Tek je na prijelomu tisućljeća postalo jasno što će se s Hrvatskom dogoditi. Postalo je jasno i postalo je kasno.

0
1314

Kako ostati i zabijati hrvatske golove i ne otići zabijati tuđe

Gledao sam grbove naroda koji su kroz povijest harali Hrvatskom, grbove sa lavovima, orlovima, zmijama, zmajevima, srpovima i čekićima i vidio kako ugrožavaju naše tisućgodišnje crveno-bijele kvadratiće, ali ne zato što nas plaše njihove aždaje koje su iskesile oštre zube i bljuju vatru, nego zato što se mi ne možemo složiti čak niti oko tako jednostavne stvari kao što je pitanje hoće li na našem grbu prvi biti bijeli ili crveni kvadratić.

U četvrtak 8. lipnja 2017., australska je nogometna reprezentacija u Adelaidu, u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, pobijedila Saudijsku Arabiju s 3 – 2. Sva tri gola su zabila dva Tomislava, dva Hrvata. Za pobjedu od 3-2, zaslužni su Tom Rogić koji je zabio prva 2 gola, a posljednji pobjednički gol zabio je Tomi Jurić. http://www.skynewssport.com.au/football-news-display/socceroos-down-saudis-in-cup-qualifier/12452.

Ja sam svjestan da u Hrvatskoj ima puno Hrvata koji bi djeci hrvatskih iseljenika i izbjeglica, rođenih u tuđini, njihovu hrvatsku propadnost stavili pod navodnike, a ja baš njima pridajem poseban značaj, jer su kao rezultat hrvatske tragedije rođeni u tuđini. Danas hodaju ulicom, lokalni ljudi po njihovim imenima zaključuju da tu ne pripadaju pa ih pitaju odakle im ta čudna prezimena.

Oni su proizvod hrvatske tragedije koja traje već treće stoljeće i na žalost, ni nakon osamostaljenja nije zaustavljena, zahvaljujući nekim tragičnim političkim odlukama, donešenim nakon Domovinskog rata.

Domovinski rat i hrvatsko osamostaljenje nije bio događaj dana, ni mjeseca, ni godine, ni desetljeća, ni stoljeća. To je bio događaj milenija i jedan od najvažnijih događaja u povijesti ovog starog naroda koji svoje korijene vuče, ne “iz vremena još od Krista” kako pjeva Thompson, nego iz vremena prije Krista. Hrvata je bilo u svim ratovima, u četverogodišnjima i u tridsetgodišnjima, a 1995. je bila pobjeda u tisućgodišnjem ratu s neminovnim tisućgodišnjim promjenama za Hrvatsku. Ta tisućgodišnja pobjeda imala je pokazati tisućgodišnje rezultate i jedan od tih je morao biti da Hrvatska ostvari povratak a ne da pospješi još veći odlazak, da hrvatski nogometni, gospodarski, naučni i umjetnički talenti ostanu zabijati hrvatske golove a ne da odlaze zabijati tuđe.

Domovinski rat i hrvatsko osamostaljenje nije bio događaj dana, ni mjeseca, ni godine, ni desetljeća, ni stoljeća. To je bio događaj milenija i jedan od najvažnijih događaja u povijesti ovog starog naroda koji svoje korijene vuče, ne “iz vremena još od Krista” kako pjeva Thompson, nego iz vremena prije Krista. Hrvata je bilo u svim ratovima, u četverogodišnjima i u tridsetgodišnjima, a 1995. je bila pobjeda u tisućgodišnjem ratu s neminovnim tisućgodišnjim promjenama za Hrvatsku. Ta tisućgodišnja pobjeda imala je pokazati tisućgodišnje rezultate i jedan od tih je morao biti da Hrvatska ostvari povratak a ne da pospješi još veći odlazak, da hrvatski nogometni, gospodarski, naučni i umjetnički talenti ostanu zabijati hrvatske golove a ne da odlaze zabijati tuđe.

To je bilo ugrađeno u borbu onih koji su po Hrvatskoj 4 godine vodili Domovinski rat i u borbu onih koji su taj državotvorni rat vodili desetljećima diljem svjeta.

U tim ljudima hrvatskog imena koji zabijaju tuđe golove vidim, ne samo Hrvate bez navodnika nego vidim simbol, jasni pokazatelj, egzemplarni uzorak hrvatske sudbine. Zato u meni nema nikakva žara za dnevnu politiku, za nadmetanja lijevih, desnih i centralnih, za stranke i strančice, za tuđe ideologije i politička preslagavanja kratkoročna dometa. To sve zajedno nije više nego ubod jednog komarca u vrijeme kad na hrvatskim leđima osjećam kamenu povijesnu gromadu, tešku 1000 kilograma, koju smo trebali zbaciti nakon te ratne pobjede što je bljesnula cijelim hrvatskim svemirom.

Njihovi grbovi sa lavovima, orlovima, zmijama, zmajevima, srpovima i čekićima

Vidio sam soluciju u našem grupiranju svih zajedno a ne u našim podjelama. Zaključio sam da se nećemo spasiti ako se svatko počne brinuti za sebe i ignorirati druge, ili ako se počnemo grupirati u manje skupine. Shvatio sam da moramo svi zajedno ispreplesti ruke, stisnuti se čvrvsto jedan uz drugoga, gdje nam jedino zajednička ljubav može dati snagu da izdržimo, da živimo jedan za drugoga i svi zajedno za Hrvatsku, u svijetu u kojemu svatko maše svojom zastavom i ostvaruje svoje ciljeve ne misleći hoće li u tom procesu nastradati oni pod zastavom drugačijih boja. Gledao sam njihove grbove sa lavovima, orlovima, zmijama, zmajevima, srpovima i čekićima i vidio kako ugrožavaju naše tisućgodišnje crveno-bijele kvadratiće, ali ne zato što nas plaše njihove aždaje koje su iskesile oštre zube i bljuju vatru, nego zato što se mi ne možemo složiti čak niti oko tako jednostavne stvari kao što je pitanje hoće li na našem grbu prvi biti bijeli ili crveni kvadratić.

Pod teretom tog kamena koji sam osjetio na vlastitim leđima, ali i na leđim svih Hrvata, hrvatske podjele po tuđim ideologijama i bijelosvjetskim nesuglasicama nisu mogle pustiti korijena u moju svijest. Niti jedan čovjek nije otok “No man is an island” ali Hrvatska jest, otok u moru globalne sebičnosti i beskrupuloznosti, u moru u kojemu valovi tuđe pohlepe gledaju poplaviti naš mali otok, sve nas pobacati u vodu i potopiti nas.

Vidio sam soluciju u našem grupiranju svih zajedno a ne u našim podjelama. Zaključio sam da se nećemo spasiti ako se svatko počne brinuti za sebe i ignorirati druge, ili ako se počnemo grupirati u manje skupine, suprotstavljene jedna drugoj. Shvatio sam da moramo svi zajedno ispreplesti ruke, stisnuti se čvrsto jedan uz drugoga, gdje nam jedino zajednička ljubav može dati snagu da izdržimo, da živimo jedan za drugoga i svi zajedno za Hrvatsku, u svijetu u kojemu svatko maše svojom zastavom i ostvaruje svoje ciljeve, ne misleći hoće li u tom procesu nastradati oni pod zastavom drugačijih boja.

Gledao sam njihove grbove sa lavovima, orlovima, zmijama, zmajevima, srpovima i čekićima i vidio kako ugrožavaju naše tisućgodišnje crveno-bijele kvadratiće, ali ne zato što nas plaše njihove aždaje koje su iskesile oštre zube i bljuju vatru, nego zato što se mi ne možemo složiti čak niti oko tako jednostavne stvari kao što je pitanje hoće li na našem grbu prvi biti bijeli ili crveni kvadratić.

Bušićanska vizija velikog nadideološkog i nadstranačkog hrvatskog pokreta

Zato sam se davno prije tih sudbinskih revolucionarnih devedesetih godina zaljubio u svehrvatsku bušićansku viziju i priključio nadideološkom, nadstranačkom i sveuključivom Hrvatskom državotvornom pokretu (HDP). Njegovu opasnost su prepoznali i naši neprijatelji, koji su bili spremni učiniti sve da taj pokret ne ostvari svoje cljeve. Izvršili su atentat na Brunu Bušića i ubili ga čim su vidjeli da ta ideja raste u popularnosti. Kad su vidjeli da ga tim ubojstvom nisu zaustavili, izvršili su atentat na predsjednka HDP-a Nikolu Štedula, koji je preživio taj atentat i danas se nalazi u Zagrebu, kao čovjek koji će potvrditi da ovaj set ideja nije samo fantazija izmišljena u glavi posljednjeg hrvatskog romantičara, kako me je nazvao hrvatski vukovarski ratnik Damir Radnić, nego racionalni rezultat traženja izlaza iz perpetualne tragedije hrvatskog ropstva. Nikola je u poodmaklim godinama i narušena zdravlja posljedicom preživljenog atentata, ali sjednite s njim i popričajte o viziji hrvatske slobode, sagrađenoj mogo godina prije nego što je ona u Hrvatskoj poprimila realne konture, o tome kako je ta vizija bila uklesana u programska načela HDP-a i kako je praktično ostvarivana, kroz sve one godine kad se kovala ideja hrvatske revolucije i one godine kada je u herojskom naporu hrvatskog naroda ostvarivana u krvavom ratu, u živoj manifestaciji te vizije hrvatske zajedničke sudbine, zajedničke prošlosti i zajedničke budućnosti, u dobru i u zlu.

Nemam pri ruci Programska načela HDP-a i neće mi se kopati po toni požutjelog papira iz prošlog stoljeća ali ćete na ovim stranicama vidjeti jedan drugi set političkih načela i razlike su tek u toliko što su ona donosila odgovore na pitanje kako stvoriti državu a ova kako ju sačuvati. Vjerujte, ista je to tematika, isti set nacionalnih principa.

Sjeme zla kojega smo danas svjedoci prepoznatljivo je jednim djelom iz naše dalje prošlosti a moglo ga se prepoznati već i u predratnom periodu 90.-91.

Bio sam dijete dok sam u mojoj obitelji koja je hrvatsku sudbinu plaćala životima svojih muškaraca, slušao šaputanja o Hrvatima koji se krvavo bore dok se ne oslobode jednog gospodara, da bi netom po oslobođenju, hrlili u potragu za drugim, o deset Hrvata i jedanaest stranaka, o kopanjima koji ostaju dok se svinje mijenjaju i o guskama koje idu u maglu. Zar je uopće teško tadašnja šaputanja danas prepoznati na sva glas?

Pet godina nakon ratne pobjede postalo jasno što se dogodilo. Postalo je jasno i postalo je kasno.

Sjeme tog zla je također moralo biti prepoznatljivo svakome tko je gledao kako u HDZ hrle deseci tisuća članova SKJ. Bila je to mentalna pretvorba prije one materijalne. Bilo je to skakanje iz vlasti u vlast, odbacivanje jedne zakletve i polaganje nove. Ako su neki vjerovali da je to jedna rijeka ljudi sada otvorila oči, shvatila kakvo je zlo bila Jugoslavija i kako je hrvatska smostalnost jedini mogući garantor opstanka i napretka hrvatskog naroda, morali su biti jako, jako naivni. Otvorili su oni oči ali nisu shvatili ništa drugo nego da je Jugoslavija u kojoj su se bili dobro uhljebili i ugojili, na izmaku, a na pomolu da je nova država, nova prilika da se opet uhljebe i ugoje, na istoj onoj grbači na kojoj su živjeli u Jugoslaviji, na istim hrvatskim leđima.

Sjeme tog zla moglo se prepoznati kad je postalo sasvim vidljivo da se novi Predsjednik nove, netom proglašene države, našao u obruču onih koji su došli spašavati glavu a shvatili da mogu spasiti i vlast. Bio je to obruč udbe koji je bilo vrlo jednostavno stvoriti ali skoro nemoguće raskinuti. O tome hrvatski široki slojevi 1991., iz opasnosti i od crnih oblaka nevremena koje se spremalo, nisu imali vremena razmišljati, a 1995. od veselja i ekstatičnog slavlja nakon velike pobjede. Tek je negdje pet godina kasnije postalo jasno što se dogodilo. Postalo je jasno i postalo je kasno.

Nema tog sustava kojega oni nisu u stanju prilagoditi svojim potrebama, bio to fašizam, komunizam, parlamentarna monarhija ili moderna parlamentarana demokracija zapadnog tipa. Samo se modus operandi malo mijenjao. Za Jugoslavije im nisu trebale medije ni asasinacije ljudskog karaktera da nekoga unište, nego su mogli po prijekom postupku, od onih masovnih ubojstava iz 1945. do Golog otoka i do zadnjeg dana Jugoslavije, u jedan dan “eliminisati” stotine onih koji su im smetali.

Da je poživio, Đureković 2000. nebi bio ubijen, nego bi bio moralno uništen a njegova olupina bi ostala živjeti kao primjer drugima, što će im se dogodili, podignu li glas. Istovremeno, Hasanbegović jugoslavenskog vremena bi bio strpan na Goli otok, bez potrebe stvarati kampanju, izmišljati ustaške kape i upošljavati desetke nevladinih udruga i režimskih medija. Jednostavno bi ga poslali na Goli otok ili ga zatukli negdje u nekoj mračnoj ulici. Ako mislite da je njegovim izbacivanjem iz HDZ-a, slučaj Hasanbegović završen, a on ostavljen tumačiti istinu i slobodno razvijati barjak slobode, opet ćete biti u krivu kao što ste bili svih ovih godina kad ste dozvolili da vam ratnički, pobjednički i tuđmanovski HDZ preraste u mitologiju i tako ne primjetite da to već odavno, od časa kad je predsjednika Tuđmana shrvala bolest, to više nije bio onaj HDZ u kojemu je on povlačio konce, nego da su konce preuzeli oni koji su bili dovoljno pametni da ne ljuljaju čamac dok Tuđman sjedi na kormilu.

HDZ-ovi veliki skokovi i veliki šokovi

U izvrsnom tekstu pod naslovom “Bio jednom jedan HDZ”, HDZ-ovu metamorfozu je opisao Marko Ljubić pred samo dva dana i vrijedi ga dva puta pročitati. HDZ je u ovo što se događa danas hrlio u velikim skokovima i s velikim šokovima, sa Sanderom, s Kosoricom i danas sa Plenkovićem, a svaki puta je dolazak HDZ-a na vlast, naprije odlaskom Račana a onda Milanovića, dočekan s velikim veseljem, u crno-bijeloj tehnici.

Foto: Slobodna Dalmacija

Toliko je prozirno danas u zasluge Plenkovića uključivati raskol u HNS-u. Pa on je išao po cijeli HNS, po Vrdoljaka, Vesnu Pusić i Anku Mrak. Anku je već čekala pozicija Ministrice graditeljstva. O tome međutim ne vrijedi razbijati glavu, jer to je nekonzekventno. Tko god je prespavao cijelu rudnu izbora i proces preslagivanja, ništa nije promašio. Što je imao prije, ima i dalje, jer sve je samo preslagivanje smeća s jedne hrpe na drugu i natrag, sve je samo jedan folklorni nastup da ljudima bez realne perspektive stvore iluziju promjene, na koju ovi padaju kroz već dvoznamenkasti broj hrvatskih tzv. demokratskih izbora.
Hrvatski problem se ne može riješiti promjenama unutar sustava nego promjenom sustava, ili po onoj usporedbi iz mog djetinjstva – Ništa neće donijeti ako se jedne svinje na kopanjima zamijene drugima, koje god pasmine bile, nego ako se maknu kopanji.

Hrvatska preokupacija dnevnom politikom vrijedi koliko i jedan dan zabave koji se poništava u ponoć kada počinje nova epizoda u 24-satnom ciklusu. Nije to uopće pitanje demokracije, nego pitanje nacije. Demokracija je svakome ono što on želi da bude, pa ju svatko mijesi i trpa dodacima koji njegovu ukusu odgovaraju, ovisno o tome kakave rezultate želi polučiti. Kako su ovi u Hrvatskoj demokraciju prilagodili sebi, i ovca može vidjeti ležeći.

Došlo je do velikog preslagivanja među moćnima. Raspada se Agrokor, gospodarsko carstvo nelustriranog zla iz vremena pretvorbe i privatizacije, ali će sve opet biti kao i prije. Ništa narod od toga neće dobiti – samo oni umreženi i uhljebljeni. Narod će samo platiti cijenu nove pretvorbe i nove privatizacije. Drma se i sustav tobože lijevih i desnih pa mogu uloge kompletno zamijeniti ako hoće i oprobati se lijevi na desnici i desni na ljevici, a da Hrvat ne primjeti nikakve razlike.

Treba se ostaviti ratne mitologije i crno-bijele teorije o crvenima i plavima, o borbi za vlast između dobrih i zlih. Sve se to pretvorilo u jednu kašu, u borbu za golu vlast za koju ne mogu žrtvovati principe kojih nikad nisu ni imali, nego samo narod i državu koja još postoji.

Ideja velikog nacionalnog suverenističkog pokreta

Ideja koja se tokom godina rodila u mojoj glavi bila je ideja širokog nacionalnog suverenističkog pokreta, koji bi okupio sve one koji danas svaki za sebe protestiraju kada su ugroženi njihovi specifični interesi. Taj pokret bi morao zahvatiti sve koji imaju viziju sigurne, sretne, bogate i nadasve potpuno suverene i samostalne hrvatske države, široke slojeve naroda, akademike, pripadnike povijesnih institucija poput Matice hrvatske, ljude iz znanosti, kulture i umjestnosti, mislioce i izvršioce, pisce i novinare, da okupimo svu nacionalnu energiju na jednom mjestu i krenemo vraćati Hrvatsku u ruke hrvatskog naroda.

Na žalost, Hrvati su preokupirani dnevnom politikom i preslagivanjima kojima smo i danas svjedoci. Hrvatskom vlada navijačka atmosfera za timove od kojih niti jedan nije njihov. Projekt Velebit je nastao kao koncept takvog jednog pokreta, svehrvatske organizacije čije bi političko krilo onda moglo uspostaviti stranku s dovoljnom podrškom da preuzme vlast u Hrvatskoj, jer će glasovi nepovezanih, malobrojnih i nezavisnih članova, koji pupunjavaju sjedala u posljednjem redu Hrvatskog sabora, biti zaglušeni organiziranim i udruženim nastupom režimske, vladajuće i opozicijske, svekolike moći, koja će poduzeti sve da spriječi afirmaciju onih koji bi mogli ugroziti njihovu poziciju materijalne i političke privilegije. Toga bi trebali biti svjesni i Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović.

Ostajem pri tvrdnji da samo organizacije složnih ljudi mogu donositi promjene, velike organizacije za velike promjene.

Ostajem uz pozdrav “Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!

Komentari