Dame i gospodo, predstavnici vladajuće političke elite ili duboke države, ako nemate što pametnog reći, molio bih Vas i perjanice hrvatskog lešinarstva, koje se iz meni nepoznatog razloga naziva novinarstvom, poštedite nas barem gluposti. Bavite se bitnim, bavite se političkim programima i općom dobrobiti društva, a ne reciklažom nebitnoga. Ako to znate ili možete. Ako ne znate, ne možete ili ne ćete, mi neuki, nepismeni i slabo obrazovani možemo i sami razlučiti žito od kukolja. Uzalud vam trud svirači. Nekad pobijede i pjevači.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Opće stanje determiniranog kaosa, koji je zahvatio Lijepu našu od trenutka preuzimanja svih poluga vlasti i bitnih kulturnih institucija društva u ruke partijskih struktura koje su za svoje djelovanje kao modus operandi preslikale društveno-političko ustrojstvo bivše države, iznjedrilo je narodni bunt koji se sve više širi na cestama, trgovima i oranicama Republike Hrvatske. Nije neka originalna mudrost zaključiti kako režim, koji se održavao na političkoj inerciji te političkoj apstinenciji većine, na umjetnim društvenim konfliktima između u biti istovjetnih metoda vladanja, na proizvodnji strahova od onih drugih unutar polariziranog izbornog tijela svjetonazorski podudarnih opcija, na animozitetu između pretežite nacionalne Hrvatske i ostalih manjinskih struktura, te na održavanju potpune kontrole države i društva putem petrificirane mreže partijskih doušnika i poslušnika, nije imao budućnosti na duge staze. Prije ili kasnije, licu i naličju takvih partijskih struktura morao se dogoditi narod.

I narod se dogodio i događa se u vrijeme predizborne kampanje za obnašanje funkcije predsjednika države. Počelo je okupljanje oko kandidata koji je izvan kruga glavnostrujnih miljenica i miljenika, gradu i selu ponudio novo društveno ustrojstvo i novu nadu. Opetovano im je ponudio mogućnost samostalno odlučivati o vlastitoj budućnosti, ali je najavio i borbu za spoznaju svoje objektivizirane prošlosti. Posjetio je narod na njegovu izvornu ustavnu poziciju subjekta, a ne objekta političkih zbivanja. Jedini je suvislo predložio put i način izlaska iz svekolike društvene regresije. Jasno je rekao da namjerava mijenjati državu i njen ustavni poredak, nakon što je racionalno i svima razumljivim vokabularom odredio smjernice svog budućeg političkog djelovanja. Pri tome je najavio i akcije radi prisvajanja oruđa za obavljanje poslova na funkciji predsjednika Republike, demistificirajući tu istu funkciju kao samo još jedan posao usmjeren k ostvarivanju općeg dobra i društvenih probitaka.

Narod se morao dogoditi, jer se ni silom niti mentalnom agresijom, ovakva društvena zbilja nije mogla više nametati. Uz to sva su opravdanja vladajućih za opće negativne trendove u hrvatskom društvu počela zvučati kao ispraznice unutar grotesknog teatra apsurda.

No, kao što je bilo neizbježno događanje naroda, tako je i očekivana reakcija ranjene zvijeri koja će biti to prljavija kako će se dan izborne odluke bližiti. Sve je počelo sa analizom krvnih zrnaca obiutelji narodnog i nezavisnog kandidata za funkciju državnog poglavara, a recentno se prebacilo na ispitivanje ratnog puta predsjedničkog kandidata. I to u režiji političkih sponzora izvjesnog Višeslava Dokoza, navodno bivšeg dopredsjednik Mladeži HDZ-a RH-a i bivšeg direktora komunalnog poduzeća T.D. “Argyruntum” d.o.o. iz Starigrada-Paklenice.

Navedeni je, očito nakon dužeg razmišljanja od nekih tridesetak godina, a “s obzirom da je od ranog djetinjstva svoj život podario brizi za domovini i dao zavjet sveti precima, obitelji, ocu hrvatske države dr. Tuđmanu i svima koji su dali živote za Hrvatsku, ali i svima koji su na bilo koji način doprinijeli stvaranju Hrvatske, osjećao domoljubnu obvezu da g. Škoru kazneno prijavi kako bi se do kraja raskrinkala njegova nečasna uloga u presudnim vremenima za opstojnost hrvatskog naroda i svete nam domovine Hrvatske”.

Svoju plemenitu građansku dužnost, navedeni je izrazio kroz podnošenje kaznene prijave protiv kandidata na izborima za predsjednika Republike iz razloga “što se g. Škoro nije odazvao pozivu za obranom domovine Hrvatske koja je 1991. godine bila izložena općem napadu daleko nadmoćnijeg velikosrpskog agresora i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj koji su još od ‘Načertanija’ iz 1844. i memoranduma SANU-a sustavno pripremali teren za otvorenu i brutalnu agresiju s ciljem da stvore zločinačku Veliku Srbiju na granici: Karlobag – Karlovac – Virovitica”.

Naravno, pojavnost ovog stupidnog čina odmah su kao nešto društveno i politički bitno opjevali gotovo svi mediji koji se javno ili posredno i tajno hrane iz državnog proračuna.

Kaznena prijava, po svojem sadržaju je podnesak kojeg netko podnosi nadležnom državnom odvjetništvu, ovlaštenom tijelu za progon počinitelja za počinjenje kaznenih dijela za koje se goni ex offo, kao upozorenje na postojanje kaznenopravne suspektne situacije. Za one koji malo bolje poznaju kaznenopravnu domenu, to je nerijetko uradak u kojem bivši bračni drug, zavidan susjed, nezadovoljan poslovni partner ili neka druga zainteresirana i ojađena strana, traži izlaz iz frustracijske situacije. U jednoznamenkastim brojkama sadržani su postotci u kojima ovakvi uradci induciraju stvarni kazneni progon. Stoga je svakom objektivnom promatraču potpuno razvidno, kako u sadašnjim okolnostima ovakav čin jest poduzet samo radi difamacije prijavljenika, čak i bez prikrivanja narečene svrhe.

Ipak, struke radi, cijenim potrebnim napraviti brzinsku analizu ove kaznene prijave. Kao što to čak i naša aktualna Predsjednica zna i što je pokazala tijekom pravdanja svog pjevačkog priloga u uljepšavanju rođendanskog slavlja potencijalnog kandidata za remetinački smještaj, svatko je nevin dok mu se pravomoćnom kaznenom presudom ne utvrdi krivnja za počinjenje kaznenog djela. Nadalje, u kaznenom zakonodavstvu vrijedi načelo, nullum crimen, nulla poena sine lege, odnosno načelo prema kojem nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna ili druga kaznenopravna sankcija koja nije bila određena zakonom. Potonje znaju svi pravnici kao temelj kaznenog prava, osim primjerice sudaca Haškog suda koji su naknadnom mudrošću sudili neke za nešto što se zvalo udruženi zločinački poduhvat.

Nadalje, dezerter je vojni bjegunac, pripadnik oružanih snaga, odnosno neke vojne formacije koji bez dozvole ili naređenja napušta dužnost, odnosno položaj, najčešće u namjeri da se nikad ne vrati. U vrijeme navodnog počinjenja djela, kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske nije poznavalo kazneno djelo dezerterstva. A da i je, navodni počinitelj nije mogao biti dezerter ukoliko već nije bio u službi u oružanim snagama.

Iz iznesenoga te sadržaja kaznene prijave razvidno je da u konkretnom slučaju nije bilo moguće počiniti kazneno djelo dezerterstva. Možebitno je ovdje moglo biti počinjeno kazneno djelo neodazivanja pozivu i izbjegavanje vojne službe koje je opisano hipotezom: “Tko u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske bez opravdanog razloga ne dođe u određeno vrijeme na izvršavanje vojne obveze iako je bio pozvan pojedinačnim ili općim pozivom”, te za koje je predviđena kao sankcija zatvorska kazna.

Međutim, sukladno mjerodavnom kaznenom zakonodavstvu prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Ako se u tijekom vremena izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. Nema kaznenog djela ako pravni kontinuitet ne postoji.

Osjećaj ugroženosti i mogućnost gubitka pozicija nedodirljivosti sadašnjih političkih elita poprima realni sadržaj i oblik. Panika se širi svakim dijelom njihovog quasi-državotvornog tkiva zaogrnutog u pozivanje na ostavštinu tuđmanizma, a čijeg nositelja mrze više i od onih koji su nas okupirali i godinama držali u robovskom odnosu. Stoga se kao spasonosno sredstvo obrane opetovano pričinjava etiketiranje putem podvaljivanja neistina te lažnih vijesti.

Ujedno, sukladno mjerodavnim odredbama Kaznenog zakona Republike Hrvatske za počinjenje kaznenog djela nejavljanja na poziv može se izreći zatvorska kazna do pet (5) godina zatvora. Također, sukladno mjerodavnim odredbama Kaznenog zakona Republike Hrvatske kazneni progon pak u konkretnom slučaju zastarijeva nakon proteka roka od 15 godina od počinjenja djela. Iz svega navedenoga i neukim promatračima je jasno da čak i da je ispunjena hipoteza kaznenog djela, u konkretnom slučaju ne može doći do kaznenog progona uslijed nastupa zastare kaznenog progona te da u tom slučaju treba poštivati ustavnu presumpciju nepostojanja krivnje.

U životopisu osobe u vezi s kojim se je podnijela kaznena prijava, sve je transparentno. No, ostavimo postrance kaznenopravnu dimenziju cijele situacije, i pozabavimo se onom moralnom. Sama kaznena prijava govori više o inicijatorima  i njihovom mentalnom sklopu, nego o onom prijavljenika. Osjećaj ugroženosti i mogućnost gubitka pozicija nedodirljivosti sadašnjih političkih elita poprima realni sadržaj i oblik. Panika se širi svakim dijelom njihovog quasi-državotvornog tkiva zaogrnutog u pozivanje na ostavštinu tuđmanizma, a čijeg nositelja mrze više i od onih koji su nas okupirali i godinama držali u robovskom odnosu. Stoga se kao spasonosno sredstvo obrane opetovano pričinjava etiketiranje putem podvaljivanja neistina te lažnih vijesti. Pri tome političkim sponzorima i samom subjektu kaznene prijave očito ne smeta činjenica da niti jedan od relevantnih predsjedničkih kandidata nema opravdanja za neimanje ratnog puta tijekom Domovinskog rata, osim aktualne predsjednice kao žene. Iako je ona eksplicitno izjavila kako trenutno ima želju sa puškom u ruci ići po šumama i gorama Lijepe naše, pri čemu su razlozi za ovakav aktivitet objektivno teško dokučivi.

Također, u svom priopćenju za javnost glede kaznene prijave za “dezerterstvo”, podnositelj se “uzgredno” osvrnuo i na profesionalni opus kandidata kao gospodarstvenika, objašnjavajući da je u njegov “uspjeh” utkana jad, čemer i tuga prevarenog hrvatskog naroda. Znajući pri tome i motive koji su ga vodili kod skladanja i uglazbljivanja uspješnica, otkrivajući nam kako su glavne pobude za ove domoljubne balade zapravo jugonostalgija i jugofilija. Gadarije se iznose, a ovo je tek početak. Eskalacija se očekuje sa produbljavanjem spoznaje o vlastitoj prolaznosti. Sapientia sat.

Međutim, čemu se uopće baviti takvim pitanjima kad je praksa do sada pokazala da je u Republici Hrvatskoj aktivno učešće u Domovinskom ratu jedina otegotna okolnost kod aspiracija ili rješavanja personalne križaljke za obavljanje državnih funkcija. Odstupanje od opravila predstavljaju rijetka kadrovska rješenja kod odabira ministra obrane ili branitelja. S druge strane, u narodnim pjesmama je opjevano legendarno junaštvo primjerice predsjednika Sabora i Vlade, sadašnjih i bivših koji su sa usisavačem u rukama, anemično promatrali ratna događanja u domovini putem CNN-a. Dok su ratnu apstinenciju naknadno nadoknađivali skokovima na transportere i padovima sa njih, otprilike dvadesetak godina prekasno. Odnosno promatranjem vojnog mimohoda u Kninu ili Zagrebu.

Zato dame i gospodo, predstavnici vladajuće političke elite ili duboke države, ako nemate što pametnog reći, molio bih Vas i perjanice hrvatskog lešinarstva, koje se iz meni nepoznatog razloga naziva novinarstvom, poštedite nas barem gluposti. Bavite se bitnim, bavite se političkim programima i općom dobrobiti društva, a ne reciklažom nebitnoga. Ako to znate ili možete. Ako ne znate, ne možete ili ne ćete, mi neuki, nepismeni i slabo obrazovani možemo i sami razlučiti žito od kukolja. Uzalud vam trud svirači. Nekad pobijede i pjevači.

Komentari