 1942. – Serbien ist judenfrei!

Listajući ovih prohladnih dana hrvatski ljevičarski tisak, dobivam dojam da je RH zemlja proleterska. Tamo nekih 20% ognjištara, ustašoida i zatucanih vjerskih fanatika uzaludno muti vodu zbunjujući naš narod i narodnosti. Gledam šarmantnu Milanku Opačić u crvenoj majici sa 4 C na junačkim grudima. Samo sloga Srbina spašava. Zlobno zamišljam generala Glasnovića, bivšeg potpredsjednika Srpske vlade, u crnoj majici na kojoj se “vijori“ ZDS. Mala čela smišljaju velika načela. Kažu da se opetovano pokušava rehabilitirati Ante Pavelić. Međutim, Draža je u Srbiji već rehabilitiran. Imao je navodno nepravedno suđenje. Kako rehabilitirati nekoga tko, kao Pavelić, nikada nije ni bio osuđen. Čak ni u odsustvu. Od 1945.g. pa do 1950.g. svakodnevno se u Jugi sudilo i u prisustvu i odsustvu. Bilo je to zlatno doba hrvatskog pravosuđa. Za sve osim za poglavnika. O toj mutnoj činjenici “elitni“ historičari Klasić, Jakovina, Markovina i Perica muče k’o zaliveni. To im je zapravo pametna odluka. Da su Pavelića osudili na montiranom procesu kao recimo Dražu, sad bi fašistoidna desnica mogla tražiti njegovu rehabilitaciju. Zamislite svjedoke kao npr.: Sanadera, Kosoricu, Pupovca ili Matu Granića. Bio bi to pravi politički urnebes u Lijepoj našoj. Međutim, zahvaljujući našim antifama Pavelić je, barem što se tiče pravosuđa, ostao čist. Čist kao, recimo, Draža ili general Nedić koji je prvi javio Hitleru 10.csvibnja 1942.g. radosnu vijest –”Juden fraj”. Kad su tu povijesnu činjenicu podastrijeli Efraimu Zuroffu, on je radosno poskočio “Znao sam!“ Nedić je, naime, bio javio Hitleru da su Židovi u Srbiji slobodni…“ Pavelić je pak otišao među oblake neosuđen za progon Židova. Ostaje jedino tabu tema za hrvatske ”istoričare” da o toj čudnoj odluci Titove Partije utvrde istinu. Ipak, povijesna istina ne pristaje često uz imena Klasića, Jakovine, Markovine i Perice. Štoviše, istina je inače u Hrvata relativan pojam.

Evo, kako se za istinu misli boriti Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije. Sandra je za mir i toleranciju pa je, na prosvjedu LGBT-a u Zagrebu protiv mržnje i nasilja, pastoralno i umiljato zasiktala “Borite se edukacijom, ali bogme i šakama. Budite nemilosrdno slobodni!“ Prema tome oni su do sada prema nama, tupim i mračnim desničarima, bili – hajmo reći – milosrdni. Opet malo mašte: general Glasnović je izjavi da šakama pokažemo kako smo nemilosrdno slobodni. Ili tako nekako. Nakon takve njegove izjave uslijedile bi prvo “duhovite“ reakcije Antonija Tomića, smrtno ozbiljne analize Jelene Lovrić, uvodnik Robia Bajrušija, Nedjeljom u 2 i Stipe Mesić kao Acin gost. Branimir Pofuk bi počinio “samoubojstvo iz zasjede“. EU denuncijanti bi odmah obavijestili Martina Schulza, svoju novu lijevu zvijezdu na političkom nebu Unije, i tako ga dekoncentrirali u zakašnjelom učenju za maturu. No, dobro, njega bi u ovoj situaciji mogao zamijeniti Josip Juratović, s maturom ili bez nje.

Uostalom, koga briga za koga su zaostali Hrvateki glasovali na zadnjih 5-6 izbora. Amerikanci su pokazali koliko su nedorasli pravoj šakačkoj demokraciji. Izabrali su ”sirovinu” Trumpa iako je protiv njega bio “svjetski poznati znanstvenik Ivan Đikić“. Unatoč stotina intervjua koje je davao u zemlji i inozemstvu o svojim epohalnim otkrićima, mutavi Hrvati nisu ni suzu pustili kad je odlučio ”otići iz Hrvatske”. Javio se putem TV-a iz San Francisca zgražajući se onako znanstveno na samu pomisao da bi “cirkusant“ Trump mogao ući u Bijelu kuću dugčije osim kao turist. Ja, neznalica, tri mjeseca prije izbora pisao sam u kolumni da će pobjednik biti upravo Trump. Zašto sam bio siguran? Živio sam skoro šest godina u San Francisku i “studirao“ radno pravo u Ford Motor Company u Milpitasu. Radeći svaki dan na traci s bijelim “krezubim“ radnicima kako ih naziva vrhunski “znalac“ Antonije Tomić. Njih ne zanimaju likovi kao što su Đikić, Tomić, pederi, Madona, Schulz i Hillary, hoće li će porno glumci u Kaliforniji nositi za vrijeme “akcije“ prezervativ ili ne… Njih zanima isključivo hoće li im neki njihov Trump osigurati posao, pristojnu plaću, socijalno osiguranje… A to su oni koji u SAD-u odlučuju izbore, a ne Madona i Roberto De Niro.

Uostalom Hrvatska ima fizičara svjetskog glasa – Davor Pavunu. Mali je problem u lijevoj medijskoj falangi što su Pavunini stavovi nešto desnije. Da je ljevičar, kao Đikić, oprostili bi mu makar bio i bez mature, kao Herr Schulz. I tako naš vrli Đikić, kad već nije uspio svojim svjetskim znanstvenim projektima spriječiti izbor sirovog Trumpa, odlučio je redefinirati svoj mega utjecaj na poltronsku Hrvatsku. Barišić-plagijator mora otići! Đikić nije bio u ratu, ali sada vodi sveti rat protiv plagijata. Ministar ostao, Plenković se nije tresao od straha nego od smijeha, a otišao je Đikić. Ostavio navodno katedru u Splitu i na njoj kuma i kumovu suprugu da se pitaju: “Pa što ako sam Đikićev kum?“ prema Večernjem od 15.veljače zime Gospodnje 2017. godine. Ostavio je naš Đikić i “intelektualne proletere“ koji liju krokodilske suze za “znanstvenikom svjetskog glasa“. Takva klasa je sigurno već odavno zaslužila Nobela, samo što to oni tamo u norveškoj Akademiji još nisu shvatili. Dobro, to možda i nije jedina potvrda znanstvene izvrsnosti. Uostalom, ni Antonije Tomić, zvani skromni, nije još dobio Nobela za književnost. Hendikep mu je što ga ne bije dobar glas k’o Bob Dylana. E, da se barem Nobel dijeli za talent i skromnost, u Hrvatskoj ne bi nedostajalo nobelovskog slavlja.

Naš Antiša iz Prelošca sasjekao je neki dan Slavena Leticu k’o peršin. Antiša je pobrojao sve svoje knjige (tiskane vjerojatno u 10.000 komada) i rasprodane u roku – odmah. Kad je, potom pobrojao i sve filmove koje je Antišin osobni režiser Rajko Grlić snimio po njegovim monu(mentalnim) djelima, sve nagrade koje je dobio, osobito u Češkoj, za svoj specifični humor, onda sam se malo sažalio nad Slavenom. Što se, do vraga, upuštao u polemiku s Antonijem? Taj je čak veći od Đikića.

Sjetih se užasnog atentata u Super-super klubu. Krvi do koljena iako nitko nije tu krv “uslikao“ kao ni nepoznatog počinitelja koji frapantno sliči na crtača svastike na Poljudu. Kad pomislim na konsternaciju koju je taj “krvavi“ događaj izazvao u naprednom svijetu, onda mi postaje jasno da progresivni dio Lijepe naše nema izbora. Kad već ne mogu dobiti izbore, onda se za slobodu moraju boriti krajnje nemilosrdno, “bogme i šakama“. Što nam preostaje nego pustiti ih nek’ probaju. Možda oni čekaju da svi preostali dragovoljci i branitelji počine suicid. E, to uzalud čekaju….

Izgleda da geslo baruna de Coubertina: “Važno je sudjelovati, a ne pobijediti“ u Hrvatskoj vrijedi samo u politici i …. seksu.

Ovih dana gledao sam u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti vjerojatno najvjerniji prikaz herojske obrane Vukovara. To je film o herojima iz tzv. drugog ešalona. Nema tu Freda koji golim rukama “drobi“ neprijateljske tenkove, nema ni pravih ni lažnih heroja. Uvijek se sjetim riječi mog branjenika Mile Dedakovića-Jastreba kako Vukovar nikada nije branilo više od 1.500 branitelja. Danas se broj vukovarskih branitelja popeo na četiri tisuće. U filmu “Slike iz života ratnika“ nema onih iznad 1.500 koji su naknadno branili Vukovar. Ovi iz filma su tihi, neprimjetni heroji. Oni su heroji za svoje suborce s kojima su preživjeli ratni pakao hrvatskog Alama. Glavni lik je Ivan Ađelić zvani ”Doktor”. Nizak stasom, ali veliki borac. Anđelićeva priča, koja nas vodi kroz film, popraćena je autentičnim dokumentarnim isječcima koji slikom potvrđuju svaku izgovorenu riječ. Art kino Metropolis bilo je pretijesno pa se sjedilo i na stepenicama. Zaslužene ovacije preživjelim braniteljima i autorima! Posebnu pohvalu upućujem HRT-u. Bez njihove ”nesebične pomoći” ovaj briljantni film ne bi odisao ovakvom svježinom i neposrednošću. Naime, autori filma su zamolili glavešine na HRT-u za pristup njihovoj arhivi kako bi film obilovao s što više dokumentarnih materijala. Bili su glatko odbijeni. To je zapravo dobro. Tko zna kojim pravcem bi otišli autori da su ušli u arhivu koju su formirali Manolić, Boljkovac, Mesić, Matić… Ovako neka HRT čuva svoje materijale za novi film Rade Šeberdžije i familije o ljubavi srpskog vojnika i mlade Hrvatice prilikom građanskog rata tamo negdje u regionu, na obali Dunava. Ili možda za film o “istaknutom veteranu“ kako net.hr tepa Zokiju Ercegu, osobnom snimatelju Ratka Mladića. “Ni med cvetjem ni pravice, Gumbelijum roža fino diši…“ pisao je Krleža.

Bog zna što bi učinili naši heroji iz filma “Slike iz života ratnika“ da su, dok su se borili za RH, znali kako će u njoj mirovinu boraca “narodno-oslobodilačke borbe“ nasljeđivati žene, djeca, braća i sestre, čak i unuci boraca NOB-a. Recimo najmlađi korisnik takve mirovine danas ima 14 godina. Do danas je na mirovine boraca NOB-a i JNA u RH potrošeno oko 40 milijardi kuna. Prosječna mirovina hrvatskih branitelja (i onih iz filma) nije veća od prosječne radničke mirovine u Hrvatskoj. Da su branitelji znali da prema nekim podatcima čak ¾ proračuna Ministarstva hrvatskih branitelja odlazi na partizane i stradalnike Drugog svjetskog rata, ili da su znali da će udovica oficira JNA imati koeficijent 0,9, a supruga poginulog hrvatskog branitelja 0,4, a što znači da supruga onog koji se je četiri godine borio protiv ove države ima 100% veća prava od supruge našeg branitelja. E, da su sve to znali Anđelić i njegovi borci što bi učini? Siguran sam da bi se sasvim sigurno borili za Hrvatsku s jednakom hrabrošću i žarom jer se oni nisu borili iz računice ni za kasnije privilegije i položaje nego za domovinu, narod, obitelj i opstanak. Ali neki su svoju ”borbu” znali dobro naplatiti. Sve se može… samo kad netko hoće. Zemlja smo koju ljevičari stalno optužuju za nasilje nad manjinama, homićima, lezbijkama, liberalima, antifama, izbjeglicama, ženama, djeci… jedino nema naznaka da provodimo nasilje nad Hrvatima. Ni više ni manje nego u zadnjih 111 godina.

Još jedno priznanje Stipi Mesiću. Iz Haaga stigao poziv da bude doživotni svjedok.

Boris Vlašić iz Jutarnjeg se krsti s tri prsta. Ništa mu nije jasno. Molekularni biolog “svjetskog glasa“ odlazi za furt kako bi rekli Zagorci, a ministar Davor Ivo Stier uzima za savjetnika Lacija Iličića. Lik nema ni osnovne kvalifikacije za tako odgovoran posao. Doduše ima dva fakulteta: Medicinski i Glazbenu akademiju. Ali nema začudo srednju trgovačku k’o Slavek Goldstein. Dobro, to što ima samo dva faksa bi se još nekako moglo progutati da nema neke izopačene ideje o ljudima, rasama i običajima. To naš Boris ne može shvatiti koliko se god trudio. Laci, naime, misli da smo mi (Hrvati, Europljani…) malo drugačiji od muslimana. Tu je Boro u pravu. Kao i obično.

Svi su ljudi jednaki. I točka. Koja je razlika recimo između RH i Afganistana, Indonezije, Irana, Iraka, Malezije, Sigapura, Maldiva, Nigerije, Katara, Saudiske Arabije, Somalije, Sudana, Jemena…U suštini nikakva! Osim u sitnim zanemarivim sitnicama. Naime, u tim islamskim državama i dan danas se žestoko bičuju žene. Dobro, razlozi moraju biti ozbiljni. Recimo, “pogrešni i nemoralni“ pogled prema muškarcu ili ako se veo na licu malo pomakne u stranu. U Saudijskoj Arabiji žena može dobiti i do 30 udaraca bičem ako bude uhvaćena za volanom auta. Vozačka ne pomaže. Dobro će reći neki progresivac sličan Vlašiću: ”Pa nije 30 udaraca bičem koji para kožu kraj svijeta”. I nije… kad ženu iz nekog od navedenih razloga bičuju i to javno na cesti onda je u pravilu i ubiju jer se po njihovom vjerovanju radi o “robi s greškom“. Vlašić će vjerojatno u nekom svom edukativnom i progresivnom komentaru navesti gdje se sve u RH žene bičuju. Lika, Imotski.. U inozemstvu u Hercegovini na primjer. Tamo žene bičuju ako je uhvate za volanom bilo kojeg auta osim Mercedesa. I kako će sa svojim retrogradnim idejama nesretni Laci savjetovati Stiera. Možda bi bilo spasonosno da se Laciju ispuni jedno 160 putnih naloga pa ga se pošalje u Jergovićev ISIL. Pa kad se vrati neka održi predavanje naprednim studentima Filozofskog faksa o svojim zabludama o tobožnjoj različitosti između kršćana i muslimana. Naravno, ako se vrati. I što nam na kraju krajeva govori ovaj primitivni atak Vlašića na Ladislava Iličića? Da se u Hrvatskoj događa moderna tragedija antičkih razmjera. U Hrvatskoj danas najbolje žive oni koji je nikako nisu željeli. Oni koji cmizdre za Titom. Oni koji nisu ni slovca napisali kad je umrli borac za Hrvatsku dr. Marko Veselica na Zagrebačkom Okružnom sudu osuđen na 14 g. strogog zatvora radi jednog intervjua Der Spigelu . Vrhovni sud Hrvatske kasnije je tu kaznu smanjio na “samo“ 11 godina.

Zbog razgovora za novine!!! Je li se itko sjeća kako je “protestirala“ zbog Veseličinih “ljudskih prava“ Jelena Lovrić, Davor Butković, Inoslav Bekšer, Silvije Tomašević, Mate Granić kao osobni lekar Milke Planinc, Nino Pavić, Mladen Zvonarević, Milan Kangrga itd. Je li se itko javio kad je Marko Veselica desetak godina ranije osuđen na 7 godina Stare Gradiške jer je napisao nešto loše o deviznom režimu u kojem devize zarađuje Hrvatska, a apotekarskom vagom dijele se iz Beograda. I stotine tisuća sličnih ovima spomenutima žive danas odlično u RH. Nitko nije nezaposlen. Nitko ni ne pomišlja na suicid kao branitelji. Pedantno su poslagani u medijima, nevladinim udrugama, Documentama, Pupovčevim Novostima koje u cijelosti financira RH, GONG-u, Mirovnim studijama itd. itd.

Obilježen je Dan zaštitnika političara Tomasa Morusa. O čemu slavljenici doznaše iz dnevnog tiska. Svetac, zaštitnik puka od političara i njihovog neznanja još se nije rodio.

Komentari