Splitska je publika u ponedjeljak 8. travnja, dugim i srdačnim pljeskom pozdravila hrvatskoga novinara, kolumnistu, urednika, televizijskog voditelja i publicistu Tihomira Dujmovića na predstavljanju njegove knjige “Regija kao Treća Jugoslavija”. Unatoč medijskoj blokadi mainstream medija, više od 300 ljudi u prepunoj je dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu došlo podržati Tihomira Dujmovića. Knjigu su predstavili dr. sc. Sanja Bilač i Josip Jović. Na kraju je knjigu predstavio i sam autor Tihomir Dujmović, a prepuna dvorana ustala je na noge i dugotrajnim pljeskom pozdravljala autora.
(Sanja Bilač)
Tekst govora Sanje Bilač na predstavljanju u Splitu
Tema Dujmovićeve knjige je konzistentan, skriven i perfidan proces s ciljem povratka hrvatske nacije u novi oblik neprihvatljive tvorevine, jugoslavenske inačice, kojoj su dali ime Regija. To je samo zamjena za (Treću) Jugoslaviju, kojoj se od samog nastanka nezavisne i samostalne Hrvatske, utire put.
Autor kronološki, argumentirano i iz različitih perspektiva reflektira o osobama, događajima, hrvatskoj i svjetskoj javnosti, medijima te uvjerljivo potvrđuje tezu o kreiranju nove tvorevine, odnosno Hrvatske kao Treće Jugoslavije. Dujmović dešifrira opasne procese koji imaju i imat će nesagledive i porazne posljedice po hrvatsku naciju Jasno portretirajući proces razaranja temelja hrvatske države, brojnim, kako i sam ističe „perverznim ilustracijama današnje Hrvatske“ Dujmović čitatelja suočava s istinom, a naša svakodnevna, nesvjesna samozavaravanja i ignoriranja razotkriva kao ranu koja krvari. Dujmović se obraća hrvatskome narodu, narodu kojem ne daje alibi za nerazumijevanje, nečinjenje, nezainteresiranost. Baš suprotno, razotkriva sve, jer želi sve za Hrvatsku.
Kroz 11 poglavlja knjige autor argumentirano analizira uzroke i posljedice razorne politike „hrvatskih“ Vlada i političkih elita proteklih 20 godina koje su nas svojom izdajničkom politikom ukrcali u vlak nazvan Treća Jugoslavija. Tako povijesnom slijedu jugoslavenskih omča oko hrvatskoga vrata, dodajemo još jednu. Podsjetimo se one prve, monahističke Jugoslavije; druge Titove i ove današnje koju bi se, u tome kontekstu, moglo nazvati hrvatske Jugoslavije jer gotovo pa šutke pristajemo na ovaj tragičan i porazan scenarij.
Dujmović konkretno i snažno svjedoči kako se opkoljavala i zauzimala hrvatska država, razarali njezini temelji, od rušenja vojske i Mesićeva vojnog puča, uništavanja hrvatske obavještajne zajednice revidiranjem s udbaškim kadrovima, stavljanjem medija pod potpunu kontrolu, Račanova razaranja Hrvatske, Josipovićeva vraćanja u krilo Srbije i Balkana, Sanaderova uništavanja, hrvatskog egzodusa pa sve do Andreja Plenkovića koji je kako veli Dujmović „za samo godinu dana posve izmijenio lice Hrvatske“.
Razvoj kancerogenog jugoslavenskog tkiva nazvanog regija Dujmović razgolićuje podsjećanjem i analizom ključnih događaja kojima su se smišljeno i učinkovito brisali temelji hrvatske države, a istodobno formirala jugoslavenska inačica. Primjerice kroz pogrešan gospodarski koncept Hrvatske predodređen da je se opljačka i osiromaši; protuhrvatsku vanjsku politiku kojom su odgurnuti i izgubljeni hrvatski povijesni saveznici; politiku kojom se umjesto približavanja srednjoj Europi Hrvatska preusmjerila na Balkan; stavljanje medija u ulogu ključnih dionika afirmacije Treće Jugoslavije; političko, institucionalno i opće kadroviranje istinskih ideologa Jugoslavije; konzistentno, skriveno i perfidno oživotvorenje kulturne, obrazovne, športske te posebno estradne Treće Jugoslavije, a sve pod ljupkim imenom regija; ugrožavanje hrvatskoga jezika; odnos prema velikosrpskoj politici, promotorima četničke politike u Hrvatskoj, Beogradu, Briselu.
Još više od ovih činjenica Dujmovića boli hrvatska tišina. Jer šutnja je u Hrvatskoj, kako Dujmović ističe, „Lazni mir nedjeljnog jutra“ kojom se daje pristanak na život u regiji. U šutnji se razapinje, pljačka, raseljava, zarobljava, prodaje, izdaje Hrvatska. Tragična je činjenica, kako upozorava Dujmović, što „Hrvatska okrece glavu od pukotine koja vodi u provaliju“.
Iako je knjiga Regija kao Treća Jugoslavija snažan argument tezi o procesu revidiranja hrvatske države u jugoslavensku inačicu, ona je dodatno i argument koji potvrđuje izgubljenost hrvatskoga čovjeka, odnosno potpuno stavljanje pod kontrolu njegova uma koji više ne samo ne primjećuje, ne razaznaje događaje, već i ne ragira na gotovo svakodnevna ubojstva svoje domovine.
Forte Dujmovićeve knjige snažno je obojena metafora kojom kroz autora, uznika, progovara uznička Hrvatska. Knjiga je s jedne strane nastala kao krik čovjeka u medijskoj tamnici, ali u kriku Dujmovića razaznaje se i krik Hrvatske u tamnici. I koliko god Dujmović treba pravdu, zaštitu i obranu jednako je i s Hrvatskom. Jer Hrvati ne smiju koristiti pozdrave koji su dio velike pobjede u oslobodilačkom Domovinskom ratu, ne smiju komemorirati svoje mrtve, ne smiju koristi svoja povijesna obilježja, jasno i glasno kazati tko je izvršio agresiju i provodio monstruozne zločine nad našim narodom; etnički čistio hrvatska područja i ne smijemo suditi ratnim zločincima. Nad hrvatskim narodom genocid se prvodi više od sto godina, ali je važno da je hrvatskoj naciji sve zabranjeno.
Svi se moramo upitati reagiramo li primjereno i dovoljno? Bog nas nije poslao na zemlju da bismo bili ravnodušni, da bismo ignorirali razornu toleranciju prema zlu. Tihomir Dujmović je reagirao. Tihomir Dujmović se susreo oči u oči s patnjom. Izložio je sebe, svoju obitelj, ali se nije predao. Patnja ga nije pokolebala. Nije odustao od mača. A njegov mač je pero kojim piše.
Drage moje Hrvatice i Hrvati sve vas ovdje večeras vidim kao one koji se žele boriti protiv ove tiranije, režima. Dujmović je primjer kako ne dopustiti oduzimanje slobode. To dragi prijatelji ima cijenu. Svaka sloboda naroda ima svoju cijenu. Znamo mi to vrlo dobro. Koliko smo života položili za slobodu. Ali, sloboda postoji i ovisi o nama. Istina postoji i ovisi o nama. Naša sudbina ovisi o nama i dragome Bogu koji nam je dao život. Hrvatska nacija zna što je patnja. Bol, trpljenje i iskušenja su bili dio naše sudbine i bit će ih još. Zato se nemojmo bojati svoga križa.
Dragi prijatelji, nitko danas nema pravo ostati nezainteresiran za patnju i zlo koje dogada u Hrvatskoj. Nitko danas nema pravo ne suprostaviti se patnji i zlu. U apostolskome pismu Ivana Pavla II pod naslovom O kršćanskom smislu ljudske patnje Papa upozorava kako je patnja tema koja pogađa svakog čovjeka i duboka je kao sam čovjek. Papa ističe kako čovjek mora nadići patnju i tu se pokazuje čovjekova transcendencija. Patnja je nerazješnjivo povezana s čovjekovom egzistencijom, ali i izazov čovjeku da bude jak. Jaki sjede večeras s nama i pozivaju nas da im se pridružimo.
Josip Jović o Dujmovićevoj knjizi
Tihomir Dujmović je ovu knjigu ispisao na svoj karakterističan način: argumentirano i angažirano, mjestimice patetično i žestoko. Zanimljiva je i njegova sudbina u medijskom prostoru. Tri je puta u nešto više od godine dana izbačen iz raznih medija i to, kako sam tvrdi, po nalozima onih s vrha. Dujmović je bio poznat kao oštar kritičar SDP-ove vlasti i posredno zagovornik HDZ-a. Sada kad je HDZ došao na vlast više nije dobar, nije prihvatljiv. Što se promijenilo? Nije se promijenio Dujmović, nego ono drugo. Kad putujemo krivudavom cestom prema nekom brdu čini nam se da se brdo pomiče, čas lijevo, čas desno, a u stvari su mijenja samo naša pozicija i naš kut gledanja.
„Neka nova Jugoslavija više nije moguća. I prva i druga bile su plod raznih povijesnih okolnosti koje se ne mogu ponoviti. Sklepane su od naroda vrlo različitih kultura i različitih pogleda na zajednicu. Uza sve to, Hrvate, a i druge narode, sa Srbijom koja je Jugoslaviju uvijek shvaćala kao prostor ostvarenja mita o velikoj ili proširenoj Srbiji, imaju samo loša iskustva. Ali to opet ne znači da takvih tendencija koje vuku prema povezivanju novih samostalnih država u neku regionalnu asoicijaciju nema. Naprotiv, Tihomir Dujmović u svojoj novoj knjizi „Regija kao treća Jugoslavija“ to dokazuje nizom primjera i situacija.
Unatoč činjenici da je Hrvatska više od pet godina članica Europske unije i NATO pakta, nju se izvana pozicionira kao dio Balkana i što je još gore ona samu sebe tako pozicionira. Sve je počelo još za vrijeme Tuđmana kada je smišljen Pakt o stabilnosti, kojega je prvi predsjednik odbijao, zbog čega nije bio omiljen u određenim međunarodnim krugovima. No taj projekt uvezivanja Balkana, odnosno bivših jugoslavenskih republika (minus Slovenija, plus Albanija) nesmetanim se tempom nastavio za vrijeme Mesić- Račanove, Josipovićeve, Sanaderove i Milanovićeve vladavine, a nastavlja se i danas, i to pod raznim imenima (zapadni Balkan, jugosfera, regija, region, jugoistočna Europa…), što se može pratiti na svim područjima društvenog i politčkog života.
Možda je najizrazitije medijsko povezivanje. Dvije televizije s nacionalnim koncesijama (N1 i Al Jazeera) su koncipirane kao jugoslavenske televizije. I ostali mediji prate događaje u Srbiji, osobito za vrijeme izbora kao da je riječ o unutarnjoj stvari. Ni približno kao, primjerice, događaje u Mađarskoj ili Austriji.
Već odavno imamo regionalne lige u svim sportovima, osim u nogometu, a i na nogometnoj se ligi ozbiljno radilo. Kultura, a osobito tzv. subkultura koriste se, zbog svoje masovnosti, kao pogodno sredstvo ujedinjavanja. Nastupi estradnih zvijezda, prikazivanje televizijskih serija i filmova s istoka prate se silnim publicitetom, čak u udarnim terminima prvog programa državne televizije. Brojni se filmovi rade u „regionalnim“ koprodukcijama.
Prisjetimo se ne tako davne deklaracije o zajedničkom jeziku koju su potpisali intelektulci iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH, što je nema nikakvu jezičnu, već isključivo političku funkciju. Začudno je i utemljenje zajednice balkanskih sveučilišta. Iz Buxellesa je potekla inicijativa o pisanju zajedničke novije povijesti. Iz određenih se krugova inzistira na tezi da je temelj moderne Hrvatske u stvari partizanski pokret i ZAVNOH, a ne referendum građana iz 1991. i Domovinski rat. Zavnohovska Hrvatska jest Hrvatska, ali ne samostalna nego u sklopu Jugoslavije, i to je prava pozadina spomenutog inzistiranja. Na cijeni iznova dobivaju istaknute ličnosti jugoslavenskog režima, i to nema samo Josip Broz, nego evo u posljednje vrijeme i Budimir Lončar.
Haaški sud je svojom početnom platformom o jednakoj krivici za rat, uz poštedu vrha JNA, trebao odigrati jednu od ključnih uloga „pomirbe“. Generali Markač i Gotovina su za dlaku izbjegli konačnu presudu. Da su oni osuđeni osuđena bi bila i Oluja kao „zločinački poduhvat“ kako je i pisalo u optužnici, a to bi opet poslužilo kao podloga revizije međunarodnog priznanja.
Vrlo je rasprostranjena teza kako je Hrvatska promašen projekt i s druge strane propaganda o Jugoslaviji kao sjajnoj državi u kojoj je sve bilo idealno i puno bolje nego danas. Na tu se tezu nadovezuje sve žešća kampanja o fašizaciji i ustašizaciji društva, što bi također dodatno trebalo kompromitirati samu ideju hrvatske državnosti. Početna ideja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o okretanju leđa Balkanu i povezivanju sa srednjom Europom kroz projet Baltik –Jadran dočekana je u dijelu javnosti, političkih i medijskih krugova na nož, a bojkotirali su je drugi dijelovi izvršne vlasti.
Nastavljaju se svakogodišnji sastanci zemalja jugoistočne Europe na vrhu, uvijek po pokroviteljstvom neke zemlje iz EU na kojima se razgovara o zajedničkim infrastrukturnim i kulturnim projektima. Od svih željezničkih pravaca u prvi plan je iskrsla ideja o modernizaciji pruge Zagreb-Beograd. Hrvatska bezrezervno podržava stav o što skorijem i bezuvjetnom ulasku svih balkanskih zemalja u EU pri čemu je njoj pripala laskava i zavodljiva uloga lidera, „mosta“ ili „lokomotive“. Hrvatska ima i niz neriješenih pitanja sa susjedima koji kao da se namjerno ne rješavaju što je još više ukotvljuje u ovako zamišljenu regiju, o kojoj se redovito govori kao o „našem prostoru“.
Tko i zašto zagovara regiju „zapadni Blakan“? U prvom redu tzv. međunarodna zajednica i njezine vodeće sile zbog svojih geopolitičkih i trgovačkih interesa, koje ovdje neću elaborirati. Srbija, nakon što nasilni projekt „velike Srbije“ nije uspio sada čini korak nazad i vraća se jugoslavenskoj ideji na svoj stari način namećući se kao pokrovitelj vascijelog srpstva, što naročito među Srbima u Hrvatskoj nailazi na pozitivan prijam. Srbi u Hrvatskoj tendiraju redifiniciji same države u pravcu one deficije kakva je postojala u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske kada je Hrvatska bila definirana kao država Hrvata i Srba koji u njoj žive. U Hrvatskoj djeluju projugoslavenske političke stranke, pripadnici jugoslavenske političke klase i njihovi naslijednici, vrlo angažirani novinski kolumnisti i kuturni djelatnci sa svojim sve otvrenijim jugofilstvom i kroaotofobijom. Posebna se opasnost krije u činjenici da vlasti, koje god bile, sve manje vode računa o raspoloženju, uvjerenjima i osjećajima naroda, a sve više o onome što traže od njih strani centri moći.
Hrvatska, da se krivo ne shvatimo, ne treba izbjegavati suradnju sa susjedima, ali ti odnosi ne smiju biti ništa drugačiji nego odnosi s Bugarskom ili Rumunjskom, na primjer, i bez bilo kakvog institucionalnog povezivanja. Otvoreno treba tražiti formiranje hrvatske federalne jedinice u BiH, položaj srpske manjine regulirati po načelu reciprociteta i u skladu s praksom ostalih europskih zemalja, u odnosima sa Srbijom valja držati hladnu distancu, sve dok ova država ne prizna agresiju koja je izvršena na našu zemlju i sve posljedice te agresije. Dotle ne bi smjelo biti pristanka za njezin ulazak u EU.
Tihomir Dujmović je ovu knjigu ispisao na svoj karakterističan način: argumentirano i angažirano, mjestimice patetično i žestoko. Zanimljiva je i njegova sudbina u medijskom prostoru. Tri je puta u nešto više od godine dana izbačen iz raznih medija i to, kako sam tvrdi, po nalozima onih s vrha. Dujmović je bio poznat kao oštar kritičar SDP-ove vlasti i posredno zagovornik HDZ-a. Sada kad je HDZ došao na vlast više nije dobar, nije prihvatljiv. Što se promijenilo? Nije se promijenio Dujmović, nego ono drugo. Kad putujemo krivudavom cestom prema nekom brdu čini nam se da se brdo pomiče, čas lijevo, čas desno, a u stvari su mijenja samo naša pozicija i naš kut gledanja.