Sudbena vlast koja se očajnički bori s autoimunom bolesti koja je proždire iz dana u dan, napokon je shvatila da se nešto događa i da nije baš nabolje fokusirana pa joj se i tu i tamo svako malo omakne zapanjujuća nefokusiranost. Moram pojasniti vrstu autoimune bolesti kod sudbene vlasti. Naime, u fizičkom svijetu autoimuna bolest je pretjerana reakcija imunološkog sustava koji pretjerano reagira i brutalno napada vlastiti organizam. Ovisno o stupnju ludila imunološkog sistema bolest varira od lakših tegoba pa sve do samouništenja.
Kroz zadnjih nešto više od 100 godina Hrvatska muku muči sa sudbenom vlasti i nikako se nije mogla uspostaviti točna dijagnoza. Posljednjih desetljeća, kako to i inače biva s malignim bolestima, stanje se progresivno pogoršava. No pravo je iznenađenje da je i u takvom komatoznom stanju sudbena vlast kao treća grana vlasti u trenutku lucidnosti sama shvatila da se s njom nešto događa te donijela znakovitu presudu za anale i analne kanale? Uglavnom, presuda kojom je sudbena vlast sebi presudila glasi – “Bila je izvan misaonog fokusa!”
Znam da će neki sad cjepidlačiti da nije sudstvo sebe osudilo, već je to presuda sutkinji koja je uhvaćena „izvan misaonog fokusa“, snimljena, fizički uhvaćena, policija odradila svoj posao, iako sutkinja tvrdi da torba nije bila adekvatno debela pa se vidi da nije ništa otuđila, i tako dalje i tako luđe, no takvi se varaju i ne vide širu sliku, a bogme šira slika iako je Bogu za plakati, ipak postoji.
Dakle, sudbena vlast koja se očajnički bori s autoimunom bolesti koja je proždire iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, napokon je shvatila da se nešto događa i da nije baš nabolje fokusirana pa joj se i tu i tamo svako malo omakne zapanjujuća nefokusiranost. Moram pojasniti vrstu autoimune bolesti kod sudbene vlasti. Naime, u fizičkom svijetu autoimuna bolest je pretjerana reakcija imunološkog sustava koji pretjerano reagira i brutalno napada vlastiti organizam. Ovisno o stupnju ludila imunološkog sistema bolest varira od lakših tegoba pa sve do samouništenja.
U svijetu fenomena, a sudbena vlast u Hrvatskoj definitivno je fenomen, svrha sudbene vlasti je očuvanje pravnog poretka kroz tumačenje pravnih normi i sankcioniranje ponašanja koja krše te norme (zakone), odnosno sankcioniranje prekršitelja tih normi, ukratko i skraćeno. Kako svi znamo, osim sudbene vlasti, pravo je niža i brutalno okrljaštena, kroz zakone provedena ideja pravde. Nekad je zapis više u skladu s idejom pravde, nekad manje, često i u suprotnosti s izvornom idejom, no to u mnogome ovisi i o stupnju ili stanju svijesti druge grane vlasti, tzv. zakonodavne vlasti. U Hrvatskoj tu granu vlasti predstavlja Sabor RH. Tako nam Bog pomogao!
Dakle, zakonodavna vlast, koliko joj svijest i Veliki Brat dozvole, propisuje pravne norme, a sudbena vlast ih tumači i provodi. Sudbena vlast, kao i zakonodavna, u načelu se treba voditi idejom pravde u okviru propisanih normi. Uvjet da to sudbena vlast radi „kako Bog zapovijeda“ je da i sama posjeduje ideju pravde, a koja (ideja) opet proizlazi iz tradicije i morala koji društvo kao takvo njeguje kroz svoj povijesni razvoj od nastanka, neki vele od majmuna, neki od Adama. U duhu novokomponiranog novogovora i tzv. lijevo, tzv. liberalne, tzv. uključivosti, ima i jednih i drugih, te smo dužni prihvatiti i one koji smatraju da ih je Bog stvorio i one koji smatraju da su majmuni njihovi najbliži rođaci i da imaju zajedničkog pretka koji je praotac i njima i majmunima.
Tu dolazimo do jedne druge priče koju sad nećemo razvijati, ali samo kao uvid u složenost problema naglasit ćemo da se oni koji vjeruju da ih je stvorio Bog, recimo kršćani, svoj moral temelje na zakonima za koje tvrde da su od Boga, primjerice Deset Božjih zapovjedi, Evanđelja, odnosno Stari i Novi zavjet, heteronomna etika. Istovremeno oni koji su prema svojoj vjeri nastali od zajedničkog pretka njima i majmunima, koji je prema prirodi stvari morao biti niže na evolucijskoj ljestvici od njih i od majmuna, svoj moral temelje na ideji osobne kompetentnosti, isto kao i braća im majmuni koji također posjeduju vlastitu ideju morala i autonomnu etiku.
U svakom slučaju, etika filozofski gledano, morala bi i trebala biti sudbenoj i zakonodavnoj vlasti ono što je imunološki sustav organizmu, s jasno definiranim ciljevima i visokim stupnjem inteligencije koji razlikuje prijatelja i opasnog neprijatelja, odnosno raspoznaje dobro i zlo.
Hrvatska sudbena vlast očigledno više nema nikakvu ideju dobra i zla i raspomamljeno se bori rukama, nogama i kopitima protiv svega i svačega. Recimo nemilosrdno ubija tumorske markere, kao i sve druge koji upozore na bilo koju anomaliju u tijelu, pa normalne i prirodne pojave rješava tako da sve uništi uključujući i prigodno tumačenje zašto je opasno upozoravati na zlo. Svoje nefokusirane vojnike štiti tako da organizam proglašava bolesnim, vojnike oslobađa svake krivice. I ono najopasnije, ali svakako u skladu s vlastitim apsolutno urušenim sustavom, nemilosrdno uništava sve zdrave organizme koji funkcioniraju u skladu s prirodom i koji u sebi nose naznake ideje pravde.
„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Knjiga postanka, 1. 27.) Naglasak je na duh, a ne na zemaljsko tijelo od praha sazdano. Ksenofan je tvrdio da kad bi volovi konji ili lavovi imali ruke i slikali bogove, slikali bi ih sebi nalik. I nije to daleko od istine. Svatko Boga vidi onakvim kakav je on sam, konj kao konja, vol kao vola, majmun kao majmuna.
Ali istinski čovjek ne gradi Boga prema svojoj slici nego sebe gradi prema slici koja je izvan njega i kojoj on teži biti sličan ali mu ne uspijeva jer je slab i kvarljiv. Razlika je i u tomu što kad bi konj stvorio svoga Boga prema svojoj slici bio bi apsolutno miran i zadovoljan jer je apsolutno u skladu sa svojim bogom, pase travu, trči, razmnožava se, tuče, pije iz lokvi i druži se s drugim konjima. Čovjek upravo zbog toga što njegov Bog nije njegova slika, nego je on slika Boga, uvijek je nezadovoljan, jer nije dostigao svoju sliku, niti će ikad dostići. No svjedoci smo da je i takav nikakav i nezadovoljan čovjek, svakako više biće od konja ili majmuna, upravo zbog toga što sebe ne smatra Bogom i svjestan je koliko je daleko od ideala kojemu teži, Platon bi rekao ideje. A također svi osim sudbene vlasti znamo da je ideja prva.
Kad bi sudbena vlast u Hrvata imala ruke i mogla naslikati prema svojoj slici svoga boga ili bogove, kakav bi to bio bog, kakvi bi to bili bogovi? Bog dobrote, pravde i ljubavi ili bog nemorala, nepravde i užasa? Je li bi imao ruke i noge i bio nalik čovjeku i čovjekovom Bogu ili bi imao tisuće ljepljivih otrovnih krakova, ogromnu nefokusiranu glavurdu, vrećicu sa tintom kojom muti vodu i zmijske oči?
„Ne ukradi“ je jedna od Deset Božjih zapovjedi. „Ne izreci lažno svjedočanstvo“ je još jedna. Ah kako bi bilo lijepo da sudbena vlast ima oči kojima vidi i dušu kojom raspoznaje dobro i zlo pa da pročita svih deset, ništa joj drugo ne bi trebalo u životu i bila bi svjetlo u tami.
No opet, možda nije sve tako crno, možda je mjestimice samo sivo i prljavo, možda je mjestimice svijetlo i kristalno čisto? Tko zna tko će pobijediti i kakvog će boga sudbena vlast naslikati kad joj narastu glava i ruke i kad pobjedi jedno od ovih troje? S obzirom na stanje svijesti ove i ovakve civilizacije idiota, nisam optimist. No ovozemaljski se život mora proživjeti kakvi god uvjeti bili, a i do nas je koji nam je bog uzor, kao i kako ćemo odgojiti djecu. Hoćemo li ih odgojiti da su sami sebi uzor, kao što su konj, vol i majmun sami sebi uzor, ili ćemo ih odgojiti da postoji nešto beskrajno veće od nas, nešto čemu trebaju težiti ako ne žele ostati životinje, nešto što dušu okrjepljuje pravdom i ljubavlju, a zove se Bog.
Dakle, što je pravosuđe htjelo poručiti ovom spektakularnom zasad nepravomoćnom presudom: „Fokusirajte se, vježbajte trčanje, ima i gorih od vas“.