Samo su malodušnici nestrpljivi i govore o potrebi borbe smjesta, sada, bez spremanja, jer se boje da im vjera nije dovoljno jaka da ih održi na trnovitom putu trajne borbe i trajnog odricanja. Ali samo kukavice predlažu čekanje bez borbe, jer da borba nema izgleda. Povijesno borba svakoga naroda koji stvarno želi svoju slobodu uvijek ima izgleda, jer “dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnos i neovisnost”.
Govorilo se da je Otac Domovine dr. Ante Starčević, za razliku od svog prijatelja i suosnivača Stranke prava dr. Eugena Kvaternika, bio samo za pravnu, saborsku borbu, te da je osuđivao svaku silu. Došlo je do toga da su neki suprostavljali Starčevića Kvaterniku i obratno, ne videći da se radilo samo o razlikama u načinu i u karakteru, a ne u temeljnim postavkama.
Starčević je doduše rekao: “Ne samo katolicizam, nego svaka vjera, svaka crkva, svatko razuman jest i mora biti proti prevratu, pa i tako, tim svim usprkos, bijaše i sva je prilika da će još biti krvavih prevrata, jer gdje ne ide pravnim, tu ide nepravnim putem.”
Starčević, dakle, koji je uvijek želio ići pravnim putem, priznaje da je potrebno ići i putom revolucionarne borbe, ako je pravni put zakrčen. Ovo priznanje kako na polju unutrašnjih, političkih i socijalnih sukoba, tako i napolju borbe jednog naroda za nezavisnost.
“Razumijeva se samo od sebe da narod, koji je oružjem ili makar kako, samo ne svojom voljom, izgubio svoju samostalnost, mora tu samostalnost oteti bajunetama i lumbardama, ako mu je otimač s dobra ne povrati.”
Iz ovih Starčevićevih riječi struji čovjek odlučan koji se trudi biti u svakom času umjeren, pravedan i miroljubiv, ali koji zato ne napušta ideale, niti u ime miroljubivosti pristaje na nepravdu.
Poučava Hrvate na strpljivost, ali ne na beskonačno čekanje, te na borbu, ali ne na lakoumno započinjanje prevrata. Ne osuđuje načelno oružanu borbu za oslobođenje – ali je stavlja tamo kamo spada po etičkim pravilima; u nužno zlo.
Kao praktičan čovjek savjetuje: “U svakom poslu, a osobito u ratu, glavna je stvar da se pripraviš za najgori, za najteži slučaj. Samo ako si tako pripravljen, prosto ti stoji nadati se na druge povoljne okolnosti. Ako tada te okolnosti ne nastupe, one ti ne škode; nastupe li, one ti pomažu; svakako si osiguran.”
Ovo govori borac koji je spreman, kao Mojsije, raditi za cilj cijeli svoj život, a da ne postigne cilj, ali koji unatoč spoznaji da neće postignuti on osobno, ne zauzima komotan stav čekanja, nego pripovijeda spremanje na borbu, na čas kad padaju odluke.
Samo su malodušnici nestrpljivi i govore o potrebi borbe smjesta, sada, bez spremanja, jer se boje da im vjera nije dovoljno jaka da ih održi na trnovitom putu trajne borbe i trajnog odricanja. Ali samo kukavice predlažu čekanje bez borbe, jer da borba nema izgleda. Povijesno borba svakoga naroda koji stvarno želi svoju slobodu uvijek ima izgleda, jer “dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnos i neovisnost”. A uspjet će, po Starčeviću, budući da “još nikome nije pošlo za rukom složiti ili usčuvati državu proti pravu i proti volji ljudi, koji bi imali biti njezini državljani”.
Dr. Ivo Korsky “Rakovica” br. 4/rujan 1976.