U sudbenim postupcima protiv neprijatelja naroda i u političkim slučajevima Titova OZN-a imala je tijekom i poslije rata isključivo pravo vođenja istražnog postupka. O kakvom se sudbenome procesu radilo u suđenju Stepincu govori podatak o tome da je tužitelj Jakov Blažević smatrao sud instrumentom širenja pravde na temelju „postignuća narodnooslobodilačkog pokreta“. Takvi, revolucionarno opravdani, bili su i dokazi protiv Stepinca, koje su povijesna znanost i pravo u međuvremenu temeljito prokazale.
Moramo računati s osjećajima pravoslavnog stanovništva
Titov revolucionarni sud pretvorio se u veliki sudbeni politički proces. Od 37 svjedoka obrane sud je dopustio 22. Na suđenje je pristupilo samo 8 svjedoka obrane. Od toga je jedan istjeran iz sudnice. Među onima koji nisu pristupili sudu svi su bili Srbi. Uoči početka glavne rasprave, 26. rujna 1946., kako prenosi Vjesnik, Maršal Jugoslavije je izjavio: „Stepinac je bio impliciran u terorističkim aktivnostima Križara. Suđenje Šalić – Lisak to dokazuje, i meni je to osobno veoma dobro poznato… uhapsili smo Stepinca i uhapsit ćemo svakog tko se usprotivi današnjem poretku, bez obzira odgovara li to nekom ili ne“.
Četiri godine kasnije Maršal Jugoslavije u intervjuu New York Timesu od 6. studenoga 1950. izjavljuje „da bi se pravoslavno stanovništvo pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio pušten na slobodu te kad bi bio otputovao u inozemstvo“, i dodaje: „pravoslavno stanovništvo, smatra Stepinca ratnim zločincem. I tu ništa ne možemo mijenjati. Moramo računati s osjećajima pravoslavnog pučanstva… Bilo je slučajeva u svijetu da su i nedužni ljudi, u interesu države, sjedili u zatvoru, pa čak i ubijani“.
Titovo – Moramo računati s osjećajima pravoslavnog pučanstva – neodoljivo korespondira s naputkom Čerine o potrebi nametanja silom duše i mozga Beograda. Tito je, dakle, priznao da je mjerilo politike njegova režima prema nadbiskupu Stepincu, a time i prema Katoličkoj crkvi i Vatikanu, bila svetosavska politika Srpske pravoslavne crkve i srbijanskih zadrtih nacionalista, ali i to da je svjesno, znajući da je Stepinac nevin, montirao proces i osudio Nadbiskupa na 16 godina zatvora. Je li to karakteristika zločina ili antifašizma?
U ocjeni Stepinca njegovim osporavateljima ostao je samo jedan nazovi argument – da nije učinio dovoljno, to jest da je mogao učiniti i više. Isti kriterij ne koristi se i u ocjeni Tita. Je li Tito mogao svojim autoritetom spriječiti masovne likvidacije, progon Katoličke Crkve i nadbiskupa Stepinca? Naravno da jest. Bio je istodobno prvi čovjek države, Partije i vojske. Umjesto u opće dobro Tito je svoju moć usmjerio na ostvarenje političkih ambicija i hedonističkih poriva. Njegov je zločinački um funkcionirao besprijekorno. U tom je pogledu izgradio nevjerojatan državni, partijski i represivni sustav koji je prvenstveno služio njemu. Tek potom Partiji i provoditeljima tekovina revolucije. Sve to u ime „radničke klase“!
Mene ne zanima istina. Ja znam tko je u pravu
Patrijarh SPC Irinej i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić godine 2014. pismeno su zatražili od pape Franje da zaustavi proces Stepinčeve beatifikacije. Navodno Katolička crkva u Hrvata Stepinca prikazuje u boljem svjetlu nego što je on stvarno bio, navodno je šutio. Drugim riječima, Titov montirani proces prikazao je Stepinca u pravom svjetlu. Iz kakve iracionalne kloake dolazi najnoviji poriv iz duše i mozga Beograda napisao je akademik SANU Matija Bećković u poemi „Ćeraćemo se još“ objavljene godinu dana poslije Oluje:
…ćeraćemo se još
nema od pomirenja ništa
moramo se ćerati
ne možemo se ne ćerati
ni stati na ovome
samo bi još trebalo
da se i ne ćeramo…
„Mene ne zanima istina. Ja znam tko je u pravu“ – jedna je od antologijskih Bećkovićevih misli na kojima se odgajaju novi srpski naraštaji. Srpsku pravoslavnu Crkvu i Srbiju, doista, ne zanima istina o Stepincu, oni imaju svoju istinu utemeljenu na političkim kvalifikacijama poništenoga procesa. Ipak, treba podsjetiti na to da grijehe koje titoistički pripisuju Stepincu, nisu okajali u svom dvorištu. Stepincu predbacuju, primjerice, antisemitizam, konstruirajući da zbog toga nije proglašen Pravednikom među narodima.
Srbijanski odnos prema Židovima
U Srbiji se, za razliku od Hrvatske, ozračje sustavnoga antisemitizma započelo formirati 1929. prvim izdanjem Protokola sionskih mudraca. Od 1933. do 1940. objavljeno je više od deset antisemitskih brošura, kao što su „Naši problemi: Židovi u Srbiji“ i „Srpski narod u raljama Židova“. Ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, Anton Korošec, 1939. izjavljuje: „Židovske izbjeglice iz nacističke Njemačke nisu dobrodošle ovdje“. Od 1941. do 1945. u Srbiji je objavljena 51 antisemitska brošura. Hitlera je 1940. posjetio knez Pavle. Poslije toga pogoršao se položaj Židova u Srbiji. Stepinac u isto doba glede židovskih izbjeglica piše – „Naša je kršćanska dužnost da im pomognemo“.
Patrijarh Petar Rosić Varnava pokazao je 1937. „zanimanje za Hitlera i njegovu politiku koja, tvrdio je, služi čitavom čovječanstvu“. SPC iste godine piše u svom službenom listu da su „Židovi sila koja se skriva iza slobodnog zidarstva, kapitalizma i komunizma, tri najveća zla svijeta“. U kolovozu 1941. izišao je Apel srpskoj naciji s potpisima 545 uglednih Srba, među njima i visokih dužnosnika SPC, kojim se izražava lojalnost nacistima i osuđuje partizanski otpor. U oglasu za regrutiranje u srpsku policiju stoji da „podnositelji molbe ne smiju imati ni židovske ni romske krvi“. Dimitrije Ljotić organizira Srpski dobrovoljački korpus sa zadaćom skupljanja Židova, Roma i partizana radi egzekucije. Građani dobivaju novčane nagrade za uhićenje Židova. Stepinac pak u to doba kritizira Pavelića: „Hrvatska će vlada morati snositi punu odgovornost za rast komunističkog partizanskog pokreta… zbog strogih i nezakonitih mjera koje primjenjuje protiv pravoslavnih Srba, Židova i Roma, oponašajući njemačke metode“.
Mitropolit SPC-a Josip Cvijović šalje upute svećenstvu i vlastima kojima zabranjuje preobraćenje Židova na pravoslavnu vjeru. Rezultat toga je nestanak Židova u Beogradu do svibnja 1942., dok je u cijeloj Srbiji dotad nestalo 90 posto od 16.000 Židova. Stepinac je, nasuprot tomu, javno govorio: „Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda“.
Napokon u Beogradu je 16. travnja 1941. uvedena „obaveza prijavljivanja Jevreja i obaveza prinudnog rada“. U razdoblju od 1941. do 1944. u Beogradu su punom parom radila četiri koncentracijska logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana. Nijedna od tih lokacija nema status javne ustanove memorijalnoga karaktera. Najviše Židova ubijeno je u logoru Sajmište. Kroz logor prošlo je oko 100.000 ljudi, u njemu je ubijeno oko 48.000 žrtava.
Episkopa Velimirovića nauk
Ove činjenice SPC i Beograd guraju pod tepih. S druge strane SPC je svetim proglasila episkopa Nikolaja Velimirovića, čistu suprotnost svetosti Alojzija Stepinca. Velimirović je uoči Drugoga svjetskoga rata veličao Hitlera, jer je radio na „stvaranju nacionalne crkve u Njemačkoj“, a što je sveti Sava u Srbiji „svršio pre 700 godina“. Kad je Tito od Stepinca tražio stvaranje nacionalne crkve u Hrvatskoj on je time preuzeo model Hitlera i Velimirovića. A oni nisu bili antifašisti. Naprotiv!
Velimirović je bio duhovni inspirator Ljotićeva fašističkoga pokreta, izraziti protueuropljanin i širitelj antisemitizma. Pa kad SPC stavlja Stepinca u kontekst antisemitizma, neka se prisjeti Velimirovićevih riječi: „Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola… Ali je za čuđenje, da su se Evropejci, kršteni i miropomazani, potpuno predali Židovima tako da židovskom glavom misle, židovske programe primaju, židovsko hristoborstvo usvajaju, židovske laži kao istine primaju, židovska gesla kao svoja primaju, po židovskom putu hode i židovskim ciljevima služe… Ali najvažnije je kako je hrišćanska Evropa postala sluškinja Židova i kako je otpala od Oca svetlosti i priznala đavola za svoga Oca u svima mislima i delima svojim…“.
U procesu proglašenja Velimirovića svecem SPC-a, nije bilo zajedničke mješovite komisije. (Nastavlja se)