San o sreći

OD LUNDA 1978. DO ZAGREBA 2017.

0
920

Kad izađeš pred Boga, upitat će te: “Gdje su ti rane?“. Ako odgovoriš “Nemam rana“, Bog će te upitati: “Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?“.

Za koji tjedan iz velikih zvučnika u Hrvatskoj će zaoriti jedna nova pjesma, skladana na simbiozi stare slave i novih nada, glazba iz glave i srca, iz slavne prošlosti u svjetlu budućnost. Biti ćete razočarani životom ako se opredijelite ostati promatračima vremena u kojemu se kroji sudbina. Uz onu nebesku spiritualnu definiciju vječnosti, postoji i jedna prizemna hrvatska prilika ovjekovječiti se, a ta je umom i djelom se ugraditi u ostvarenje sreće za generacije Hrvata koje dolaze kroz buduća stoljeća. Ja gledam dvije male, nasmijane, godinu i pol dana stare djevojčice koje su incidentno rođene u isti dan. Jedna se zove Mia a druga Greta i svaki put kad ih pogledam, vidim u njima budućnost, generaciju za generacijom, stoljeće za stoljećem nasmijane hrvatske djece, kojima smo mi, mnogo godina nakon što smo nestali s lica ove Zemlje, pomogli staviti osmjeh na lice. Zažmirite na čas i zamislite ovaj prizor i onda zaboga ustanite na noge. 

Ovih dana Hrvatskom kruži jedan deklasificirani izvještaj američke obavještaje službe CIA-e iz davne 1980. godne. (Pogledaj ovdje) Taj izvještaj bi onima koji poznaju situaciju u redovima antijugoslavenske emigracije dao naslutiti da su loše informirani, a neupućeni, kojima je očito namijenjen, tako i tako nemaju alternative. Jedan dio se odnosi na Hrvatsko narodno vijeće (Croatian National Council, HNV). CIA, ne samo da je poznavala situaciju u HNV-u, nego ga je velikim djelom i kontrolirala, dok ga proljećarska skupina, na čelu s Brunom Bušićem i Franjom Mikulićem nije istrgla iz njihovih ruku, da bi nakon Bušićeve i Mikulićeve likvidacije, dolaskom Mate Meštrovića na čelo, opet pao pod američko-britansku kontrolu, u kojem je procesu HNV i izgubilo svaki značaj.

Taj izvještaj se između ostalog, bavi i pojavom Hrvatskog državotvornog pokreta (Croatian Movement for Statehood, HDP), čija su temeljna načela zasnovana u Lundu (Švedska) 1978., pod vodstvom Brune Bušića a ne Mladena Schwartza kako navode, sa sadržajem kojemu ovaj nije ni sličan. Hrvatsko revolucionarno vijeće (Croatian Revolutionary Council) je izmišljeno ime. Organizacija je, nakon što je objavljen ovaj izvještaj dobila ime HDP, a cilj joj nije bio dovesti Ruse na Jadran, nego istrgnuti hrvatske državotvorne snage ispod američke kontrole, čiji je cilj bio čuvati jedinstvenu Jugoslaviju. Cilj HDP-a je bio graditi oslonac na vlastite snage, što je bio i jedan od zaključaka iz dokumenta sastavljenog pod predsjedavanjem Brune Bušića 1978. u švedskom gradu Lundu, poznatog kao “Teze Lunda“.

Eliminacijom Bušića i Mikulića je uništeno HNV, što nije bilo u američkom interesu, ali nije bila spriječena uspostava i napredak HDP-a, pa čak ni i nakon atentata na njegova predsjednika Nikolu Štedula. Kroz čitavo vrijeme od 1980. do Domovinskog rata, Jugoslavija je u suradnji sa zapadnim obavještajnim službama ulagala velike napore da uništi HDP. Deseci ranijih pripadnka HNO-a, koji su se cjelokupno kao organizacija priključili HDP-u i zajedno s nama, poznatima kao “proljećari”, sačinjavali većinu u njegovim redovima, pohapšeni su u Americi, gdje su izdržali dugogodišnje zatvorske kazne. Drago mi je vidjeti Franju Ivića, jednog od tih Hrvata pohapšenih i namještenim procesom osuđenih na dugogodišnje robije, danas u redovima ativista Projekta Velebit.

Kad je završena borba za Jugoslaviju, iste te službe, zajedno s ostacima udbe umrežene u vlast u Hrvatskoj, nastavile su sada “borbu za Hrvatsku“. Između ostaloga, cilj im je opet bio, na sve načine iz temelja uništiti HDP, jer je Hrvatska po Tezama Lunda i programu HDP-a, imala biti, po Bušićevim riječima “Radosno susretište istoka i zapada“, izvan kontrole zapada i istoka i njihovih obavještajnih službi. Vodeći i najprominentniji ljudi HDP-a su imali biti likvidirani (Nikola Štedul, Miro Barešić, Dinko Dedić). Vodeći ratni operativci HDP-a (Mirko Norac, Tihomir Orešković) su završili na robijama. Taj rat je započeo u vrijeme kad je CIA napisala ovaj izvještaj i unatoč svih mogućih nastojanja uništiti ga svim sredstvima, infiltracijama i likvidacijama, HDP se uspio u Domovinski rat uključiti kao kompaktna organizacija, da bi tek tada u Hrvatskoj bio uništen, kako Hrvatska nebi izgledala onako kako je zacrtano u Tezama Lunda iz 1978. nego ovako kako izgleda danas.

Doduše, prihvaćena je bila prva od tih teza, “Nacionalno pomirenje”, ali je u procesu bastardizirana i uzurpirana. Provedbom čoporativne abolicije, bez primjene lustacije, pretvorena je u svoju antitezu.

Kako je tko od spomenutih i drugih nastradao, poginuo ili preživio, opisano je mnogo puta ali nikad ništa od toga nije dobilo službeni epilog. Kako je Nikola Štedul preživio opisao je sam u više navrata. Kako sam ja preživio, također sam opisao i neka mi nitko ne zamjeri što likujem, jer glavni krojač sudbine većine nas sjedi u njemačkom zatvoru.

HDP-a koji je od tih dana iz Lunda pa do Oluje vodio petnaestogodišnji Domovinski rat više nema. Ostali su pojedinci još uvijek sanjati stvarnu slobodnu i potpuno samostalnu državu, kakva je bila zamišljena u Lundu 1978. Mnoge od onih koji su preživjeli, uhvatile su godine i bolest. Godine robije su također ostavile svoj trag. Najbolje će to predstaviti moj razgovor sa suborcem iz tih dana emigrantskog HDP-a, s Antom Ljubasom, koji je uz Zvonka Bušića odslužio najdužu robiju od svih političkih emigranata. Danas živi u Hrvatskoj i kad sam ga nedavno pitao kako je, odgovorio mi je: “Ja sam odlično, samo mi je tijelo uništeno.”

HDP-a više nema ali nema ni Jugoslavije. Stvorena je hrvatska država, kakava god bila, makar i krnja avnojevska, neostvarene pune samostalnosti, pod kontrolom ostataka urušenog jugoslavenskog režima, sa Hrvatskim saborom punim lopova i izdajica, kao što je to bio od njegova osnutka do danas, s narodom opljačkanim i prevarenim u punom zamahu iseljavanja, koje je trebalo biti spriječeno rušenjem Jugoslavije.

Volja hrvatskog naroda i sposobnost njezinih ratnika, srušili su hrvatsku tamnicu. Slobodan Milošević i udružene snage jugoslavenske armije i četnika uz podršku svjetskih sila do zadnjeg časa, nisu ju mogli spasiti. Na žalost, dok od Hrvata nije teško napraviti ratnika i ratnog pobjednika, Hrvatska je u samostalnost ušla bez političkog i državnog iskustva i prazninu su popunili ostaci jugoslavenskog režima, vični vladati državom. Brzo su se prilagodili novim pravilima i stvorili pseudo-demokraciju, gdje narod “uživa” privid da odlučuje, a odlučuje s onim što mu se dade na raspolaganje, u Hrvatskoj često spominjanim izborom između dva zla.

— Nacionalno pomirenje;
— Općehrvatsko jedinstvo;
— Nadideološka nacionalna borba;
— Djelatna veza Domovine i izbjeglištva i
— Razvoj i oslonac na vlastite snage,
kao i mnogi drugi zaključci, iz vremena kad je Hrvatska bila samo san o ljepoti, ostaju neostvareni žutiti na davno ispisanom papiru iz švedskog grada Lunda.

Ipak, ovo neće i ne smije završiti kao nostalgičan san o neostvarenoj sreći. Hrvatska ima budućnost. Nismo sklopljenih ruku u ono vrijeme gledali kako Hrvati u redovima, u četveroredima, napuštaju domovinu u procesu izumiranja jednog naroda, pa nećemo ni danas.

Voljom jednog broja Hrvata iz Domovine i iseljeništva, potkovanih desetljećima iskustva, uključujući i iskustva iz vremena kad je trebalo rušiti, na hrvatskom nebu se pojavila jedna zvjezdica. Vremena su drugačija i danas treba graditi, ali težnja k ostvarenju slobode i napretka ostaje ista. Narod u potrazi za srećom nastavlja svoj trnoviti put dok ju ne ostvari. Tko ne vidi da je u Projekt Velebit, uz sva druga iskustva iz povijesti, ugrađeno i ono stečeno kroz bušićansku strukturu HDP-a, ne poznaje Projekt Velebit.

Za koji tjedan iz velikih zvučnika u Hrvatskoj će zaoriti jedna nova pjesma, skladana na simbiozi stare slave i novih nada, glazba iz glave i srca, iz slavne prošlosti u svjetlu budućnost. Biti ćete razočarani životom ako se opredijelite ostati promatračima vremena u kojemu se kroji sudbina. Uz onu nebesku spiritualnu definiciju vječnosti, postoji i jedna prizemna hrvatska prilika ovjekovječiti se, a ta je umom i djelom se ugraditi u ostvarenje sreće za generacije Hrvata, koje dolaze kroz buduća stoljeća. Ja gledam dvije male, nasmijane, godinu i pol dana stare djevojčice koje su incidentno rođene u isti dan. Jedna se zove Mia a druga Greta i svaki put kad ih pogledam, vidim u njima budućnost, generaciju za generacijom, stoljeće za stoljećem nasmijane hrvatske djece, kojima smo mi, mnogo godina nakon što smo nestali s lica ove Zemlje, pomogli staviti osmjeh na lice. Zažmirite na čas i zamislite ovaj prizor i onda zaboga ustanite na noge.

Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: “Gdje su ti rane?“. Ako odgovorimo “Nemam rana“, Bog će nas upitati: “Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?“.

Komentari