Kada iz Narodne skupštine Hrvatima počnu psovati ustašku majku, u Hrvatskom saboru počnu osnivati povjerenstva o totalitarnoj prošlosti i trabunjati besmislice o državi nastaloj i nestaloj u sred krvavog svjetskog rata, napadnutoj i okupiranoj sa tri strane i iz nje same, zato što u sred tog cijelosvjetskog ludila nije razvijala demokratske vrijednosti.
Vojislav Šešelj je nakon epizode s gaženjem hrvatske zastave, na presici (pogledaj video) izjavio da su se srpski radikali zakleli da Srbija neće priznati Hrvatsku dok Hrvatska ne prizna Republiku Srpsku Krajinu. Citirao je čak i dio zakletve “Dabogda nam se desnica ruka osušila.”
“Tu smo zakletvu položili pred mnogo godina” rekao je Šešelj i nastavio “i to obavezuje sve srpske radikale, ali tu zakletvu su položili i bivši srpski radikali, pa neka vode računa.” I ovca ležeći vidi da to ide Aleksandra Vučića i nesumnjivo je da se zakletve sjetio kada su ga u Zagrebu na sve načine pokušavali nagovoriti da se odrekne svojih riječi iz Gline, a on k’o magare ukupao kopita i ne odustaje.
Jedno je sigurno, da ne bi ljudi kao što je bio Milošević, ondašnja hrvatska sluganska elita bi Hrvatsku i danas držala u onoj velikosrpskoj despociji, a oni ostali sasvim sretno služiti svojim gospodarima kao goniči hrvatskih robova.
Danas njihovi učenici opet srljaju u Beograd k’o guske u maglu i ne mislim da će biti dovoljno što nam Šešelj gazi po zastavi i psuje ustašku majku, da ih odvrati od te namjere, pa ni to što ni Vučić nema dovoljno takta nego umjesto isprike ide u kontranapad lažima o tome kako je primljen u Zagrebu, ali ima u Srbiji na pretek tog sirovog primitivnog, neotesanog balkanskog instinkta i inata, kad nekoga ne mogu smisliti da to ne mogu sakriti, čak ni onda kada im ponizne sluganske ekipe iz Zagreba dolaze, spremne lizati njihove opanke.
Zar je opet morao netko u Narodnoj skupštini pucati da bi Hrvati okrenuli glavu?
Inače, kada iz Narodne skupštine Hrvatima počnu psovati ustašku majku, u Hrvatskom saboru počnu osnivati povjerenstva o totalitarnoj ustaškoj prošlosti i trabunjati besmislice o državi nastaloj i nestaloj u sred krvavog svjetskog rata, napadnutoj i okupiranoj sa tri strane i iz nje same, koja u sred tog cijelosvjetskog ludila nije razvijala demokratske vrijednosti.
Mi jesmo služili raznim gospodarima kroz našu povijest, ali to je uvjek bilo kada si nismo mogli pomoći, kad smo bili utrpani u tuđe države. Međutim danas, kada iz vlastite države i Hrvatskoga sabora odlaze tamo primati šamare na lice svakog Hrvata, nagovarati ih kako smo osuđeni jedni na druge, kada nam to više nije potrebno, nakon što smo ih se uz toliko prolivene krvi oslobodili, to je jedna nova dimenzija, neviđena u dugoj hrvatskoj povijesti, od davnih dana hrvatskoga kraljevstva pa do danas.
Mi jesmo služili raznim gospodarima kroz našu povijest, ali to je uvjek bilo kada si nismo mogli pomoći, kad smo bili utrpani u tuđe države. Išao je i Stjepan Radić u Beogradsku skupštinu u kojoj se svaki Hrvat mora osjećati kao u konjušnici a ne u parlamentu; išao je čak i Ante Pavelić, kada je to bilo jedino mjesto gdje se moglo nešto ušićariti za Hrvatsku.
Međutim danas, kada iz vlastite države i Hrvatskoga sabora odlaze tamo primati šamare na lice svakog Hrvata, nagovarati ih kako smo osuđeni jedni na druge, kada nam to više nije potrebno, nakon što smo ih se uz toliko prolivene krvi oslobodili, to je jedna nova dimenzija, neviđena u dugoj hrvatskoj povijesti, od davnih dana hrvatskoga kraljevstva pa do danas.
I hrvatski politički predstavnici, vodeći ljudi iz stranaka koje se izmjenjuju na vlasti, polažu zakletvu, ali izgleda da po tim zakletvama nema ama baš nikakave garancije da će hrvatski državni i nacionalni interesi biti zaštićeni, nego se moramo oslanjati na srpske, na zakletvu srpskog predsjednika koji se kao mladi radikal zakleo “Da Bog da mi se desnica ruka osušila..”
Ne mislim da je lijepo donositi video priloge iz jazbine Vojislava Šešelja, ali mislim da je potrebno, jer ako Hrvati ne drmnu glavom, moglo bi se uskoro dogoditi da jedan hrvatski, demokratski izabrani predsjednik, zajedno sa Vojom Šešeljem ili Aleksandrom Vučićem stane pred mikrofonom i zajedno prstom upru u hrvatska njedra i u njima prepozna ustašku guju, samo da bi uskladio svoje ponašanje sa Srbijom koja vidi samo patnje iz svoje prošlosti a ne vidi da ih je sama pruzročila, tri četvrtine stoljeća nakon što je jedna vojska nastala i nestala, kada među živima propadnicima te vojske više nema nikoga tko bi bio mlađi od 100 godina.
Neka ih je poprašio i žao mi je što nije nastupio agresivnije. Da je pokazao malo više agresije prema onom Jandrokoviću, stala bi ga trka, ne bi se do Vukovara zaustavio, ni on ni Anka partizanka iza njega. Ne bi ga više u Saboru zvali njonjo, nego Speedy Gonzales. Jedino bi Pupovac ostao koliko-toliko zaštićen u “matičnoj otadžbini”.