U australskoj neprekidno rastućoj populaciji od trenutnih 25 milijuna stanovnika i nominalnih 56.352 dolara po glavi 2018. (usp. RH 15.870 dolara 2018.), najbrojnija su vjerska zajednica katolici. Njih je oko 25 posto, što zapravo i nije tako puno, odnosno, svega oko pet i pol milijuna, iako taj podatak zvuči gordije kad se navede da ih je u ovoj negdašnjoj engleskoj koloniji više nego pripadnika Anglikanske i Ujedinjene Crkve (Uniting Church) zajedno, kako se to prvi put pokazalo na Popisu pučanstva (Census) 1986., što su analitičari i demografi – koliko god to bilo dvojbeno – smjesta objasnili razlozima u promjeni useljeničke politike.

Autor: Mate Bašić

Australski Commonwealth koji se rasprostro na cijeli kontinent površine od osam i pol milijuna četvornih kilometara, sastoji se od šest država i dvije (autonomne) pokrajine, što je savezni ustroj koji me stalno na nešto podsjeća, ali se, s godinama sve sklerotičniji, nikako ne mogu prisjetiti na što je ono točno bilo.

U australskoj neprekidno rastućoj populaciji od trenutnih 25 milijuna stanovnika i nominalnih 56.352 dolara po glavi 2018. (usp. RH 15870 dolara 2018.), najbrojnija su vjerska zajednica katolici. Njih je oko 25 posto, što zapravo i nije tako puno, odnosno, svega oko pet i pol milijuna, iako taj podatak zvuči gordije kad se navede da ih je u ovoj negdašnjoj engleskoj koloniji više nego pripadnika Anglikanske i Ujedinjene Crkve (Uniting Church) zajedno, kako se to prvi put pokazalo na Popisu pučanstva (Census) 1986., što su analitičari i demografi – koliko god to bilo dvojbeno – smjesta objasnili razlozima u promjeni useljeničke politike: tobože su prije Drugoga svjetskog rata u Australiju najviše doseljavali Englezi, pripadnici Anglikanske Crkve (premda je, dopustimo digresiju, Anglikanska Crkva u svojoj biti zapravo Katolička Crkva, samo s engleskim suverenom umjesto Pape na njenu čelu), a doseljeni su rimokatolici bili Irci, da bi se tijekom 60 godina poslije Drugoga svjetskog rata u Australiju doteplo 6,5 milijuna novih useljenika, a među njima – nagađaju mudri politikanti – oko milijun i pol Talijana, Maltežana, Libanonaca, Nizozemaca, Nijemaca, Poljaka, Hrvata i Mađara, koji su onda, eto, pridonijeli drastičnoj izmjeni religijske strukture u ovoj inače ultrasekularnoj zemlji gdje se uz crkve i katedrale koče velebni zvonici, ali se zvon crkvenih zvona čuje samo unutar molitvenih liturgijskih dvorana, e da se ne bi zvonjavom za večernju Zdravo Mariju s kampanela narušio duševni mir slučajnih prolaznika nekršćanskih konfesija, ateista i inih dobrih građana na putu iz pubova na zasluženi odmor ma gdje bio.

Koliko je spomenuta analiza promjene u religijskoj strukturi u svojemu spomenutom zaključku o razlozima zapravo ishitrena, pokazuje pak podatak iz zadnjega Censusa (2016.): popisani katolici su za svoje podrijetlo uglavnom navodili da su Englezi (1,49 milijuna), ‘Australci’ (1,12 milijuna), Irci (577.000), Talijani (567.000) i Filipinci (181.000), dok su oni navedeni Nijemci, Nizozemci, Libanonci i drugi, nekamo ishlapjeli, poput meduza pljunutih iz oceana na obalno sunce Južne hemisfere podno ubojitih ozonskih rupa.

Rimokatolička je Crkva u Australiji teritorijalno organizirana u 7 nadbiskupija sa 32 biskupije, uz koje je još zasebnih 6 biskupija sa starinskim (istočnim, grčkim) obredom tj. kaldejska, maronitska, melkitska, sirijska i ukrajinska, uz izdvojene ordinarijate pri Australskoj vojsci te ona za bivše anglikance.

Neobičan se, međutim, politički sukob tijekom ova dva, za povijest kratka, izrazito rasno-bjelački obojena stoljeća u Australiji vodi između katolika i anglikanaca, odnosno rimokatolika, s jedne, te anglikanaca, protestanata i ostalih svemirskih slobodara, s druge strane, bili oni arhaično-konzervativni ili liberalano novovjeki kulturmarksistički.

Primjerice, vodeći biskupi, svećenici i dužnosnici Rimokatoličke crkve u Australiji od samih se početaka svojega djelovanja na ovom kontinentu bore protiv segregacije, protiv odgajanja i obrazovanja svoje i nekatolicizirane djece po nametnutom (u ovom slučaju: engleskom) diktatu, protiv antisemitizma, protiv protukineske “white policy”, protiv nasilnih vojnih mobilizacija, sve do podrške Aboriginima i ženskim pokretima (sufražetkinje) te konačno do otvorene podrške radnicima, sindikatima i prvoj među svima Laburističkoj stranci, a potom i Demokratskoj (laburističkoj) stranci nasuprot tzv. lijevim skretanjima, odnosno, nasuprot narastanju anarhokomunističkih tendencija, i sve tako, i sve tomu slično. Filozofsko-politološki gledajući, temelji se to na nadideološkom, na općem socijalnom nauku Crkve, u kojemu su osnovne vrijednosti čovjek i njegovo dostojanstvo, a gdje se ograničenja  postavljaju unutar poruka iz Evanđelja  nasuprot marksističkom načelu zajedničkih dobara, totalitarne kolektivnosti, ali i liberalističkih osobnih probitaka koji isključuju solidarnost.

Iako je ta najdugovječnija staroeuropska institucija, dva milenija egzistirajuća, u svojoj povijesti kako radila, tako i doživjela svašta i koješta, čini se da ju je danas zateklo nešto ranije nepredviđeno: Božji poslanik na Zemlji, papa Francisco, čini se po svojemu ponašanju, otklonjenim i od bivšega pape Benedikta, a osobito od njegova prethodnika Ivana Pavla Drugoga Wojtile – skloniji je, čini se, zemaljskim no evanđelskim zapisima, propisima, zakonima, preporukama.

Kako to obično biva u ovoj dolini suza, na ovom ravnom kontinentu koji je neživi dokaz da je Zemlja ravna ploča, gdje vrući glavoboljni dalmoški jugo burovito puše sa sjevera iz pustinje, a mrzla kostoboljna bura sjeverac puše s juga i s oceana, gdje se antiteza lagodno pretvara u tezu et vice versa, neki su nalijevo nasađeni polit-matematičari izračunali da samo u najmanjoj australskoj državi Viktoriji Katolička crkva trenutno financijski vlada s više od devet milijardi dolara, bilo u nekretninama, u posjedu ili u investicijama, a kad bi se to malo bolje istražilo, stiglo bi i nezamislivih 30 milijardi. Dakle, postojanih, stalnih, na godišnjoj razini, s rastom, s plodnjom. A zapravo je to golem iznos, nezamisliv novac, barem kako ga sebi može zacrtati, primjerice, hrvatska Vlada i ostali postkomunisti, kojima bi to bilo dostatno eventualno za obnovu mobitelnoga ili autoparka te za još poneke putne troškove s osiguranjem i tv-ekipama kao popudbinom.

No, čemu taj okvir, čemu toliki opisi, upitat će se vrli pitac neki?

Svjetski je to proces, traje on već kojih dvadesetak godina, najizraženiji je bio možda u Irskoj svojedobno: naime, kako narušiti dostojanstvo Opće Crkve putem – optužbi za pedofiliju!

Iako je ta najdugovječnija staroeuropska institucija, dva milenija egzistirajuća, u svojoj povijesti kako radila, tako i doživjela svašta i koješta, čini se da ju je danas zateklo nešto ranije nepredviđeno: Božji poslanik na Zemlji, papa Francisco, čini se po svojemu ponašanju, otklonjenim i od bivšega pape Benedikta, a osobito od njegova prethodnika Ivana Pavla Drugoga Wojtile – skloniji je, čini se, zemaljskim no evanđelskim zapisima, propisima, zakonima, preporukama.

Jer, jedna od najfascinantnijih, zapravo najnepretencioznijih osoba koju sam upoznao u životu, bio je dr. Geoge Pell (78), tada melnburški nadbiskup, kasniji australski kardinal, potom vatikanski ministar financija, a danas, čovjek koji sjedi u australskom zatvoru prvostupanjski presuđen za nešto nedokazano i nedokazivo, kojemu se odbacuju pritužbe, molbe i žalbe, a da pritom ni papa Francisco, niti itko drugi, pojedinačno ili kolektivno, ne bi se štel vu to mešat, zakaj bi?

Tobože je nevažno, navodno, što se seksualno zlostavljanje djece događa u najvećem dijelu crkava i vjerskih zajednica izvan katoličkih, no Viktorijski je parlament, slijedeći odluke parlamenata Južne Australije i Novoga Južnog Walesa, nedavno usvojio Children Legislation Amendment Bill 2019 kojim se zapravo kriminalizira – ispovjedna tajna. Po trenutnim zakonima, svećenici i duhovni vođe u vjerskim djelatnostima, ne moraju to obvezno prijavljivati, ali Vlada namjerava ukinuti takav posebni pristup.

U čemu je, dakle, štos, osim što je Pell bio vatikanski ministar financija (možda se to u Vatikanu i drugdje drukčije zove), kad definitivno nije kriv, odnosno kad mu definitivno nije dokazano da je kriv?

Štos je uvijek u novcu, osobito na ovom malenom otočiću, štos je u uništavanju ugleda, utjecaja, konačno i tzv. moći Rimokatoličke crkve u Australiji.

Tobože je nevažno, navodno, što se seksualno zlostavljanje djece događa u najvećem dijelu crkava i vjerskih zajednica izvan katoličkih, no viktorijski je parlament, slijedeći odluke parlamenata Južne Australije i Novoga Južnog Walesa, nedavno usvojio Children Legislation Amendment Bill 2019 kojim se zapravo kriminalizira – ispovjedna tajna.

Po trenutnim zakonima, svećenici i duhovni vođe u vjerskim djelatnostima, ne moraju to obvezno prijavljivati, ali Vlada namjerava ukinuti takav posebni pristup – piše u Zakonu.

No, da se ne bismo suvišno igrali, kažimo ovako: uvijek je loše kad se Crkva miješa u državu (što u Australiji s Katoličkom, teško da je bio slučaj), a još je gore kad se država pokušava identificirati s Crkvom (što čine samo muslimani i neki pravoslavci), pa je tako jednako teško da ikakva smisla ima novi zakon u australskoj državi Viktoriji kojim se kriminalizira uspovjedna tajna.

Crkva počiva na sedam svetih sakramenata, a jedan od njih jest ispovijed, što znači da vjernicima po sakramentu pomirenja ili ispovijedi Bog, preko svećenika, oprašta sve učinjene grijehe koje iskreno ispovjede. Drugim riječima, kad vjernik koji se ispovijeda, doista ne vjeruje u ispovjednu tajnu, ali ni u božanski oprost putem svećenika, on može, ali i ne mora, slijedeći put doći na ispovijed.

Sedam svetih sakramenata, na kojima Crkva zapravo počiva jesu: 1. krštenje, 2. potvrda (krizma), 3. sveta pričest, 4. ispovijed, 5. bolesničko pomazanje, 6. svećenički red i 7. ženidba. U negdašnjem tragičnom eksperimentu nad ljudskim bićima zvanomu komunizam, u kojemu su živjele Srednja i Istočna Europa, bilo je kriminalizirano svih sedam, baš kako je to bilo i u nizu izvaneuropskih država, a u Kini i Sjevernoj Koreji tako je i danas.

Sveti sakrament ženidbe, odnosno braka između muškarca i žene kao isključivo takvoga, australska je država već zakonski kriminalizirala, jednostavno ga učinivši relativnom kategorijom, samim državnim ozakonjenjem braka među istospolnim osobama, no zbog Children Legislation Amendment Bill 2019 kojim se zapravo kriminalizira ispovjedna tajna, trenutni je nadbiskup Melbournea Peter Comensoli, nasljednik Georgea Pella i Denisa Harta, izjavio da će radije u zatvor (tri godine ako ne prijavi kriminalne sadržaje za koje je saznao pod ispovjednom tajnom), kakav mu taj zakon propisuje i kakvim mu prijeti država, nego što će ispovjednu tajnu odati.

Tako će zaštititi i nas Hrvate, s našim sakramentalnim ispovjednim tajnama, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.

Komentari