Oprostite što moramo jednom godišnje spomenuti da je na Hrvatsku izvršena agresija. Ispričavamo se što imamo Ministarstvo hrvatskih branitelja. Slažemo se da je za agresiju kriv Miloševićev režim, a ne Srbija. Još nije dokraja sazrjelo vrijeme da optužimo i Tuđmanov režim za vašu agresiju na nas. Mi smo u EU, ali braćo, to samo znači da je ulazak Srbije u EU hrvatski strateški cilj i ništa više. Ne brinite, sve će biti u redu, ne smijemo brže obnavljati zbog unutarnjih prilika, zato tu i tamo, shvatite, moramo ponoviti – “rane su još svježe”.

U Haagu je presudom hrvatskoj šestorki 29. “novembra” 2017. proslavljen dan republike totalitarne komunističke Jugoslavije. Nju Srbija od nastanka do raspada i poslije njega smatra prostorom velike Srbije sa sjevernom granicom na Sutli. Presudom je Hrvatska proglašena agresorom na Bosnu i Hercegovinu, jer ju je branila od projekta velike Srbije. General Praljak je prije izricanja cjelovite presude pred cijelim svijetom zbog te nepravde počinio samoubojstvo i zauvijek obilježio međunarodni uvod u proslavu stote obljetnice Jugoslavije.

Tri mjeseca kasnije, 12. veljače 2018., jugoslavenski je dernek nastavljen u Zagrebu posjetom srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, notornoga četnika i aktivnoga agresora na Hrvatsku. Susret je iskorišten za zaborav “prošlosti” i okretanje budućnosti. Razvidno je da je velika Srbija Vučiću i srbijanskoj državi i danas vizija, što je svaki normalan i prosječno informirani građanin znao i bez dvodnevnoga derneka. Održana je i velika skupština u Lisinskome, koja je nalikovala “događanju naroda” pobunjenih Srba uoči agresije na Hrvatsku. Brusio se narod žrtva zločinačke Oluje i povampirenih ustaša. Kad ga se nabrusi, onda se bruse kame i lašte kokarde izvučene ispod madraca. Govori se o pomirbi naroda, međutim, ovdje se srpska nacionalna manjina treba pomiriti da je u Hrvatskoj nacionalna manjina.


Hrvatska – lokomotiva na mrki ugalj Alije Sirotanovića

Do kraja godine nastavit će se s obilježavanjem stote obljetnice jugoslavenskoga ujedinjenja (1. prosinca 1918. – 1. prosinca 2018.). Nemam ništa protiv nostalgije i jugobolja sve dotle dok proslave ne postanu obnova. A već su odavno postale obnova Jugoslavije u bilo kom obliku i formi. Ona se više i ne skriva.

Vučića su primili najviši instituti vlasti: Predsjednica Republike Hrvatske, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske i Predsjednik Hrvatskoga sabora. Pa i kardinal Josip Bozanić. Dežurni apologeti trude se pronaći veleumne razloge i opravdati objektivno neopravdljiv posjet. Kao razlog Vučićeva dolaska u Zagreb navode nova geostrateška preslagivanja. Ako ih i ima Hrvatska u njima mora sudjelovati kao subjekt a ne četnički objekt. Nedvojbeno je kako je Hrvatska pretrpjela šok i 29. studenoga prošle i 12. veljače ove godine. Definiciju šoka pogledajte u rječnik.

Apologeti dežurnih obnovitelja hoće reći, da su šokovi na hrvatsko opće dobro. Odličan srpski pjesnik Branko Miljković (Niš, 1934. – Zagreb, 1961.) rekao bi na to: “Najlepše pevaju zablude“.

Do kraja godine nastavit će se s obilježavanjem stote obljetnice jugoslavenskoga ujedinjenja (1. prosinca 1918. – 1. prosinca 2018.). Nemam ništa protiv nostalgije i jugobolja sve dotle dok proslave ne postanu obnova. A već su odavno postale obnova Jugoslavije u bilo kom obliku i formi. Ona se više i ne skriva. Ali je o obnovi zabranjeno govoriti na mjestima odlučivanja i u javnosti. Mjesta odlučivanja i vodeći mediji u Hrvatskoj već su temeljito očišćeni od povijesnoga pamćenja, zdrave pameti i ljudi koji se drže načela – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto.

Obnovljena Jugoslavija, Euroslavija, kako se sada čini, počivat će na istim načelima kao i monarhistička i jugokomunistička. Balansirat će između Istoka i Zapada. Srbija će biti lider i nositelj “vaspitne palice”, Hrvatska podložna i poslušna sluškinja – lokomotiva na mrki ugalj Alije Sirotanovića sve do ulaska Srbije u EU. Do ulaska Hrvatska mora postaviti srpsko pitanje na najvišu razinu i s te razine riješiti ga u skladu s mirom i stabilnošću Zapadnoga Balkana. Stoga Plenković u naručju drži Pupovca, a Grabar-Kitarovićeva Vučića. Drugih otvorenih pitanja glede obnove nema. Ako ih ima onda spadaju u rubriku laprdientia croatica.


E, moj Francek!

Temeljni unutarnji dokument na kojemu obnova bolje prošlosti počiva Račanov je prijedlog iz lipnja 1991. o tome da Hrvatska istodobno treba proglasiti i samostalnost i ulazak u pregovore o obnovi Jugoslavije, što je hvala Bogu tada odbijeno. Zbog toga prijedloga devet godina kasnije postao je šefom vlade. Kao šef vlade odmah je zaštihao temelje obnove. Kad nije pao zbog Zapadnobalkanskoga summita u Zagrebu u studenome 2000. bilo je jasno da nam slijedi serija novih šokova na crti slabljenja države, proizvodnje magle i proizvodnje pristanka na obnovu. Njegova se politika obnove provodi do danas kroz više različitih taktičkih inačica.

Za kvalitetnu obnovu nužno je potrebno kontinuirano obezvrjeđivati temelj hrvatske države, Domovinski rat, i u redovitim obrocima šokirati hrvatski narod tako snažno da “odustane od sebe” (Porfirije), budući da se samo tako Srbija i Srbi u Hrvatskoj mogu izliječiti od osjećaja vojnoga i diplomatskoga poraza one prave hrvatske Hrvatske. U tom pogledu važne su i paradigmatične izjave s dugoročnim posljedicama. Poput Sanaderove – “Hristos se rodi” ili Kolinde Grabar-Kitarović – “Ovo je vaša domovina“. Kad su jednom izrečene “politički narod” srpske nacionalne manjine pretvara ih u neupitni standard i mjerilo vrjednovanja svih i svega.

Proces obnove u Hrvatskoj traje od 3. siječnja 2000. Riječ je o kontinuitetu odustajanja od vojnih pobjeda, diplomatskih uspjeha, slobode, pa do državnoga subjektiviteta i nacionalnoga dostojanstva. Provodi se uz pomoć izdaje judeka i veleizdaje yudeka, Garašaninovom taktikom “kamen po kamen“, a od 12. veljače 2018. “politikom malih koraka“. U obnovu su uključeni svi čimbenici koji su stvorili prethodne dvije Jugoslavije, uključujući hrvatsku petu kolonu, četnike i tzv. “međunarodnu zajednicu”. Otkad traju procesi obnove položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini sve je lošiji. U Hrvatskoj se pak potiče izumiranje i pražnjenje cijelih prostora od preostalih nositelja suvereniteta, tj. “ustaša” kako to vidi službena Srbija jučer, danas i sutra. U sljedećoj inačici Jugoslavije, euroslavije, Hrvatima je namijenjeno izumiranje do točke s koje više nema oporavka. Tada će Zapadni Balkan “zauvek” biti miran i stabilan.

Temeljni unutarnji dokument na kojemu obnova bolje prošlosti počiva Račanov je prijedlog iz lipnja 1991. o tome da Hrvatska istodobno treba proglasiti i samostalnost i ulazak u pregovore o obnovi Jugoslavije, što je hvala Bogu tada odbijeno. Zbog toga prijedloga devet godina kasnije postao je šefom vlade. Kao šef vlade odmah je zaštihao temelje obnove. Kad nije pao zbog Zapadnobalkanskoga summita u Zagrebu u studenome 2000. bilo je jasno da nam slijedi serija novih šokova na crti slabljenja države, proizvodnje magle i proizvodnje pristanka na obnovu. Njegova se politika obnove provodi do danas kroz više različitih taktičkih inačica. Izvedba najvećih šokova prepuštena je mandatima kad jugokomunisti formalno nisu na vlasti. Kad su formalno na vlasti oni trasiraju put obnove. Najprljavije poslove obnove potom prepuste “političkim protivnicima”. E, moj Francek!


Strategija za Zapadni Balkan

Kao svojedobno i Titova “revoljucija”, tako je i strategija za Zapadni Balkan međunarodno odobrena, planirana, kadrovski i politički ekipirana. U Srbiji se prihvaćaju lideri sa četničkim backgroundom. U Hrvatskoj se instaliraju lideri hrvatske šutnje s izraženim jugoslavenskim kompleksima, minimalisti.

Koji je sljedeći kobni nadnevak poslije haaškoga 29. studenoga 2017. i zagrebačkoga 12. veljače 2018. još nije objavljeno Hrvatima, kako bi šok doista izazvao što veći učinak u dubinu i širinu hrvatskoga naroda. Ova dva poznata, temeljito su ponizila Domovinski rat, hrvatsku državu i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Užurbano se priprema novi nadnevak, kao što su nas izvijestili Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović. Obnova, naime, ne smije stati. Stanje šoka treba maksimalno iskoristiti.

Kao svojedobno i Titova “revoljucija”, tako je i strategija za Zapadni Balkan međunarodno odobrena, planirana, kadrovski i politički ekipirana. U Srbiji se prihvaćaju lideri sa četničkim backgroundom. U Hrvatskoj se instaliraju lideri hrvatske šutnje s izraženim jugoslavenskim kompleksima, minimalisti. U sinergiji četnika i minimalista obnova ima izgleda za uspjeh. Kao što je recimo 1985. bilo teško povjerovati prosječnome Hrvatu, da će samo nekoliko godina kasnije Hrvatska postati slobodnom državom, tako je danas, unatoč poodmakloj obnovi, teško povjerovati da bi za koju godinu mogla i formalno nestati kao međunarodni subjekt. Ta, niti s Pupovcem ima sređenu unutarnju politiku, niti s Blažekovićem vanjsku. Narod se uglavnom može uzdati samo u pomoć Božju. Izbore nitko više i ne spominje.

Važno je tijekom obnove ne narušiti “mir i stabilnost”. Srbiju može mirnom i stabilnom održavati samo četnički element. Zato su dva posljednja srbijanska predsjednika izraziti četnici, sudionici agresije na Hrvatsku, a i onaj treći, koji nije bio formalnim četnikom prema Hrvatskoj odnosio se kao četnik. Hrvatsku u pogledu obnove mirnom i stabilnom može održavati samo više ili manje izdajnički element.


Gdje nisu politički narod, Srbi su ugroženi

Problem su genocidni Hrvati. Oni ne žele jugoslavenske odnose. Oni su remetilački faktor mira i stabilnosti “oduvek i zauvek”. Većinsko raspoloženje u Hrvatskoj treba proglasiti marginalnim, rubnim.

Srbija u toj igri ima poznata polazišta. Nepromjenjiva još od Ilije Garašanina. U realnome vremenu to znači: Nismo bili agresori, branili smo Jugoslaviju zajedno s međunarodnom zajednicom. Na Zapadnom Balkanu u oblastima gdje nisu politički narod, Srbi su ugroženi. Ugrožavanje Srba prijetnja je miru i stabilnosti. Treba uspostaviti takve odnose na Zapadnom Balkanu da Srbija može kontrolirati mir i stabilnost. To se može urediti onako kako je bilo uređeno u Jugoslaviji – svi Srbi u jednoj državi. Problem su genocidni Hrvati. Oni ne žele jugoslavenske odnose. Oni su remetilački faktor mira i stabilnosti “oduvek i zauvek”. Većinsko raspoloženje u Hrvatskoj treba proglasiti marginalnim, rubnim. Najbolje je za obnovu da to učine hrvatske elite pod nadzorom Beograda. Obnova će se lakše provesti ako Srbi u Hrvatskoj postanu politički narod s vlastitim teritorijem i pravom na odcjepljenje.

Hrvatska polazišta obnove također su jasna: Ne možemo preko noći. Možemo malim koracima. Moramo pritom puno energije uložiti na unutarnjem planu u stabilnost obnoviteljskih snaga, osobito u obmanu o tome da obnova nije moguća. Oprostite što moramo jednom godišnje spomenuti da je na Hrvatsku izvršena agresija. Ispričavamo se što imamo Ministarstvo hrvatskih branitelja. Slažemo se da je za agresiju kriv Miloševićev režim, a ne Srbija. Još nije dokraja sazrjelo vrijeme da optužimo i Tuđmanov režim za vašu agresiju na nas. Mi smo u EU, ali braćo, to samo znači da je ulazak Srbije u EU hrvatski strateški cilj i ništa više. Ne brinite, sve će biti u redu, ne smijemo brže obnavljati zbog unutarnjih prilika, zato tu i tamo, shvatite, moramo ponoviti – “rane su još svježe”.


Lenjin: Kadrovska politika je majka svih politika

Srbiji obnova prema euročetničkim “kriterijumima” odgovara. Hrvatima ne. Pred hrvatskim narodom i biračima zbog obnove nitko ne smije biti odgovoran. Izbjegavanje odgovornosti provodi se tako da se najprije uspostavi poredak u kojemu nitko ni za što odgovoran nije, što je još Račan bez ikakvoga otpora napravio promijenivši sve što je smetalo ili bi eventualno moglo smetati obnovi. Kad izvršna vlast pretjera s tempom obnove, štafetu obnove treba preuzeti sudbena, zakonodavna ili predsjednička. I tako ukrug.

Teret obnove ne smije biti pretežno na jednom krilu vlasti, već mora biti ravnomjerno raspoređen, kako bi se stvorio privid o tome da je obnova redovito stanje države i nacije. Da bi se takav poredak održao, potrebno je imati adekvatno izborno zakonodavstvo i čuvati ga “kao zenicu oka svoga”. Obnova se mora provoditi u skladu sa zakonima. Zakoni moraju biti u funkciji obnove. Kompletno zakonodavstvo mora pak biti usklađeno sa strategijom za Zapadni Balkan Europske unije. Osobito kadrovi, jer je kadrovska politika, rekao je Lenjin, majka svih politika.

Gdje je tu Hrvatska? Nema je. Gdje je tu hrvatski narod? Nema ga. Zato se vraćam nesretnome Miljkoviću. Domaćim obnoviteljima s iskaznicom demokratskoga legitimiteta upućujem parafrazu na njegov stih iz pjesme “Dok budeš pevao”: Dok jugoslavenski “pevate”, tko će vaše breme nositi? Nemate pojma koliko je teško breme koje ste jugoslavenski pjevajući natovarili na šiju hrvatskoga naroda.