Da ne bi ovog velikog nadnevka, ponovila bi se 1945. i sve što se tada dogodilo. Taj nadnevak, međutim, nije došao s garancijom za 1000 godina. Te privilegije povijest ne nudi nikome.
Dan pobjede ne smije biti samo slavlje pobjede nego i dan odluke ostvariti viziju onoga što su ratni pobjednici 1995. imali pred očima kada su oslobobađali porobljenu domovinu: slobodu, napredak, sreću, blagostanje i iznad svega sigurnost, da nikada više nitko ne bude palio kuće, ubijao muškarce, silovao žene i bacao djecu u zid. Nikada više!!!!

Nema za Hrvatsku slavnijeg dana od ovoga koji se slavi u Kninu i diljem Hrvatske, u spomen slavnih dana iz kolovoza 1995. Badava bi bile sve deklaracije, sva proglašenja i sva priznanja da Hrvatska nije odlučila priznati sama sebe. Badava bi bilo sve naoružanje i sva tehnika, sva strategija i sva taktika, da Hrvat nije stao na granicu otete domovine i čvrstim korakom krenuo osloboditi oteto. Možeš bomabardirati kao Amerika Vijetnam i izgubiti rat. Tek kada čuju vojničku čizmu kako udara u zemlju i primiče se, kad nezaustavljivo gazi naprijed i ostavlja dojam da ju ništa neće zaustaviti, tek onda tuđinu strah ulazi u kosti. Tako padaju carstva, gospodstva, despocije i tiranije. A sve to je zaokruženo tog 5. kolovoza.

Hrvatska je proglašavala svoju nezavisnost samo nekoliko puta.

Na Duvanjskom polju 925. “…consulatu peragente in prouintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege…

Da je potrajala 1,000 godina, njezin zadnji dokument bi bio Zbornik Matice hrvatske 1925.: “hrvatskome narodu, njegovim prošlim naraštajima na spomen, sadašnjim i budućim na pobudu o tisućoj godišnjici hrvatskog kraljevstva.”

Ali hrvatska nije potrajala 1,000 godina.

Godine 1941. Hrvatska je opet proglašena nezavisnom. Pod uvjetima svjetskog rata, nije potrajala dulje od rata.

Hrvatski naraštaji kao lanac koji cijeli pada onog časa kad samo jedna njegova karika pukne.

Zato za ovu proslavu, treba zapamtiti da Hrvatska može postati jednim herojskim djelom njenog naroda, ali po tom djelu ne može opstati. Mora to biti sustavna, neprekidna i nikada zanemarena skrb svih njenih budućih generacija, svih naraštaja i cijelog njenog potomstva, kao lanac koji cijeli pada onog časa kad samo jedna njegova karika pukne.

To na umu moraju imati svi Hrvati uključujući i ove, 22 godine nakon Oluje.

Branitelje danas stižu godine. Hrvatska ih slavi, ali badava slavlje prošlosti ako nema brige za budućnost.

Tko i kako danas odgaja nove naraštaje Hrvata po školama i fakultetima?

Kakvi Hrvati s diplomama izlaze s Filozofskog fakulteta i s Fakulteta političkih znanosti?

Hoće li iduća karika u lancu nezavisnosti biti skovana od čelika ili od poroznog i krhkog sirovog željeza?

Kako su se u samostalnoj državi ponijele vlasti koje je narod izbrao da njime vlada?

Autobusi u nepovrat odvoze cijelu jednu generaciju Hrvata a da nitko nije stisnuo dugme za paniku.

U Hrvatskoj svake godine više Hrvata umire nego što ih se rađa. Ta se statistika ne može popraviti nikakavom retorikom, sve dok Hrvat ne bude mogao ostvarivati zaposlenje i zaposlen zaradu kojom može othranjivati brojnu obitelj.

Polovina hrvatskog naroda već se nalazi rasijana po svijetu. Umjesto da ih privuče, da im otvori vrata i napravi ih punopravnim građanima jer je velika većina njih otišla, ne iz obijesti nego od progona i neimaštine, Hrvatska polovinu svog naroda drži na 3 saborska zastupnika, 4 milijuna ljudi ispod razine nacionalne manjine, u poziciji slijepog crijeva, a za utjehu im jednom godišnje priredi Svjetske igre sa zastavama tuđih država, kao da je u tome naš uspjeh, a ne naš poraz.

Samo s ovakvim mislima u glavi, dostojno je slaviti Oluju. Bez toga će sve zajedno izgledati kao proslava prve godišnjice kako si dobio multimilijunsku lutriju, pola već potrošio i ostaje ti još godinu dana da potamaniš ostatak.

Hrvatskoj se povijest iz 1941. ponovila 1991. Simbol te povijesti, i one 41. i one 91. leži u mjestu poznatom kao Srb. Samo par tjedana ranije, tamo su te dvije godine proslavljene kao “Ustanak naroda Hrvatske”.

Da ne bi ovog velikog nadnevka, ponovila bi se i 1945. i sve što se tada dogodilo. Taj nadnevak, međutim, nije došao s garancijom za 1000 godina. Te privilegije povijest ne nudi nikome.

U Srbiji se povodom Oluje organiziraju manifestacije, nemalo veće od onih u Hrvatskoj. Poruke s tih manifestacija zvuče prijeteći. Govori srpskih predstavnika iz svih bivših republika bivšeg srpskog dominiona Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku, o Oluji govore kao djelu kojim je dokinuto nešto na što je Srbija imala pravo a silom im je oduzeto. Onaj tko tako misli, snuje kako će to povratiti. Danas će sirene zaurlati cijelom Srbijom, ne za uspomenu, nego za pozor, ne za prošlost nego za budućnost. Povijest u Srbiji je uvijek bila u službi budućnosti. Da je za uspomenu a ne za budućnost, nebi bila izvrtana, prilagođavana i pretvarana u opravdanje za “povratak onoga što je oteto”.

Zato Dan pobjede ne smije biti samo slavlje pobjede nego i dan odluke ostvariti viziju onoga što su ratni pobjednici 1995. imali pred očima kada su oslobobađali porobljenu domovinu: slobodu, napredak, sreću, blagostanje i iznad svega sigurnost, da nikada više nitko ne bude palio kuće, ubijao muškarce, silovao žene i bacao djecu u zid. Nikada više!!!!

 

Prethodni članakHrvatski ratnik
Sljedeći članakBruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (2)
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.