Iako u Europi nema niti jedne druge države u kojoj se o antifašizmu uopće govori osim u povijesnim knjigama koje više nitko ne čita, ako se smatra da je od vitalne važnosti da Hrvatska i danas bude naglašena antifašistička država, uspostavljena pola stoljeća nakon pada države koja ga je stvorila, predlažem da se napravi kompromis i ukine Brezovica a da se spomenik u Srbu modificira tako da se umjesto seljaka sa vilama postavi kip gradonačelnice Ikače Baniček s vilama u rukama, tako da sisačka partijska organizacija dobije zadovoljštinu.

Autor: Dinko Dedić

U Srbu je podignut ustanak, bio je četnički uz podršku fašističke Italije, ali je bio ustanak, pravi, krvavi, onakav kakvi su srpski ustanci uvijek bili i kakvoga nitko ne može zanijekati, jer se dogodio, ostavio duboko u svjest ukopane tragove i dokumentirane neizbrisive posljedice, poklane obitelji, na ražnju pečene svećenike, odbjeglo stanovništvo, opustošen kraj. Stoga, ako želite slaviti, morate slaviti ono što se dogodilo u Srbu, a ne u Brezovici, jer u Brezovici nikakvog ustanka nije bilo.

Nema nikakve potrebe ponavljati detalje srbskog ustanka, jer je sve dovoljno detaljno dokumentirano, analizirano i javnosti predstavljeno. To je bio jedini ustanak koji se dogodio na području Hrvatske, a da je vremenski gravitirao prema raskidu njemačko-sovjetskog saveza. Ustanak s napadom Njemačke na Rusiju nije imao ništa nego je imao isključivo s uspostavom hrvatske države, jednako kao i njegova repriza, Balvan revolucija iz 1991. godine.

Dolaskom na vlast sovjetskog agenta Josipa Broza i sovjetskog satelita KPJ, nešto se moralo proglasiti kao centralni datum koji bi pokazao solidarnost sa SSSR-om i Staljinom. Nisu se slučajno KPH i KPJ odlučili da se “Danom ustanka naroda Hrvatske” proglasi ustanak u Srbu a ne “ustanak” u Brezovici. Znali su kreatori komunističke Jugoslavije sve ono što mi danas znamo i više, jer su bili svjedocima i sudionicima tih događaja, pa su odlučili da će vjerodostojnije izgledati ako se četnički ustanak prevori u partizanski, jer to je, kakav takav, ipak bio ustanak, nego Brezovica, gdje ustanka jednostavno nije bilo. S podacina oko nečega što se dogodilo može se manipulirati, a ono što se nije dogodilo, znali su oni dobro, pasti će u vodu čim se netko ogluši na zabranu i odluči javno progovoriti istinu.

Znali su oni koje laži mogu preživjeti a koje ne mogu, kao i to da se organizirani ustanci ne mogu podizati simultano s njihovim uzrocima i povodima, osim ako bi njemački napad na Rusiju bio proizvod unaprijed održanog zajedničkog dogovora između “vođe ustanka” Janjća Cape i Hitlera, kako uskladiti datum (22. lipnja 1941.) za te događaje. Jedno je bilo izvući smiješak na lice pape Staljina a sasvim nešto drugu ucrtati to kao trajni centralni datum za proslavu jednoga naroda.

To je međutim Tuđmana, koji je također morao znati tu partizansku i partijsku logiku, hrvatskim osamostaljenjem zateklo u neobranom grožđu. Bušićeve teze o pomirenju sinova partizana i ustaša bile su neprovedive pod uvjetima pod kojima je Tuđman zaključio da se može ostvariti hrvatska državna samostalnost, pa je suočen sa situacijom u kojoj se našao, prihvatio utopistički plan sitih vukova i cijelih ovaca u istom toru. Baš kao i Pavelić prije njega, suočen s mogućnošću ostvariti kakvu-takvu državu ili nikakvu, Tuđman je odlučio ostvariti kakvu-takvu, a posljedice ostaviti budućim naraštajima, kao što su danas svjedoci cijele generacije Hrvata rođene (i generacije nerođenih) nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti ili neovisnosti (evo ni tu nismo usaglašeni). Ostvari li se i obrani li se samostalna i demokratska Hrvatska, znali su da više neće biti moguće sakriti istinu o stvarnom karakteru ustanka u Srbu, pa je odlučeno naglavačke okrenuti raniju partijsku logiku i umjesto manipulacije istinom o postojećem ustanku, kao praznik proglasiti nepostojeći, u državi za koju je zaključeno da u temelju mora sadržavati istočnu varijantu karaktera Drugog svjetskog rata, dakle antifašizam.

Umjesto četnka s vilama, na somenik u Srbu staviti kip Ikače Baniček u istoj pozi.

Predsjednik vlade Plenković nije suočen sa sudbonosnim pitanjima nastanka ili nestanka hrvatske države na način na koji je bio Tuđman. Plenković, kao i svaki drugi predsjednik vlade prije njega, suočen je tek s pitanjima opstanka te države na dugi rok i kao i svi drugi prije njega na ispitu pada. Pa ipak, on i danas, nepunih 30 godina od proglašenja samostalnosti, nema ni volje ni snage ni karaktera napustiti danas dokazane, argumentirane i objavljene laži od pred skoro 80 godina, nego se poziva na Tuđmana da bi sakrio svoj nedostatak građanske, ako već nema nacionalne hrabrosti.

Iako u Zapadnoj Europi nema niti jedne druge države u kojoj se o antifašizmu uopće govori osim u povijesnim knjigama koje više nitko ne čita, ako se smatra da je od vitalne važnosti da Hrvatska i danas bude naglašena antifašistička država, stvorena pola stoljeća nakon pada države koja ga je stvorila, predlažem da se napravi kompromis i ukine Brezovica a da se spomenik u Srbu modificira tako da se umjesto seljaka sa vilama postavi kip gradonačelnice Ikače Baniček s vilama u rukama, tako da sisačka partijska organizacija dobije zadovoljštinu. Srpska partijska organizacija sa Pupovcem, Jovićem i drugima, čija je matična država Mihajlovića, Nedića i Ljotića već rehabilitirala kao antifašiste, biti će više nego zadovoljna, a suverenista se ne trebaju bojati – oni će u svom “bijesu”, dodatno osnovati još jednu strančicu, kao što smo svjedoci, a onda ju ponovo, po trajnoj “državotvornoj” praksi raskoliti, kao što smo nedavno bili svjedoci.

Komentari