Deseti travnja 1941., dani koji su mu prethodili i oni koji su nakon njega uslijedili, za one znatiželjne koji nemaju odakle pronaći, bili su skoro idetični onima vezanima uz 25. lipnja i proglašenje samostalne Republike Hrvatske 1991.
Deseti je travnja 2024. HRT1 donosi čestitke predsjednika Vlade, Sabora i Republike povodom Ramazanskog bajrama a HRT4 prikazuje film “Hitlerovih posljednjih deset dana”. Od države priznati “istoričari” poput Jakovine i Klasića će se moguće osvrnuti na taj datum iz 1941. godine i ispričati jedinu važeću, službenu jugoslavensku verziju značaja tog nadnevka, a oni disdentski će ga prešutjeti jer je tako zdravije. Od osnutka Republike Hrvatske do danas ostaje jedna jedina pozitivna Tuđmanova rečenica zapisana tim povodom, kako je to bio “izraz volje hrvatskoga naroda”.
Većina Hrvata će pokraj tog datuma proći kao da ne postoji, jedni jer ga nisu ni primjetili a drugi jer su ga prešutjeli. Kao što se u svijetu broj 13 smatra nesretnim brojem pa neki hoteli nemaju sobe broj 13, nego stavljaju 12, 12a pa onda 14, možda se je u postojećem ozračju u Hrvatskoj moglo tako preskočiti 10. travnja. Neki će vjerojatno i meni savjetovati “Ne čačkaj po prošlosti”. A 10. travnja 1941., dani koji su mu prethodili i oni koji su nakon njega uslijedili, za one znatiželjne koji nemaju odakle pronaći, bili su skoro idetični onima vezanima uz 25. lipnja i proglašenje samostalne Republike Hrvatske 1991. Ono što nije bilo identično, predstavlja vrijeme kad je proglašena državna samostalnost pod prilikama njemačke okupacije kontinentalnog dijela i talijanske okupacije primorskog dijela Hrvatske. Četiri godine kasnije ruski ratni pobjednici i njihova sovjetska ispostava na prostoru propale Jugoslavije pod komandom Josipa Broza Tita krvavo su se obračunali sa stotinama tisuća Hrvata, onima koji su imali bilo kakvog učešća u vođenju i obrani države i s mnogima koji nisu imali nikakvog, baš kako bi se obračunali i s Hrvatima da su JNA i četnici uspjeli srušiti Republiku Hrvatsku 1995. godine, također 4 godina nakon njene uspostave. Na prostoru istočno od Hrvatske, kao i mnogi u Hrvatskoj danas sanjaju novu rusku ratnu pobjedu u Ukrajini i ponovo prilike pod kojima je ruskom pobjedom 1945. srušena NDH, da se obračunaju i s ovom postojećom Republikom Hrvatskom.
Ipak, rijetki u Hrvatskoj će se sjetiti Desetog travnja i više manje nazdravičarski proslaviti datum uz zaključak da bez one ratne hrvatske države danas ne bi bilo ni Republike Hrvatske koja unatoč svih nedaća još uvijek postoji. A trebalo je, umjesto da hrvatska historiografija taj period preskoči kao da nije ni postojao, istražiti ga i unijeti u povijest na osnovu istinskih podataka, i zlo i dobro tog krvavog vremena tokom Drugog svjetskog rata.
Kad sam početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, kao urednik Hrvatskoga tjednika, dužnosnik Hrvatskoga državotvornog pokreta i borac za hrvatsku samostalnost povodom Desetog travnja bio pozvan na razgovor na australskom državnom radiju ABC, konfrontirali su me s optužbom da smo u Jasenovcu likvidirali milijun Srba. Odgovorio sam da ne mogu prihvatiti jugoslavensku verziju povijesti i obećao da će, čim bude uspostavljena, samostalna hrvatska država istražiti taj period hrvatske povijesti i na osnovu istinskih podataka, dokumenata i svjedočanstava, uspostaviti koliko je stvarno nevinih žrtava bilo od hrvatske ruke u tom periodu, pa će mo se onda kao narod pokajati za svaku od njih.
Na žalost, hrvatska samostalnost je uspostavljena ali moje obećanje nije ostvareno, jer je Republika Hrvatska odlučila ignorirati to razdoblje hrvatske povijesti, što je konzekvento na snazi ostavilo onu istu jugoslavensku verziju koju sam tom prilikom odbacio. Možda bi sada trebao revidirati moju izjavu i najaviti da će treća republika koju najavljuje predsjednik Hrvatske Milanović ispraviti taj propust, samo se bojim će me opet iznevjeriti.