Baš kao i početkom Domovinskog rata, hrvatski sinovi su tog 10. travnja pohrlili prijaviti se u službu čuvanja domovine. Sve to što se imalo dogoditi kasnije i o čemu se i danas u Hrvatskoj vodi bitka između laži i istine, tog 10. travnja bila je nepoznanica i na umu svakog Hrvata koji je volio svoj dom i svoj narod je bila sloboda nakon 900 godina robovanja raznim osvajačima, koji su se smjenjivali od lošega, do gorega, do najgorega. Jednako je tako 25. lipnja 1991. bila nepoznanica što donose nadolazeće godine. Lokalne prilike su bile slične; četnici i partizani kao faktor u Drugom svjetskom ratu, JNA i četnici u Domovinskom ratu, a protiv njih goloruki Hrvati koji su pomoć i naoružanje prihvatili od koga god im je bilo ponuđeno. Različite su bile svjetske prilike i ishod rata. Da nisu, rezultat bi bio isti kao i 1945., od Bleiburga i Golog otoka do posljednjeg Hrvata likvidiranog od ruke jugoslavenskog režima.

Autor: Dinko Dedić

Danas je 10. travnja., datum koji simbolizira uspostavu Nezavisne Države Hrvatske na taj dan 1941. godine. Bilo je to vrijeme kada nije bilo ni Jasenovca, ni osvete ni odmaze, niti bilo čega što bi hrvatski narod trebao zažaliti i radi čega bi se trebao kajati.

U svijesti svakoga je bila samo radost zbog raspada prve Jugoslavije, baš kako je  25. lipnja 1991. proglašenjem samostalnosti zavladala radost zbog raspada druge Jugoslavije.

I u jednom i u drugom slučaju, četničke horde su već počele po Hrvatskoj širiti svoj krvavi harač.

Na dan kada su Njemačke trupe ušle Hrvatsku, KPJ je zajedno sa svojim naredbodavcem Sovjetskom Rusijom, bila u čvrstom savezništvu s Hitlerovom Njemačkom, baš kao i Hrvatska, a partizansko-četničke snage su po Dalmaciji i Lici u savezu s Mussolinijem, bajunetom komadale Hrvatsku.

Svaki je narod kojemu je to bilo moguće, gledao kako se spasiti od uništenja: mađarski,  srpski, hrvatski, bugarski, rumunjski… Jedini koji nije imao ni naroda, ni države, niti mu je ta koncepcija nacije, opstanka i ljudskog života išta značila, bio je Tito. Radi njega takvoga su se žrtve Drugog svjetskog rata na području propale Jugoslavije popele u stotine tisuća dok su se žrtve napr. Mađarske, Bugarske i Rumunjske brojale u desecima.

Nesreća države uspostavljene 10. travnja je bila da je rođena u ratu i da je u ratu nestala, pa je bez obzira na sve istine i sve laži iz do danas nerevidirane povijesti drugog svjetskog rata na području Hrvatske, besmisleno govoriti o totalitarnom režimu, kao da su u sred najvećeg rata kojega svijet poznaje, kada je centralno pitanje bilo pitanje opstanka, pojmovi totalitarizma ili demokracije imali bilo kakavog značaja, kao da je Britanski parlament demokratskim glasanjem odlučivao koju bitku prihvatiti a koju odbaciti, kao da je Američki kongres izglasavao hoće li primarnu ulogu imati rat na Pacfiku ili onaj u Europi.

Baš kao i početkom Domovinskog rata, hrvatski sinovi su tog 10. travnja pohrlili prijaviti se u službu čuvanja domovine.

Sve to što se imalo dogoditi kasnije i o čemu se i danas u Hrvatskoj vodi bitka između laži i istine, tog 10. travnja bila je nepoznanica i na umu svakog Hrvata koji je volio svoj dom i svoj narod je bila sloboda nakon 900 godina robovanja raznim osvajačima, koji su se smjenjivali od lošega, do gorega, do najgorega. Jednako je tako 25. lipnja 1991. bila nepoznanica što donose nadolazeće godine. Lokalne prilike su bile slične; četnici i partizani kao faktor u Drugom svjetskom ratu, JNA i četnici u Domovinskom ratu, a protiv njih goloruki Hrvati koji su pomoć i naoružanje prihvatili od koga god im je bilo ponuđeno. Različite su bile svjetske prilike i ishod rata. Da nisu, rezultat bi bio isti kao i 1945., od Bleiburga i Golog otoka do posljednjeg Hrvata likvidiranog od ruke jugoslavenskog režima.

Danas bi puno svjetla palo na to razdoblje kada bi netko u Hrvatskoj mogao odgovoriti na pitanje što bi Tuđman, ne onaj Tuđman iz ’41., nego onaj iz ’91. učinio, da se našao na čelu Hrvatske tog 10. travnja. Bili prihvatio njemačku pomoć u nastojanju sačuvati državu pod svaku cijenu, ili bi ju odbio kao što je Maček učinio 2 puta i iz Amerike završio gledati sudbinu naroda kojemu je mogao biti na čelu.

O tome može li se pod prilikama koje su postojale opravdati privremeno prepuštanje Istre i Dalmacije Italiji ne treba ni govoriti, jer se moderna Hrvatska, suočena s međunarodnim pritiskom kakav je postojao u Domovinskom ratu, trajno odrekla daleko većeg povijesnog i etničkog teritorija, nego što je to bio slučaj 1941.

Drugi značajan moment današnjeg službenog odnosa prema tom događaju od 10. travnja, koji je još uvijek tabu tema u Hrvatskoj, jest nespremnost hrvatske službene historigrafije razdvojiti pojmove države i režima. Danas svatko živ tko se suprotstavlja politici postojećeg režima u Hrvatskoj i zalaže se za njegovu promjenu, niti ne pomišlja da bi istovremeno trebalo srušiti i državu, dok u isto vrijeme, gledajući na svoju prošlost, Hrvatska nije u stanju shvatiti da poistovjećivanjem pojmova države i režima ide na ruku velikosrpskoj politici, za koju onaj, ovaj ili bilo koji drugi režim nije bitan, nego je bitno jedino to da Hrvatska ne bude samostalna država, potpuno nezavisna od Srbije.

Ono što je jedino značajno za Deseti travnja je potvrdio svatko tko je ikada zastupao ideju hrvatske samostalnosti, uključujući i Stepinca i Tuđmana – Bio je to izraz volje hrvatskoga naroda, onda, sada i u vijeke vjekova, Amen.


Ono što vam pisac ovih redaka, na osnovu svega što je na polju politike iskusio i naučio, ima poručiti baš ovog 10. travnja, je da se ostavite rasplamsavanja drugosvjetskoratne romantike, mitologije, emocija i strasti, i prionete uz uspostavu povijesne istine o tom periodu naše povijesti koja je započela 10. travnja 1941. i završila na Bleiburgu. To je ono što dugujemo svima koji su u to vrijeme položili svoje živote za Domovinu. Svoje emocije i strasti sačuvajte za današnjicu, kada oni koji ni onu ni ovu, niti bilo koju hrvatsku državu nisu htjeli, uspijevaju svojom nebrigom, nemarom, sebičnošću, neodgovornošću i kukavičkim sluganstvom ostvarivati veći odljev hrvatskoga pučanstva iz Hrvatske, nego što su njihovi očevi uspijevali u vrijeme Jugoslavije, pokorno služeći beogradskim gospodarima i njihovim ekspanzionističkim ambicijama.

Posebno treba naglasiti neodgovornost, neznanje i namjernu ili nenamajernu štetnost onih koji svoj “nacionalizam” vežu uz simbole, pozdrave i ideologiju Hitlerove Njemačke. Ta je ideologija sa svime što je donijela predstavljala zlo za sve narode uključujući i hrvatski. Tko god u odnosima ratne Hrvatske i Njemačke toga vremena vidi prijateljstvo, ne poznaje ni povijest ni politiku. Postojao je samo interes, hrvatski za očuvanjem vlastite države i njemački za podjarmljivanjem cijele Europe, uključujući i Hrvatsku. Ti, iz neznanja i gluposti lijevaju vodu na mlin onih koji hrvatskoj samostalnosti pripremaju kratak vijek.

Komentari