Vjerujući u gramatiku, matematiku, u višestruku i višeznačnu inteligenciju, ima li uopće smisla razbijati glavu dalje od empirijskih dokaza – rekao bi Howard Earl Gardner – da je sumnjivo lice Miljenko Jergović, wannabe nobelovac, obdaren nedostatkom ultimativne, lingvističke inteligencije?  Nažalost, nije jedini takav: sve su NJIHOVE eventualne, bivše, sadašnje i buduće “nagrade”, samo političke, samo ideološke, samo ideologiziarane. Nedostatak inteligencije, eto što je.

Uvriježeno, inteligencijom se smatra sposobnost snalaženja optimalnog čovjekova u novim nepoznatim okolnostima. Inteligencija (od latinske riječi inteligere, što će reći: razumjeti, shvatiti, pojmiti, dokučiti…), samim time, bliska je specifičnoj ljudskoj duhovnosti, odnosno odlici koja ljudska bića razdvaja od životinja, odnosno, od živih stvorenja koja se ravnaju po nagonima jer ne posjeduju duh (dušu).

Harvardski profesor razvojne psihologije Howard Earl Gardner, dijete njemačko-židovskih roditelja koji su u SAD iselili još prije Drugoga svjetskoga rata, rođeno 11. srpnja 1943., autor tridesetak knjiga prevedenih na više od 30 jezika, nositelj počasnih znanstvenih titula na više od 30 sveučilišta i instituta diljem kugle zemaljske, utemeljitelj prvoga postiplomskog studija na svijetu o razumu, mozgu i obrazovanju (Mind, Brain and Education), najpoznatiji svjetski teoretičar višestrukih inteligencija (theory of multiple intelligences), koji se proslavio knjigama “Frames of Mind: The Theory of Multiple Intelligences” i “Changing Minds: The Art and Science of Changing Our Own and Other People’s Minds“, prvo je značaj razvikanih IQ-testova sve na samo tri tipa inteligencije (lingvistički, logičko-matematički i prostorni), a potom izradio sustav različitih vrsta inteligencije: 1.) lingvističku tj. jezičnu ili verbalnu, 2.) logičko-matematičku, 3.) spacijalnu ili prostornu, orijentacijsku, 4.) glazbenu,  5.) tjelesnu ili kinetičku, 6.) interpersonalnu tj. socijalnu ili društvenu, međuljudsku, 7.) intrapersonalnu tj. unutarnju, osobnu, indvidualističku, 8.) naturalističku ili prirodnjačku, 9.) egzistencijalističku ili duhovnu, 10.) pedagošku ili odgojnu.

(EN PASSANT: Složenom komparativnom metodom došavši do njih, naveo sam ovdje 10 razlikovnih tipova inteligencije koje na neku foru spominju, bilo Gardner, bilo oni koji se na njega referiraju. Zlu ne trebalo, ipak valja napomenuti kako na službenoj web-stranici Višestrukih inteligencija http://multipleintelligencesoasis.org/ u rubrici MI INTELLIGENCES stoji nabrojanih njih svega osam: interpersonalna, intrapersonalna, logičko-matematička, naturalistička, spacijalno-prostorna, tjelesno-kinetička, lingvistička i glazbena. Razlozi su vjerojatno neke tehničke naravi, uostalom, nije nemoguće da se svaka cjepidlaka s upitom zbog toga obrati dr. Gardneru, meni svakako ne treba!)

Gardnerovi kritičari i oponenti najčešće su tvrdili (i još tvrde!) da njegova teorija višestrukih inteligencija nema uporišta na empirijskom, iskustvenom polju dokaza, dok im je on odgovarao (i još im odgovara!) da je “istina voda duboka”, odnosno, da je stvarnost upravo suprotne naravi: njegova teorija (u skladu s dosezima 21. stoljeća) u potpunosti je empirijski potvrdiva, za razliku od njezine eksperimentalne i eksperimentalističke dokazivosti koja ionako pripada prošlosti, pa prema tome i prošlom svršenom 20. stoljeću, te je kao takva neprimjerena suvremenoj psihologiji.

Čemu ovakav uvod, zapitat će se vrli pitac neki, ta tko je ta, što je ta, da prostiš, gdi li je ta, oklen je, kamo i kuda je ta višestruka inteligencija, rekti, što ona radi u mojim intrapersonalnim i interpersonalnim mjesečarskim tekstualnim tkanjima?

Uvod u insuficijenciju tri osnovna tipa inteligencije


Evo, dobri i višestruko pojedinačno, grupno, kolektivno, masovno pa i univerzalno inteligentni ljudi, empirijski je lako provjeriti da je dne 24.07.2018. u 17:25 sati, u svojoj stalnoj povremenoj privatnoj rubrici ma web-stranici zagrebačkoga Jutarnjega lista pod filmski asocijativnim naslovom “Sumnjivo lice” (Scenarij i režija: Predrag Dinulović i Sofija Soja Jovanović”; Predložak: Branislav Nušić; Uloge: Ljiljana Krstić, Ljuba Tadić, Mihajlo Bata Paskaljević, Milivoje Mića Tomić, Mihajlo Viktorović, Olivera Marković, Tamara Miletić, Rade Marković; Studio: Avala film; Datum premijere: 1954.;  Zemlja: Jugoslavija; Jezik: srpskohrvatski), neumorno bezidejni, odnosno višesmisleno umorni pisac Miljenko Jergović objavio tekst pod naslovom: “KOME MOŽE POMOĆI POPULARNOST POJMA ‘CROATIA’ NA GOOGLEU? Hrvatska danas na Googleu izgleda kao zemlja od dvadeset dva stanovnika i jedne stanovnice“.

https://www.jutarnji.hr/komentari/kome-moze-pomoci-popularnost-pojma-croatia-na-googleu-hrvatska-danas-na-googleu-izgleda-kao-zemlja-od-dvadeset-dva-stanovnika-i-jedne-stanovnice/7646328/

Priznajem, već dugo nisam vodio računa o Jergoviću, momku kojega sam svojedobno čak smatrao i frendom, što je kategorija iznad poznanika, iako zericu ispod statusa kućnog prijatelja, onkraj činjenice da sam oduvijek mislio kako je iznimno talentiran pisac (što još uvijek mislim i što on još uvijek, čini mi se jest, bez obzira kako godine teku u vječnost, jer dug je put do vječnosti i mi ga talentirano prelazimo šutke i u miru!).

Kad smo se predzadnji put susreli i razgovarali uživo, brat s bratom, duša z dušom, još je relativno – načinimo glagol! – “croekstremizirao”, makar ne neukusno, više onako, recimo, poput Miroslava Škore: objašnjavao mi je kako su, zapravo, svi Jergovići podrijetlom Ličani, pa onda pripovijedao o njemačkom dijelu svoje obitelji (valjda, saskom, saksonskom, možda austrijskom, nemam pojma), nešto o tome tko je sagradio željeznicu u Bosni, tko je sarajevsku kasabu pretvorio u grad, zašto i kako, ćakulali smo i o NDH i sličnim povjestnicama, o bombardiranju njegova gradića, o bliskim nam djevojčicama pogrešnih nacionalnosti, baš smo lipo divanili. Vjerovo sam, a vjerujem i danas, da je Jergović u tom trenutku bio iz dna srdca iskren, pa vjerojatno zbog toga medijski wizzard Denis Kuljiš ništa nije objavio (naime, pretvorili smo to bili u novinsku formu intervjua, koliko se dalo, a dalo se).  Možda je, makar u tome kratkom vremenskom odsječku, Kuljiš ipak nastupio kao humanitarac: pa što bi, fakat, bilo da smo eksponirali tadašnjeg Jergovića (koji se taman nešto dogovarao s izdavačom Popovićem, etc.) eksponirali kao – rekao bi rahmetli Mesić, ako je još živ! – potencijalnog ustašoida, skrivena nako Ferala u tadašnjoj Nedjeljnoj Dalmaciji?

Zadnji pak put kad sam ga vidio uživo, bilo je u onom nesretnom i relativno suludom čačićevsko-goldsteinovskom Tjedniku koji je u Zagrebu imao sve osim dopisnika iz Hrvatske i honorara za novinare kao društveno-političke radnike: bio sam nepotrebno bezobrazan prema Miljenku, žao mi je i danas zbog toga mojega bezobrazluka dok sam govorio: – Kakav ti je to jezik na kojemu trenutno pišeš, rodijače, to nije ništa nego srpski na ijekavici?!

Doduše, htio sam (mu)objašnjavti i objasniti kako je jezik prije svega sintaksa, potom doista i vokabular, akcent, prijeglasi, guturalnost i slično, a iznad svega – misao i svijest, kako je jezik, govorni i pisani, iznad svega, makar kad govorimo o etnicima, o naciji, o mjestu u svemiru, o počelu, o trajanju do kraja kojega ipak još niti ne slutimo, naravno, i o našoj ništavnoj ulozi u hodu nas malenih ispod zvijezda, posebice s mišlju da je on – osobito u tom trenutku – bio “utaveljan” (utabuliran) u slatku erazmusovsku paučinu, što li je s njome danas?!

Vidio sam uglednog pisca Jergovića nedavno na programu neke od bosanskih televizija, čudno: već duže vrijeme asocira me jedino na dobra čovjeka, na dobru curu Anu Bogišić, Vlahinu sestru s kojom se – boljom od sebe – Miljenko oženio. Tužan mi je dojam ostavio, ili se opet pravio pametan, ne kužim. Brišem to iz sjećanja, brišem iz sjećanja sve youtube-klipove na kojemu sam proučavao kako se čovjek mijenja, za razliku od onih priča od prije 30 godina koje ne želim, niti hoću izbrisati, onda kad smo zdušno navijali za njega i “proizvodili” ga u sarajevskim Licima, u zagrebačkom Quorumu, na Goranovu proljeću, čak i kad se “izvlačio iz Sarajeva”, ostavljajući tamo staru mater, slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše na početku, tako i sada i u vijeke vjekova, amen, a čak sam gotovo izbrisao i virtualna saznanja o njemu koja posjedujem iz međuvremena, iz zadnjih 20 godina otkako moje tijelo živi na ovomu zabačnom otočiću pokraj kojega se malo ljube, a malo svađaju Indijski ocean i Pacifik, a on i ONI se raspojasali diljem revolucionarnoga (?) i kontrarevolucionarnoga (?) westernskoga Balkana – žic, ubijte se! – Balkana kao opaka, nestabilna i grdna, ružna balkona ograničena na Srbiju, u njoj i okolo nje, tamo daleko od mora Adrijanskoga, daleko od današnje Hrvatske, čak i kad postoje oni kojima je majka rimska provincija Dalmacija što se protezala od Solina do Sirmiuma, da se ne vraćamo u prošlost, da ne idemo u budućnost i da ne stojimo kao stećci nepomični.

Demonstracija nedostatka logičko-matematičke i orijentacijske inteligencije


NO. 1: Nogomet je politika, politika je škodljiva, hrvatski je nogomet politika, ergo Hrvatska je škodljiva

“Ali sve drugo oko nogometa, publika, navijanje, medijsko praćenje, pripada žanru dokolice. Sve dok ne preraste u politiku. Obično lošu, negativnu, škodljivu politiku, koja nikome, pa ni zemlji ne čini dobru reklamu. Hrvatska, srećom po nju ili po njezine vladajuće elite, nije dovoljno velika da bi u percepciji svijeta njezin nogomet postao politička stvar. To onda znači da je njezin Google prosperitet izazvan nogometom dobra stvar.

NO. 2: Hrvatska nogometna reprezentacija je slabo poznata, ergo Hrvatska je slabo poznata zemljopisno, kulturno i civilizacijski

“Sasvim je moguće, pače i vrlo vjerojatno, bit će da je i dosta sigurno, da je Hrvatska u Europi i svijetu najmanje poznata zemlja od svih sudionica ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. I to nije stvar budalastih uličnih anketa, nego stanja na zemljopisnoj, kulturnoj, civilizacijskoj mapi Europe i svijeta.”

NO. 3: Mjera Hrvatske je Google, Google prepoznaje nogometaše i predsjednicu, Hrvatska ne postoji osim ako joj je Google mjera, ergo Hrvatska jest 22 mužjaka plus jedna predsjednica

“Nije li ljupka ta mala zemlja od samo jedanaest, ustvari osamnaest, dvadeset i jedan ili dvadeset i dva stanovnika. Dvadeset i jednog nogometaša i njihove predsjednice. To je posljedica iznenadne Google popularnosti.”

NO. 4: Vikinzi se pišu s velikim početnim slovom, ali dobro, Google još ne zna da će Jergović biti prvi švedski nobelovac, poput Borgesa, Niemeyera, i Björk, čim ga 22 Hrvata i predsjednica  prisilno uguraju tamo gdje je Hrvatska zadnjih dana postala poznata

“Hrvatska, naravno, nema ni Borgesa, ni Niemeyera, nema ni vikinge ni Björk​, nema nijednog književnog nobelovca, ali zato, reći ćete, ima viceprvake svijeta. Tako je, ali na tome se možemo zaustaviti. Zemlja od dvadeset dva stanovnika i jedne stanovnice. Barem tako to izgleda na Googleu, tamo gdje je Hrvatska zadnjih dana postala poznata.”

NO. 5: Urnebesan komentar kojega je nemoguće iti ismijavati, nadmašivanje je to Emira Nemanje Kusturice

“Slučajni prolaznik, onaj britanski, kao ni bilo koji drugi, neće znati za srpskoga (bosanskog) nobelovca Ivu Andrića, kao što neće znati ni to da je slavni američki znanstvenik Nikola Tesla bio Srbin, ali i jedno i drugo, i Andrić i Tesla, idu na konto srpske kulture i identiteta, idu na konto srpskoga Googlea. A Hrvati i Tesla, nije li se Tesla rodio u Hrvatskoj i ne slave li ga sporadimice, mjestimice i politički ciljano i Hrvati kao svog? Da, ali u ovakvom rasporedu stvari bilo bi bolje da to ne čine, bilo bi bolje da o Tesli šutimo kao zaliveni, jer nemamo odgovora na prva teslinska pitanja: koji je sljedeći uvaženi pripadnik Teslina naroda u Hrvatskoj, koji će živi pripadnici njegova naroda posvjedočiti o Teslinom domovinstvu? Nikola Tesla mogao bi biti dio hrvatske kulture i identiteta, te slavnoga guglovskog hrvatstva, kada bi, eto recimo, golman hrvatske reprezentacije mogao biti Srbin. Žive se, možda, i može pohrvatiti, mrtve, pak, jok!”

NO. 6: Valja konzultirati Google: neudjenuto ime ugurac je wannabe nobelovac 

“Tko su ti ljudi iz Hrvatske za koje se pomalo zna u Europi i svijetu, i koji su izvan Hrvatske vrlo cijenjeni u onome što rade? Skoro da se i ne usuđujem nizati njihova imena: Rade Šerbedžija, Mira Furlan, Rada Iveković, Ivo Pogorelić, Dubravka Ugrešić, Oliver Frljić, Slavenka Drakulić, Slobodan Šnajder, Ivica Buljan, pokojni Predrag Matvejević… Među njih je naprosto nemoguće udjenuti ijedno podobno ime.”

Nedopusivi nedostatak lingvističke inteligencije


Kad se malo bolje razmisli, dobri inteligentni ljudi, Miljenko Jergović – ako nikada ranije, a što je, naravno moja dvojbena digresija, jer doista jest bivalo tako i ranije! – kako u ovom tekstu, kako u citiranim odjeljcima, pasusima, rečenicama, tako i inače, gotovo kao da to čini namjerno, iskazuje prjezir prema ikakvom obliku bilo ustaljenih, bilo teoretskih definicija inteligencije. Osim možda one intrapersonalne, unutarnje, osobne, indvidualističke, koja mu se, avaj!, pretvara u interpersonalnu, socijalnu, društvenu, međuljudsku. A zašto?

Zato što s on služi pitijskim jezikom, jezikom književnosti u zamišljenom četverokutiću pokojnika: od Ive Andrića nasuprot modernoga Ivan Aralice i od Danila Kiša do beogradske Duge, da ne kažem Mome Kapora ili Brne Crnčevića; zato što nije krležijanski rigidan poput Viktora Ivančića; zato što nije smojinski zajeban poput Borisa Dežulovića; zato što nije jadnički površni demagoški politolog poput Žarka Puhovskoga zakriven iza tri hegelovska termina jednorječnim njemačkim na N1; zato što nije maškara iza bleferskoga srednjoškolskog neznanja poput Tvrtka Jakovine i Hrvoja Hlasića; zato što je stoput akrobatskiji od Ivana i Slobodana Lovrenovića; zato što je konzistentniji od Senada Avdića; zato što se specifična težina mentalnih jugoslavena s Tjentišta, poput onih butterflaya poput Pavičića, Frljića i inih ne može mjeriti s njegovim trodimenzionalnim Dražom Mihailovićem s istoga lokalnog partizanskoga ratišta prije osam tisućljeća; zato što se nitko, gotovo ni Marko Perković Thompson ni BJ Štulić, a ni Srđan Sacher, posebno ne onaj dijabolični prološki desperados Ante Tomić koji ga “gangster te voli”, ne mogu mjeriti s besmislom naslova Koreanca Mii-ljeen-kooma: pa Jergos je ipak budući književni nobelovac, sad kad među nama Hrvatima – slava njima! – više nisu ni Mirko Kovač, a ni moj profesor francuske književnosti 20. stoljeća dr. Predrag Matvejević, da ne govorimo o ostalim mrtvim hrvatskim piscima, osobito ne o živima, biološki bez krvnih zrmanja, krka i asocijativnih knindža.

Dopustite digresiju: ako švedska Akademija ikada ustanovi institut posmrtne Nobelove nagrade makar za književnost, onda će ona sigurno (opet posmrtno, nego kako!) biti dodijeljena Dobrici Ćosiću (1921.-2014.), i to iz mnoštva razloga, a koji se (razlozi) otprilke poklapaju s onima zbog kojih je Nobela dobio Ivo Andrić, biološko hrvatsko kopile, ako se smije naznačiti, iz Travnika u Bosni, čovjek koji je žalosno umro bez potomstva kao Srbin, ili kao Jugosloven, svejedno, častim onoga tko mi objasni razliku u bilo kojem programu bilo koje radiotelevizijske istočno od Vukovara i južno od Jasenovca, hoću reći, unutar dosega mentalnog Balkana.

Velim, dopustite digresiju: Mislim da je to bilo u Poletu 1985. kad sam “recenzirao” (glup termin, “recenzirati”!) Njegov novi roman “Grešnik”. Zapelo mi je tada za oko kako u jednoj Njegovoj polurečenici stoji da: “čovek ide niz most”…  Strahota – kontemplirao sam ja – pa čovjek može ići/hodati/penjati se/spuštati se “uz (uzbrdo)” ili “niz (nizbrdo”) jedino u Mostaru, jedino je tamo postojao takav most, fakat skalinada, tamo gore, ‘namo dolje. Inače,  “čovek” eventualno može hodati/ići/kretati se “mostom”, jednako kao što plovi “rijekom” ili kao što hoda “cestom”.

Tako sam, eto, ja izveo “logički nužni konkluzio”: Dobrica Ćosić, taj najznačajniji srbijanski pisac svih vremena, polupismen je poput Miloša Crnjanskoga, a moja pametna recenzija, čini mi se, nikada nije objavljena. Pa što? Uostalom kakve to veze ima s prethodnim tekstom? E pa ima!  Jer je, po svemu sudeći, slavni bosanski, hrvatski, jugoslavenski, westernbalkanoidni i, valjda, europski pisac Miljenko Jergović, po Gardnerovoj tipologiji, daleko slabije lingvistički inteligentan!

Njih 228 plus jedan uništavaju hvatski jezik


Karakteri poput mene paranoično misle da se uništavanje hrvatskoga jezika, gramatičko-sintaktički, a zapravo semantički kalamburi, posebno u slučajevima poput Jergovićevih tekstova – a osim njega, mogao bih nabrojiti još neke – nipošto ne događaju slučajno. Uništiti jezičke zakone, uništiti gramatička pravila, spajati lingvistički nespojivo, uništiti razvoj pa makar on bio i konzervativni (usporeni, čak iako je to na jezik neprimjenjivo, već po logici stvari, jezik se razvija neovisno od marksističkih načela), uništiti pravopis, u našem slučaju ne znači ništa drugo osim vampirski agresivna, anakrona, zapravo mrtvoga jugoslavenstva, baš onakvoga za kakvoga se zalagala chubby chick cura slaba tjemena korijena, blondina rdeče face Snježana Kordić u svojemu kontroverznom polit-lingvističkom pamfletu pod ingenioznim naslovom  “Jezik i nacionalizam” (2010.), što je pak rezultiralo jugoslavenskim urbano-geriliskim pozivom budalasta šezdesetosmaškog imena Deklaracija o zajedničkom jeziku (2017.), a što je potpisalo svega 228 karaktera iz stripova i crtanih romana s “područja zajedničkog jezika”, od Italije, Austrije i Slovenije do Grčke, Bugarske i Rumunjske, proguglajte malo, znatiželjnici, sad kad više nitko ne ide u školu, nitko ništa ne čita, već se drži svojega mobitela i svojega televizora gdje je najbolji reality program, najbolji Big Brother, zapravo, izravni prijenos iz Sabora, osobito kad zamuckuje Milorad, a nitko osim Grmoje mu se ne suprotstavlja u 2-3 u noći, dijabolici su i jedan i drugi.

Zapravo, većinu od tih 228 potpisnika, ja nesretnik iz bivše reinkarnacije, poznajem osobno: kao i s Jergovićem, više-manje, gore-dolje, bio sam prijatelj u nekomu bivšem životu. Psihološki govoreći, posebice razmatrajući to od pojedinca do pojedinca, s nekim tu nekaj nije u redu. Možda j rijč o meni, a možda je ipak – zamislite” – riječ o njima. Jer, među njima odreda možete pronaći tipove koji ovih dana ispisuju sarkastične, satirične, ozbljne i inovrsnije tekstove u stilu wannabe nobelovca Miljenka Jergovića.

On, međutim, Deklaraciju o zajedničkom jeziku nije potpisao. Nije blesav. Jer, on tu deklaracijsku budalaštinu provodi u praxisu, a za Kordićku, i njene ideje, već pronalazi (i pronašao je višekratno!) druge načine podrške. Osobno, mislim da se njegova podrška zajedničkom jugoslavenskom jeziku sastoji u već spomenutom praxisu uništavanja pravopisa, a osobito gramatike hrvatskoga jezika.

(NOTA BENE: Naravno, oni uništavaju i srpski, kao zasebmi jezik, a što je najgore, nastojeći tzv. “zajednički standardizirani”, odnosno, gotovo onaj umjetni esperantski “jugoslavenski” poturiti kao zajednički bosanski, uništavaju i njega, kao i zasebni crnogorski, itd, što je, međutm, druga, opširnija tema).

Čemu služi gramatika jezika: glagoski prilozi, prošli i sadašnji?


Imajući sve na umu, međutim, dobri inteligentni ljudi, gdje je empirijski dokaz da je sumnjivo lice Miljenko Jergović, wannabe nobelovac, obdaren nedostatkom ultimativne, lingvističke inteligencije?

Polako! Jer, upravo zbog te sam se rečenice mučio! Jergos se, između ostaloga (pogledajte link gore) usudio napisati, štoviše, javno objaviti, rečenicu slijedećeg sadržaja:

A onda su profesionalni predsjedničini blagonaklonici uz Vatrene pridodali još nešto: KISNUVŠI u Moskvi, GRLIVŠI momčadi koje su prolazile ispred nje i LJUBIVŠI zlatni pehar pobjednika, ona je pridodala još koju stotinu tisuća ili cijeli milijun novih znatiželjnika da se zainteresiraju za Hrvatsku.

Razmislimo, o čemu budući balkanski nobelovac piše, odnosno kako piše: samo je jedna rečenica posrijedi, složena je, po vrstama riječi ima u njoj imenica, glagola, priloga, pridjeva, veznika, gramatički u njoj ima slaganja vremena, ima i padeža, a iznad svega, u njoj se koči stilistika, osebujni autorski pečat semantičke naravi. Pa, zašto onda tu rečenicu u svrhu razumijevanja treba čitati više puta?

Jednostavno, zato što je autor te rečenice “insuficijentan u lingvističkoj inteligenciji“, što u prijevodu na hrvatski znači: ta je rečenica komunikacijski gluha, slijepa i nijema, pa čak ako je polupismeni autor njome neuspješno htio nešto kazati/reči/poručiti, izgubio se već na gramatičkoj ravni, konačno, sveo se n razinu – skripterskog dadaizma. Brbljanje bez veze. Glupost.

Naime, glagolski prilog SADAŠNJI, različit je od glagolskog priloga PROŠLOGA. Glagolski prilozi nikada nisu glagoli, već su označitelji radnje (vremenski, načinski, itd.), dakle idu uz glagole, odatle im ime. Ipak, među njima je – reklo bi se soc-bosansko-jugoslovenski – “razlika drastična”: glagoski prilog SADAŠNJI (tvori se od trećeg lica množine glagola, plus nastavak – ĆI, primjerice: glagoli su ljubiti, grliti, kisnuti, treće lice množine je oni ljube, grle, kisnu, plus – ĆI, jest jednako – ljubeći, grleći, kisnući) govori o radnji koja se događa ISTODBNO s radnjom označenom u predikatu (glagolu). Vrlo važno: glagolski prilozi SADAŠNJI (koji moraju završavati na -ĆI) uvijek idu uz TRAJNE, NESVRŠENE glagole.

S druge strane, glagolski prilog PROŠLI, koji je različit od glagolskoga priloga SADAŠNJEGA, označava radnju koja se dogodila PRIJE glagolske radnje, one izražene u predikatu, pa stoga on završava na -VŠI. Neizostavno je imati na umu da glagolski prilozi PROŠLI uglavnom slijede SVRŠENE glagole, koje pak glagole uglavnom prepoznajemo po PREFIKSIMA. Hrvatska gramatika kaže da prefiksa ima 18 (da ih ne nabrajamo), a njihov je zadatak da glagole koji označavaju NESVRŠENU radnju pretvore u glagole koji označavaju SVRŠENU radnju (primjerice: nesvršeno ili trajni glagolski ljubiti u glagolskom prilogu će biti ljubeći, dok će glagolski svršeno poljubiti, u glagolskom prilogu biti poljubivši, a onda, slijedom gornjih primjera, i pokisnuvši, te zagrlivši).

Znajući to, odnosno, vjerujući u gramatiku, matematiku, u višestruku i višeznačnu inteligenciju, ima li uopće smisla razbijati glavu dalje od empirijskih dokaza – rekao bi Howard Earl Gardner – da je sumnjivo lice Miljenko Jergović, wannabe nobelovac, obdaren nedostatkom ultimativne, lingvističke inteligencije?  Nažalost, nije jedini takav: sve su NJIHOVE eventualne, bivše, sadašnje i buduće “nagrade”, samo političke, samo ideološke, samo ideologiziarane. Nedostatak inteligencije, eto što je.

(P.S.: Ali, zašto onda uopće čitamo njihove wannabe tekstove? Ionako ih ima svega 228 plus nepotpisani budući nobelovac.)

 

Komentari