Kako to da se nepobitno pozitivna činjenica da je još jedno djelo još jednoga hrvatskoga pisca (i to, po mnogima, “najvećega”, Miroslava Krleže) prevedeno na engleski, čudnovatim spinom pretvorila gotovo u apologiju jedne mladalačke zabune kao što je Firthovo pubertetsko petljanje s tragikomičnom Komunističkom partijom Australije, a osobito u ideologizirani jugoslavensko-komunistički klevetnički revival betonirajućega etiketiranja Hrvata u Australiji, sa zasigurno netočnom, neistinitom i ultraideologiziranom etiketom “ustaša i proustaša”, i to baš na primjeru sydneyskoga Sveučilišta Macquarie i njegovih Hrvatskih studija (kojemu, en passant, Karmela Devčić i Will Firth u razgovoru s njome čak niti ne navode ime, već se na njega površno referiraju kao na anonimno neko “tamošnje sidnejsko sveučilište”, sve u kontekstu nekakve “ustašije”, “hrvatskih desničara”, “časnih sestara”, zapravo koještarija)?

Will Firth tih je, miran čovjek s neobičnom životnom pričom. Zaljubljen je u jezike, leksik. Pedeset i dvije su mu godine, rođen je u Canberri u obitelji britanskog podrijetla. Od dosadnjikave Canberre do Sydneya je oko 300 km. U to doba, 80-ih godina, pošta iz jednog u drugi grad putovala je nekoliko dana. Toliko je trebalo da Will Firth, tad 21-godišnjak, dobije od nastavnice hrvatskog jezika, s tamošnjeg, sidnejskog sveučilišta, kuvertu s novim zadacima. Iako mlad i čudnovato zaljubljen u SLAVENSKE jezike, s kojima obiteljskim podrijetlom baš nikakve veze nema, Firth nije bio naivan. Sasvim mu je jasno bilo da taj program hrvatskog pri sidnejskom sveučilištu vode ljudi BLISKI DESNIČARSKOJ HRVATSKOJ EMIGRACIJI I USTAŠKIM IDEJAMA.

Bili su to tekstovi o tome koliko je hrvatski jezik poseban, lijep, moćan. Ako su govorili o piscima, onda su to bili hrvatski pisci recimo do renesanse ili nešto kasnije, ali suvremeni pisci uopće se nisu obrađivali, ništa što bi se moglo povezati s JUGOSLAVENSKIM VREMENOM nije se obrađivalo, radije su pisali o HRVATSKIM ČASNIM SESTRAMA”, kaže Firth. Zbog konflikta s ocem rano se osamostalio, sam financirao prvo studij njemačkog i francuskog, uglavnom radeći kako čistač, a potom je, PRIVUČEN KOMUNISTIČKIM IDEJAMA, počeo učiti ruski pa hrvatski i druge slavenske jezike.

U to doba mogao sam birati hoću li učiti HRVATSKI KOD PROUSTAŠKE EMIGRACIJE ili srpski kod radikalnih pravoslavaca i simpatizera četništva. Mene je u prvom redu zanimao jezik, tek kasnije kultura i povijest. Znao sam da je SRPSKA VERZIJA DOMINANTNIJA, da ću preko nje lakše ostvariti kontakte za eventualni posao, stipendiju, ali hrvatski mi je baš zbog te svoje pozicije bio – veći izazov”, objašnjava. Nekoliko je godina jezik učio sam, govorio ga je rijetko.

Nisam poznavao baš nikoga s tih prostora, nikoga tko govori hrvatski, srpski… Jednom tjedno su mi u poštanski sandučić stizali zadaci i tekstovi, a vratio bih ih nekoliko dana kasnije. Samo sam jednom otišao u Sydney upoznati profesoricu. Bilo je tih druženja studenata, ali ja sam izbjegavao ići među ljude TOG POLITIČKOG MILJEA, koliko god da sam znao da je za jezik bitna konverzacija. Govorio sam si: ‘Samo ti napreduj u leksiku, gramatici, već će se naći situacija da doista progovoriš i govoriš.”

Mudar i strpljiv je bio Firth. I nakon tri godine dobio je stipendiju tadašnjeg Saveznog zavoda za međunarodnu suradnju (sic!), godinu dana proveo na Odsjeku za južnoslavenske jezike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. 1988. i 1989. mentor mu je bio Vladimir Anić; jezik je, napokon, mogao učiti od ponajboljih (sic!). U Australiji je već bio prošao put od gorljiva do razočarana ljevičara i pripadnika anarhističkih krugova. Jednom je prilikom bio i uhićen. “Ljevičarima su u to doba”, govori Firth, “predbacivali da su ili ŠPIJUNI SSSR-a ILI GLUPI ROMANTIČARI koji ne razumiju što se događa u istočnom bloku s gulazima” Zagreb koncem 80-ih Firthu je, treba li reći, zanimljivo mjesto. Vrlo se brzo priključio zagrebačkoj anarhističkoj (sic!) grupi Svarun. “Često sam bio na njihovim okupljanjima. Nisam dovoljno vladao jezikom da bih mogao diskutirati o političkim temama, ali sam ih volio slušati. Halapljivo sam čitao novine, non-stop slušao radio. Bilo mi je čudno, nakon svih tih IDEOLOŠKIH RAZGOVORA NA ZAPADU O UGNJETAVANJU U SOCIJALISTIČKIM ZEMLJAMA, koliko je na licima ljudi na ulici bilo OPUŠTENOSTI. Grijalo se ugljenom, zagađenost zraka bila je velika, na sve strane je bilo opušaka, smeća, plastičnih vrećica, u studentskom domu u Zagrebu stanari su ambalažu nerijetko bacali – kroz prozor. I bilo je jako puno policije po ulicama”, to su bile njegove prve impresije.” (…)

Citat je to iz teksta Karmele Devčić u zagrebačkom Globusu pod naslovom: “KOMUNIST IZ AUSTRALIJE KOJI JE ZAVOLIO KRLEŽU – HRVATSKI JEZIK NAUČIO KOD PROUSTAŠKE EMIGRACIJE“, koji se s nadnevkom od 13. veljače 2018. može pronaći na linku Jutarnjega lista:
https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/komunist-iz-australije-koji-je-zavolio-krlezu-hrvatski-jezik-naucio-kod-proustaske-emigracije/7028519/

No, čemu taj citat ovdje, čemu taj tekst uopće, upitat će se vrli pitac neki, a zapitani odgovor njemu hitan tad dade (parafr. Mak Dizdar): Will Firth preveo je, po prvi put na engleski, “Izlet u Rusiju” Miroslava Krleže, a uknjiženi prijevod je u svojoj zagrebačkoj izdavačkoj kući Sandorf objavio dobri čovjek, agilni Ivan Sršen, o čemu je tjedan dana prije Globusova “intervjua” s Firthom, Zrinka Korljan (opet) u Jutarnjem listu pod naslovom “AUSTRALSKI PREVODITELJ – KAD SAM PROČITAO KRLEŽIN PUTOPIS IZLET U RUSIJU, ODMAH SAM GA POŽELIO PREVESTI” zapisala: – “Krležina putopisna knjiga “Izlet u Rusiju” prvi je put prevedena na engleski jezik i prošlog je tjedna predstavljena u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića. To bi samo po sebi bila velika vijest, no još zanimljivija je priča koja stoji iza tog kulturnog (sic!) događaja. Prevoditelj je Will Firth, Australac kojeg je ČLANSTVO U AUSTRALSKOJ KOMUNISTIČKOJ PARTIJI na čudan način dovelo upravo do tog Krležinog djela. Firth je u Zagreb doputovao iz Berlina, gdje živi sa suprugom i sinom, na predstavljanje knjige. U gradu je ostao svega nekoliko dana – dio je to, kaže, NJEGOVE TURNEJE BALKANOM. Svake godine NA OVIM PROSTORIMA provede po dva tjedna. Obilazi festivale, susreće se s piscima, sklapa poslovne dogovore. On je freelancer predvoditelj, koji je na Krležu nabasao sasvim slučajno. Prije pet godina u brošuri Finnegan’s List, gdje se svake godine nalazi 20 književnih preporuka o dobrim djelima koja nisu prevedena na engleski jezik ili su prijevodi stari i nepotpuni, naišao na Krležu, odnosno baš na “Izlet u Rusiju”. Krleža je inace na engleskom govornom podrucju gotovo pa posve NEPOZNAT, kaže. Prevedeni su mu samo “Na rubu pameti”, “Povratak Filipa Latinovicza” i “Banket u Blitvi”. Osim toga, bilo je i nekoliko prijevoda isječaka iz njegovih djela, uključujući i ovo, no uglavnom se radi o tek nekoliko poglavlja, iz kojih je bilo teško steći dojam kakav je pisac Miroslav Krleža. – Uvijek sam gajio strahopoštovanje prema njemu i nisam mislio da ću ga ikad prevoditi. No, našao sam ovu knjigu i odmah mi se svidjela, impresionirala me. To je kraće djelo, iz njegove mladenačke faze. No, svidjelo mi se iz još jednog razloga: ja sam kao mlad bio u KOMUNISTIČKOJ PARTIJI, sad više nisam, ali sam i dalje ljevičar. Zato mi je bio zanimljiv njegov pogled na RUSIJU, ZBOG SVEGA ONOGA ŠTO ONA ZNAČI ZA KOMUNIZAM. I SAM SAM JE POSJETIO, ali moj put je bio dugo nakon njegovog i nije bio ni sjena onoga što je on napravio – kaže Will smijući se dok sjedimo u knjižnici Bogdana Ogrizovica.” (…) – kako stoji na web-linku:
https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/australski-prevoditelj-kad-sam-procitao-krlezin-putopis-izlet-u-rusiju-odmah-sam-ga-pozelio-prevesti/7003506/

Još tjedan dana ranije, s nadnevkom od 29. siječnja 2018., (opet) Jutarnji list u svojoj rubrici zvanoj “Kultura – književnost”, pod naslovom: “PREVEO WILL FIRTH – ‘JOURNEY TO RUSSIA’ – Nakon Lenjinove smrti 1924. Krleža je otputovao u Rusiju, a što je tamo doživio sada se konačno može pročitati i na engleskom”, objavio je tekst kao promotivnu najavu predstavljanja engleske verzije Krležina izleta u Rusiju” u Knjižnici Bogdan Ogrizović, koja se, po svemu sudeći, tamo odigrala kao igrana predstava 31. siječnja 2018.
(https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/journey-to-russia-nakon-lenjinove-smrti-1924-krleza-je-otputovao-u-rusiju-a-sto-je-tamo-dozivio-sada-se-konacno-moze-procitati-i-na-engleskom/6980955/)

Međutim, sagledavši tako posložene medijske odjeke – za koje se skromnomu meni čini da nisu odjeci, već su čista propaganda, i to na rubu lobotomizirajućega projugoslavenskoga prokomunističkoga agitpropa koji je poprimio nove, tzv. ljevičarske oblike – valjalo bi se zapitati: kako to da se nepobitno pozitivna činjenica da je još jedno djelo još jednoga hrvatskoga pisca (i to, po mnogima, “najvećega”, Miroslava Krleže) prevedeno na engleski, čudnovatim spinom pretvorila gotovo u apologiju jedne mladalačke zabune kao što je Firthovo pubertetsko petljanje s tragikomičnom Komunističkom partijom Australije, a osobito u ideologizirani jugoslavensko-komunistički klevetnički revival betonirajućega etiketiranja Hrvata u Australiji, sa zasigurno netočnom, neistinitom i ultraideologiziranom etiketom “ustaša i proustaša”, i to baš na primjeru sydneyskoga Sveučilišta Macquarie i njegovih Hrvatskih studija (kojemu, en passant, Karmela Devčić i Will Firth u razgovoru s njome čak niti ne navode ime, već se na njega površno referiraju kao na anonimno neko “tamošnje sidnejsko sveučilište”, sve u kontekstu nekakve “ustašije”, “hrvatskih desničara”, “časnih sestara”, zapravo koještarija)?

Ipak, čini se da je lako detektirati nevolju koja je zavladala u izdanjima Hanza medije (bivši EPH, bivši Globus International, kako se to inicijalno zvalo onda kad smo ga MI stvarali potkraj 1990. pa nadalje): dobrim dijelom ta nevolja i ta nesvijest proizilaze iz tržišno-ideoloških lomova koji se događaju u samostalnoj hrvatskoj državi od samoga početka, ali onim jadnijim dijelom, čini se, ona proizilazi iz posvemašnje neupućenosti, zapravo iz intelektualne lijenosti koja prelazi u intelektualnu umišljenost, gdje se za “intervju” više ne treba pripremati, nego se tekstovi u negdašnjem “nacionalnom tjedniku Globus” ili u “vodecem nacionalnom dnevniku” Jutarnji list vode i objavljuju na razini internetskog bloga, anonimnog web-portala ili Facebook-profila, u kojima nema, niti (im) je (više) potreban, ikakav urednik, lektor, redaktor, korektor, ukratko, provjeravajući, sigurnosni faktor, kakav je, primjerice, nekada bio legendarni Marko Grčić, baš u EPH-u, koji bi znao reći” “Nije to roba“, ili: “Pusti propagandu, ovo je ozbiljan posao“.

Dopustimo digresiju: mene što se tiče, da ne nabrajamo sve drugo, čega ima doista puno, mnogo i mnoštvo, o “Izletu u Rusiju” dobro je i relativno koncizno, mislim sažeto i ukratko, napisao Miljenko Jergović u osvrtu “Izlet u Rusiju Pogovor jednoj knjizi” (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/izlet-u-rusiju/), pa da nije toliki andrićevski zadojeni egocentrik fokusiran na Krležu, bilo bi to još transparentnije: recimo, Miljenko samo usput spominje da je Krleža taj zbir tekstova ispisao i objavio “u srpskoj ekavici”, i to “kao kanonsko izdanje knjige, očišćeno od svih pridodataka i naplavina vremena, uzima se ono prvo, objavljeno u Zagrebu 1926, U SRPSKOJ EKAVICI, koja u Krležinoj izvedbi zvuči sočno i tačno (sic!), po prilici onako kako hrvatski jezik zvuči u proznim izvedbama Mirka Kovača.” (…), gdje kaže:

Od svih knjiga Krležinih Izlet u Rusiju sam, vjerojatno, najintimnije doživio, premda u Rusiji još nisam bio, niti sam kada u životu imao sudbonosnih dilema u vezi komunizma i života u prvoj zemlji socijalizma, zakrivenoj sjeseni 1924. iza stotinu konzervativnih predrasuda, uvjetovanih prirodom parlamentarne demokracije i izazvanih šokantnim oktobarskim prevratom, kada je četvrtina poznatoga svijeta, koja se prostire između Lenjingrada i Vladivostoka, promijenila narav svojega postojanja. Nisam čak ni formalno bio član Saveza komunista Jugoslavije, i nisam imao baš nikakav razlog za putni, emocionalni i duhovni štrapac kojem se Krleža izložio listopada 1924. i koje će trajati do proljeća, u izmjenjivim etapama i s manjim prekidima uvjetovanim, dijelom, i konzularnim problemima, jer Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ne samo da nije imala diplomatskih odnosa sa Sovjetskim Savezom, nego je kralj Ujedinitelj gotovo paranoidno zazirao od komunizma, kako nije gotovo nijedan njegov suvremenik na prijestolu, pa Miroslavu Krleži – pritom članu zabranjene Komunističke partije Jugoslavije – do Moskve nije bilo nimalo lako doći. Ali on je putovao, putovao je dugo, krenuvši s namjerom da raskrinka laži i potvore zapadnih izvještača o slobodi i ljudskim pravima u Sovjetskom Savezu, da bi se, putujući tako, sve više i intenzivnije bavio pitanjima umjetnosti i književnosti, i da bi na koncu Rusiju i Moskvu posjetio kao pisac i reporter, a ne kao komunistički agitator i aktivist, kao političar koji će se uskoro razočarati sovjetskim putem u socijalizam, i neće to razočaranje predugo ni prešućivati pred Partijom” – piše Jergović, pretpostavljam, takoder iz “južnoslavenske” antinostalgične perspektive, ali ne i komunističko ideologizirane, koje se, štoviše, izrijekom odriče, jer eto – za razlku od Firtha i Krleže – niti je još bio u Kompartiji, a nije ni u Rusiji.

Pretpostavljam ja da se nekim sličnim maglovitim “načelima” vodio i Ivan Sršen kad je objavljivao Firthov prijevod, pa čak i svi oni koji su zadnjega dana siječnja 2018. došli na promociju podno Cvjetnoga placa. A došli su zbog Krleže, tisuću puta je sigurno da nisu došli zbog nostalgične promocije Firthova negdašnjega balavoga i nesvjesnog članstva u Kompartiji Australije ili zbog njegovih, recimo to blago, smiješnih teza o ustašama i proustašama od kojih je učio hrvatski e da ne bi učio dominantniji srpski u općem okviru panslavenskih komunističkih jezika na čelu s ruskim u zapadnjačkoj Australiji iz koje se individualno evakuirao na Balkan u Zagrebu da bi mirno stario u Istočnom Berlinu koji to više nije (naime, Istočni), odakle je konačno prije pet godina skužio da postoje zapisi mladoga Krleže iz 1925. pod naslovom “Izlet u Rusiju”, a koje je sad (2017/2018) nužno predstaviti anglofonskoj publici, osobito Hrvatima u samostalnoj, nezavisnoj, suverenoj i zbunjenoj RH?

Croatian Studies na Macquarie University – kako se to kolokvijalno veli, vrijeme će pokazati! – možda je jedna od najznačajnijih institucija u sklopu politike službenoga australskoga multikulturalizma, da sad ne ulazimo u to što on (australski multikulturalizam) znači za same Hrvate ili za hrvatsku zajednicu na australskom kontinentu, na tom zabačenom otočiću, oplavljenom s tri velika oceana.

Danas pedesettrogodišnji Australac Will Firth koji to (Australac) čini se, ipak nije, osim po rođenju i inicijalnom “obrazovanju”, u što valja uključiti i njegovo adoloecentsko članstvo u australskoj Kompartiji uoči njezina žalosna samoraspuštanja, Will Firth (prezimenjak simpatičnoga glumca Colina), koji prema vlastitom priznanju živi uglavnom na račun žene Njemice, međutim, doista ima “biografiju”. Objavljena je ona na njegovoj web-stranici, gdje na moje zaprepaštenje (a nisam jedini!), uz istaknutu jugoslavensku, odnosno zastavu odavno nepostojeće SFRJ, o sebi i danas navodi da je “Will Firth, dugogodišnji prevoditelj sa bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika na engleski i njemački, vrši kvalitetne prijevode. Za vaše potrebe možete mu se obratiti na svom jeziku“: http://www.willfirth.de/serbocroat.html

Zapravo, dobri ljudi, koješta bi se o štoklomskosindromskom komunističkomu kruhoborcu Willu Firthu moglo “zaključiti” iz njegove samoinicijativne biografije http://www.willfirth.de/cv_english.html, evo pogledajmo:

Will Firth rođen je 23. svibnja 1965. u Newcastleu. Taj zabačeni industrijski gradić Newcastle potpada pod Novi Južni Wales, sat, dva, tri brze vožnje do blizoga centra Sydneya i onoga željznoga mostića pa i zgrade Opere koja doteple Azijate, ponekad Afrikance i ponešto Europljana, strašno podsjeća na džamijsku arhireturu, premda se stalno okolo objašnjava da je riječ o otvorenim i zatvorenim školjkama, što je dobro, bilo jedno, bilo drugo, ili nešto treće, četvrto, peto. Osnovnu je školu 1967/76. pohadao u Glasgowu u Škotskoj i u Canberri, a koji megapolis (Sydney) doista nije teško pronaći na globusu, samo ako se malo bolje zagledate down under, dolje lijevo. U srednjoj školi je boravio 1977/82. u Canberri (kada je proveo pet mjeseci u Njemačkoj na “studentskoj razmjeni”, slično kako su, recimo, Kolinda Grabar i Tomislav Wruss, a ima i drugih poznatih, na sličnim srednjoškolskim razmjenama sličnih godina bili u Americi). Studirao je 1983. do 1986. i diplomirao njemački, ruski i “srpskohrvatski” (sic!) na Australian National University u Canberri (valja pretpostaviti da tu valjda spada i taj dopisni studij na Croatian Studies na sydneyskom Sveučilištu Macquarie). Negdje u to doba, iz nekoga čudnovata i još nedovoljno istražena i razumljiva razloga, učlanio se u Komunističku partiju Australije, o kojoj bi se JOŠ mogli pisati postmodernistički začudni tekstovi, da bi odjednom 1987/88 predavao engleski na neke dvije srednje škole u Passau u Njemačkoj, a onda proveo 1988/89. kao stipendist na jugoslavistici na našemu zagrebačkom Filozofskom, te se potom, uoči ili usred gorbačovljevskih tenzija, prebacio 1989/90 na postdiplomski na Institut Puškin u Moskvi. Godine 1990., dakle kad mu se raspadala Jugoslavija, a JNA i njoj slični počeli razarati Hrvatsku, njemu se rodio njemački sin, teć on u biografiji navodi da je 1990/91. predavao engleski na Technical University u Magdeburgu, još potencirajući da je to u “East Germany” (iako bi ovdje valjalo primijetiti da se Njemačka već bila ujedinila, ali svejedno). Ima koješta još u Firthovoj službenoj biografiji – sam ju je objavio – recimo, da je boravio u Makedoniji, pa u Srbiji, čak i u istarskom Pazinu u Hrvatskoj, prevodio alternativne i slabo poznate jugoslavenske, makedonske, srpske, bošnjačke i hrvatske pisce (pa i pokušaje pisaca!) na engleski, te je konačno sad osvanuo kao prevoditelj na engleski – ni više, ni manje – nego zapravo one zbombane i zbunjene Krležine zbirke kontemplacija i novinskih polureportaža s kojima čak ni Ivo Frangeš, a nekmoli Jergović, Sršen ili moj frend Boris Perić ne mogu tek tako lako izaći na kraj, kao što to ne mogu ni ja, a ni rijetko tko iz našega naraštaja, iz naše generacije. da o budućima ne govorimo.

S obzirom na sve to, hoću reći, vrlo privatno, baš me živo zanima Firthov prijevod. Jer Krležin je “Izlet u Rusiju” teško čitati i na srpskomu, pretpostavljam da je problem u tome što ga nitko do danas nije preveo na hrvatski! Kako li to tek izgleda na engleskom?!

Ali, vratimo se na meritum ovoga teksta, dakle, na “ustaše”, “proustaše” i na ono što piše u naslovu Globusa/Jutarnjega/EPH/Hanza medije, naime da je Will Firth “HRVATSKI JEZIK NAUČIO KOD PROUSTAŠKE EMIGRACIJE”, pa je nakon stotinu godina samoće, cien años de soledad (Gabriel García Márquez) došao na ideju prevesti Krležin “Izlet u Rusiju” sa (jugoslavenskoga?) srpskoga na engleski, pa se upitajmo – kakav bi to “australski” svijet trebalo, ili mogao, biti po kojemu se po školama i sveučilištima, pretumbavaju nekakvi “ustaše” i “proustaške nastavnice” s “časnim sestrama”, naspram “radikalnih pravoslavaca” i “četnika”, te pametne Kompartije, dakle, kakav je taj australski svijet bio početkom 1980-ih, pa čak postoji i danas, kako nam se sugerira putem okraćih već spomenutih tekstića, s kojima je teško iti polemizirati?

Dr. Luka Budak već je godinama i desetljećima voditelj Croatian Studies na Macquarie University, dobronamjeran i pametan čovjek, iznad svega nekonfliktan, jedan od osnivača tih studija 1983., koje studije zajedno s Hrvatskom znanstvenom zakladom, australskom Vladom i Sveučilištem te Vladom Republike Hrvatska koja Studije nakon 1991, financira sa simbolično nedostatnim, ali prigodnim iznosima u međudržavnom dogovoru sa RH. (BTW, SFRJ ga nikada nije financirala niti poduprila, štoviše, otud i te pricče o “ustašenju” i “proustašenju”).

Suvišno duhovito, čak do nepotrebnog ciničnog bezobrazluka prema svojemu prijatelju, upitao sam u tom povodu dr. Luku Budaka: – “Luka, kad pročitaš tekst u prilogu, možeš li mi reći tko je bila ta ‘proustaška profesorica’ negdje 1984-1986 otprilike?

– “Nije mi nikad gospodin Will Firth dao naslutiti da je hrvatski studij na kojemu je on bio dopisni student osamdesetih godina – na kojemu radim 35 godina i koji vodim više od 30 godina – djelo ‘proustaške emigracije! Dapače, imam veoma pohvalna pisma i korespondenciju od gospodina Firtha, stoga mi je jako čudan ovaj njegov ZAOKRET!  Ovo me podsjeća na napade PROSRPSKIH JUGOSLAVENSKIH DIPLOMATA iz razdoblja osamdesetih godina! Naime, svi mi ‘neposlušni’ Hrvati za njih smo bili ‘pripadnici hrvatske neprijateljske emigracije!” – odgovorio mi je dr. Budak (za neupućne, inače “slavist”, “rusist” i “kroatist”).

– “Mate, ovaj Firth (skoro se prevarih pa napisah Froth!) bio je naš student 80-ih godina; bio je dopisni student iz Canberre tako da ga ja nikad nisam sreo ni upoznao. Bit će da je početni predmet hrvatskog imao kod naše tadašnje tutorice Ane Zubak (kasnije Bruning). Znam da je bio kod fra Gracijana (Biršić, nap. MB) na morfologiji i na staroj hrvatskoj književnosti (zato valjda i kleveće sada jer tamo nije bilo ništa začinjeno OKTOBARSKOM REVOLUCIJOM i drugim socrealnim začinima). Inače se poslije odlaska u Zagreb javljao, skoro redovito, božićnom i novogodišnjom čestitkom. Bio je uvijek kurtoazan i pristojan, čak nas i hvalio što smo mu bili dobri i puno mu pomogli (mislim da čak negdje imam i njegovu korespondenciju pa ću je potražiti); uglavnom nikad nam nije dao naslutiti da smo ‘pripadnici PROUSTAŠKE EMIGRACIJE! Pretpostavljam da su ga to počeli educirati kad je došao u Zagreb i pod mentorstvo pok. Vladimira Anića. Kvarenje je sigurno tada počelo, a uzelo je maha u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku pa sam iz nekih izvora čuo da je čak bio službeni tumaču u Haagu za H-S-B (hrvatski, srpski, bošnjački). Moram priznati da sam malo zatečen njegovim prozivanjem, ali mi je isto tako jasno odakle sve to dolazi kad sam pročitao ovaj razgovorčić s njim! Pozabavit ću se, kad mi vrijeme dopusti…

Pokušavao sam dr. Budaku objasniti kako srednjoškolska logika (Gajo Petrović) kaže ovako: ako je “proustaška emigracija” naučila Firtha hrvatskomu, pa čak i ostalim jugoslavenskim jezicima, tako da je on dospio dotle da može prevoditi Krležu, onda bi to moralo značiti da “proustaški nastavnici” cijelo vrijeme rade jednu “dobru stvar”, u interesu australske Kompartije i uopće, mislim, Kominterne i sličnih dobrih krležijanskih ideja…

No, po svemu sudeći, dr. Luka Budak nema smisla niti za moj humor, niti za moje poimanje dijalektičke logike, pa mi je konačno, očito zgrožen količinom ranije opisane nesvijesti, poslao e-mail: – “U prilogu ti dostavljam pismo koje sam primio od Willa Firtha negdje 2002 ili 2003. godine. Kako rekoh, imam toga puno više negdje u kutijama, ali doista nemam vremena za takve stvari sada. Možda mu ipak posvetim nekoliko redaka u svojim memoarima jednoga dana koristeci se i tvojim vrijednim reagiranjem i zapisima o australskim komunjarama“…

A u prijepisu Firthova pisma Budaku pak stoji: “Poštovani Luka Budak! Nadam se da ste dobro. Drago mi je što ste još uvijek docent na Sveučilištu Macquarie. U davnim sam školskim godinama 1985. i 1986. pohađao tečajeve hrvatskog jezika kao izvanredni student. (Kladim se da sam jedan od rijetkih studenata britanskog porijekla koji su upisali hrvatski!). Inače sam studirao germanistiku i rusistiku na sveučilištu ANU. Mene se sigurno ne sjećate jer, nažalost, nismo imali priliku da se lično upoznamo. Pretpostavljam da i Vi rado čujete vijesti od starih studenata, pogotovo kada su dobre. Evo, mogu Vam reći da sam početkom ove godine stekao NAATI-ovu kvalifikaciju ‘Prevoditelj s hrvatskog jezika na engleski jezik’, položivši odgovarajući ispit u Canberri krajem prošle godine. Hrvatskim se jezikom već godinama služim u profesionalnoj, prevoditeljskoj praksi. Tako sam od 1995. do 2000. godine puno prevodio za izbjeglice iz Bosne (uglavnom za Bošnjake, no djelomice i za Hrvate prognane iz Hercegovine i Srednje Bosne). Na osnovi toga uključen sam u popis prevoditelja s ‘bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika’ kod Haaškog suda. Eto, toliko novosti. Kako vidite, dosta sam napredovao u jeziku. Iako sam tijekom godina ulagao dosta vlastita napora i izvukao veliku korist iz specijalozacije u Zagrebu 1987.-1988. godine, moram se ujedno zahvaliti Vama i Gracijanu Biršiću na tome što ste mi prenosili temeljna znanja hrvatskog jezika. Pozdravite Gracijana od mene, ako ga vidite.

Svega najljepšega Vam želi, Will Firth, Berlin, Germany

Napomena: – sve VERZALE koji inače nisu originalni dio tekstova, istaknuo je MB.
Istaknuta fotografija: Will Firth

OPUŠTEN U SOCIJALIZMU:
Mate Bašić u Poletu 1987/88.
Tekst: Marjan Jurleka
Foto: Boris Štajduhar