“Cijeli narodi ili društvene skupine unutar njih mogu se podjarmiti i izrabljivati na dugo vrijeme, ali oni reagiraju. Oni reagiraju s bezvoljnošću ili s takvim oslabljenjem inteligencije, inicijative i umijeća, da postupno gube sposobnost izvedbe onih funkcija koje bi trebale poslužiti njihovim gospodarima. Ili pak reagiraju prikupljanjem takve mržnje i razornosti kojom bi razorili i sami sebe i svoje vladare i njihov sustav… Ako čovjek živi u uvjetima koji su oprečni njegovoj naravi i temeljnim potrebama ljudskog razvitka i zdravlja, on ne može da ne reagira; on se mora ili izopačiti i propasti ili stvoriti uvjete koji su u skladu s njegovim potrebama.”
Erich Fromm


Na grobu Brune Bušića u Parizu 1985.

U Hrvatskoj za Brunu Bušića znade svatko, i prijatelj i neprijatelj. Po njemu su imenovane hrvatske vojne postrojbe u Domovinskom ratu i na Mirogoju posjetitelje impresionira njegov veličanstveni grob, ali u narodu se o tome što zastupao, najviše zna iz onoga što nikada nije ni rekao ni napisao, kratki tekst poznat kao “Vidjeti ćete kako naši kradu…”

Međutim, čitajući Bušićeve tekstove koji se odnose na neka druga vremena i prilike, često možemo naići na čitave odlomke, za koje bi, kada ne bi znali tko ih je i kada napisao, mogli lako povjerovati da ih je napisao netko danas, govoreći o ovome što se događa danas.

Bruno Bušić je 1973. objavio jedan članak pod gornjim naslovom, uspoređujući mađaronstvo s početka prošloga stoljeća s političkim vodstvom iz vremena sloma Hrvatskoga proljeća i onoga nakon Proljeća, ali i o narodu, koji, baš po riječima Ericha Fromma iz gornjega citata, “ako živi u uvjetima koji su oprečni njegovoj naravi i temeljnim potrebama ljudskog razvitka i zdravlja, on ne može da ne reagira; on se mora ili izopačiti i propasti ili stvoriti uvjete koji su u sklađu s njegovim potrebama”, baš kao što je to slučaj i danas.

Bruno u ovom tekst piše o karađorđevskom vremenu nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971. i gušenja Bugojanskoga ustanka 1972., i makar se radi o njegovim težnjama srušiti Jugoslaviju i uspostaviti samostalnu hrvatsku državu, što je, makar i samo u onim minimalnom avnojevskim granicama tehnički ostvareno, Bruno govori o tome kako se ponašaju sluganske vlasti i kako na njihovo ponašanje reagira narod u bilo kojem periodu, bilo da se radi o 1903-oj, 1973-oj, ili, a moći ćete povući paralele, o 2019-oj.

Mi smo idealan narod za potvrdu maksime o povijesti koja se ponavlja onima koji iz nje nisu izvukli pouke, pa pročitajte ovaj tekst i naučiti ćete nešto o našoj prošlosti ali još značajnije, nešto o našoj današnjici.

Bruno 1973. kaže: “I najupućenijeg čitatelja u prvi tren zateče i zapanji ova istodobnost starih riječi i novih datuma”. Baš se ovom rečenicom Bruno Bušić posthumno transportirao u današnjicu, misleći tada isključivo o tome kako srušiti tamnicu hrvatskoga naroda Jugoslaviju, i sanjajući Hrvatsku “radosno susretište istoka i zapada” a ne kao danas, radosno suretište tuđih interesa na uštrb vlastitih.

Dinko Dedić



Autor: Bruno Bušić

ZAGREBAČKI Vjesnik od 16. listopada (1973.) objavio je na prvoj stranici kratko saopćenje: “Pod predsjedništvom predsjednika SKJ Josipa Broza Tita u srijedu je u Karađorđevu održana sjednica Predsjedništva CK SKJ na kojoj je razmatrana politička situacija u zemlji i neki aspekti neprijateljske djelatnosti protiv SKJ i SFRJ”. Bila je tu i fotografija toga skupa: dugačak ravan stol i okolo njega podbuhla, otromjela lica s bezizražajnim, tupim pogledom.

Kvislinzi u Hrvatskoj kritiziraju saveznu vladu


Pod njom druga fotografija i druga bezizražajna, rezignirana lica, poredana između snopova papira, mikrofona i kisele vode. To se Predsjedništvo SR Hrvatske, “upoznavalo sa specifičnostima privrede u SR Hrvatskoj”, ritual opetovan bezbroj puta i s uvijek istom jadikovkom: da “dosadašnji stil rada otežava oživotvorenje ustavnih načela”, da se “o problemima govori površno i uvijek očekuje da će sistematske mjere izakoni povući privredu sigurnijim putovima”. Vjesnik doslovno piše:

“Predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević je naglasio kako stari privredni sistem ulazi sve dublje u krizu nesposoban da riješi nagomilane probleme, pa se događa da uloga administracije u rješavanju gorućih privrednih problema jača, umjesto da slabi i u tome ustupa mjesto udruženom radu. Tu je, među ostalim, mislio i na intervencije preraspodjelom umjesto da se zaštiti udruženi rad i njegov dohodak, da udruženi rad naprimjer, raspolaže devizama, a ne administracija, pa bi i u odlukama što će se uvoziti bilo više logike. Treba stvoriti takve odnose, rekao je Blažević, u kojima bi se srušilo uvjerenje kako devize mogu biti isključivo svojina države, jer i one su dohodak i u suštini svojina udruženog rada. Na sjednici je bilo govora i o tome kako iz sličnih razloga dolazi i do prekomjernog i nepokrivenog investiranja, jer se u nas događa da investira onaj koji obavlja preraspodjelu, a ne onaj koji stvara dohodak. Rasprava je dalje upozorila i na nužnost samokritike u takvim situacijama i realne ocjene rada u svakoj sredini od općine do federacije. Tako je naglašeno da se često kritiziraju različite mjere saveznih organa, a one su ipak kao takve prihvaćene još dok su nastajale. Prihvatile su ih republike i pokrajine, pa bi se sada valjalo upitati zašto se svatko tko je ranije o njima raspravljao nije temeljitije postavio prema takvom odgovornom zadatku”.

I najupućenijeg čitatelja u prvi tren zateče i zapanji ova istodobnost starih riječi i novih datuma. Od Karađorđeva u prosincu 1971., kada je oboreno staro vodstvo SR Hrvatske i postavljeno ovo novo, proteklo je toliko dana i godina koje nisu davale nikakve nade. Jedni su ljudi ulazili u zatvore, drugi su izlazili, rađala su se djeca i pokapali mrtvaci, išlo se na godišnje odmore i na dočeke stranih državnika s Istoka i Zapada, osluškivali su se plotuni i zvižduci. Nitko više nije pamtio niti se pouzdavao u lažna obećanja i glasno izgovorene riječi, ako to nisu bile riječi prijetnje.

Kroz “oživotvorenje” Jugoslavije nema hrvatske države


Zaboravilo se, ili se nije htjelo znati, da se ovo novo vodstvo i ono starou opće i nije razilazilo u tvrdnji da postojeći gospodarski sustav nije dobar, da je razdioba deviza nepravedna, da investira onaj koji ne privređuje, da savezni organi nameću svoje odredbe republikama i pokrajinama. Zarobljeni svojim funkcijama i strahovima, i jedni i drugi nadali su se da će sve te i druge probleme razriješiti kroz “oživotvorenje ustavnih načela SFR Jugoslavije”. Dok je prvo rukovodstvo s puno romantičarskog zanosa i još više naivnog samopouzdanja nastojalo oživotvoriti ta načela liberalnijim metodama i dokumentiranijim kritikama, zastavama i grbovima, pa i stanovitim nacionalnim pritiskom, koji će, naravno, oni i samo oni određivati, kontrolirati i usmjeravati; ovo novo, postkarađorđevsko vodstvo više se pouzdavalo u bratsko razumijevanje i partijsku disciplinu, potpomognutu proširenim odredbama krivičnog zakonika i sveobuhvatnijom policijskom kontrolom.

Slom prvobitnih nadanja i možebitnih zanosa i jednih i drugih, bio je neminovan. Stari odnosi, utemeljeni još u karađorđevskoj Jugoslaviji,nastavili su tvrdokorno trajati. Nove fraze i nove odredbe nisu ni malo izmijenile karakter “sudbinske povezanosti bratskih naroda unutar Jugoslavije”. Jedni su svoje gospodarstvo i čitav svoj nacionalni razvitak i postojanje nastavili temeljiti na otuđivanju viška rada drugih naroda, osobito hrvatskoga, a drugi na otporu, ponajviše pasivnom, tome otuđivanju i negospodarskoj prisili. Hrvatska politika i oporba nastavila se vrtjeti u svome bezizlazu koji traje već desetljećima.

Osnivanje Stranke prava i njezino pozivanje na prastare povelje, koje su dokazivale kontinuitet hrvatske državnosti i nacionalnih sloboda, bio je prvotno revolucionarni čin, koji je urodio velikim, ali ipak ograničenim rezultatima. Kasnije, kad je nastupilo razdoblje većih građanskih sloboda, kad je svijest o prirodnim pravima postala dio svijesti svakog pojedinca i društva u cjelini, pozivanje na hrvatske državne povelje i na slovo zakona umrtvilo je hrvatsku nacionalnu borbu.

Mađaronski govori iz 1903. ponovljeni u 1971.


U svojim prosudbama novijega razdoblja nacionalne povijesti dr. Franjo Tuđman je s nemalo gorčine pokazao i dokazao da je politička oporba hrvatskog naroda kroz čitavo dvadeseto stoljeće završavala u političkom mrtvilu i memli tamnica, jer nije bila potpomognuta osloboditeljskom oružanom borbom. Za vrijeme hrvatskog narodnog pokreta iz godine 1903. najugledniji prvak mađaronske stranke, Nikola pl. Tomašić, priznao je usred peštanskog parlamenta opravdanost hrvatskog revolucionarnog pokreta. On je tu ponovio tvrdnju najradikalnije hrvatske opozicije da investiciono zapostavljanje Hrvatske prouzrokuje ne samo “ekonomsku stagnaciju, već gospodarski nazadak” da su gospodarske prilike u Hrvatskoj vrlo loše, a to “potječe ili odatle, što financijalna uprava nije spram Hrvatske pravedna, ili pako da Hrvatska unutar ove državne zajednice ne može prosperirati, ili da ne može prosperirati u onoj mjeri u kojoj prosperira Mađarska”, da su “veliki porezni teret, koji neprestano raste” i Opći gospodarski nazadak krivi “velikom i sve više rastućem izseljavanju našega pučanstva”, da se zbog svega toga ekonomsko Pitanje “ne može više na dulje vremena ostaviti neriešeno”.

On je izlaz iz svih teškoća vidio u oživotvorenju državnih ugovora između Hrvatske i Mađarske, pa je naglasio: “Hrvatsku s Ugarskom spaja takav vez,koji u smislu pragmatičke sankcije ‘indivisibiliter’ i ‘inseparabiliter’ postoji…i još mnogo jači vez… historijski, te što je još važnije, i geografski vez”, zbog čega on ne može sebi “predočiti takav razvoj prilika, da bi bilo moguće razdvojiti ove naše dvie zemlje”. Nezadovoljnom narodu Nikola pl. Tomašić poručivao je: “budite mirni”, pa će se sve riješiti na najbolji mogući način, svaki izraz nezadovoljstva samo “otegoćuje današnji položaj zemlje” i oživotvorenje državnih ugovora.

Politička pamet novijeg hrvatskog vodstva nije se od tada pomakla ni za milimetar. U svojoj oporbi protiv pogubnog centralizma unutar novogdržavnog sklopa dr. Vladimir Bakarić, dr. Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Jakov Blažević i drugi služili su se nanovo i opet nanovo istim razlozima, pa čak istovjetnim riječima mađaronskog prvaka Nikole pl. Tomašića. Ipak, oni nisu imali toliko hrabrosti, pa ni osobnog dostojanstva, da u Beogradu i Karađorđevu, ponove peštansko upozorenje Nikole pl. Tomašića: “Mi tvrdimo, da se revolucija, da se izgredi mogu silomu gušiti, no da nezadovoljstvo protivnici ne mogu izrabljivati, može se samo tako izbjeći, ako se nepravde saniraju”.

Osnovno moralno načelo: oružani otpor


Jedno od onih rijetkih moralnih načela, koje je ostalo nepromijenjeno tijekom čitavog razvitka ljudskog roda, počevši od samih začetaka prvobitne zajednice pa sve do današnjih visoko razvijenih civilizacija, jest načelo oružanog otpora svakoj stranoj dominaciji i prisili. Dok se u proteklim desetljećima ovoga stoljeća hrvatska politika i oporba iscrpljivala u jalovom i smiješnom pozivanju na ustavna načela i zakonske odredbe, mnogi sunarodi u doslovnom smislu sišli sa stabla te ravno iz pretpovijesti oružanom borbom stupili na svjetsku političku scenu i utemeljili svoje nacionalne države. Kako kaže dr. Franjo Tuđman: “upravo u oružanim oslobodilačkim pokretima i ratovima dolaze do najpotpunijeg izraza najpozitivnije ljudske i nacionalne osobine svakog naroda”, Hrvatskom narodu, pa ni u najnovijoj povijesti, nisu nedostajale te najpozitivnije ljudske i nacionalne osobine, ali je njegovim političkim i vojničkim vođama nedostajalo smisla za postojeću zbilju. Podijeljeni oprečnim ideologijama, oni su i u zadnjoj oružanoj osloboditeljskoj borbi hrvatskog naroda do kraja “indivisibiliter” i “inseparabiliter” (nedjeljivo i nerazdvojno) ustrajali uz krive i himbene saveznike. Zbog toga je ta borba, vođena u nacionalnoj podvojenosti, završila u krvavom porazu svih njenih sudionika, bez obzira pod kojim su se znakovima borili, ginuli i pobjeđivali. U isto vrijeme, politički zrelijim vođama nekih politički nezrelijih azijskih naroda suradnja s japanskim imperijalistima za II. svjetskog rata nije bila nikakva zapreka da poslije kroz osloboditeljsku borbu utemelje svoje suverene nacionalne države.

Utjeha političke nužde


Zahvaljujući neodlučnosti svojih političkih vođa, hrvatski narod još do današnjeg dana nije u potpunosti razvio te svoje najpozitivnije ljudske i nacionalne osobine i moralna načela. Još je Franjo Supilo, u svojoj Politici u Hrvatskoj, s gorčinom pisao o tome oportunizmu i nedozrelosti:

“Među tim Khuenovim Hrvatima bilo je svakako takvih političara, čiji je čitav rad provijavao jednim upravo odvratnim cinizmom: ljudi, koji osim položaja, unosne sinekure, stipendija moći nisu drugo vidjeli, niti za narodna prava osjećali; koji su sofizmima i cinizmom branili svaki atentat protiv pravima Hrvatske, da se na stotinu kilometara vidjelo, da rade bez uvjerenja, te da im je sve to ‘vuršt’. Ali tu je — mora se priznati — bilo i drugih ljudi, koji su se osjećali Hrvatima i nisu bili indiferentni prema pravima Hrvatske; koji su usprkos toga bili uz Khuena, branili Khuena, ali su sebe i svoju savjest i javno mnijenje u svakom svom činu nastojali da kapacitiraju, da to i tako mora da bude i da je Khuenova politika doduše jedno zlo, ali da bi došlo još puno gore zlo za Hrvatsku, ako se ne bi slušalo bilo, tiho radilo koliko dozvole i učinilo koliko narede. To su bili ljudi, koji su sebi za Khuenovu politiku davali utjehu političke nužde i političke mudrosti, pokoravali se sili; neki su dapače tu politiku vodili pomiješano uz to obiteljskim tradicijama”.

U osloboditeljskoj borbi manje žrtava nego u iseljavanju


Za vrijeme “hrvatskog proljeća 1971.” čitavo hrvatsko političko vodstvo, pa i dio inteligencije, koja je trebala biti savjest svoga naroda, imalo je sva ta obilježja “Khuenovih Hrvata”. Tijekom godina 1969., 1970. i 1971. u hrvatskim glasilima izneseno je i odviše gospodarskih i demografskih činjenica koje su upućivale na nedvojben zaključak da u osloboditeljskom ratu, ma kako krvav i razoran bio, hrvatski narod ne bi imao više ljudskih i materijalnih gubitaka nego što ih inače ima, zbog pretjeranog iseljavanja i gospodarske podložnosti, unutar Jugoslavije.

Uostalom, nikada veličina jednoga naroda nije bila u njegovu broju, koliko u očitovanju njegovih moralnih vrlina, stvarateljstvu i stvarateljskim vizijama. A sve to hrvatski narod unutar nametnutih mu državnih sklopova ne samo što ne može razviti, već se teško može oduprijeti pogubnim tendencijama izopačavanja tih moralnih vrlina i stvaralačkih vizija. Dok naprotiv “sva suvremena povijest govori da su one nacionalne slobode i nezavisnosti koje su bile izvojevane oslobodilačkom oružanom borbom vlastita naroda dale najveće rezultate i sadržavale u sebi najveće vrednote, što je sve urodilo bogatim dugotrajnim plodovima, skratilo i spriječilo žrtve u budućnosti” (Tuđman).

Zahvaljujući posvemašnjoj zatečenosti ionako neodlučnog hrvatskog političkog vodstva i zaplašene inteligencije, čitav domovinski otpor sramnoj okupaciji Hrvatske u prosincu 1971. sveo se na trodnevne demonstracije hrvatskih sveučilištaraca, nekoliko nevelikih sabotaža i nekoliko razbijenih beogradskih izloga i natpisa. Plašljivo se isticalo da još nije došlo vrijeme za oružani otpor, da bi oružani otpor pogodovao još obuhvatnijem srpskom imperijalizmu i sovjetskom ekspanzionizmu. Šaptalo se: “Oni samo to i traže”, Zaboravilo se, ili se nije htjelo znati, da pokorničko prihvaćanje nametnutih činjenica ohrabruje i potiče svaki imperijalizam, njegovu bezobzirnost i sveobuhvatnost. Već je Hitler pisao u Mein Kampfu:

“Pametan će pobjednik, kad god je moguće, podnositi pobijeđenom svoje zahtjeve na obroke. Tada može biti siguran da nacija koja je postala beznačajna — a takva je svaka ona koja se dobrovoljno podčinjava — neće naći dovoljno razloga ni u jednom od tih pojedinačnih tiraniziranja da se lati oružja. A koliko je više slabljenje na taj način primljeno dobrovoljno, toliko će se narodu činiti manje opravdano da se naposljetku brani od nekog novog, prividno iznimnog, iako u stvari trajno ponavljanog slabljenja, naročito ako je, uzimajući sve zajedno, podnijeto šutke i strpljivo mnogo više i većih nesreća a da nije ništa učinjeno”.

Ponovno nađeno dostojanstvo


Iznevjeren u svojim nadama, ponižen i uvrijeđen, hrvatski je narod nakon Karađorđeva 1971. upao u fantazmagoričnu letargiju i rezignaciju, iz koje ga nije mogla otrgnuti slabo naoružana, a još slabije psihološki pripremljena grupa bugojanskih gerilaca. Štoviše, i oni najdobronamjerniji u svojoj su neupućenosti stavljali u pitanje čistu hrvatsku izvornost tih boraca. Ponovljene su mađaronske optužbe iz godine 1903. da je “ustanak u Hrvatskoj upriličen tuđim novcem”. Hrvatska se oporba tako vratila u mrtvilo svoga izvorišta. Ipak, narod ne može vječno ostati u tome mrtvilu. Kako kaže poznati američki sociolog Erich Fromm:

“Cijeli narodi ili društvene skupine unutar njih mogu se podjarmiti i izrabljivati na dugo vrijeme, ali oni reagiraju. Oni reagiraju s bezvoljnošću ili s takvim oslabljenjem inteligencije, inicijative i umijeća, da postupno gube sposobnost izvedbe onih funkcija koje bi trebale poslužiti njihovim gospodarima. Ili pak reagiraju prikupljanjem takve mržnje i razornosti kojom bi razorili i sami sebe i svoje vladare i njihov sustav… Ako čovjek živi u uvjetima koji su oprečni njegovoj naravi i temeljnim potrebama ljudskog razvitka i zdravlja, on ne može da ne reagira; on se mora ili izopačiti i propasti ili stvoriti uvjete koji su u skladu s njegovim potrebama”.

Najnovija zbivanja u Hrvatskoj upućuju na zaključak da hrvatski narod više ne reagira tek “oslabljenjem inteligencije, inicijative i umijeća”, već i oružanom borbom. Ovo novo Karađorđevo hrvatski je narod, čini se, dočekao s mnogo više dostojanstva i s postojanijim uporištem, u davnom saznanju da “visoka etička i moralna opravdanost osloboditeljske borbe” proizlazi iz činjenice da je ona “izraz najbitnijih probitaka cijele jedne zajednice ili naroda dane povijesne epohe, a da istovremeno ne protuslovi nikakvim opravdanim (etičkim i moralnim) probicima druge zajednice ili naroda” (Tuđman). Ta etička načela i prirodna prava potvrđena su poveljom i svakodnevnom praksom Ujedinjenih naroda pa ih i zbog toga nitko ne može odreći ni poreći hrvatskom narodu.

Izvor: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska! – Ziral 1983.

Komentari