Iako u Europi nema niti jedne druge države u kojoj se o antifašizmu uopće govori osim u povijesnim knjigama koje više nitko ne čita, ako se smatra da je od vitalne važnosti da Hrvatska i danas bude naglašena antifašistička država, uspostavljena pola stoljeća nakon pada države koja ga je stvorila, predlažem da se napravi kompromis i ukine Brezovica a da se spomenik u Srbu modificira tako da se umjesto seljaka sa vilama postavi kip gradonačelnice Ikače Baniček s vilama u rukama, tako da sisačka partijska organizacija dobije zadovoljštinu.
U Srbu je podignut ustanak, bio je četnički uz podršku fašističke Italije, ali je bio ustanak, pravi, krvavi, onakav kakvi su srpski ustanci uvijek bili i kakvoga nitko ne može zanijekati, jer se dogodio, ostavio duboko u svjest ukopane tragove i dokumentirane neizbrisive posljedice, poklane obitelji, na ražnju pečene svećenike, odbjeglo stanovništvo, opustošen kraj. Stoga, ako želite slaviti, morate slaviti ono što se dogodilo u Srbu, a ne u Brezovici, jer u Brezovici nikakvog ustanka nije bilo.
Nema nikakve potrebe ponavljati detalje srbskog ustanka, jer je sve dovoljno detaljno dokumentirano, analizirano i javnosti predstavljeno. To je bio jedini ustanak koji se dogodio na području Hrvatske, a da je vremenski gravitirao prema raskidu njemačko-sovjetskog saveza. Ustanak s napadom Njemačke na Rusiju nije imao ništa nego je imao isključivo s uspostavom hrvatske države, jednako kao i njegova repriza, Balvan revolucija iz 1991. godine.
Dolaskom na vlast sovjetskog agenta Josipa Broza i sovjetskog satelita KPJ, nešto se moralo proglasiti kao centralni datum koji bi pokazao solidarnost sa SSSR-om i Staljinom. Nisu se slučajno KPH i KPJ odlučili da se “Danom ustanka naroda Hrvatske” proglasi ustanak u Srbu a ne “ustanak” u Brezovici. Znali su kreatori komunističke Jugoslavije sve ono što mi danas znamo i više, jer su bili svjedocima i sudionicima tih događaja, pa su odlučili da će vjerodostojnije izgledati ako se četnički ustanak prevori u partizanski, jer to je, kakav takav, ipak bio ustanak, nego Brezovica, gdje ustanka jednostavno nije bilo. S podacina oko nečega što se dogodilo može se manipulirati, a ono što se nije dogodilo, znali su oni dobro, pasti će u vodu čim se netko ogluši na zabranu i odluči javno progovoriti istinu.
Znali su oni koje laži mogu preživjeti a koje ne mogu, kao i to da se organizirani ustanci ne mogu podizati simultano s njihovim uzrocima i povodima, osim ako bi njemački napad na Rusiju bio proizvod unaprijed održanog zajedničkog dogovora između “vođe ustanka” Janjća Cape i Hitlera, kako uskladiti datum (22. lipnja 1941.) za te događaje. Jedno je bilo izvući smiješak na lice pape Staljina a sasvim nešto drugu ucrtati to kao trajni centralni datum za proslavu jednoga naroda.
To je međutim Tuđmana, koji je također morao znati tu partizansku i partijsku logiku, hrvatskim osamostaljenjem zateklo u neobranom grožđu. Bušićeve teze o pomirenju sinova partizana i ustaša bile su neprovedive pod uvjetima pod kojima je Tuđman zaključio da se može ostvariti hrvatska državna samostalnost, pa je suočen sa situacijom u kojoj se našao, prihvatio utopistički plan sitih vukova i cijelih ovaca u istom toru. Baš kao i Pavelić prije njega, suočen s mogućnošću ostvariti kakvu-takvu državu ili nikakvu, Tuđman je odlučio ostvariti kakvu-takvu, a posljedice ostaviti budućim naraštajima, kao što su danas svjedoci cijele generacije Hrvata rođene (i generacije nerođenih) nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti ili neovisnosti (evo ni tu nismo usaglašeni). Ostvari li se i obrani li se samostalna i demokratska Hrvatska, znali su da više neće biti moguće sakriti istinu o stvarnom karakteru ustanka u Srbu, pa je odlučeno naglavačke okrenuti raniju partijsku logiku i umjesto manipulacije istinom o postojećem ustanku, kao praznik proglasiti nepostojeći, u državi za koju je zaključeno da u temelju mora sadržavati istočnu varijantu karaktera Drugog svjetskog rata, dakle antifašizam.
Predsjednik vlade Plenković nije suočen sa sudbonosnim pitanjima nastanka ili nestanka hrvatske države na način na koji je bio Tuđman. Plenković, kao i svaki drugi predsjednik vlade prije njega, suočen je tek s pitanjima opstanka te države na dugi rok i kao i svi drugi prije njega na ispitu pada. Pa ipak, on i danas, nepunih 30 godina od proglašenja samostalnosti, nema ni volje ni snage ni karaktera napustiti danas dokazane, argumentirane i objavljene laži od pred skoro 80 godina, nego se poziva na Tuđmana da bi sakrio svoj nedostatak građanske, ako već nema nacionalne hrabrosti.
Iako u Zapadnoj Europi nema niti jedne druge države u kojoj se o antifašizmu uopće govori osim u povijesnim knjigama koje više nitko ne čita, ako se smatra da je od vitalne važnosti da Hrvatska i danas bude naglašena antifašistička država, stvorena pola stoljeća nakon pada države koja ga je stvorila, predlažem da se napravi kompromis i ukine Brezovica a da se spomenik u Srbu modificira tako da se umjesto seljaka sa vilama postavi kip gradonačelnice Ikače Baniček s vilama u rukama, tako da sisačka partijska organizacija dobije zadovoljštinu. Srpska partijska organizacija sa Pupovcem, Jovićem i drugima, čija je matična država Mihajlovića, Nedića i Ljotića već rehabilitirala kao antifašiste, biti će više nego zadovoljna, a suverenista se ne trebaju bojati – oni će u svom “bijesu”, dodatno osnovati još jednu strančicu, kao što smo svjedoci, a onda ju ponovo, po trajnoj “državotvornoj” praksi raskoliti, kao što smo nedavno bili svjedoci.