Foto: I što da ja sada kažem ovima koji mi hoće narušiti nacionalni ponos? Snalazim se kako znam i mogu, pa im pričam o prirodnim ljepotama Hrvatske.

Nije lako biti Hrvat ovih dana. Mislim, lako je nekima koji Hrvatskoj ne dižu rep gdje god stignu, ali nije meni koji se s njom šepurim po svijetu.

Da barem provodim dane među ignorantima koji misle da je Hrvatska selo u Jugoslaviji, ali ovi njuše i kad god vide da si na nešto ponosan, oni onu sitnu ljudsku zluradost, želju da ti podrežu krila, pretvore u obavezu, u projket, kao ja Velebit.

Pitaju me tko je Saucha, a ja onako praveći se lud kažem da bi mogao biti Njemac ili Židov ili bilo što, samo da izbjegnem iduće pitanje. Naravno, proučili su oni sve i nema izvlačenja.

Ovo je naprosto strašno što ždere Hrvatsku od vrha do dna, od prvog do zadnjeg dana, od ratnih profitera i poslijeratnih privatizera do današnjih raznoraznih vladinih i nevladinih amortizera.

Dohvati me se neki, poput mene u povijest zaljubljeni manijak, koji je proučio Churchillove  veze s Titom, Fitzroya Macleana i sina mu Randolpha i pita me kako imam obraza kritizirati Tita, kad sam u njegovu zamjenu dobio predsjednika, koji kao zadnji ološ krade čekove svojih sunarodnjaka i premijera kojega u lancima vodaju između suda i zatvorske ćelije.

Stvarno, ljudi moji, pogledajte taj ambijent u kojemu živi Hrvatska. Ante Prkačin kaže: “Daj sirotinji vlast i sve o čemu će oni misliti, biti će kako se obogatiti.” Ali nije samo to i ne može biti. Onda bi svi siromasi bili pokvareni a veliki dio njih su siromasi baš zato što se nisu htjeli baviti prljavim poslovima. Drugi su opet bogati, ali im strast za otimačinom ne silazi s pameti.

Više to ima s generacijama koje su prihvatile da su moral, ljudsko dostojanstvo, osobni i nacionalni ponos, apstrakcije i obstrukcije koje otežavaju životne probitke.

Nisam ja ni fanatični moralist niti sam “Bible basher”, ali kao proizvod sustava u kojemu je vjera kao sredstvo za obuzdavanje ljudske zloće bila prikazana kao opijum za mase, a da pritom nitko nije uspio uspostaviti neki alternativni kodeks vrijednosti, morali su i Hrvati doći u kušnju odbaciti povijesnu skalu vrednovanja ljudskih vrlina i po sistemu “snađi se druže”, gledati što tko može zgrabiti, pa opet po paroli ”tko jači taj kvači”, oni nižeg ranga se čupaju oko mrvica a oni višega grnu objeručke.

Naravno da se od mene očekuje da ću sve svaliti na jugoslavensko naslijeđe. Tko me može kriviti? Čitavo stoljeće, kojega sam ja preživio samo polovinu, Hrvatska je bila podređena jugoslavenstvu, kroz tri rata povezana uz Jugoslaviju i tri mira koji su često bili gori od ratova.

Onda je na kraju stoljeća, kad je završio treći rat, trebala svima kosa posijediti od brige, kako načiniti transformaciju u ljudima, koji još od svojih djedova ne pamte ništa drugo, nego neku jugoslavensku pretvorbu od zla na gore. Međutim, tada je došlo vrijeme slave i tko je mislio što će biti sutra. Nikome 1995. nije ni na pamet palo, da smo se riješili njih ali se nismo riješili sebe.

Slušao sam izjave lijepog zvuka o beskompromisnima u ratu i milosrdnima u pobjedi. Teško da smo u ratu bili beskompromisni, barem što se njegova političkog segmenta tiče, a koliko god smo poslije rata postali milosrdni prema njima, još smo više postali nemilosrdni prema sebi.

Nismo zloću trebali uvoziti iz Jugoslavije. To jê bila Jugoslavija. Trebalo ju je odstraniti, a tu su abolicija i lustracija, odnosno njezin izostanak, odigrale svoju fatalnu ulogu, od prodaje nafte četnicima za vrijeme rata, do naplate za putovanja onih koji nisu ni iz kuće izašli, danas.

Prijelaz iz diktature u demokraciju nije donio novu kvalitetu nego samo novo sredstvo za postizanje istih ciljeva.

I što da ja sada kažem ovima koji mi hoće narušiti nacionalni ponos? Snalazim se kako znam i mogu, pa im pričam o prirodnim ljepotama Hrvatske.

Komentari