Odličje koje je Šime Franjić primio za zasluge na unaprijeđenju hrvatske zajednice u Australiji, doživljavam kao odličje za zasluge za hrvatski narod općenito, u borbi za samostalnost, u Domovinskom ratu koji za taj elitni jedan posto najodanijih u emigraciji nije trajao četiri godine, nego dvadeset i četiri, a za mnoge i dulje.

Autor: Dinko Dedić

Kad kažem da je Šime Franjić, Hrvat iz Canberre dobio visoko australsko državno odličje “Order of Australia njezina veličanstva kraljice Elizabete”, prvo pitanje bi moglo biti “Što onda?”, ali onaj tko poznaje hrvatsku političku emigraciju, odnosno onaj njezin elitni, beskompromisni, državotvorni jedan posto, znati će da je to veliko iznenađenje, otprilike isto toliko koliko je iznenađenje bilo da je Nikola Štedul dobio hrvatsko odličje.

Odličja u Australiji dobivaju ljudi koji su zaslužni za nesebično zalaganje za napredak u zajednici u kojoj žive, i Šime je svojim zalaganjem na unaprijeđenju hrvatske zajednice u Canberri, na raznim poljima, od sporta za mlade do doma za stare i nemoćne, više nego zaslužan.

Međutim, Šime je zaslužan za stvari za koje se u Australiji ne dobivaju odličja, kao što je npr. bilo otvaranje Hrvatske ambasade u Canberri u vrijeme kad kada je hrvatska nezavisnost bila samo daleki san i plan samo onih koji su duboko vjerovali ono što je većina smatrala neostvarivim.

Sa Šimom sam se upoznao svojih prvih emigrantskih dana s početka 70-ih godina prošloga stoljeća. On je ujak sestrama Zdenki, Božici i Ružici Dedić, među prvim osobama koje sam upoznao nakon dolaska u Australiju. Zajednički specifični odnos prema Hrvatskoj, odnosno prema uvjerenju u način koji se hrvatska država može obnoviti i na koji je konačno uspostavljena, čini Šimu Franjića sa svojim odličjem velikim izuzetkom.

Zastupati program hrvatske državne samostalnosti i aktivno raditi na tom programu, značilo je biti ne samo u sukobu s interesima Jugoslavije nego i svih zemalja koje su Jugoslaviju priznavale, podržavala i održavale, a posebno onih kojima je to bilo od strateškog interesa, poput Velike Britanije, Sjedinjenih Država, Kanade i zajedno s njima Australije.

Mi koji smo na tome radili nismo bili predodređeni ni za kakva odličja, nego baš suprotno. Odličja su bila rezervirana za one Hrvate koji su svoje djelovanje uskladili s interesima država u kojima prebivaju, a što si više bio usklađen s njima, sve si manje bio u skladu s idejom rušenja Jugoslavije i stvaranja hrvatske države na njenom zgarištu.

Bilo je doduše Hrvata koji su formalno zastupali ideju hrvatske samostalnosti “mirnim putem”, “demokratskim sredstvima” i na razne načine načine na koje Hrvatska nikada ne bi bila ostvarena. Oni su uživali blagonakolnost i zapadnih i isočnih zemalja. Nitko ti nije korisniji od onoga čiji se stavovi tvojima “suprotstavljaju” tako da im nikada neće naškoditi. Među njima je bilo i onih koji su za razne zasluge nevezane uz sudbinu Hrvatske dobivali nagrade, ali Šime ne spada u tu kategoriju.

Zato Šimino odličje u Australiji, predstavlja rijetkost kakvu predstavlja i odličje koje je Nikola Štedul dobio u Hrvatskoj, od onih koji samostalnu Hrvatsku nisu htjeli, nego im se dogodila, kao što se dogodila i svima ovima koji su Jugoslaviju održavali na apratima dok god su mogli.

Kada bi Mate Meštrović koji je Jugoslaviji već u raspadu, još uvijek nudio soluciju za opstanak, dobio američko odličje, ili Jakša Kušan koji je osuđivao svaku antijugoslavensku akciju na zadovoljstvo svojih britanskih domaćina, odličje Kraljice Elizabete, ja se ne bi ni osvrnuo.

Prošlo je od tog vremena mnogo godina i stare liste s imenima nepoćudnih su već izblijedile, pa ipak, čestitke Šimi na priznanju, kao čovjeku iz redova onih kojima se ni u Hrvatskoj ne dijele priznanja a kamo li na zlopamtivom zapadu.

Odličje koje je primio Nikola Štedul mnogi vide kao priznanje što je pridonio borbi za hrvatsku samostalnost 91-95, a ja ga vidim kao priznanje za sve ono što je radio desetljećima prije Domovinskog rata, kad borbe u Hrvatskoj nije moglo biti. Isto tako, odličje koje je Šime Franjić primio za zasluge na unaprijeđenju hrvatske zajednice u Australiji, doživljavam kao odličje za zasluge za hrvatski narod općenito, u borbi za samostalnost, u Domovinskom ratu koji za taj elitni jedan posto najodanijih u emigraciji nije trajao četiri godine, nego dvadeset i četiri, a za mnoge i dulje.

Foto: Šime Franjić sa troje od svojih sedmero djece.

Komentari