U tihanim daljinama zaljeva, rasprsnuti kao zrake svjetlosti kroz uljane vitraje malih kapela, sijéde osjenčana prisjećanja starih ribara: Jarka crvena boja. Ljupki cvijet kamelije u kosi mlađahne djevojke, svileni vez baršuna na hridima tek procvalih zora. Boka, rasanjana ljepotica, nejako dijete, taj slatki grozd grimizna vina. Stoljetni zavjet Zvijezdi mora..
Iz vjedara mora (Zapisi o Boki)
U tajnovitoj šutnji prohujalih smiraja, prebivaju zetečene freske svetaca, svijetložutim sedefom voska posvećene ikone Bogorodice… Skamenjena lica starih palača, elegantne dvorske terase, fino ugravirani plemićki reljefi u obiteljskim grbovima, otmjeni balkoni s lijepo oblikovanim renesansnim stupovima… uz slabašni odsjaj uličnih svjetiljki, i naherenih kapija velebnih kamenih zdanja… šapću prolaznici u predvečerju…
Zvonki odjeci kiše. Uvenulo lišće od dugih prohladnih jeseni. Gusti pokrivači mahovina, lišaja, na prepad, desetljećima kradu primorski čar kamenih serpentina. U čaroliji zalaska pitoreskna sunca nad smaragdnim mirisima antičkih maslinika, nerijetko znadu zabljesnuti sivkaste utvrde naraštaja bezimenih klesara. Plavetni šarm zavodljivih modrih spilja…
U pritajenim kutcima majušnih trobrodnih crkvica, samuju djela velikih baroknih majstora, snivajući skrivena u koloritu spokojnih boja, u sjenovitom ozračju svojih tisućljetnih suputnika. Uz narod, pate i sveci u Boki…
Jutarnji Oče naši, elegični angelusi rascvjetalih ljiljana uz kip sv. Ante. Samotni puti drevnih svetišta. Zanijemjeli časi starinskih zagovora. Požutjele stranice zamrijelih misala, uskršnja bdijenja pred presvetim propetijem raspeta Krista. Razasuti križevi u osamljenim ognjištima (od drveta, bronce, kamena), bogato ukrašeni relikvijari starih kotorskih zlatara, nepravedno bivaju predani ljubomornom zagrljaja kronosa, mitskim sjenama gorostasnih hrastova, sablasnoj praznini bezličnih hodnika muzeja. Zar samo još ostaje plač mramornih anđela na gordim vrhovima usnulih zvonika? Odjeci kamenih suza, koje i sada bole…
Ponad zelenkastih goletni noćobdije Vrmca, prostire se ozarena noć na dijamantnom plaštu neba. Začarani lahor svjetlosti pod zvjezdanim palijem srebrnog jedrenjaka nebeskog svoda. Između dviju obala, vijore se jedra karavela… dodiruju se i rastaju hrđe kraljevskih veriga. Na rubovima izbrazdanih stijena, čelični divovi herkulovski odbijaju nalete modrikastih valova iz vjedara mora… I tako to traje stoljećima…
U tihanim daljinama zaljeva, rasprsnuti kao zrake svjetlosti kroz uljane vitraje malih kapela, sijéde osjenčana prisjećanja starih ribara: Jarka crvena boja. Ljupki cvijet kamelije u kosi mlađahne djevojke, svileni vez baršuna na hridima tek procvalih zora. Boka, rasanjana ljepotica, nejako dijete, taj slatki grozd grimizna vina. Stoljetni zavjet Zvijezdi mora…
Bokeljski Krist
Bokeljska Krista nađoh polegnuta u Crkvici jednog majušnog ribarskog mjesta Lepetani (od peraških plemića Petani). Slučajno ga susretoh u nekom ormaru (smeđkaste boje), niskoj sakristiji, gdje negda parosi i ministranti zaodijevaše svoja misna ruha (dalmatike). Pohabani rubovi izblijedjelih venecijanskih povelja – zbore da trobrodni hram potječe iz 1760. – tih, i da je posvećen onom bosonogom Portugalcu svecu Antunu. Izgleda da nikada nije bio iz nekog razloga dovršen, da jedan brod nikada nije sagrađen. S desne vanjske strane, ispod napuklih stjenovitih ploča, nalaze se počivališta, uski grobovi neznanih pomorskih duša. Tu bjehu posljednji ispraćaji Bokelja Hrvata, Romana… i njihove čedne djece!
Puno sam vremena proveo moleći, šuteći, u toj Crkvi. Nebrojenim gluhim časima obitavajući u kanonici, koja je nekoć sagrađena tik do zidina Crkve. Sjedinjena su obja kamena zdanja, kao dvije zaljubljene duše. Izbijeljela u nekim davnim protutnjalim neverama. Noću sam često znao sjesti na vanjske skaline, i promatrati blijede frakove urara Mjeseca, te rogobusne bracere kako se do ponoći izmjenjuju u Verigama (uskom tjesnacu dviju obala).
Proslavljeni Krist. To je moj Krist. Bez jedne ruke, s crvenom tunikom… upečatljivim mirisom dotrajalih muzejskih artefakata. Nažalost, toga vreloga bokeška kolovoza, nisam ga obrisao od prašine (niti u Crkvi, niti u samoj unutrašnjosti svoga srca). Fotografirajući ga satima, vratih ga u derutni kovčeg goropadnih samoća. Ponadati je se, da ću jednog dana hodočastiti u tu bogomolju, te svoga Krista umiti, poljubiti… zagrliti!
Krist iz Emausa, poput napuklih rozeti, svjedoči o duhovnom ozračju, šutnji zamagljenih vitraža. Povrh baštine mramorja (tropruta pleterja i kitnjastih akantusovih cvijetova), postoji još baština Duha, koja se ne dade olahko stoljećima preklesati!
Okamenjeli tragovi burnih ljetina historije – prkose u bezglasnim snima sarkofaga, nekropola, urni. Nečije kćeri (majke) ubiru svježe cvjetove raskošnih bokeljskih đardina. Cvatu bijeli jasmini pred onijemjelim kipovima bokeških svetaca.
Hoće li Sinovi ribara u bdijenjima Vazma… prositi za milost u okrilju Raspeta Boga… kao što su to njihovi preci nekad činjeli… Bokeljski Krist bez ruke u Jaganjcu Božjem sklapa otvrdnjele sinovljevske ruke, rožarija u njima. Jedini darujući smiraj Zaljevu…
Nekrolog jednoj djevi
Pod dinarskim masivom Orjena, pomaljaju se vjekovi obrisa srednjovjekovnih luka, sidrišta Tvrtkova grada. Krnje hridine Punta d’ ostro (rt Oštro). Osunčana pročelja starih elegantnih dama. Tartane pod teretom soli. Pokoji svetac (zaštitnik) u nadsvođenim kupolama. Kosti zaboravljenih junaka. U trijumfima slave i poraza. Requiema života i smrti. Rastajahu se tijela. Ogoljela…
U sjeni južnih palmi, slabašni odjeci orgulja svečanih nedjeljnih slavlja. Jedna prašnjava niša. Obrubljene rese oko uzglavlja. Prozirna čipka. Usahnule zjenice. Djeva. Plemkinja. Položenih ruku na prsima. Profinjene ženske cipele. Justina. Relikvija. Mučenica. Je li ju shrvala neka teška bolest (tuberkoloza, malarija), nesretna ljubav… ‘ko će znati… Je li grijeh izgovarati njeno ime… Buditi je…
Tajanstveni ercegnovski samostan, jedvice nekih petsto metara od gradske varoši. Vreve. Svite. Neizvjesna gradnja konventa smješta se oko tisuću sedamsto osamdeset devetoga Gospodnja ljeta, tik do mjesta tadanjeg novljanskog grobišta. Sama vizualna predodžba skrovita zdanja, nadasve uprizoruje opskurne arhitektonske akribije. Dvije pobočne kapele. Na svilenu odru, s desne strane posvećeni oltar Blažene Gospe Neoskvrnuta Začeća. Malehni križ izjeden od neumornih naraštaja biša…
Ponerijetko se u samoj Boki, znadu susresti svetišta padovanska čudotvorca (srebrnih očiju Duha) sveca Antuna. Ali i Kanli kule, te barem jedna od četveriju gradskih kapija (vrata). Čuju se i grenadiri… inatni takti olovnih brojčanika. Dželati u prolaznosti. Bezimeni sekundanti u dvobojima romantičnih elegija ljubavi. U drevnom hercegovom gradu, može se posjetiti i rezidencija pisca Goyinih avantura, i naizgled bezazlena panorama naspram zloglasna zatvora feldmaršala Mamule… tragična prisjećanja jednog pjesnikova brata…
Uz skroviti primorski klaustar, negdar bješe i vojnička konjušnica, od koje se desetljećima namicahu pozamašne svote škuda. U doba Danteova prevoditelja, oca Uccellinija (Tice), prečasna kotorska božanstvena arhonta, jedanaesta studena tisuću osamsto osamdeset devete, pojavljivahu se na jutarnjim bogoslužjima revni pratri Trećoredci. Posljednji baštinici istrgnutih stranica milozvučnih glagoljskih evanđelistara…
Crkve iz vode i kamena (priča o jednom zaljevskom dragulju)
Ispod lovćenska stijenja, tajnovite askrejske duše. Ljupke. Zasvođene. Zaboravljene. U impresivnoj scenografiji stotinu Karacajevih motiva. Skriveni ostaci podnih mozaika, keramike, negdašnjih amfora za ulje, vino… tu nekoć bjehu mlinovi, vodenice. Tipični srednjovjekovni prsteni ulica. Okamenjele ptice skončalih carstava… Urbana topografija. Sabite uličice. Dva sveca. Jedini svjedoci sjena na kamenim pločnicima…
Skriveni zaljevski dragulj. U svojim pomorskim odisejama, uplovljavahu i Kartažani u Crnoduboku rijeku (kako zvahu Boku), tragajući za žutim zlatom jantara. Drevni anali spominju Cattarum, u djelu nekoga nepoznata pisara Ravenjanina, negdje u sedmom stoljeću. Krišom jedne olujne noći, 13. siječnja 809. godine, prispjevaju relikvije frigijska mučenika sv. Tripuna. Otada gradska svita, kao i plemenita Bratovština, ne prestajahu niti jedna Gospodnja ljeta slaviti svoga zaštitnika, vjerna lučonošu kroz burna poglavlja svoje prošlosti…
Pored korita potoka Šuranj, postojao je još u devetom stoljeću benediktinski samostan, još jedna potiha oaza apostola sv. Petra. Nemjerljivi dosezi tih rasadišta duha i milosti, pisma i mudrosti, rijetko se s čime mogu mjeriti. Neumorni pregaoci znanja, ostavili su traga u svim zapisima ljudska života. U asketskoj šutnji svojih opatija (uz graditeljsku baštinu oratorija), predano su njegovali samostanska blaga inkunabula… kartulara, i čovječanstvu budili nadu u strašnim galijama rata…
Sedamnaest rimokatoličkih crkava i kapela. Rekli bi priprosti ljudi, da tu niču Crkve iz vode i kamena… kao što su negda nicali brojni prosjački redovi, zadudžbine, kampanjuli… Katedrala sv. Tripuna. Momumentalna ljepota u modrilu purpura jugoistočna Mediterana. Dragocjena riznica sakralnih blaga (oltara, medaljara, monstranci), nadaleko poznatih kotorskih zlatara. Nekoć su ispod njenih lođa, odjekivali zvuci tambura i truba, povici s podnevnih pazara…
U tom neiscrpnom lapidariju duša, još slučajne prolaznike zadivljuju stare Karampane… Agore. Barokne ograde od lijevana željeza. Zelenkaste rebrenice korpulentnih palača. Na nekoj bezimenoj pjaci, staro stablo četiri stoljeća. Ućutala spomen ploča tisućgodišnjice hrvatska kraljevstva. I jednoć, usnula vezilja u sarkofagu, isposnica Hozana…
Historija zvona
Iz dubina mračnih tornjeva, razliježu se simfonijske jeke uskršnjih zvona. Naraštajima ljevači zvona prenose znanja (od grada do grada), ponegdje i do četrnaest koljena s oca na sina. Pisana vrela posvjedočuju, da se već u Marcijalovim Epigramima, spominju neka zvona (gong ili cimbal). U skladnim ljepotama ritma, nerijetko odzvanjaju u pedesetak različitih intonacija. I tako vjekovima nastajahu impresivne skladateljske partiture, višeglasja akorda u molu… duru…
U primorskim krajevima, iznad ogoljelih stjenovitih rasjeda, osobito su vrijedna udivljenja, prostodušne trodijelne preslice ranih predromaničkih crkvica. Među kojima bi posebice mogli istaknuti devetstoljetnu budvansku ljepoticu (u jugozapadnom dijelu stara grada) Sancta Maria in Punta ili Sancta Maria Buduensis. Ovo minijaturno kameno zdanje, potječe iz osamsto četrdesete godine, izgradili su je revni isposnici sv. Benedikta, i danas, predstavlja samo tek jedan omanji dio nekada širega kompleksa benediktinskog samostana.
Usto postoje i zvona koja nikada nisu zazvonila, i koja nigdar neće zazvoniti. Riječ je o nadaleko poznatom rartitetu zvonoljevačkih obrta, čuvenom spomeniku ruske (pravoslavne) kulture, Carska zvona (Car Kolokol) u Kremlju iz tisuću sedamsto trideset druge. Nadasve nepravedan usud najvećega zvona na svijetu lijevanog u devetnaest peći (195 tona, 6. 60 m). Uz budvanska i kremljska, svakako je vrijednim spomenuti i grčevitu borbu narodnog prosvjetitelja i plebejska tribina fra Grge Martića, kojemu je nekim višnjim mirakulom pošlo za rukom, da od Osman Topal paše tisuću osamsto šezdesete pridobije blagonaklonost, i ponajprije zazvoni svojim kreševskim… pa desetak godina kasnije i sarajevskim zvonima…
Povijest zvona je slična povijesti rađanja i umiranja čovjeka. Pobožanjstvena. Rđava. Neizvjesna. Epska… U jednom trenutku, rastaljuju se poradi suludih vojničkih pohoda (glomaznih topova, kugli, sablji), a u drugom već kuju u ljestve koje vise između neba i zemlje. Namah u grimizu krvi, povezuju i razdvajaju. Povrh samozatajnosti mistična trenutka, ti neobični cvjetovi kamenih gorostasa, posvećuju milost pred vječnim prijestoljem Mudrosti… dviju obećanih duša…
Zvona. Polaganim taktom skrovitih meštarskih radionica, u svome tihom nastajanju, oblikuju se u zvonolike ruine bakrenih vijenaca. U višestoljetnim pokretima vještih majstorskih ruku, kao nekad hitni brzojavi (nijemi glasnici telegrafskih žica) navješćuju… Umiruće čase redovnika. Nedjelje. Svečanosti. Ure za molitvu. Ispraćaje. Nevremena. Ustajanje robova. Glad. Opsade. Pošasti. Predaje…
Odvajkada se na njima mogu iščitati raznoliki motivi reljefa, osebujna rješenja intrigantnih kovačkih izraza. Mesingana slova. Krsna imena. Signature izlijevanja. Brončane ruže, dekorativni pečati i grbovi nekih ckvenih prelata, plemićkih dobročinitelja. Gdjekad su postajali i prestižni statusni simboli, priveligirani društveni amblemi za ugledne dvorske aristokrate, gradske patricije, cehovske zanatlije…
Na kraju, ostaju tek (ne)upražnjela snatrenja sitnih sati gluhe noći: Koliko su samo puta pozvonila svojim pomrijelim zvonarima, njihovoj čednoj dici… i ženama u crnini… Historija zvona o tome šuti, ne bilježi…
Barski epitafi
“Niko me vidi. I ne traži u iznenadnom miru. Ptica je dolećela i čujem lepet njenih krila u krošnjama drveća.”
Mladen Lompar, Kosara i Vladimir
Zarana… izblijedjela prisjećanja beneventane na pergameni. Otisci pečata u osebujnoj heraldici. Staloženi pokreti profinjenih ruku. Istančana ljepota ukrasa. Opora rustičnost minijatura povijena lišća polovice dvanaesta stoljeća. Očigledna paleografijska suglasja udisaja pisara drevnih inicijala. Vizionarska oporuka u smiraju jedne epohe. Naizgled, neispunjena nagnuća za nekim ostarjelim sjajem romanike (oltarnih pregrada, pluteja, ambona), mirisom tamjana okađenih svodova bazilike. Kroz ispisane riječi, odjekuju davno zaboravljeni otkucaji srca jedna iznemogla monaha… samozatajna kroničara u razmeđima prohujalih epoha… nerijetko nemirnih raskrižja svjetova Istoka i Zapada…
U zamasima vitra… ušutjele ruine porušena grada… k’o će blagoslivljati čela znamenom križa iz stoljetnih kamenica posvećenih voda… koji će glasi iz kripti stare ratačke opatije (na osamljenim modrinama rta), izmoliti tisuće misa za njihove barske… dukljanske duše… anđeli sveca Vladimira il’ njegova vjerna ljuba šćer makedonska cara Samuila: “Kosara je žalila / “više nego što se to riječima da iskazati”/ okonča život kao kaluđerica / i bi sahranjena u crkvi Svete Marije / do nogu svoga muža.” (Mladen Lompar, Kosara i Vladimir)
U osjenčalim časima vrleti gorde planine, danomice prebivaju oronuli bedemi, dvotisućljetna starica maslina, opustjeli kaštel d’ Antivar. Na umoru, hroma hoda historije, ponegdje se raskrivahu bjeline ploha ostataka drevne katedrale sv. Jurja, čudnovati žubori vode u ilirskom zdencu, fragmenti freski mornarske crkvice sv. Nikole (dijela nekoć glasovita obitavališta bosih redovnika sv. Franje iz Asiza). U ognjima minulih bojeva, ostahu još poneki Božji dodiri, vidljivi tragovi Duha. Prečista Krajinska… jedno od posljednjih počivališta bogoljubna čovika. Položeni ogrtač na kamenitom kovčegu. Krvlju ispisana ljeta pogubljenja. Okrunjena aura, i dalje svijetli… u tisućljeću hvalospjeva mlađahna Sunca…
Grgure… Neka te ne bude strah. U tonućima zvijezda, rodit će se neka druga đeca. Bit će zlatna mnogaja ljeta, u vjeri svojih otaca. Glagoljat’ će. Pistat’ rodoslovlja. Rasvijetljivati tamu širokim bulevarima tvoga pitoma Bara… negda višestoljetna kraljevstva Prevalisa. Proći će neki drugi trubaduri pjevajući Epitafe je’nome epskome polisu, što je nekoć cvao u podnožju padina usnule dive – rumene đevojke Rumije…
Foto: Iz arhive Dubrovačke biskupije – Posjeta kardinala Stepinca Boki 02. veljače 1941., uz tadašnjeg kotorskog biskupa Butorca i admirala Bokeljske mornarice u Kotoru, sa hrvatskim narodom.