Vlast ima rješenje za nogometni stadion. Bit će na njemu i klupica za rezervne igrače. Napredan stadion, moderan, uključiv i samoodrživ, s grijanim travnjakom. Sadašnji (i ondašnji) Dinamov stadion, u olovno doba olovno pristojan, silnim je ugradnjama, nadogradnjama i arhitektonskom perverzijama postao čudovište kojim se plaše mala djeca, pa ipak za nas iz olova ima snažnu nostalgičnu, rekao bih nacionalnu dimenziju.
Opet tuča, sve veća, sve jača. Opet pucaju cijevi u Zagrebu. Bolje da pucaju cijevi nego ljudi. Uvijek isto. I Dan grada Zagreba proslavljen pucanjem cijevi, a ne iz cijevi, te prigodnim vatrometom u Frankopanskoj, ovećim uličnom požarom kao podsjetom da je i Majka Božja od Kamenitih vrata povezana s požarom, na što ću se vratiti. I nadalje je u prošlom tjednu Zagreb bio nekako u središtu pozornosti, navodno je vlast koju i dalje nazivaju novom gradskom vlasti u tom naslovu već godinu dana, što je teško povjerovati. Kako vrijeme leti! Pa sada oporba pita što ste radili, što ste uradili, a cinici odgovaraju: postavili su klupicu. A nije samo to: vlast ima rješenje za nogometni stadion. Bit će na njemu i klupica za rezervne igrače. Napredan stadion, moderan, uključiv i samoodrživ, s grijanim travnjakom. Sadašnji (i ondašnji) Dinamov stadion, u olovno doba olovno pristojan, silnim je ugradnjama, nadogradnjama i arhitektonskom perverzijama postao čudovište kojim se plaše mala djeca, pa ipak za nas iz olova ima snažnu nostalgičnu, rekao bih nacionalnu dimenziju. Reprezentacija igra uglavnom izvan Zagreba, da se ne sramoti pred europama i sličnima, a Dinamov stadion prepušta mladim vjernicima i vjernicama kao u subotu kada ih se skupilo toliko da službeni mediji nisu htjeli reći koliko, jer bi podatak valjda narušio strogo sekularnu Hrvatsku s još ponekom statističkom pogreškom. Nismo doznali ni koliko je istodobno u drugom dijelu grada bilo ponosnih ljudi svakovrsnih erotskih i antropološki zanimljivih kombinacija, samo zgodan podatak da su se s mjesta okupljanja pokupili za deset minuta. Valjda se sada tako računa. U svakom slučaju nisu svi stali na onu klupicu. A policajci su morali stajati satima i satima na sparini, misleći si svoje.
Osim klupice u fokus je došla i motika. Digla se na motiku kuka i motika. Vijest da je motika zabranjena posve me je slomila, više od upale zbog koje sam pod antibioticima pa pišem ispod razine, kao što ste sami opazili. Kada sam donekle zdrav, motika mi je stalno u rukama. Ali kako sam usput i legalist, držim se zakona ko pijan plota, na vijest da držim zabranjenu stvar odmah sam odbacio motiku da me s inkriminiranim predmetom ne nađe policija ili tko će već po selima tražiti motikaše. Onda vidim da motika ipak nije posve potpala pod europsku zabranu, nego se samo ne smije motikom uklanjati korov između gredica. Iz ekoloških razloga? Dakle, nešto gluplje još nije došlo iz domene europskih dekreta, ili su naši prevoditelji opet nešto krivo preveli. Ma točno je da sve krivo prevodimo, odnosno da nas prevode, prevode nas iz kuna u eure, euriziramo se, eutanaziramo zadnje treptaje suverenosti za volju “dubljih europskih integracija” (kaže Jamogu.). Rade od nas budale, pa je moralo doći i do motike.
Vraćam se Zagrebu i onom davnom požaru, Majci Božjoj od Kamenitih vrata i mojoj interpretaciji iz knjige Zagrebačke legende, koju je onako izvrsno, nenadmašno ilustrirao Radovan Domagoj Devlić, najveći od velikih. Preskačem prvi dio, premda je u njemu opisano kako je na čudesan način slika Majke Božje došla u posjed udovice Modlar, idem odmah na požar godine 1731.: „Treba znati da je u Sjemeništu sv. Josipa nedaleko od Kamenitih vrata živio izvjesni Klement Luković koji je svojedobno pod Ivanom Draškovićem oslobađao Dubicu i Kostajnicu, vješto izbjegavajući sablje i zrna, sve dok mu se jedno ne zari u tjeme i tako zgodno smjesti da Klement ne umre ni odmah ni poslije, samo su ga u noćima kada je puhao jugo mučile silne glavobolje. Neko je vrijeme radio na probijanju karolinške ceste, ali uskoro potraži lakši posao i nađe ga u isusovačkom sjemeništu. Sjedio je u vratarskoj sobici i pušio lulu, otvarao vrata zakašnjelim đacima koji su dio noći provodili u sumnjivim zabavama, i uzimao novac za šutnju, bijahu to plemićki sinovi i nije im nedostajalo ništa osim djevojaka. Klement bijaše dobroćudan, ali u danima kada se peći nisu mogle zapaliti jer je južni vjetar vraćao dim u spavaonice, znalo se da starca treba izbjegavati, postajao je odjednom osoran i opasan, ponekad bi tulio kao ranjeni vuk i liječio glavobolju vinom…” Nadalje se govori o tome kako je Klement jedne takve noći zaspao pijan, glava mu pala na stol, a desnom rukom srušio svijećnjak koji se prevrnuo na hrpu starih spisa iz samostanskih arhiva, plamen liznuo do drvenoga stropa i širio se, đaci poskakali kroz prozore, građani pohitali s vjedrima, ali se požar nije mogao ugasiti, širio se na sve strane, prema Gospodskoj i Kapucinskoj, a i prema Kamenitim vratima, pokraj kojih bijaše stan udovice Modlar. I on je potpuno izgorio, i kućna kapelica u kojoj bijaše slika Majke Božje. Ujutro je kiša ugasila požar. „Ondje gdje je bila kućna kapelica udovice Katarine Modlar nazirao se komadić crvena platna pod sivim pepelom. Katarina prekorači crnu, ljepljivu gredu i razgrne pepeo, a tada se njezin sretni uzvik vine do Lotrščaka. Slika mile Djevice nasmiješenih očiju bijaše neoštećena… Udovica je razumjela poruku da slika više ne pripada njoj nego gradu njezinu. Izvadi iz skrovišta škrinjicu i dade izraditi oltar dolje pod svodom Kamenitih vrata, te smjesti na oltar Majku Božju s djetetom… Imago B. V. Mariae infra Portam lapideam dobio je ressetku zeleznu pri isztom kipu posztavljenu, no bijaše to dvadeset i osam godina poslije…”
Eto, pri temperaturi osobnoj trideset devet, vanjskoj trideset, mogao sam danas napisati (prepisati) samo toliko, s isprikom.