Bušićanstvo u Hrvatskoj mora ponovo oživjeti

0
3477

Hrvatska na raspolaganju ima “bušićanstvo” ne kao ideju koja neuhvatljivo apstrahira na hrvatskom nebu, nego kao spoznaju u kojoj je sadržana i idejna i praktična i pragmatična materija za stvaranje državotvornoga, suverenističkog zajedništva koje će usredotočiti svu ovu nacionalnu energiju što ju je Hrvatska mogla prepoznati na ulicama Zagreba, Splita i drugih gradova, kada su se Vatreni vratili sa Svjetskog prvenstva. To je energija s kojom se mogu srušiti sve zapreke koje stoje između naših želja i njihova ostvarenja, živjeti slobodno, dostojanstveno i ponosno u pravednoj i gospodarski, kulturno i socijalno naprednoj nacionalnoj državi svih Hrvata, onih koji neće trebati bježati iz jedine svoje domovine i onih koji će jedva čekati da se u nju vrate.

U “impresumu” ovog portala izmjenično se pojavljuju likovi nekolicine značajnih ljudi iz novije hrvatske povijesti, koji su svojim radom pomogli formirati hrvatski državotvorni i suverenistički svjetonazor, a iz kojega je nakon skupog 20. stoljeća, pred sam njegov kraj konačno osvanula hrvatska država, kakva god bila i kolika god bila.

Ne pojavljuju se u tom pomičnom “ipresumu” niti iz bliza svi značajni ljudi, ali se pojavljuju oni koje ova Hrvatska, nakon što je izronila iz skoro stoljetnoga velikosrpskog ropstva i koje ovaj i ovakav svjet može “prožvakati” i tako će ostati dok Hrvatska konačno, a prije ili kasnije će morati, ne smogne hrabrosti, odužiti se svojim precima, ne izvadi svoju povijest, naročito onu 20. stoljeća, iz jugoslavenskog konteksta i ne utvrdi ju po istini, onako kako su zaslužile sve generacije Hrvata koje su se žrtvovale da bi osigurale kontinuitet hrvatskoga državnoga prava i priskrbile baš ovoj generaciji, makar formalno biti svoji na svome.

Među svim mojim suvremenicima, prvo mjesto pripada Bruni Bušiću, jer sam ga upoznao kao inkarnaciju svega što sam mogao prepoznati kao nacionalnu veličinu i što je još važnije, što mu u životu nisam prepoznao niti jednu mrlju.

Bruno nije nakon nekog perioda zablude ugledao svjetlo; ugledao ga je kad se rodio i Hrvatskoj je ostao vjeran do mučeničke smrti. Nikada nije osobni interes predpostavljao nacionalnom – čak tvrdim da ga je potpuno uronio u hrvatski, pa mu je hrvatska samostalnost bila jedini životni cilj i njegov centralni smisao, razlog zbog kojega se rodio i razlog iz kojega je umro.

Ima tu i mojih osobnih i subjektivnih momenata, jer se smatram privilegiranim i posebno sretnim što sam u vrijeme mog susreta s izbjeglištvom naletio baš na njega, što me je odredio onakvim kakvim sam postao i kakav sam ostao, bez potrebe mijenjati nešto od onoga uza što sam prijonuo, a tome smo nakon njegove smrti nadijenuli ime “bušićanstvo”.

Uz Bušića su vezani neki od mojih životnih šokova, jedan od kojih je i njegova smrt samo jedan dan prije nego što smo se imami susresti u Parizu, ali su uz Bušića vezani svi moji kasniji suradnici i suborci i s njima ideja “Borbenog zajedništva” i konačno organizacija Hrvatskoga državotvornog pokreta, koja se utopila u Domovinski rat i nestala u tom vrtlogu, a danas mi se čini da bi danas trebala biti na životu, skoro jednako koliko je bila potrebna kada je nacionalna obaveza bila rušiti Jugoslaviju i na njenom zgarištu graditi hrvatsku državnu samostalnost.

Uz bušićanstvo su vezani i svi suverenisti danas u Hrvatskoj, pa i oni koji toga nisu svjesni i kada konačno osvane suverenstički pokret koji će ujediniti državotvorne snage u hrvatskoj državi, biti će on bušićanski, a morati će, jer ako ne osvane Hrvatska će se zadaviti u zapadno-balkanskom i europskom globalizmu, jer je posljednja u Europi koja je opernatila i zato će joj prvoj otkazati krila.

S vremena na vrijeme objavim na ovom portalu po koji Bušićev tekst, iako Bušić nije velik samo po onome što je napisao, niti je najavažnije ono što je zapisao, niti je poginuo radi onoga što je pisao.

Kratko poslije njegove smrti, 1983. je objavljena knjiga do tada sabranih spisa Brune Bušića pod naslovom “Jedino Hrvatska”. U uvodu su ukratko zapisani njegovi biografski podaci.

Kao što će te vidjeti, on nije s Rankovićem shvatio da bez samostalne hrvatske države nema života za Hrvate, ni s Hrvatskim proljećem, niti s Miloševićem. On kao da se rodio s tim upečenim u njegov razum.

Na njegovu sprovodu Zlatko Markus je rekao: “Bruno, Hrvatska više nikada neće imati nekoga tko je bio velik na taj način na koji si ti bio velik“. Hrvatska međutim na raspolaganju ima “bušićanstvo” ne kao ideju koja neuhvatljivo apstrahira na hrvatskom nebu, nego kao spoznaju u kojoj je sadržana i idejna i praktična i pragmatična materija za stvaranje državotvornoga, suverenističkog zajedništva koje će usredotočiti svu ovu nacionalnu energiju što ju je Hrvatska mogla prepoznati na ulicama Zagreba, Splita i drugih gradova, kada su se Vatreni vratili sa Svjetskog prvenstva. To je energija s kojom se mogu srušiti sve zapreke koje stoje između naših želja i njihova ostvarenja, živjeti slobodno, dostojanstveno i ponosno u pravednoj i gospodarski, kulturno i socijalno naprednoj nacionalnoj državi svih Hrvata, onih koji neće trebati bježati iz jedine svoje domovine i onih koji će jedva čekati da se u nju vrate. Sve što treba je tu energiju okupiti, usmjeriti i upotrijebiti tako da ne bude samo neartikulirani vrisak iz milijun individualnih grla koji se gubi i nestaje bez trajnih posljedica, nego da se pretvori u koordinirani nacionalni glas, u harmoniju pod dirigentskom palicom koju se ne može ignorirati i na koju se nije moguće oglušiti, u melodiju koja ne prestaje, koja moli i poziva ali isto tako prijeti i obećava.

Životopis Brune Bušića


6. listopada 1939. ✞ 16.1istopada 1978.

Ovdje navodimo tek bitnu okosnicu životne trke pokojnog Brune Bušića. Potpun životopis i vrednovanje njegova djelovanja bit će omogućeni tek pošto budu sabrana i objelodanjena njegova osobna pisma, razne izjave i doprinosi osoba s kojima je bio u dodiru.

U kratkoj “autobiografiji” Sam o sebi, koju je napisao kao 16-godišnji gimnazijalac (1955.), Bruno piše:

Rođen sam 6. X. 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire (1943.). Mene vode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujci su me pazili i milovali. No ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko“.

Šesnaestogodišnji mladić, koji već sastavlja pripovijetke i zanosi se književnim ostvarenjima, možda malo romantizira prve godine svoga života. No nema razloga da ne vjerujemo onome što je bitna okosnica njegova govora.

“Otac Dalmatinac”, tj. dalmatinski Hrvat, zvao se Josip Bušić, a zvali su ga Jozo. Radio je u odvjetničkom uredu i zvali su ga “advokat”. Poslije smrti prve žene, Brunine majke, oženio se drugi put i od ove žene imao je sina Miru, koji je sada nastavnik u Sovićima, i kćer Maju, koja je završila ekonomski fakultet i sada je udata. Otac je umro g. 1964.

“Majka Hercegovka”, tj. Hrvatica iz Hercegovine. Zvala se Ana Petrić i umrla je g. 1943.

Prvo dijete Josipa i Ane Bušić bio je Ante Bruno, kako su ga nazvali na krštenju. Svoje najranije djetinjstvo sam je opisao u gore navedenom odlomku. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Vinjanima, a ostalo i srednju školu u Imotskom.

Već tada, u srednjoj školi, bavio se pisanjem pripovijetki: “Kad mi je bilo četrnaest godina počeo sam objavljivati pripovijetke“. Objavljivao ih je u časopisu Polet, a za neke od njih dobio je i nagradu. Pod sve ove pripovijetke stavlja potpis: “Ante Bušić, Imotski”. Imenom, Bruno Bušić prvi put se potpisao pod pripovijest Džip, čovjek i ja, u časopisu Republika, br. 10, 1967. Tada je bio već završio svoj sveučilišni studij. Od ovog vremena stalno se potpisuje samo imenom “Bruno Bušić”. Pod imenom “Antun Bušić” uhitila ga je policija g. 1972.

Pripovijesti Ante Bušića odišu iskrenim rodoljubnim osjećajima. U školi se isticao kao odličan đak, nacionalno posve svjestan i opredijeljen za hrvatsko rodoljublje, koje nije zadržavao samo za sebe, nego je već tada za sobom povlačio i druge, u svojoj sredini širio zabranjene knjige o hrvatskoj povijesti i politici, kako sam kaže:

Kad smo se godine 1957. nas nekoliko imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca politički organizirali, čitava naša literatura bile su dvije knjige koje sam ja pronašao u očevoj skromnoj knjižnici. Bila je to ‘Diktatura kralja Aleksandra’ od Svetozara Pribićevića i ‘Slučaj Andrije Hebranga’ od Mile Milatovića. Usput rečeno tu knjigu uopće i nije napisao Mile Milatović već Dobrica Ćosić. Kasnije su se njih dva posvadila i potpuno razišla, jer Ćosić nije Milatoviću dao ni dinara od primljenog honorara.

“To nam je u prvo vrijeme bila jedina literatura. Morali smo čitati između redaka. Kasnije smo otkrili povijesne knjige Josipa Horvata, pa izvanredne nacionalne i ljudske poduke i poruke A. G. Matoša i Silvija Strahimira Kranjčevića. Ti vrlo dobro znadeš da nam je i na Sveučilištu to bila osnovna literatura. Kasnije smo je upotpunili ‘Južnoslavenskim pitanjem’ od Ive Pilara, te Murvarovim ‘Na izvorima neistina’, Starčevićevim raspravama, ‘Balkanskim sukobima’ Sekule Drljevića i ponekim primjerkom emigrantske literature. Naravno, da smo se s takvim skromnim i nepotpunim izvorima podataka teško mogli upuštati u neku veću diskusiju s našim vršnjacima, koji su imali suprotna politička gledišta od nas, jer naprosto nismo raspolagali nikakvim suvremenim podacima i dubljim, temeljitijim saznanjima o osnovnim ljudskim vrijednostima i slobodama. Ipak smo uspjeli politizirati velik broj naših osobnih poznanika i prijatelja. Znali smo u čuvarskim barakama i studentskim sobicama polemizirati po čitavu noć“.

Zbog ove i ovakve djelatnosti Bruno je dva put zatvoren u g. 1955. A godine 1957., kao maturant, izbačen je iz gimnazije bez prava novog upisa na bilo kojoj školi u čitavoj Jugoslaviji. Tek poslije dvije godine, kad su promijenjeni propisi, Bruno je nastavio školovanje i završio gimnaziju u Splitu g. 1960.

Nakon mature polazi u Zagreb, gdje se u jesen g. 1960. upisao na Ekonomski fakultet zagrebačkog sveučilišta. Ovaj studij gospodarskih znanosti uspješno je završio g. 1964., a to znači u najkraćem mogućem roku.

U ovom razdoblju (1957-l967) Bruno za punih deset godina studira i ne javlja se svojim sastavcima u časopisima. To je vrijeme njegova završnog školovanja, kad mu se mimo književno maštovnog stvaranja, otvorilo drugo, mučnije i korisnije, polje rada: znanstveno istraživanje i pisanje.

On o tome kaže:

Godine “1965. sam se na Institutu za historiju radničkog pokreta počeo baviti znanstvenim radom, kasnije sam se dao na novinarstvo, a sad sam opet (g. 1977) prešao na znanstveni rad. Čini mi se da je u ovom trenutku čak i korisniji. To je bio, uglavnom, razlog zbog kojega sam privremeno prestao objavljivati, ali ne i pisati“.

Svoj nedostatak tečna govora, odnosno zastajanja i mucanja u govoru s čime je rođen, Bruno je mnogostruko nadoknadio sklonošću za pisanjem. Snaga i bogatstvo njegova izraza kao i politička izgrađenost pomogli su mu da uđe u krug najbližih suradnika dr. Franje Tuđmana, tadašnjeg direktora Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske. Kao namještenik ove ustanove imao je uvid u mnoge važne partijske i druge isprave iz vremena rata i poslije ratnog razdoblja, koje su mu poslužile kao dragocjena dokumentacija u kasnijim člancima. No bez obzira što je ovaj Institut bio u sastavu CK Hrvatske i što je dr. Tuđman u to vrijeme još uvijek bio utjecajna politička osoba, to nije mnogo pomoglo sigurnosti Brune Bušića.

Sredinom godine 1965. Bruno je bio zatvoren i početkom godine 1966. osuđen na deset mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskog tiska i “neprijateljske propagande”. Do pravomoćnosti presude pušten je na slobodu, što je iskoristio i pobjegao u Austriju, u Beč, 24. listopada 1966., gdje je zatražio političko utočište. Međutim dr. Tuđman ga je nagovarao da se vrati u domovinu. Vratio se u prosincu 1966., budući da je uslijedilo također političko popuštanje poslije pada glavara UDB-e Aleksandra Rankovića. Nije više ni pozivan na izdržavanje ostatka zatvorske kazne.

Kad je krajem šezdesetih godina oživjela hrvatska publicistika, Bruno je postao suradnikom više časopisa, kao što su Hrvatski književni list, Telegram, Vidik, Hrvatski tjednik, Kritika. Od 9. broja Hrvatskog književnog lista bio je jedan od urednika ovog časopisa, sve dok nije ovo glasilo zabranjeno.

O tome piše:

Nakon prisilne obustave Hrvatskog književnog lista krajem godine 1969., otišao sam u Pariz i živio u nekom poluizbjeglištvu sve do travnja 1971., kad sam se ponovno vratio u Zagreb“. Otišao je i vratio se legalnim putem, a u Parizu je živio skromno i povučeno koristeći se francuskom stipendijom. Studirao je dalje političku ekonomiju i sociologiju. Godine 1970. bio je s hodočasnicima u Rimu za vrijeme kanonizacije sv. Nikole Tavelića.

Vratio se u Zagreb na poziv prijatelja i odmah se zaposlio u novo-pokrenutom Hrvatskom tjedniku. Ali Bruno nadodaje: “Odmah po dolasku iz Pariza u Zagreb, početkom travnja 1971., bio sam pod stalnom policijskom kontrolom“. Od broja 13. ušao je u uredništvo Hrvatskog tjednika, u kojem je redovito surađivao do zadnjeg broja.

Poslije prosinačkog udara g. 1971. u Karađorđevu, Bruno Bušić bio je među prvima zatvoren, 12. prosinca 1971. Podignuta je protiv njega optužnica, 7. lipnja 1972., a suđenje mu je trebalo početi 28. lipnja. Optužen je zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe. Tužilac ga dalje okrivljuje da je “objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji“.

Kada je 24. veljače 1972. proširena optužnica protiv njega zbog špijunaže, odbio je da se brani. Umjesto otvaranja procesa 28. lipnja, kako je bilo prije određeno, Okružni sud u Zagrebu je izdao obavještenje da se suđenje Bruni Bušiću odgađa za jesen. Razlog? Istraga, tobože, nije se mogla dokončati zbog Brunine govorne mane. Suđenje je bilo u jesen 1972. i Bruno je tada osuđen na dvije godine zatvora. Kaznu je izdržao u najgorem zatvoru, u Staroj Gradiški.

Po izlasku iz zatvora, u prosincu 1973., progonjen je na razne načine i nije mogao naći zaposlenje:

U domovini više nisam mogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine (1974) u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s leđa snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Samnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset. Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju odgovorio, te mi je tako bilo onemogućena da vodim privatni sudski postupak protiv policije… Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao“.

Krajem rujna g. 1975. Bruno je ilegalno napustio domovinu. Došao je u Englesku, u London, gdje je dobio politički azil. Prema prethodnom dogovoru radio je u uredništvu časopisa Nova Hrvatska sve do travnja 1976., kad se dao na putovanja po europskim zemljama.

Na izborima za II. Sabor Hrvatskog narodnog vijeća, g. 1977., dobio je najviše glasova i izabran je na čelo Ureda za propagandu, u kojoj službi je izdao nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a.

Za tisak je priredio knjigu Ivan Bušić Roša, hajdučki harambaša (LiberVerlag, Mainz 1977) i napisao joj predgovor. Surađivao je u raznim izbjegličkim novinama i časopisima, a g. 1978. pokrenuo je, zajedno s prijateljima, časopis Hrvatski list.

Upravo kad se pripremio na sastanak Izvršnog i Saborskog odbora HNV-a, na prolazu kroz Pariz, udbaški zločinački plaćenik mecima je iz zasjede prekinuo nit Brunina života, 16. listopada 1978., u ulici Belleville 57. Tijelo pokojnog Brune Bušića sahranjeno je, 23. listopada 1978., na groblju Père-Lachaise, uz ispraćaj od kojih 1200 Hrvata iz raznih kontinenata i krajeva svijeta.


U idućem nastavku cjelokupan biografski tekst “Sam o sebi” kao i kritički osvrt na Bušićevo pisanje u Poletu, uključujući i osvrt Zlatka Tomičića.  

Komentari