Medijski tjedan prošao nam je u znaku žena. U Osijeku frka oko fotografije mlade umjetnice Ane Petrović pod nazivom “Pičkin dim” u Muzeju likovnih umjetnosti – padaju nedovoljno budne muzejske glave, u Dubrovniku gola gospođa iz Srbije, stanovita Vesna Knežević Čosić, u subverzivnoj akciji pod nazivom „skidačina u crkvi“. Dubrovčani zaprepašteni, biskup Mate Uzinić podnosi kaznene prijave. Mediji sretni zbog naklada i gledanosti. U gomili banalnosti koje okupiraju javnost izdvaja se tek izvrsna Ivana Petrović s Nove TV o susretu Trilaterale u Bosni i Hercegovini.
“Samoupravljači” za terminaciju terminala
Teška industrija u pitomom, primorskom dijelu Jadrana titoistička je ostavština, ali njegovi moćni “samoupravljači” i u neovisnoj Hrvatskoj dobro su je znali koristili. Cijela ih je plejada, od Slavka Linića, Joze Kalema, Vojka Obersnela pa do Zlatka Komadine, Ivana Jakovčića i niza im pridruženih prijatelja i ortaka. Te stare umrežene financijske i političke krakove veliki projekti kao što je LNG ugrožavaju samom najavom dolaska. Investicije na američki način donijele bi jako uzburkano more i velike valove svim sudionicima i „korisnicima“, dosad mirne tranzicijske (i sve što ona kod nas podrazumijeva) plovidbe Kvarnerskim zaljevom.
Stari SDP-ovi kadrovi gradonačelnik Obersnel i župan Komadina organizirali su u Rijeci prosvjed protiv izgradnje plutajućeg LNG terminala. Nakon što im se u prosvjedu pridružio IDS-Končarev (ne mislim na tvornicu Končar) Ivan Jakovčić, jedan je, trenutno neblokirani, Facebook prijatelj konstatirao: „Ne kužim ništa o LNG-u, ali tamo gdje je Jakovčić protiv – ja sam odmah za“. Naglo ekološki osviješteni IDS-ov europarlmentarac, koji je svojedobno u Istru doveo, po okoliš sumnjivi Rockwool, na riječkom se korzu silno zabrinuo zbog potencijalnog ugrožavanja kvarnerskih škampi. U HTV-ovoj Temi dana o plutajućem LNG terminalu na Krku, dobro pripremljena voditeljica Zrinka Grancarić pokušala je sa svojim gostima odgovoriti na pitanja o motivima i razlozima prosvjeda. Nakon što je voditeljica iznijela podatak da plutajući LNG s druge strane Jadrana, ispred Roviga u Italiji, bez ijednog incidenta prima 500 brodova godišnje, energetski savjetnik općine Omišalj, Ognjen Antunac, bez osvrtanja na taj podatak samo je konstatirao kako on zbog straha od klora, ipak preporučuje kopneni LNG terminal. Općinski savjetnik nije komentirao niti konstataciju energetskog stručnjaka Jasminka Umičevića kako bi terminal za ukapljeni plin na Krku 2020. znatno snizio cijenu plina u odnosu na onu koju sada plaćamo Rusiji. I tako smo brzo došli od silne ekološke zabrinutosti s riječkog Korza za škampe i klor dioksid do cijene plina i ruskih interesa.
Nažalost, u Temi dana zbog kratkoće termina izostao je geopolitički aspekt ovog, za Hrvatsku izuzetno važnog, energetskog projekta. Računica je vrlo jednostavna, Hrvatska trenutno proizvodi pola svojih potreba za plinom, dok drugu polovicu kupuje od ruskog Gazproma. U narednih nekoliko godina, domaća će proizvodnja pasti na četvrtinu i naša će ovisnost o ruskom plinu i Rusiji biti sve veća. Zanimljiv je “energetski” zaokret župana Komadine koji je prije nekoliko godina bio glavni promotor plutajućeg LNG-a, dok danas grmi protiv njega s prosvjednih pozornica zajedno s cijelim partijskim establišmentom koji još od 1945. nereformiran vlada Rijekom i njezinim današnjim osiromašenim resursima. Legitimno je propitivati i razgovarati o spoju teške industrije i turističkog razvoja. No, kako protumačiti poziciju Mirele Ahmetović, načelnice općine Omišalj, koja je stjegonoša opstrukcije LNG-a, a istodobno izjavljuje kako bi je veselilo pokretanje proizvodnje u neusporedivo ekološki opasnijoj Dina Petrokemiji. Teška industrija u pitomom, primorskom dijelu Jadrana titoistička je ostavština, ali njegovi moćni “samoupravljači” i u neovisnoj Hrvatskoj dobro su je znali koristili. Cijela ih je plejada, od Slavka Linića, Joze Kalema, Vojka Obersnela pa do Zlatka Komadine, Ivana Jakovčića i niza im pridruženih prijatelja i ortaka. Te stare umrežene financijske i političke krakove veliki projekti kao što je LNG ugrožavaju samom najavom dolaska. Investicije na američki način donijele bi jako uzburkano more i velike valove svim sudionicima i „korisnicima“, dosad mirne tranzicijske (i sve što ona kod nas podrazumijeva) plovidbe Kvarnerskim zaljevom.
Rada Borić i Margareta Mađerić – “8. Mart” i “Majčin dan”
Ivan Karamazov, junak Dostojevskog, rekao je „Ako je Bog mrtav, onda je sve dopušteno“. Tako je dopušteno i moguće i to, da Istanbulska – ali ne nevjesta, već konvencija pomiri dvije potpuno različite žene, jednu ateistkinju i jednu katolkinju. I stoga kritika urednicima: Umjesto TV-duela Željke Markić i Sanje Sarnavke, dajte nam Radu Borić i Margaretu Mađerić!
Postoje li sličnosti između Rade Borić, zagrebačke gradske vijećnice i Margarete Mađerić, državne tajnice u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike? Na prvi pogled, naravno, nema nikakve. Rada je crvenokosa feministička aktivistica, a Margareta HDZ-ova plavuša. Rada Borić slavi „8. Mart“, a Mađerić „Majčin dan“ i nemoguće ih je zamisliti u bilo kakvom približavanju. Od modnih pa do političkih preferencija. No, nikad ne reci nikad, pogotovo kad je o hrvatskoj politici riječ. Danas gotovo komično zvuči podatak da je prije nekoliko godina Margareta Mađerić kritizirala Milanovićevu vladu zbog toga što nije pokrenula ratifikaciju Istanbulske konvencije. Naravno, državna tajnica tada je bila u oporbi pa nije isticala, a očito ni razmišljala o rodno-ideološkim prijeporima koji se kriju u Konvenciji. Danas kao vladajuća državna tajnica, upravo zbog te ideologije koja trese njezine i HDZ-ove demokršćanske korijene petlja i guta knedle pred mikrofonima opravdano nabrušenih saborskih izvjestitelja, koji propituju takvu vjerodostojnost. U Dnevniku HTV-a s vidnom nelagodom izjavljuje da “ima još nekih završnih radnji koje treba provesti da bi se Istanbulska konvencija uputila u saborsku proceduru”. Valjda do ljetne saborske stanke, kako je to ultimativno zatražio koalicijski partner SDSS i njegov predsjednik Milorad Pupovac.
Muke Margarete Mađerić nisu lake i traju dugo. Od dana kada se strelovito penjala kao mlada i modno osviještena konzervativna HDZ-ova političarka, preko Karamarkove pouzdanice u Saboru pa do današnje visoke državne činovnice koalicijske vlade u kojoj njezin dosadašnji konzervativni modni stajling više nije „in“. Inače, u sedam godina postojanja Konvenciju nije ratificirala gotovo polovina zemalja Europske unije držeći je napadom na identitet. Ne samo spolni nego i na svaki drugi: narodni, nacionalni pa i europski identitet. Teolog dr. Tonči Matulić, naš istaknuti bioetičar, kaže da je riječ o konvenciji koja u naslovu kaže nešto plemenito poput na primjer: suzbiti nasilje nad ženama, u obitelji, boriti se protiv njega. Međutim, uvodi i rodnu ideologiju, koja, upozorava dr. Matulić isključuje, odnosno ne uključuje, biološki supstrat spola i na neki način cilja dekonstrukciju čovjeka. Tom stavu da se uvodi novi rodni konstrukt priklonila se i Katolička crkva s velikom većinom svojih vjernika i budućih glasača.
Ivan Karamazov, junak Dostojevskog, rekao je „Ako je Bog mrtav, onda je sve dopušteno“. Tako je dopušteno i moguće i to, da Istanbulska – ali ne nevjesta, već konvencija pomiri dvije potpuno različite žene, jednu ateistkinju i jednu katolkinju. I stoga kritika urednicima: Umjesto TV-duela Željke Markić i Sanje Sarnavke, dajte nam Radu Borić i Margaretu Mađerić!
Spremajte revoluciju a ne ručkove
Premda je cijeli ovaj tjedan prošao u znaku žena, novinarska bi, a možda i sociološka znatiželja mogla propitati kako se ove godine obilježavanje Dana žena popelo na drugo mjesto top vijesti svih hrvatskih medija. U glavnom Dnevniku Hrvatskog radija u 15 sati, naravno nakon izvanredne vijesti sa sjednice Vlade da će se Istanbulska konvencija pojaviti već za dva tjedna u vladinoj proceduri, „osmi mart“ se vratio gotovo kao državni praznik. PR-ovci, dakako izvan vladina kruga, tvrde da su prigodne čestitke s vrhova politike samo paravani ublažavanja poraznih ocjena Europske komisije o reformskim deficitima aktualne politike. „Računajte na otpor“ – poručile su s noćnog marša splitske aktivistkinje. „Blagajnice hoće ići na more“ vikala je Ženska mreža pod Plenkovićevim prozorima na Trgu svetog Marka. Najbolju su parolu, u stilu Zorana Šprajca, prema zasluženim glasovima publike našeg najpopularnijeg voditelja ispisale – Spremajte revoluciju, a ne ručkove. Ostalo je nejasno zašto ih gotovo nitko nije primjereno medijski zabilježio pa ni kolega Šprajc koji, znamo voli revolucije, a ni ručkovi mu, kao uostalom svim pravim novinarkama i novinarima nisu mrski.
Autor: Hloverka Novak Srzić