Bio je to uzvik s dalekom jekom, iz vremena kad je Vučić govorio što je mislio. Taj uzvik i danas mora odzvanjati u ušima srpskog premijera Vučića. Iako se danas ponaša “civilizovano”, Vučić nije mogao odoljeti a da mu kroz tanku opnu civilizacije, ne probije unutarnji ekspanzionistički vulkan.

Po primitku ruskih lovaca koji su daleko superiorniji od onih iz vremena kad su “oba pala” i nenadmašivo sposobniji od onih koje je Hrvatska, u jednom od grotesknih primjera kontinuirane dvadesetpetogodišnje korupcije u centralnim organima vlasti, dopremila sa “remonta” iz Ukrajine, Vučić je oduševljen novim MIG-ovima izjavio: “Nikad više ne bude Bljeska ni Oluje”.

Ne samo da nije rekao da nikad više Srbija neće napasti Hrvatsku, nego je tim riječima baš potvrdio da hoće, samo što idući puta Hrvatska taj napad neće moći odbaciti. Ako netko ima logičnije objašnjenje za ove riječi, neka me ispravi.

Na sastanku u Davosu sam vidio filmski prilog kako su zajedno s ostalima, sada već zbliženi zajedničkim članstvom u Europskoj pučkoj stranici, po europskom zahtjevu da se vidi kuda to sve vodi, Vučić i Plenković s još nekolicinom, isprepleli ruke. Na gornjoj slici se ne vidi drže li se za ruke, ali da je Bruxelles inzistirao, možda bi i to bilo ostvarivo.

To je trebao biti globalni gospodarski summit, gdje se Plenković i Vučić moraju vidjeti ako su obojica prisutni. Ali to nije bio samo susret. Tu ih je čekala posebna europska agenda balkanskog zbližavanja. Tu su se poklapale ruke u savez (vidi film). Ja odavno tvrdim da Europa priprema “Zapadni Balkan” kao novo ime za treću balkansku zajednicu pod srpskom dominacijom, kao cijenu za srpski ulazak u europski zagrljaj. Previše je toga ugođeno da bi moglo biti slučajno…i bruxelleska vlada u Hrvatskoj i srpska igra s Rusima kao poruka Europi da će se mlada udati za onoga tko više ponudi. Hrvatska bi bila dijamantni vjenčani prsten za zahtijevnu udavaču.

Govoreći o srpsko-hrvatskim odnosima, Vučić je u Davosu između ostaloga rekao: “Moje je da štitim interese Srbije.” To je nedvojbeno. Pitanje je samo koji su to interesi?

Na to pitanje je eksplicitno odgovorio Vučićev izaslanik Vladimir Božović par tjedana ranije, na Božićnom domjeniku SNV-a u Zagrebu, kad je u prisustvu Andreja Plenkovića i većine ministara izjavio:

“Narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije, neće ni pred kim pognuti glavu… već će uspravljena čela i pogleda gledati naprijed (naprijed prema zapadu op.p.).

Svim Srbima i svim institucijama u Hrvatskoj upućujemo poruku zajedništva i sloge i pojačane aktivnosti na ostvarivanju svoje misije i uloge uz obećanje matične države Srbije da će ih u svim problemima i iskušenjima i kada god budu ugroženi, braniti svim raspoloživim sredstvima.”

To je bilo nazvano “Božićnom porukom mira” (julijanskom).

Sličnu poruku “mira” je Vučić ovih dana poslao i stanovnicima Kosove s vlakom ispisanim s “najljepšim željama” a u tzv. Republici Srpskoj, u daytonskoj nagradi za srebreničke “zasluge”, Vučićev offsider Dodig je svima zajedno rekao koliko vrijedi i srpska riječ i papiri na kojima su potpisani srpski sporazumi.

Hrvatski narod nema izbora s kim će dijeliti granice na prostoru koji je Bruxelles imenovao “Zapadni Balkan“. Ono što ima na izboru je vlada koja će se prema tim europskim porukama i srpskim “čestitikama” postaviti onako kako to konvenira najboljim hrvatskim interesima ili pak, kako to odgovara europskim interesima, za koje je još od vremena “Predziđa kršćanstva” Hrvatska bila žrtvovana mnogo puta.

Komentari